Razgovarao: Đorđe Krajišnik
• Vaš roman “Rastrojstvo” knjiga je veoma zanimljive strukture, rasparčane, sastavljene iz krhotina, na momente gotovo nerazumljive i neuhvatljive. Haris Imamović je, na primjer, ustvrdio da to i nije roman, jer nema u klasičnom smislu izgrađene likove, a i radnja je sva u nekom onirizmu, haosu, pokušaju da se uhvati još nešto od raspadajućeg života. Iako se u nekim trenucima doima da možda nije najprikladnije pitati pisca da “ogoli” svoju knjigu, ali samo pristajanje na ovakav razgovor to od nas na jedan način ipak iziskuje, možete li mi reći šta je u konačnici “Rastrojstvo” za Vas, te šta je bilo inicijalno da krenete u njegovo uobličavanje?
– Slažem se da je pisac jedno od upućenijih lica u strukturu sopstvenog djela, i da je svakako pozvan da o njemu i govori, kada dođe vrijeme za to. “Rastrojstvo” je, kako sam podnaslov kaže, istorija jedne rasparčane duše. Ja sam tu pokušao ispitati onaj moment pred sami lom, kad se život jednog mladića počne rušiti, zato što gubi tijelo. Kako reaguje, šta misli, čega se sjeća? Roman je sastavljen od šest varijacija na istu temu, a svaka ima jedan inicijalni moment: sve počinje u trenutku kad se on pomiri, nakon kratkog ozdravljenja, da nema povratka nazad, da više nema olakšanja i da se može samo nadole. U svakoj od varijacija on pokušava rekonstruirati svoj život u nekoliko momenata, koje, od dijela do dijela, ponavlja dajući ih iznova, u različitim raspoloženjima. U svakom od dijelova on različito reaguje na to svoje rasulo i u tome je ključ te nimalo neobične priče, o smrti mladog pjesnika. Otud je to roman raspoloženja, roman živaca, roman temperamenta.
• A Vaš stav kada je u pitanju konstatacija, već pomenutog, Imamovića?
– Što se Imamovića tiče, on je u svojoj analizi tog romana, ustvrdivši da nije u pitanju roman, priznao i da mu je pojam romana “Tri musketara”: očigledno je da se, u svojoj najboljoj maniri, nije htio našaliti samo sa samim sobom, nego i sa teoretičarima koji, navodno, imaju konačnu definiciju romana. Kad sam pisao taj roman, ja doista nisam vjerovao u priču, u klasično pripovijedanje, ja nisam želio ništa da ilustrujem čitaocu, niti da mu poručim nešto. Čini mi se da svugdje tamo gdje je trebalo uspostaviti zaplet i pružiti most prema čitaocu, da se sve vrglo u snatrenje, halucinaciju, vremenski pomak, u osjećajnu emfazu, kao da treba zašutjeti, što bi rekao onaj nadrealistički patrijarh, svugdje tamo gdje se prestane osjećati. Meni su, u vrijeme pisanja romana, bile daleke sve te naše najbolje tradicije pletenja priča, što ne znači da ću se zauvijek tako osjećati.
Rat kao halucinacija
Uzmemo li, međutim, da tu ipak postoji neka radnja i likovi, neka fabula, ali da je ne treba toliko povezivati, koliko proživljavati u momentima, uzmemo li da je cijela knjiga ipak zaokružena kao roman koji nije potrebno povezivati, koliko osjećati svaki dio ponaosob, kao da se radi o lirici, onda uopšte nije čudno da je taj roman, gledano u okvirima naše svete tradicije, popriličan fijasko koji, kako su neki primijetili, ipak nije možda lišen svake zanimljivosti i izvjesnog šarma, ako ništa, barem po pokušaju da žanr iskoči iz svojih bubrega.
• Dotakli ste se ovdje, čini mi se, nekoliko možda i ključnih problema naše književnosti danas; nije li upravo ta potreba da se u potpunosti okošta jedan obrazac, i kako rekoste održava sveta tradicija, pisanja romana i pisanja uopšte ono što u mnogome guši književnost kod nas? Kao da postoji jedna kanonizatorska korporacija koja drži monopol, da tako kažem, na tržištu književnosti? Pa i u pogledu interpretacije onoga što je tradicija, angažman i slične, rekao bih, floskule kojima se naša vladajuća književna bratija zaogrće. Uz to, “Rastrojstvo” pored ovoga što ste naveli, ima i tu ironizatorsku dimenziju spram dominantnih književnih strujanja.
