UPRAVO ČITATE

Mirnes Sokolović: Bila je skoro propast svijeta

Mirnes Sokolović: Bila je skoro propast svijeta

Laslo Krasnohorkai: Satantango (Dereta, Beograd, 2016, prevod Zoltan Moguščij)

Vjerovatno neće biti ništa novo ako kažemo da se Krasnohorkaijeva stilska manira ogleda u tome, što o trivijalijama i praznini piše pompezno, veličajno, kao na orguljama. I Satantango, vremenski, odvija se na jednom valu koji će odnijeti sve, što je jasno čim uhvati ritam na prvim stranicama romana. Taj talas u naletu dugih rečenica, poslije kojeg neće biti povratka, nosiće mnoštvo banalnih i uobičajenih sentimenata, krhotina svakodnevnice, praveći od njih začudni miks, dok iščekujemo žestoki udar. Tako će već na prvim stranicama romana biti prikazano buđenje Futakija u otegnutim kadrovima, dok se oko njega ništa ne miče, a nervozan razgovor jedini vode kredenac koji škripi, šerpa koja zveči, porculanski tanjir koji je skliznuo… Futaki se uvlači pod topli jorgan, spuštajući glavu, zatim iznenada okreće leđa svojoj ljubaznici gospođi Šmit, iz koje kulja miris znoja, dohvaća jednu čašu vode i iskapi je u sekundi.

Otpočetka je, dakle, jasno da u Satantangu nije stavljen akcenat toliko na zbivanja, koliko na muzikalnost rečenica kojim su ti događaji nošeni, koja se osjeća čak i u prevodu. Ipak, Krasnohorkai neće biti toliko posvećen tek poemičnosti svog romana, da ne bi krenuo razvijati i neku radnju: to jutro Futakija će probuditi nepostojeća zvona, on će se zatim uskoro naći lice u lice sa gospodinom Šmitom, počet će se natezati oko nekih novaca, počet će svađe i prijetnje, Futaki neće dati da ga zavrnu, pregovaraće o pozajmici, Šmit će psovati, kovat će planove da zajedno prevare nekog trećeg, i tako dalje. Već nakon prvog poglavlja biće jasno da Krasnohorkai misli da je čovjekovo prirodno stanje rat i da je svaki čovjek uglavnom protiv svakog čovjeka, konstante su agresivno ponašanje, zlo će se obnavljati, a čovjek će završiti poniženo klečeći pred svojom ćudi i zloćom.

satantango_still-web

Krasnohorkai, međutim, ne provodi to nimalo dosadno, jer, kažem, nije važan taj glosarij antropološkog pesimizma, koliko jezovitost kojom sve to prolazi. Uskoro će pojaviti blagovijest o dva proroka, Irimiji i Petrini, i oni će u jednom od prvih kadrova biti prikazani pred nekim kapetanom koji će ih odmah raskrinkati kao skitnice, koji ne znaju najbolje ni svoja imena, no to neće biti razlog da oni stanovnike tog mjesta u mađarskom blatu ne opčaraju svojom vizijom jednog boljeg svijeta, obećanjem da će ih tamo odvesti, u što mještani ulažu sve novce koje imaju. Zavedeni blistavim projekcijama, svi ti ljudi još uvijek vjeruju da ima negdje boljeg života, iako svi danima samo sjede kod Kerekeša u krčmi, dok kiša nikako ne prestaje, a oni osjećaju kako bi sigurno struhnuli na tim stolicama da se ne mrze sa hiljadu sitnih pakosti, i da se ne nadaju da će na kraju ipak izvući odatle.

