Za mene je u tom trenutku bilo esencijalno važno da ona ne ode, a da pritom nema osjećaj da sam je nagovorio na ostanak. Bilo je krajnje nužno da joj kažem ko sam, kako bi se moja pojavnost držala vrijednom zadržavanja. Zbog toga sam baš morao napisati sve ono o čemu me nikada ne pita, a valjalo bi da zna. Naime, postoji niz slučajnih događaja koji su doveli do ovoga gdje jesmo, a neki od njih uključuju i veoma neobičan razgovor na temu igračke koju sam ukrao njenoj prijateljici ravno dvadeset godina ranije. Poslije takvih priznanja, čini mi se da nosim manje tereta na leđima, te i dalje ne razumijem kako je taj poduhvat od prije dva desetljeća pošao za rukom baš meni, koji je znao dobiti dobre batine za neka značajno neozbiljnija kršenja etičkih standarda kuće iz koje dolazim.
Napoleonov plač i značenje tetovaže Džordža Klensija
Ukradena igračka je postala centralna figura mog odrastanja, pa sam u drugom osnovne napisao pismeni rad na tu temu. Učiteljica, oduševljena prikazom, obznanila mi je da će ga učiniti dostupnim redakciji školskog časopisa, na što sam reagovao sa negodovanjem, znajući da će širenje istine o otuđenju imovine doći do ranijih vlasnika, te ugroziti uspostavljene pravne odnose u zajednici. Odluka je bila na mjestu, te je štampa mojih prvih redova opravdano odgođena do nekih pametnijih prikaza. Inače, Džejms Džojs, pisac čijih sam rečenica pročitao vrlo malo, rođen je na isti dan kad i ja, a prvo djelo je objavio s nekih 25 godina. Kada sam kasnije u životu neopravdano pretendovao da postanem ozbiljnim piscem, ova činjenica mi je bila orijentir u smislu utvrđivanja vlastite pozicije, što svakako više govori o meni i nekim ozbiljnim problemima samprecjenjivanja, nego o autoru Portreta umjetnika u mladosti. No, ovo nije priča ni o Stivenu Dedalusu, a ni spomena neće biti o Džordžu Klensiju, premda on nije naveden ni tamo.
Foto: Zerina Nezić
Uvodne godine djetinjstva sam proveo u zatvorenom prostoru. Isto je rezultat objektivnog straha od granata praćenog neproporcionalnim mjerama kojim me je moja majka uputila na zadržavanje u haustoru barem prvu polovinu devedesetih. U školu sam krenuo u septembru 1995. godine, što predstavlja suštinski početak moje komunikacije sa širom javnošću, kada bilježim i prve neuspjehe u svemu čega sam se dohvatio. Vrlo rano sam spoznao da od moje sportske karijere u karateu, kao ni u drugim borilačkim vještinama – a probao sam i džudo i tekvando – neće biti ništa. Jedine medalje koje sam osvojio baveći se istim su usko vezane za činjenicu da se na pojedinim takmičenjima u mojoj kategoriji borilo manje od četiri takmičara.
Ni pokušaji muzičkog obrazovanja nisu za mene značili nikakav značajnji iskorak. Što se gitare tiče, jedino što sam objektivno savladao bio je Napoleonov plač. Uskoro će se pokazati da unatoč bujnoj mašti nemam ni minimum talenta za likovnu umjetnost, a zbog neurednog pisanja sam u ranoj fazi života upućen i pedagogu, uz strah učiteljice da je riječ o posljedici preživljene opsade grada. Da ništa u životu neće ići kako sam zamislio, potvrđuje i moje iskustvo prvih susreta sa fakultativnim predmetom – vjeronauka. Interesantna priča o njoj se temelji na činjenici da su roditelji smatrali pitanje izbora religije slobodom pojedinca, te je isto stavljeno meni na odluku u kasnoj šestoj godini života. U skladu sa sekularnim uređenjem sistema osnovnog obrazovanja u ranim fazama provedbe Dejtonskog sporazuma, bio sam među učenicima koji su za vrijeme vjeronauke slobodnih 45 minuta provodili u dvorištu, a nakon što je zaključeno da je ovakvo postupanje isključujuće i diskriminatorno, uskoro su se okrenuli inkluzivnom pristupu gdje su djeca koja ne pohađaju vjeronauku sjedila u učionici – gdje se uči vjeronauka. Dakle, pasivno pohađanje. Jedan dan su tako učili „Šućur Allahu“.