– Možda je zanimljivo da tim književnim poljem kod nas ureduju uglavnom profesori, i logično je da oni onda otjelotvoravaju aktuelnu književnost na sliku i priliku tradicije, njenih jakih tačaka. To je ono što oni vole i što na kraju mogu i znaju prepoznati. Činjenica je da mi imamo dvadeset godina književnosti angažovane, ratne i poratne, koja je trebala posvjedočiti, uvjeriti nekoga u nešto, kako se neke stvari ne bi više nikada ponovile. To je sve bilo lijepo, ali čini mi se da su se mnogi već uljuljkali u tu poetiku, kao da već godinama leže u kabinetima. Ne treba zaboraviti da je ta poetika počela i prije rata, sa Kišom i drugim logorolozima, rat kod nas nije tu donio mnogo novoga u književnosti, trendovi su samo nastavljeni, jedino što su se forme vremenom uproštavale i banalizovale. Na kraju smo dobili poeziju plakat ili roman kolumnu, u kojima je postalo važno iskazati samo human stav da biste bili pisac. Dodajte ponekad u tu brižnu čorbu i malo ritma i književnog zakrivljavanja a la pripovjedačka Bosna, i dobićete savršen napitak kojim možete nahraniti najeminentnije teoretičare.
• Da li postoje neki pomaci u tom pogledu, neki, da tako kažem, novi vjetrovi i da li ih Vi možete detektovati danas kod nas?
– Čini se ipak da su se neke stvari u posljednje vrijeme pomaknule. Čak i najžilaviji angažovanici, pisci i kritičari, u posljednje vrijeme kao da se trude malo revidirati svoju poetiku. Neću da kažem da to ima direktne veze sa literarnom djelatnošću oko časopisa “Sic!”, mada bi se možda i tako moglo gledati. Mlađi autori upravo u “Sic!-u” odnosili su se i parodijski prema tim ratnim svjedočenjima. U posljednjem dijelu “Rastrojstva”, naprimjer, rat se javlja kao halucinacija glavnog junaka, kad se njegova bolest uozbilji: to je njegov rat i usred mira, i on je spreman na borbu do istrebljenja, samo da ostane u životu. Nekim drugim autorima, malo starijim, uspjelo je od te ratne tematike napraviti čak i zanimljive književne konstrukcije. Pogledajte, naprimjer, Šabotićev roman ili posljednju poeziju Tomislava Markovića, ili pjesme Almira Kolara. To je možda i najveća pobjeda nacionalističkih pisaca iz devedesetih što su nas natjerali da im godinama valja oponirati, nadgornjavajući se s njima oko tako banalne stvari kao što je nacionalizam. Najmanje što se onda može uraditi, jeste ne odgovorati im na način jednostavan i frazerski, kako su oni pledirali za ubijanje i zločine.
Književnost kao tajna
No čini mi se da ćemo svi odahnuti kad i rat i nacionalizam i antiratno pismo i ljudski najvažniji zadaci već jednom odu dovraga! Možda se tek tada pojavi neko zanimljivo djelo o posljednjim decenijama. Ja ne vjerujem ni u čistu estetiku, kojoj se treba tobože posvetiti kao lijeku protiv angažmana kao kiča. To nije rješenje, a užasi kojim svjedočimo (i obična stvarnost) se ipak ovako ili onako otisnu u književnoj strukturi. Kako bi rekao Apoliner, kad smo poželjeli da imitiramo hod, mi nismo izumili nogu, nego točak. Moguće je onda da tzv. groza našeg vremena, ako ona stvarno postoji, bljesne jače i sugestivnije u nečemu što naoko nema nikakve veze sa prikazivanjem sveopšteg raspada kojem nazočimo od devedesetih naovamo. Ostaje nam, dakle, da čekamo hoće li neko u našoj književnosti izumiti taj točak.
• Čini se, prema rečenom, da našu dominantnu književnu matricu, ali i naše univerzitetske katedre za književnost, sve više nagriza kriza, ili je ona pak već godinama permanentno stanje koje vodi ka dubokom propadanju, upravo iz razloga koje ste naveli. Dakle, doima se nemoguće da se iz te angažman kaljuže izađe, pa naša profesura i autori koje su vaspostavili svojim kanonom verglaju u mjestu. To je na jedan način, rekao bih, i pitanje stila, njegove okoštalosti, učmalosti… Nije li, u konačnom, riječ o jednom opštem zasićenje koje se prenosi na cjelokupan, ako ga tako možemo označiti, književni život? Pri tome, imam na umu i dešavanja oko PEN centra BiH, Društva pisaca BiH, ali i književnih fondacija, nagrada, te u konačnici žanrovskih pitanja, posebno onoga šta je, a šta nije roman.
– Izgleda da godinama na našoj sceni tinja nekakvo podozrenje između nacionalnih odgovornika i interkulturalnih angažovanika, a da sve to nikada nije preraslo u bilo kakav sukob, neku polemiku, mada se i jedni i drugi osjećaju progonjeno. Ili je možda taj sukob i bio, ali mi to ne osjećamo, jer svi ti tekstovi stoje negdje obavijeni velom tajnosti. Slična stvar se događa i ovog puta, na relaciji PEN centar i Društvo pisaca. Iako padaju teške riječi, mi ne znamo gdje se oni razilaze, oko čega polemišu, jer ako samo pogledate njihovo djelo, oni imaju slična ili ista polazišta. Jedni o drugima su dosad pisali sve najbolje. Gdje je tu problem?