Spasenje koje im je predstavljeno nije kod Krasnohorkaija lišeno svake ideološke konotacije. Futaki u rijetkom momentu spokoja, neobične opuštenosti, sanjari o tome da se upale mašine u hali crpne stanice, da ih ponovo čuje kako kašljucaju i stenju, da ne budu više tako nepomične i da šute godinama. Vječni zaljubljenik u mašine, Futaki, kasnije, blatnjav i ispovraćan, pokisao kao vrabac, sniva o tome i da se čitav svijet ustroji po strogom zakonu i svrsishodnosti koji pokreću jedan kompresor. Iako nije direktno precizirano, i Krasnohorkaijeve junake, kao kod Platonova u Čevenguru, ubija život i oni misle da taj socijalizam, kao olakšanje, mora već jednom doći ili će svi redom pomrijeti. Razlika je u tome što kod Platonova i Dvanov i Zahar Pavlovič tragaju po ruskim stepama za socijalizmom, on još nije bio došao, dok je kod Krasnohorkaija on završen, mašine su se ugasile, stoje u hali i neće više nikada proraditi. Platonovljev Zahar Pavlovič, kad su počele raditi mašine, gledao ih je uzbuđeno, prilazio im s poštovanjem, lagano i pažljivo odvrtao i zavrtao matice, Futaki o njihovom kašljanju samo još sanjari.

Svi će završiti u blatu i kiši (kao Krasnohorkaija) ili u močvari kamo nestaje Dvanov, taj vrebač revolucije, sišavši s konja i prelazeći isti put kojim je otišao njegov otac ribar, jer je bilo toliko dosadno da je otišao pogledati ima li šta zanimljivije onkraj života. Kod Krasnohorkaija, međutim, kao da je unaprijed sve završeno, čim se podigne onaj vremenski val u prvom poglavlju, dok u Čevenguru postoji neka razvojna linija, sve to traje i ide se postepeno, likovi putuju sve dok ne obesmisle svaku iluziju. Ipak su dominanta i kod jednog i kod drugog prizori, s jedne strane, ruskih močvara koje počivaju u miru, ribe su se spustile na dno, ptice su odletjele u čestare, insekti obamrli u pukotinama beživotnog šaša, ili scene mađarskih baruština s kojima se miješa smrad kanalizacije, dok vjetar drmusa dalekovode, crepove, napuštena ptičja gnijezda, a ulegnute ulice i ogoljeli hrastovi, do korijena prokisli, pokorno prijanjaju uz oluju, kao žrtva uz nogu dželata.

satantangofarm

Osjeća se da je u tim izljevima beznadežnosti Krasnohorkai bijesniji i žešći, Platonov se već bio pomirio da je sve gotovo, pa kod njega ima više mjere i melanholije i bezazlenog humora koji zvuči gotovo nehotično. Humorne intervencije kod Krasnohorkaija dolaze izvana, njegov pripovjedač koherentno tkivo teksta ubada ponegdje oštricama sarkastičnih komentara, njegov humor je grčevit, dok se unedogled redaju mračni prizori, a satantango kako roman odmiče ulazi u svoj sve žešći ritam. Dok traje ta pijanka u krčmi, jedni se naginju prema drugima da slušaju samo laži, gospođa Šmit čezne za dolaskom svoga novog ljubavnika (jer tu gotovo da nema više s kim više nije spavala), krčmar čezne da i on obleži gospođu Šmit, sestre Horgoš sjede u blizini, puše i čekaju mušterije, jedna žena je pala u letargiju zato što je prepoznala da je gospođa Šmit ljubavnica i njenog muža, Irimija i Petrina drže govorancije kojim veličajno obmanjuju sve redom, dok pred njih ne bace sve novce koje imaju, očaj mještana se udupla kad dvojica proroka nestanu, a umalo se noževima ne iskolju dok se proroci ne vrate s novim vijestima, itd. Tim obmanama kao da nema kraja.

Krasnohorkai u zatvaranju tog infernalnog kruga ide toliko daleko da otkriva nepodnošljivu privlačnost zla, kao ljepotu meduze koja je bila poznata još od romantičara. Dok se bude igrala se sa svojim mačkom jednog dana, djevojčici Eštiki, jednoj od Horgoševih, niodakle će sinuti kroz glavu da je ona jača od Micka i najprije će uzeti tog mačka koji joj se umiljato mota oko nogu i odnijeti ga u svoje skrovište u potkrovlju. Neodoljivo privučena zlom, Eštika uskoro počinje da baca mačka, da ga šutira nogom i nabada na letve i eksere, dok je ispunjava svijest o obilju i nadmoći i žarka želja za pobjedom nad tom prestrašenom životinjom koja bježi po uglovima. Nju će i uzbuditi i potresti kad osjeti pod rukom mačkovu izranjavanu kožu i još uvijek topli trbuh koji se živahno skuplja i širi, obuzet će je osjećaj i nadmoći i stida istovremeno, ali to neće biti razlog da umiljatim glasom Micka opet ne dovabi sebi, odnese do zdjelice s mlijekom i ne zagnjuri mu glavu svom snagom, dok se mačak sasvim ne smiri.

