Vlaga iz ljudskih očiju od gline je biste činila muljevito strmopižđivanje na tlo, pod noge plačljivca. Stari je pjesnik stajao pred bistom mlađeg, pitavši se, ne bi li glina predloška veličajnije dočarala njegovih tisuću nasmijanih bora, no jednu jedinu ciničnu u svijet odmetnuta mladca. U žuljevitim je rukama ribara riječi držao list papira ko ranjenu pticu, koja dočim spjevala je, i zafićukala, pjesmu o pobjedi, – uoči, kako se čini, poraza. Stari je pjesnik pred bistom mlađega stajao i razmišljao. Moje su pjesme ko moje veselje, sunčane i kreposne. U njima se čita osjećaj mora, brnistre, ljudi i životinja. Moja je duša mlada, a pjesme ne žele, niti mogu, ostarjeti.
Ljudi mi na ulici već desetljećima prilaze i stišću mi ruku uz osmijeh i taj im je osmijeh topao ko pogača u zoru, a oči drage kao dobar dan, i oslovljavaju me s poštovanjem, i potapšaju!, kada sjedim, uz more, s papirom kao blistavom golom ribom koja mi se na krilu praćaka i čeka da na nju položim nožić svojeg pera. A sada stojim, pred bistom nekog dalekog, u daljini dozrelog, u tuđini stasalog mladoga pjesnika kojeg, ipak njega, odlučiše počastiti, i suze mi kaplju na glinu njegove biste, ko mornari moru, s broda koji tone.
(Foto: Almir Kljuno)
Glina, još neosušena, razlijevala se suzama, i starac se odmakne, obrisavši ih. Stojim, pred time, što je vječno vlažno, a suza se vlage poradi dojma odriče, i time dopušta da vrijeme o nj pečati svoje bezbrojne biljege. A moje će male pjesme, suhe kao usne žedne življenja, o sebe prihvaćati suzice uzdisanja ljudi, koji ih čitaju, i s njima se pitaju. Počast je to, koja se prima u svakome obraćanju, svaki dan, s ulice, s peškarije, na rivi, ispred crkve. Obraćanje, ma i podrugljivo, ali nošeno vrtlogom iskrenog osjećanja križa života, kojeg se ionako svaki, baš svaki pjesnik trsi u njima dočarati. Uspravan, i u plodu škrt, ali korom zanosan ko umiruća maslina, stari je pjesnik ostavio bistu mlađega da se suši i pošao prošetati uz more da se divi galebovima.