Na vodi, i prahu, šućur Allahu. Kad gledam gore, i kad sanjam more, šućur Allahu. Kad trava raste, kad lete laste, šućur Allahu. Za bašče cvijeća, za kišu proljeća, šućur Allahu. Nemojte gajiti iluzije da se sjećam stihova iz 1996. godine, već su ovi redovi pronađeni mojom posebnom vještinom pretrage na Googleu, a u svrhu dobre reference u tekstu na trenutak o kojem govorim. Premda nisam bio polaznik vjeronauke, pjesmu sam nehotice naučio, nakon čega sam upoznao roditelje s promjenom preferencije, što je rezultiralo mojim uključivanjem u sistem vrijednosti uvaženom od većine razreda. Već na jednom od narednih časova je zatraženo od svih učenika da prouče Kelime-Šehadet, o čemu kao novi kolač nisam imao pojma, pa sam pedagoški dobio keca olovkom u dnevnik dok isto nisam naučio. Istine radi, svjedočenje o Bogu i Muhammedu nije bio moj prvi susret sa nerazumljivim arapskim tekstom koji nam niko nije prevodio ni pojašnjavao. Nekih godinu ranije sestra i ja naučili Rabijesir, vođeni uputom da se učenjem iste ostvaruju želje. Trebalo je par godina da odnos između mene i Boga prevaziđe partikularni opurtinizam i upućivanje molbi i zahtjeva, premda se i danas najčešće obnavlja u trenucima kad ne mogu naći pasoš, kad nema para ili kad je na redu kakav ozbiljan ovozemaljski ispit.
Španska sela španski gore
Dodir sa alternativnom scenom i drugačijim viđenjima svijeta su se ograničavala na informacije koje sam primao od starije sestre i njenog društva. Ona je tih godina radila na Šarenom zidu, dječijem programu radija Zid, zahvaljujući čemu sam i sam imao dva neuspješna serijala na istoj emisiji. Prvi se ticao obrade podataka o Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, koji je sadržajno ocijenjen kao preozbiljan, te je prekinut poslije pilot izdanja koji je obuhvatao obradu pregleda stadiona zemlje domaćina sa uvodnim osvrtom na prve timove 32 reprezentacije učesnice. Istinu za volju, malo ko je bio oduševljen činjenicom da je Oliver Birhof, igrač Udinezea, koji je posljednje sezone igrao u talijanskoj Seriji B, bio pozvan u prvu ekipu njemačke reprezentacije, premda su ostali igrači svi redom bili iz najjačih timova Bundeslige. Kao da je bilo prekjučer, sjetim se frustracije uzrokovane činjenicom da Žan Luis Nouken, bjelokosi i tamnoputi fudbaler Sarajeva, nije dobio poziv kamerunske reprezentacije, što ću spoznati tek kada sam do kraja popunio Mepasov fuš album France ‘98.
Foto: Nedim Jahić (privatni arhiv)
Ni drugi projekat nije dao bolje rezultate. Već je prvi pregled o veličinama i udaljenostima planeta Sunčevog sistema, koji sam predstavio u saradnji sa mlađim kolegom, doživio potpuni fijasko, te je i serijal o svemiru do daljnjeg odgođen, da ne kažem otkazan. Nakon očigledne propasti u nastojanju da se probijem na polju radijskog novinarstva, bilo je vrijeme da nastavim svoje traganje za nečim u čemu bih mogao biti dobar.