Neko će pomisliti da će se Satantango do kraja zaokružiti kao jedna poema o neraskidivosti užasa, opijena zlom. Postoje, međutim, momenti kada se ispostavi distanca prema tom lancu mračnih zbivanja, kad se ona objektiviraju u rastresitijoj romanesknoj konstrukciji, kao u poglavlju u kojem se pojavljuje letargični Doktor koji ima koncept da se pamćenjem treba suprotstaviti sveopćem rasulu. Zatvoren u svojoj izbi, on sortira pribor za svoje besmislene svakodnevne aktivnosti i ima sveske u kojima vodi evidenciju za svakog od tih likova u svome panonskom mjestu. Na kraju će ispostaviti da je upravo Doktor demijurg, pisac koji je napisao i prve i posljednje rečenice, cijeli roman, zaokruživši taj pandemonij.

Vrativši se sa sličnim idejama nakon pet godina u Melanholiji otpora, Krasnohorkai će napraviti znatno razvedeniju konstrukciju, a sveopćem rasulu će suprotstaviti blistave sisteme Valuške i gospodina Estera, koji će imati sličnu funkciju kao Doktor u Satantangu. Valuška će u zvjezdanim konstrukcijama, kao neki panonski Hlebnjikov, pred kafanskim auditorijem izgraditi svoj paralelni kosmos u sveopćoj praznini i pronalaziti utjehu, iako nailazi na ismijavanje, a doktor Ester se odvojio od cijelog grada i posvetio pronalaženju izgubljenih božanskih harmonija u muzici koje je pokvario Werckmeisterov sistem uštimavanja instrumenata.

Krasnohorkai se prema tim konstelacijama odnosi dvojako, on s jedne strane ironično tretira toliku posvećenost,ali ne treba zaboraviti da su te poetske vjere jedino što uzdiže njegove likove ponad blata. Na kraju sve, međutim, završava jednim razočarenjem tih idealista, oni će ostati poraženi ljudskim slomom, svi su samo bijedni činioci jednog majušnog fijaska, a čitava ljudska istorija, kako kaže Ester, nije ništa drugo nego divljanje jedne tupoglave, krvoločne i nesrećne parije u stražnjem kutku nepregledne pozornice. Namontirani nakon jednog političkog govora, posljednji akordi Melanholije otpora protiču u naučnom ekskursu o hemijskom procesu raspadanja tijela, koje će razdrobiti ugljenik, vodonik, azot, i sumpor, dok se ne rasprši i nestane progutano nepojmljivo dalekom presudom. I konstrukcija Satantanga neće biti ništa utješnija, ona će se zatvoriti ukrug, u šest poglavlja koje Doktor slaže kao šest koraka naprijed 1, 2, 3, 4, 5, 6 u prvom dijelu romana, i 6, 5, 4, 3, 2, 1 kao šest koraka unatraške u drugom dijelu romana, kao da se želi vratiti na ono mjesto, odakle se krenulo.

