“Anđeo atentata”, Svetislav Basara, Laguna, 2015.
Napisano je o temi Prvog svjetskog rata u posljednjih godinu-dvije obilje svakojake literature. Neki su autori požurili svoje pisano obilježavanje ovog značajnog jubileja objaviti mjesec-dva prije proslave stogodišnjice te masovne svjetske klanice, neki drugi su pak tempirali izalazak svojih prigodnica drito uz godišnjicu, a oni treći su se odlučili svoje pisanije sa čitaocima podijeliti nakon što je namjera, s kojom su eminencije i delegacije „došle u veliki grad“, otplovila, kao plastično govno, Miljackom i dalje, sve do Galipolja i nastavila, polako, prema Skageraku.
U tom salu te prigodne literature zametnulo se dosta književnih pokušaja da se odgovori na temu Velikog rata. Dok je Krleža u „Bitki kod Bistrice Lesne“ opisao suštinu Velikog rata kao ulaganje mnogo muke ni oko čega, obilje književnosti napisano povodom stogodišnjice Atentata se čini kao mnogo ničega oko muke.
Hiljadu i jedna smrt Franca Ferdinanda
Uprezali su se, dakle, mrčitelji hartije širom postjugoslavije da daju svoj doprinos ovako značajnom događaju, da iz svoje perspektive pokušaju književno uobličiti njegove ondašnje vinovnike i najvažnje segmente. Ono što je kao rezultat takvih nastojanja ispalo i više je nego žalosno.
Kad se s perom u ruci, kako bi rekao Gombrowicz, približavaš planini od višemilionskih patnji, obuzima te strah, poštovanje, zgražanje, pero ti drhti u ruci, a tvoje usne nisu kadre ni za šta drugo, sem za jauk.
Ali jaucima se ne stvara književnost.
Našim bi se piscima, zaključio bi ovaj borac protiv svake okoštale forme i stalnosti, moglo lijepo kazati: znaj da rat nije ni malčice strašniji od onoga što se dešava u tvojoj baštici po vedrom danu. Ako znaš šta se uopšte dešava u svijetu i životu, zašto te ono užasava? A ako ne znaš, zašto se upinješ da baš takvo znanje imaš o ratu?
Da li vjerovati Homerovim očima ili Aristofanovima riječima?
Roman „Anđeo atentata“ Svetislava Basare posve je druga priča. Ne samo zato što je roman objavljen mjesecima poslije slavljenja jubileja.
Basara je uzeo da se, aristofanovski, šali sa epskim pogledima slijepih rapsoda na Veliki rat i herojske podvige. Lišivši se kuknjave i jaukanja, moralnog erektiranja bilo koje istorijske ličnosti, oplakivanja hiljada poginulih, bez Solunskog fronta i svega onoga što bi na bilo koji način tuknulo na prežvakavanja poznatih „junačkih podviga“, Basara se osudio na neprofitabilan književni potez.
Ozbiljnoj ozbiljnosti on je protivstavio neozbiljnu neozbiljnost. Ono što Basara nudi nasuprot centralnim matricama knjigopisanja o Principovom pucnju i Ferdinandovoj pogibiji, te makljaži koja je nakon toga uslijedila, jeste neozbiljnost i tretiranje istorije kao veoma podesnog predmeta za satirične eskapade.
Anđeo atentata podnaslovljen je kao tabloid. Slijedom toga mi možemo utvrditi da Basara od samog početka “atakuje” na svaku književnu ozbiljnost kada je u pitanju tema Prvog svjetskog rata. Jer uzvišenom pojanju ovdje nema mjeste. Sve je izloženo nemilosrdnom izvrtanju, stavljanju pred ruglo ogledalo. U kojem se, kad se zagledate, nazire iskežena maska istorije koja se za stomak držeći valja od smijeha.
Buka i bijes, priča koju idiot priča…
Basarin roman ispričan je kao svojevrsna ispovijest atentiranog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, koju on diktira svom posmrtnom sekretaru Ferdinandu Bertholdu.
Ferdinand tako u Basarinom romanu postaje groteskna i zanimljiva ličnost, koja se britkom ironijom i kritikom raspravlja o cjelokupnom dvadesetom vijeku. Od atentata na njega i suprugu mu Sofiju, do dekadentnog i sifilističarskog Beča i razvrtanog Franje Jozefa koji liježe u krevet sa prostitutkama i glumicama, preko posrnule Njemačke, otrovne francuske kulture i poljupca, divljih balkanaca, Srba i Hrvata u svojoj vječitoj mitomaniji i samoobmani.
Sve se u ovom romanu slilo u Ferdinandovu priču. Od pijane Krležine novembarske noći i Crnjanskog sa njegovim spomenom Principu, do konja sa osam nogu pjesnika Vaska Pope. Od Tita i Staljina, preko corrrespondance diplomatique sa pismima Ilaja Frederiksona, ambasadora SAD u Beogradu, i depešama ruskog ambasador Josifa Nojsejeviča Miheljsona upućenih drugu Molotovu.
Ferdinand promišlja, u Basarinom romanu, i o ratu 1941., ali i ratovima 1991. – 1995. Jer je kategorija vremena posve rastegnuta u ovom romanu. Moguća su putovanja kroz dvadeseti vijek u svim smijerovima. Moguća su spajanja naizgled nespojivog. Ferdinand kao kakav nadvojvoda neke gigantske satelitske postaje ima na velikom ekranu sva istorijska zbivanja, može zaustavljati i mijenjati njihov tok. Ali se prije svega obrušava na grozni usud svoje uzaludne pogibije. Svi su krivi. Pa i Ferdinand sam pred samim sobom ispada glupan koji nije shvatio kuda sve vodi zahuktala ratna mašinerija pred početak Prvog svjetskog rata.
Istorija, tj. Kenoove stilske vježbe
Basara, tako, doslovičnom primjenom poimanja vremena Tome Akvinskog, koje je iskoristio kao lajtmotivsko za knjigu „Anđeo atentata“ – da je sve što će tek doći za preko hiljadu i više godina (ukoliko svijet toliko bude stajao) Bog sada učinio, a da će sve ono što je prošlo pre nekoliko hiljada godina, tek učiniti – struktuira svoj roman kao vrtoglavi satirični tobogan, kroz koji se putuje povijesnim iščašenjima i smutnjama na posve drugačiji način nego je to uobičajeno u našem ustaljenom poimanju svijeta i vremena. Na taj način, zahvaljujući tome što suprotstavlja satiru istorijskom naklapanju, Basara postiže veoma dojmljive književne domete.
Na vremenskim transpozicijama istorijskih, ali i sadašnjih događaja, koje Basara neprestano u romanu vrši, potvrđuje se sva apsurdnost istorije. Njeno mučno ponavljanje, bez izvjesnosti da se ikada izađe iz začaranog kruga vječito istih pogrešaka. Koje svijet izvova i iznova vode iz klanice u klanicu. Tu nam se, međutim, otkriva i Basarin postupak demistificiranja, te istorije i njenog potpunog ironiziranja, koje pokazuje da biti pisac znači uspjeti svaku temu dovesti do briljantnih stilskih ostvarenja. Jer jedino je to važno kada je književnost u pitanju, da se dosegnu relevantni umjetnički postupci. Tema je u tom pogledu posve irelevantna.