Tih godina se cijela generacija okrenula gledanju španskih serija, koje nisu bile španske, ali su se tako zvale, a na bazi lingvističkog pristupa raspodjeli televizijskih emisija. Prije Kasandre, najbliže što sam gledao, a da je ličilo na telenovelu bio je Pad dinastije Obrenović, koju smo kriomice pratili preko Radio-televizije Srbije, što je iz propagandnih motiva poprilično dobro dobacivala do televizora opkoljenog Sarajeva svake prilike kada bi do njega stizala električna struja. Likovi u pseudošpanskim sapunicama su najčešće imali zlu braću i sestre koji su izgledali potpuno isto, te je u svakoj drugoj ponuđenoj rođak planirao oženiti neku bližu rodicu. Sličan okvir je imala i Esmeralda. Lusio Malaver, mračni karakter u seriji, zapravo je unakažen u akciji njenog spašavanja u djetinjstvu, te je doslovno žrtvovao sve za nju, ali se ona poprilično distancirala od njega, baveći se Hoseom Armandom, koji je u to vrijeme trebao oženiti svoju rodicu koja je voljela Adriana Lusera. Bili smo već četvrti osnovne, te su mati i otac na kredit zbavili kompjuter, a uskoro i printer. Fascinirani likom Melesia, seoske budale iz spomenute serije, iskoristili smo ga za naziv prvih novina koje su pokrenute u printanom izdanju. Novine smo tušili po cijeni od pola marke, novčane vrijednosti čija je papirna verzija od tada do danas nestala, a sa njom i opštenarodni doživljaj književne relevantnosti Branka Ćopića i Skendera Kulenovića. Prestali smo se štampati, kao i Slobodna Bosna, na osnovu slobodne ocjene o nerentabilnosti projekta uz prigodni pozdravni tekst urednika.
Neobjavljena numera Edina Osmića
Za jedan rođendan sam od Ene J., koja je uvijek kupovala najbolje poklone, dobio CD Ede Maajke. To je bila značajna promjena, u poređenju sa dotadašnjom muzikom koju sam imao na svoju polici, a koja se svodila na CD-ove Goa Trance 1 i Goa Trance 2. Edo Maajka je vrlo brzo postao popularan, što se reflektovalo i na one koji su živjeli u elektronskoj muzici, ali i one koji su još bili fokusirani na Đorđa Balaševića i Plavi orkestar. Nova karijera se, pogađate, već nazirala. Međutim, nakon što na dostavljene stihove i brilijantne tekstove skovane na stepenicama Srednjih Ciglana nije bilo odgovara sa zvanične web-prezentacije Edina Osmića, stvarnost je ponovno ukazala na samu sebe.
Foto: Almir Kljuno
U srednjoj školi je ključno mjesto izražavanja postao internet, a komunikacija putem mIRC-a i MSN-a nije donijela značajniji uvid u znanje i mogućnosti, već više par dobrih tuča i jednu fracturu crami. Unatoč početnom entuzijazmu po forumima, nakon čega je došlo do razvoja niza samostalnih propalih projekata web-stranica izrađenih besplatnim alatima na netu, vrlo brzo je postalo jasno da razvoj u pravcu ozbiljnog programiranja neće biti opcija, te je još jednom moj kreativni napredak naišao na zid, uslijed ograničenosti razumijevanja i generalne lijenosti u smislu istraživanja i preuzimanja novih vještina. Krenula je era bloga, u kojoj sam se kroz par godina iz faze prezentacija raje, razreda i mahala, postepeno prestrojio na one u kojima pišeš o stvarima koje se dešavaju i problemima na koje nalaziš. Sa 17 godina su moji novi idoli postali autori sarajevskih blogova, po čijim direktivama sam stekao uvid u elektronsku muziku, ozbiljnu književnost, koncerata na koje treba ići, te stavove koje treba zastupati. Gostovanje Torgeira Birknesa u Labirintu, učešće u snimanju spota Triple Head Monster Dubioze Kolektiv gdje su nam stavili kese na glavu, te album Sinana Sakića Emotivac – neki su od muzičkih događaja koji su obilježili moje dalje odrastanje.