Krasnohorkai prva dva romana objavljuje 1985. i 1989., kao tridesetojednogodišnji, i tridesetpetogodišnji, a to je već vrijeme kad se revolucija ispraznila od svake mistike, a budućnost definitivno nestala u magli. Već se kod Platonova i Beketa i Harmsa odustalo od svakog oblika suvislog ideološkog govora, svaka komunikacija u tom smjeru je isparodirana, a stvarnost je opet postala nerazumljiva, indeterminisana, apsurdna, i u tom trenutku dolazi Krasnohorkai i uzima taj apsurd ispjevavajući ga i uglazbivši tako da ponovo načini razumljivim. Dok su se kod Harmsa ili Beketa forma i fabula sasvim pukle raspavši se na fragmente, Krasnohorkai taj besmisao i prazninu uvezuje jezovitom bujicom rečenica, kao na orguljama, želeći i oživjeti i osmisliti te krhotine u jednoj cjelovito mračnoj simfoniji , visokog ritma, u povišenom emocionalnom tonu koji ne prestaje do posljednje stranice. Otuda je motivisana ta disonanca između praznine zbivanja i pretencioznosti tona kojim su ti događaji uobličeni.

satantngo

Takvo prenaglašavanje, koje bi neki mogli nazvati i pretjerivanjem, možda se može shvatiti i kao gesta mladog pisca, u svakom slučaju neiskusnog, koji bijesan želi baciti svijetu u lice mračnu istinu do koje je došao, kao da ona nije hiljadu puta već otkrivena dotada. Krasnohorkai, dok piše Satantango i Melanholiju otpora, još uvijek se nada, on negira svijet i život u srcu etičkog imperativa, dva puta uzastopno dokazujući da se već dogodila apokalipsa, ali niko se ne osvrće i život se nastavlja, i otuda žestina njegove negacije koju stalno mora ponavljati, u hiljadu situacija. To će biti razlozi zašto će svi ljudi biti prikazani kao podlaci, a svijet prepun gada i životinjki, a oni koji to nisu, jesu ustvari nesnađeni i smetenjaci neminovno propadaju u tom svijetu koji više ne ostavlja nijednu nadu. Ali ako je već život već toliki apsurd i slučajnost u kojoj jedan za drugim dolazi događaj za događajem nepredviđeno i besmisleno, ako već ima toliko ukusa da se ne ponavlja uvijek, zašto ne bi onda i rečenica za rečenicom bar ponekad uslijedila neočekivano, ludo, poput čuda, što bi moglo jednom romanu u izvjesnoj mjeri bar oduzeti na statičnosti motiva i repetitivnosti raspoloženja koja je nekad na rubu podnošljivosti.

Kod Krasnohorkaija je pak ta statičnost motivisana utoliko, što se samim ritmom, kao u nekoj poemi koja blista mračnim sjajem, sugerira nepodnošljivost jednog svijeta i trenutka, zaokruženo, računajući na efekte straha i šoka, a mjestimični humor i distanca tek olakšavaju užas. Već kasnije, nakon te svoje poetičke apokaliptijade, kako u knjizi Četiri eseja o Laslu Krasnohokaiju piše Marko Ćudić, prevodilac Melanholije otpora, Krasnohorkai će se uputiti u Kinu i u svojim romanima putopisima bar događaje davati u drugačijim raspoloženjima i razvedenijim i opuštenijim registrima, iako neće opet naći smisao.

Prva dva Krasnohorkaijeva romana, međutim, mogu se uzimati kao dvije rezonanse raspada jednog svijeta, simptomi skore propasti svijeta koja je brzo završila, dva lista mračnog zavještanja 20. vijeka bačena u spokojno lice književnosti nakon pada Berlinskog zida, bar one koja će kasnije biti posvećena intimi, sićušnim univerzumima privatnosti, vidajućoj blagosti, arhivarima sićušnih tuga i ljubavi, kroničarima svakodnevlja, po mjeri sveopšte nadarenosti, pisarima tihih života, lakih patnji i ganutljivih razgaljenja, koji ostavljaju nadu da se može živjeti bolje, ljepše i sadržajnije. U svakom slučaju, bilo je lijepo vidjeti kako Krasnohorkaijevo ludilo odnosi spokoj mirnog života, podsjećajući da apokalipsa nikada nije završena i da uvijek iznova počinje.

Pogotovo što jedno bez drugog ne ide, ne treba ipak zaboraviti da su Satantango i Melanholija otpora mnogo zanimljiviji po hipnotizirajućoj bujici rečenica i tona, po muzikalnosti i emocionalnosti književnog izraza, nego po epohalnim suočavanjima sa izazovima ili po metafizičkim dubinama.


INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM