Ona dođe, i zna:
Minulo je vremena
i tako su nam bez imena i krojena
ova godišnja doba
u kojima previše je Sunca i neba, u međuvremenu
iz zasjede, iz mraka,
i dalje nas vreba jedna soba
i krevet, i rijeka,
i njena pritoka
Ona dođe, kao da se prisjeti: bez puno muke
tijelo je, još uvijek, puteno i jedro
i grudi su, i ruke, i usne, i ponor
na modroj koži jedna sjenka – iza oka
Sve je usput,
a nama već odavno
pripadaju ove ulice
Ona navrati, zove i ćuti
Možda samo želi da spava
možda kao nekad: duboko u dan
na onoj Mansardi gdje smo jednom
bili kao ptice za koje je san
drugo ime za smrt
Ja, ipak, ne dolazim
jer zločinac se vraća na mjesto zločina
ali na mjesto ljubavi – nikad