Nakon različitih faza ponašanja i promišljanja koje su tih godina trajale od 15 do 30 dana, vratio sam se ponovno pisanju kao nečemu što mi je, ako ništa, išlo bolje nego sve drugo. U isto vrijeme sam se bavio fikcijom i stvarnošću, onako na dva kolosjeka. Dok su moja polubuntovnička shvatanja svijeta u kontekstu politike i protesta vrlo brzo našla mjesto u internet stvarnosti, namaštavanja i nisu imala pogodno tlo. Nakon niza odbijenica različitih listova koji se bave književnošću sa cijelog Balkana, te par nagrada na mjestima gdje sam iste dobio zahvaljući manjku konkurencije, nešto slično kao i ranije u karateu, jednog jutra mi je stigao jedan ozbiljan potvrdni e-mail. Moja pripovijetka se našla na nečemu što je išlo u štampu. Podignut osjećajem da me ništa ne može zaustaviti na putu da postanem veliki književnik, u par sedmica sam napisao niz novih kratkih priča te iste dostavio uredniku, baš onom koji je bio prvi koji je moje redove prihvatio pozitivno. Nakon dugo vremena stigao mi je mail gdje mi je blago pojasnio da na tome treba još raditi, te da ovo trenutno pripremljeno ne donosi ništa značajno novo. Bio je to sudar sa stvarnošću. Poslije propasti u radio novinarstvu u ranom djetinjstvu, kolapsa samostalnog lista u četvrtom osnove, apsolutnog kraha u napredovanju na mom putu programiranja i web dizajna, još jednom kataklizma.
Uspavanka za Nasera Orića
Posljednje utočište našao sam u tumačenju stvarnosti. Jedno večer sam poslao tekst u redakciju BH Dana. Nije to bio prvi put. Nazvao me urednik da dođem. Kaže, ide u štampu. Hoćeš li da radiš kod nas? Hoću. Ono, da dođeš ujutro i da ostaneš naveče. Bilo mi je devetnaest godina i to je bila prilika koja se ne propušta. U redakciji sam izdržao nekih pet brojeva, premda postoji tendencija da u svom CV-u napišem da sam tamo ostao barem tri mjeseca. Puklo je negdje između teksta o Anatoliju Karpovu i onog o Radovanu Stankoviću.
Foto: Almir Kljuno
Godine su išle, a moje riječi su postojale jasnije, ili sam barem tako mislio. Prestao sam sebe doživljavati previše ozbiljno, sve sam više sticao dojam da ništa ne znam i ništa nisam pročitao, što je kulminiralo sa prestankom takmičenja sa Džejmsom Džojsom. Ušao sam u drugu polovinu treće decenije, nisam vidio amerike, ali su pred mojim očima prošle hiljadu godina i stotine života.
Vozili smo se autoputem za Frankfurt, golfom četvorkom. Almir je spavao nazad, Halčo je vozio. Išli smo 110 na sat, svirao je Miligram, Halčo mi je pričao planovima za budućnost, dok mu čudni zvuk motora nije vratio pažnju na cestu. „Sad ću ga ja ugasit pa upalit, ovo mora da je do kontakta“, rekao mi je. Do tada nisam znao šta se tačno dogodi kad ugasiš i upališ automobil dok letiš autobahnom, i nećeš mi vjerovati, ne bude ništa. Došli smo kod Almirovog buraza naveče. Buraz ukazuje da je prije par noći tu bio Jasmin Muharemović, prepričava dogodovštine sa građevine, planiramo rutu do Švedske, diskutujemo o Al'Dinu, Ramizu Salkiću i drugim estradnim umjetnicima.
Otišli smo nešto pojest’ kod Žutog; ovaj nas fino dočekao, odmah krenuo sipati rakiju i kafu istovremeno. Almir usput konstatira da sam ja ćato, te upućuje Žutog da mi pročita neke od svojih pjesama. On brzo vadi notes i kreće Ep o bosanskom čovjeku u Njemačkoj. Nakon što smo istu analizirali, Žuti mi pojašnjava da je Avdi Huseinoviću trebalo stotine strana da opiše život Nasera Orića, a on je to uradio u jednoj pjesmi. Ponovno vadi papire, kako bi pročitao stihove o životu Nasera Orića. Nakon tolikih godina, došao je trenutak gdje neko misli da sam ja pozvan da mu dam mišljenje i komentar o onome što je napisao. Iz druge sobe su do mene dopirali stihovi „za tebe uvijek biću tu, s kraja svijeta ja ću doći“ poznatog izvođača Dade Polumente. Eto.
