(Mad Max: Fury Road, režija: George Miller, scenarij: George Miller, Brendan McCarthy, Nico Lathouris )
Nakon što je svijet pogodila nuklearno-klimatska katastrofa, nekoliko stotina preživjelih ljudi je organizirano u plemenske zajednice. Plemena vode ratove za osnovne životne namirnice, gorivo i municiju. To je kontekst radnje filma „Mad Max: Fury Road“.
Radnja je sljedeća. Poglavici plemena, koje je u centru pažnju – Džou Imortanu, jednoruka generalica Furioza, na prevaru, odvodi svih pet supruga iz spiljskog utvrđenja, u kojem su imale sve. Poglavica Džo, ili Bik Koji Ne Sjedi, kreće sa svojih deset rogova i svojim vojnicima, dječacima ratnicima („warboys“) u potjeru. Zapravo za njom i njima, jer se ispostavlja da je i svih pet Čarlijevih anđela učestvovalo u zavjeri.
Policijo, puške na ramena
Nakon što postane izvjesno da će ih uhvatiti i vratiti, u radnju se energičnije uključuje Maks, kojeg je jedan od dječaka ratnika poveo sa sobom kao zalihu krvi. Iako je Maks vičan oružanim obračunima, nikako nije u mogućnosti da već u trinaestoj minuti filma ubije Džoa i omogući njegovim ženama da uživaju u blagodetima monogamije. Ne samo zato što saosjećajna publika to ne želi, već zato što su „warboys“ prilično spretni i vrhunaravno hrabri; obećana im je Valhala, spremni su, bez imalo kolebanja, šehiditi u korist volje svog poligamnog poglavice, koji, uzgred budi kazano, nije ni najmanja aluzija na Muhameda. Jednako kao što motorna jurnjava u pustinjskom ambijentu nimalo ne podsjeća na sirijsko-iračko-mitraljeske relije ISIS-a
Jedini od El-Bagdadijevih dječaka koji, u „Mad Maxu“ izda navedenu vjeru je Nuks. On se u jednom trenutku zavuče sa jednom od Džoovih supruga pod kamion. Kad ga režiser, nakon pet minuta, ponovo učini predmetom pažnje krjeposne publike, njegovi svjetonazori, odjednom, nisu više obilježeni željom da ode čim prije u Valhalu, već se nenamjerno & zadovoljno smješka, dok se crvenokosa supruga, naoko neprimijetno, tare oko usta.
Pobješnjeli maksum, koji kroz čitav film ima šizofrenična priviđenja, ipak uspijeva poraziti Imortana, nakon dva sata neizvjesne borbe & maksi bijesa, ali ne sam, već uz pomoć Furioze (u koju se, uzgred budi kazano, i zaljubljuje, iako je u taj lik Šarliz Teron unijela više maskuliniteta nego u lik iz „Monstera“), Nuksa, jednog plemena amazonki i četiri raspuštenice (najtrudniju, onu što je u 9. mjesecu, pregazio je u međuvremenu šleper).
Svijet u kojem pobjeđuje Luis Suarez
„Mad Max“ je priča o ljubavi. Priča o tome da je čovjek – u ovom slučaju je to Džo Imortan – spreman dati sve, pa čak i imetak i život, za ljubav. Iako je njegova ružnoća ispod civilizacijske razine, lik Imortana, tog Laze Kostića novije filmske lirike, zapanjuje gledaoca snagom svog duha i čistotom svoje romantične ljubavi. On nije spreman samo izgubiti imetak, život i pola svoje vojske (koju Maks pobije), već je spreman i oprostiti svojim suprugama sve, samo ako mu se vrate.
Ali one se ne vraćaju. Tako je to u životu… S obzirom na krajnji ishod, „Mad Max“ je, za razliku od klasičnih holivudskih uradaka u ovom žanru, ganutljiva pesimistička priča o tome kako ipak dobro ne pobjeđuje u ovom svijetu, već – zlo, koje se skriva iza seksualne atraktivnosti (Imortanove supruge), tugaljivosti RVI-a (Furioza), matriks herojstva (Maks) i staračke suze (pleme amazonki).
Režiser i scenaristi „Mad Maxa“ nam poručuju, sa ogromnom dozom rezignacije, kako romantični junaci, idealisti, nosioci najvećih moralnih osobina, poput Džoa Imortana ili Don Kihota, ali i iskreni i dosljedni vjernici, poput „warboysa“, uvijek bivaju poraženi od strane šizofreničara i masovnih ubica, poput Maksa, izdajica i nemoralnih ličnosti, poput Džoovih žena i Furioze, te slabića poput Nuksa, koji su spremni prodati svoja uvjerenja i moralna načela za pet minuta seksualnog užitka.