Da ne govorim o tome da su sve te njihove ideje potrošene, da svi oni lebde kao aveti u sjenama tih svojih pojmova. Imate situaciju, naprimjer, da je bošnjačka književnost, i dvadeset godina poslije, još uvijek samo jedna tajnovita ideja. Ona postoji u tri kabineta na privatnim seansama profesora i docenata te književnosti, i nisam još uvijek sreo nekog mlađeg pisca kojeg se ta književnost nešto tiče, a ono zanimljivih djela i pisaca iz prošlosti znače mnogo više kad se posmatraju izvan tih okvira. Mislim, tako, da je dobro sve dok ta književnost ostaje nešto kao tajna, možda bi bilo dobro da zauvijek tako ostane. Ne treba na ovom mjestu trošiti riječi na ogroman doprinos PEN-angažovanika u podizanju naših nacionalnih književnosti, i zato je još misterioznija žestina njihovih posljednjih žurnal-prepirki sa patriotskim članovima Društva pisaca. Sve je to poprilično obavijeno velom tajne i mnogo šta je nejasno.
A nije dobro što se i jedni i drugi osjećaju toliko progonjeno i ugroženo, glupo se osjećati isto godinama. Nema potrebe, novaca je u proteklim godinama bilo i novaca će još biti kod nas od književnosti. Možda i mnogo važnije generacije u jugoslovenskoj književnosti, koje su više dale, nisu vidjele od književnosti toliko dobiti koliko u posljednjim godinama jesu naši PEN-angažovanici i nacionalni dušebrižnici. To što je u ovom trenutku neko uzeo veći komad kolača, ne znači da se sutra stvari neće promijeniti, da će prvi biti posljednji a posljednji prvi. Stvari se mijenjaju iz dana u dan, niko nije progonjen i niko neće nestati. Čini mi se da su neki profesori i pisci starije generacije u posljednje vrijeme bespotrebno razvili averziju i prema nekim mlađim autorima, kao da sumnjaju da će ih i oni progoniti. A to je bespotrebno, ti mlađi autori su, koliko vidim, nezainteresovani za te persone u svakom drugom smislu, osim onda kada ih treba ponekad analizirati, na papiru, kao puke činioce našeg pomalo i veselog književnog života.
Dvjesto-tristo grama papira
• Uz sve te tajnovitosti, sukobe bez sukoba, zaumne poetičke mikro-ratove bez bitaka, a zbog nekretnina i finansijera, strahove naših pisaca i profesora od njih samih, navodne harange na njih; ugroženosti, dobacivanja na ulicama njihovih dojučerašnjih pobratima na osnovu kojih se kreiraju mantre o izopštenosti, njihova disidentstva u mrskom titoizmu u kojem su obnašali, kao i sada, sve vodeće funkcije, njihova disidentstva danas… gdje je, dakle, u svemu tome mjesto nove generacije pisaca, kojoj i sami pripadate, i onih koji se na drugačiji način bave književnošću? Treba li i pretenduje li ta generacija na pozicije onih koje kritikuje? Da li je, dakle, to motiv ili pak nešto posve drugo? Ili da budem posve precizan, treba li po Vašem mišljenju književnost instituciju?
– Da se razumijemo, književnost je nemoćna, i nama je trebalo nekoliko godina to da osjetimo. Meni je žao što to nisam znao prije pet godina, kad smo pokretali časopis “Sic!”. Nisu ni naši najpoznatiji i najuspješniji intelektualci dobili svoja mjesta zato što su lijepo pisali. Književnošću se ništa ne može niti pomjeriti ni uraditi. Knjiga je tek dvjesto-tristo grama papira, olovnih slova i tutkala, posvema bespomoćna, ako ne uradite nešto za nju. Biti književnik, sebe osjećati takvim, to je sigurno jedna od smiješnijih situacija u našem društvu. Mi književnike i teoretičare možemo jedino vidjeti na televiziji u udarnim terminima. Mislim da bi vam se ti mlađi pisci za koje pitate radije predstavili za mađioničare nego za književnike. To je i meni samom blisko. Da ne govorim o tome, da tu nema nikakve pretenzije prema mjestima u institucijama, osim ako to ne bi bili, naprimjer, neki instituti za vivisekciju ljudskih duša i druge živinčadi, a to su neki već i pokazali na djelu. Zasada je tome tako, što ne znači da će tako ostati zauvijek.
Priznajem da se tako lako izgubi korak sa samim sobom: jer odbijate od sebe nešto na što trošite većinu svog vremena. To često dovodi u smiješne situacije, ostaje u slobodno vrijeme da se dovijate za svakodnevne troškove, ali dok traje te komično upadanje u kontradikciju sa samim sobom, vjerujem se da će se ipak stići nešto novo i napisati i pročitati, jer cijela ta, kako kažete, nova generacija literatora jedva da je rekla svoju prvu, a kamoli posljednju riječ.
Intervju prenosimo iz Oslobođenja.
