1.
Na ulici me zaustavlja tip. Ne poznajem ga. Već u trećoj-četvrtoj rečenici mi saopćava da je ležao. Zbog ubistva, kaže. Ubio je, veli, nekog “drota glupog na Čaršiji”.
Ne pravi dramsku pauzu, nakon što je to kazao. Odmah dodaje da me poznaje, viđao me kod… Spomenu neki kafić, zaboravio sam mu ime. Nije mi prijatno.
”Vidim ti na očima da si dobra osoba”, veli.
Jasno je da hoće novac. Kažem mu da žurim. On ignoriše to, priča i dalje. Nisam siguran šta mi više priča, samo čekam trenutak kad će stati. Nestrpljivo čekam da me pita za novac, da kažem da nemam pa da idem. Ili bar da vidim šta će se desiti nakon toga. Možda će me pokušati zadržati.
Nevjerovatno. Čovjek ne prestaje pričati. Govori mi o tome kako mu se gadi biti u gradu, kako je isplanirao ići – opisuje mi gdje će ići, kakva je kuća tu, itd. Brzo-prebrzo priča. I ne prestaje.
Možda i jeste ubica, iako ne izgleda tako. Kako ubice izgledaju?
U jednom trenutku se drznem kazati: “Nemam, izvini.” Ili možda nisam dodao “izvini”. Ne mogu se sjetiti, neprijatna je scena, potiskujem je.
U svakom slučaju, on mi veli da ima devedeset jednu marku. Treba mu još devet da, kako kaže – baš tim riječima – “pokrije finansijski plan”.
”Nemam”, kažem. Ako sam prvi put dodao “izvini”, drugi put sigurno nisam.
”Pitam nako. Sarajevski”, kaže.
“Nemam”, kažem i idem.
Dobro je: ne ide za mnom. Ne okrećem se, ali vidim.
Jutro je.
2.
Voz Sarajevo — Zenica. Dvadeset do četiri. Po običaju ulazim u prvi vagon. Tamo je najsigurnije: tu sjedi kondukter, bar isprva; a blizu su i mašinovođe.
Ipak neću u prvi. Prozori su zatamnjeni: neko je po njima, svana, iscrtao grafite. Ne mogu gledati kroz prozor, a ni čitati pod ovako slabim svjetlom.
U drugom vagonu me dočekuje oštar miris – čega? čega? čega? – gledam naokolo: neki starac jede rukama burek. Hoću li u treći vagon? Neću. Podnošljivo je. Možda me pritišće i pomisao da ću osjećati krivnju, ako se zbog toga pomjerim u idući vagon: čovjek jede.
Sjeo sam. Zadnji red. Bilo je i gorih situacija. Kad god sam u vozu, sjetim se:
Krajem prošle zime, u drugom ili trećem (nebitno), žena je sve vrijeme… Ne znam ni kako se to naziva. Nije to bio kašalj, ni kihanje. Ona bi povukla sline iz peta. I – to bi bilo to. Ne bi to ispljunula, bar ja nisam čuo kad to izbaci.
Zamišljao sam kako tu gomilu slina zadržava u sebi, negdje u grlu ili onkraj nozdrva. Povraćalo mi se, dvaput, na nekoliko sekundi. Ali nisam promijenio vagon. Dakle, mogu podnijeti to, a ne mogu da su prozori zatamnjeni.
Sada čitam na miru. Prekida me tek kondukter. “Dokle?” Drivuša. 6,80. Stariji čovjek, koji sjedi u redu ispred, okreće se i kaže: “Izvinite što se ubacujem, al kako sam čuo – Drivuša… Jel ima još ribara tamo? I ja sam ribar.”
“Ima”, kažem. “Bude”, dodajem. Ne priča mi se. Ali prekratko sam odgovorio, a čovjek je ljubazan. “Budu s druge strane rijeke”, kažem.
Ribar nastavlja: “Ma dolazio sam ja prije tu. Al nije mi se svidjelo kako fataju… Na one kuke. To se nahvata šarana, puno bude. Al grjehota.”
Zanimljivo mi je to što priča, ali ne znam šta da kažem. Ne znam zašto.
”Ma da, zanimljivije je na udicu”, kažem.
Nisam zadovoljan time, Ribar se čini pristojnim čovjekom. Ali ne pada mi ništa više na pamet i, s obzirom da ni on ne govori dalje, razgovor je završen. Obaram pogled, čitam dalje.
Sve dok, u jednom trenutku, ne čujem povišen ženski glas:
“Pusti me!”
Dolazi iz sredine vagona. Ne vidim osobu, koja to govori, ali vidim potiljak muškarca, kojem se obraća.
