Almir Kolar Kijevski: Vještina odustajanja od pojedinih dijelova grada

Za vrijeme – 1993, prve kompletne ratne godine, zatičem se u Hrasnici, dijeleći sudbinu velikog broja izbjeglih nesrećnika sa kompletnog prostora trnovske općine.  Marljiv historičar će otkriti koje su osobenosti tog trenutka, ali to za ovu bilješku nije važno. Zbog prevelikog broja pridošlih, a veoma malih smještajnih kapaciteta samog naselja, potraga za krovom nad glavom postaje ozbiljan problem. Stanovništvo srpske nacionalnosti je u velikom broju izbjeglo, ostavivši tek po jednog člana porodice da „čuva“ stan. Tada, koliko me sjećanje služi, lokalne vlasti donose odluku da svaki neiskorišteni stambeni prostor treba biti adekvatno popunjen, drugim riječima, srpski stanodavac je dužan, zbog novonastale situacije, da primi jednu izbjegličku porodicu. Tako da ću skoro cijeli ostatak rata provesti kao gost u stanu u ulici 29. novembra na broju 3, koji je pripadao jednom starom pravniku Vladi Lukiću.

Privatna i mala biblioteka tog čovjeka će biti moj prvi doticaj sa literaturom. Osobenosti te situacije u kojoj izbjegličke porodice treba da budu gosti u stanu domaćina, čiji su sunarodnjaci bili uzrok njihove izbjegličke patnje i stradanja, mogle bi objasniti i približiti neko apsurdno stajalište, neki teatar apsurda, no bio je rat i sve je sasvim smisleno i jasno, poput smrti koja donosi olakšanje. U sobi, u kuhinji gdje je bila peć i jedini izvor toplote u plavim ratnim zimama – jer Hrasnica je ipak u krilu Igmana – bio je nezaobilazan zajednički boravak. Vlado Lukić, sijedi pravnik sa uglađenim manirima, sjedio je u jednom ćošku na stolici, kao na optuženičkoj klupi, kao u vlastitom zatvoru, u šta se preko noći pretvorio njegov do tada mirni samački stan.

Pamtim da sam tada, kao dječak, poludivlje i primitivno stvorenje, jedne prilike glasno i razgovijetno, kao nešto što se podrazumijeva, nazvao našeg domaćina – sužnja, četnikom. Vlado Lukić me je pogledao sablaznim i odlučnim pogledom, i jasno i razgovijetno rekao:

„Ne, ja nisam četnik“.

„Kako?“, upitao sam, zbunjen.

Paradoksalno zvuči, ali ratno značenje riječi „četnik“ je samo eufemizam mirnodopskog značenja te riječi. Jednostavno, naučili smo i navikli da ime „Vlado“ detektujemo kao srpsko, tj. četničko, i nije bilo vremena, ili bolje reći – nisu to bila vremena za diferencijaciju i nijansiranje. Nije bilo vrijeme/vremena da budemo konfuzni nad tim contradictio in adjecto: četnik Vlado.

Sad kad je mir, reći ću da je Vlado bio naš cimer. Ne mogu da kažem – „naš podstanar“, jer smo de iure mi bili njegovi podstanari; ali ne mogu ni da kažem „naš gazda“, jer je de facto on bio naš podstanar.

LICE KOJE JE KAVEZ

Počeo sam da usavršavam to umijeće odricanja od pojedinih dijelova Grada. Sve počinje da biva stvar discipline: izbjegavam, u početku ulice, potom kvartove, i na posljetku: čitava naselja. U Starom Gradu nisam bio već godinama. Kao da i ne živim ovdje. Alifakovac mi je je oduvijek bio fascinantan, ne znam zašto.

Ona je bila nesuđena slikarka, jedan brak iza sebe, i pokazala mi je posljednje platno na kojem je figura žene čije je lice predstavljeno kao kavez za – gle, rima – ptice. Bila je ljepotica, a meni je tek predstojalo prihvatanje one plemenite vještine odustajanja.

PRAMEN

I da znaš – ponekad:

Kada u svjetlima onim, dole, u noći

još samo diše kuga iznad krovova:

Budan sam, i bez kapi alkohola u oku.

I mislima vjeran, pratim, kao pogledom pticu,

sjenku nekog lađara, dok zamiče vješto,

u onu razigranu morsku izmaglicu,

predano i gordo, bez pjesme i bez glasa,

i dalje milujući lice jednog talasa, i pramen tvoje kose

ovim prstima obojenim zlatnim duhanskim dimom

Vjerovatno je posve uobičajeno da u određenom periodu života počinjemo tragati za najranijim slikama duboko ukotvljenim u nesigurno sjećanje prvih godina odrastanja. Često se u tom traganju pored fragmenata i nejasnih obrisa jednog nestalog Svijeta pojavljuju „neobične“ riječi čije značenje tek kasnije pokušavamo definisati i sebi, barem sebi, pojasniti puninu njihovog značenja. Možda zbog nekog nerazumljivog osjećaja nemoći, ili, možda želeći sačuvati od zaborava jedan jezik minulog.

Jedna od takvih riječi je riječ „ukrviti“ koja se u mom ranom djetinjstvu vezivala za prijetnju ili čin fizičke kazne roditelja prema neposlušnim potomcima. „Ukrviti“ ili „tući do krvi“, bilo bi najjednostavnije pojašnjenje. Taj najveći stepen kazne koju dobronajmjernost roditelja dopušta prema vlastitoj djeci. Jedan prost ali jasan označitelj određenih odgojnih metoda i odlika socijalnih okolnosti jednog skoro zaboravljenog načina odrastanja u ruralnim krajevima.

DJECA KOJA NE ZASLUŽUJU USPOMENE

Mislim da se zvala Marina. Ili Mirna. Možda i Marija, ali to nije važno. Bila je mlađa, od mene, te jeseni 1993. godine, u malom prigradskom naselju krcatom izbjeglicama. Bila je neobična, tako sve i počinje, kao ona nesvakidašnja lica koja ne pripadaju jednom vremenu i mjestu; kao nešto što odudara iz jednoobraznosti kulise. Djeca koja odrastaju u ratu ne zaslužuju uspomene. Zapis o tome će nastati nekih dvadeset godina kasnije, možda i koju godinu više. Poslije dvije decenije sve podsjeća na jesen.

PLASTIKA

Treba napomenuti da posao u kojemu je dio „alata“ bilo koja vrsta oružja ima knjigu „O primopredaji oružja i municije“, i da se uvijek prije preuzimanja smjene, kao i po završetku smjene, ispunjava čitko i razgovijetno. Ta mantra brojanja municije na početku i na kraju radnog vremena.

 

---