Preko puta njih sjedi još jedan tip. Njih dvojica su skupa, shvatam brzo.
Uviđam i to da žena, mlađa žena, djevojka, negoduje, jer joj ne dopuštaju da ode sa tog mjesta. Ona je na sjedištu do prozora, a glavni napasnik je do nje. Faktički je zarobljena.
”Pusti me!”
U jednom trenutku, kada ona ustane, želeći da napusti mjesto, vidim da je pokrivena. U licu je skandinavski blijeda.
Tip, koji sjedi do nje, joj ne dopušta. Dovoljno mu je da ispruži ruku. Veli: “Ideš s nama… Kad izlazili budemo, ideš sa mnom. Vodim te kući. Na silu ideš.”
Smije se, dok to govori.
Onaj drugi, u tom trenutku, priča s nekim telefonom, na video-vezi je; i veli osobi, koja je s druge strane linije: “Evo oteli smo ovu.” Smije se i okreće kameru ka žrtvi.
Čujem kako ženska osoba, s druge strane linije, govori: “Daj ba, pustite djevojku.”
“Ma zajebajemo se”, govori Drugi, glasom, koji možda odaje i stid.
Ne znam šta taj glas tačno odaje. Ako odaje stid, kakav je, koliki, hoće li biti dovoljan da zaustave tu zlu igru, itd. Ako ne odaje stid, šta onda odaje?
“Eno policije!”, reče neko.
Laknulo mi je. Voz je stao. Ali brzo se otkriva da nema nikakve policije.
Ko je to uopće rekao i zašto? Možda onaj što je jeo burek. Da podsjeti ovu dvojicu napasnika na postojanje policije?
Ni prvi ni drugi otmičar ništa ne kažu tome ko je spomenuo policiju.
Neko vrijeme se ništa novo ne zbiva.
U jednom trenutku nailazi kondukter. Prolazi pored otmičara i žrtve. Ali – ništa. Kao da ne razumije šta se zbiva.
Prolazeći pored mog mjesta, kondukter pita ženu, Romkinju, koja sjedi preko puta mene, u zadnjem redu, daleko od sredine vagona, gdje se zbiva drama:
”Što onā plače?”
“Ne znam”, kaže moja susjeda i pomjera gornji dio tijela udesno, nastojeći vidjeti šta se to u sredini vagona zbiva.
Ponovo se neko vrijeme ništa novo ne zbiva. Žrtva je odustala od pokušaja da se izvuče. Ne traži više da je puste. Šuti i, kako nam je otkrio kondukter, plače.
U jednom trenutku je u vagon ušao jedan stariji Rom patuljastog rasta, koji se, kako će se ubrzo otkriti, zove Bili.
Nisam vidio kad je ušao. Čuo sam samo kako se prepire sa otmičarima. Bili i još jedna sredovječna žena, vjerovatno supruga mu – također Romkinja – stoje uz vrata vagona i raspravljaju se s otmičarima.
“Halo, u usta te jebem”, dobacuje Bili jednom od njih.
Hoće li ga pretući? Situacija je napeta.
A onda se začas sve mijenja. Bilijevo dotad ozbiljno lice u sekundi je prelio blagi osmijeh: on poznaje otmičare. Psovke su, kao što je to običaj kod našeg naroda, izraz srdačnosti. U usta te jebem ljubavna je izjava.
Situacija, dakle, uopće nije napeta; samo se meni učinilo da jeste.
Prišavši im, Bili – i dalje se smiješeći blago – kaže:
“Pustite curu.”
Ne čujem šta mu kažu, ali je ne puštaju. Zarobljena djevojka šuti.
Bili još neko vrijeme razgovara s njima, malo se smije, malo je ozbiljan; a onda odlazi u vrh vagona.
Ponovo se neko vrijeme ništa ne zbiva. Ili se zbiva, ali ne primjećujem.
Na sjedištu preko puta Ribara, sjedi jedna starija žena sa sinčićem. Dok ona spava, dječak sluša muziku.
Čujem Bilija kako, u prvom redu, razgovara sa svojom saputnicom. Ne znam o čemu govore, pričaju na romskom.
Ništa se ne zbiva, sve dok u jednom trenutku, glavni otmičar, onaj koji je sjedio tik uz djevojku, nije ustao i otišao prema vratima, koja spajaju naš vagon s prvim. Šta se desilo?
Oteta djevojka nedugo nakon toga ustaje, oslobađa se, kreće prema nama, u zadnje redove. Drugi otmičar je ne zaustavlja. Dakle, uopće nisu otmičari. Nisu nikad ni bili, ili bar nisu više.
Djevojka sjeda, na sjedište ispred mene, pored Ribara, koji, odmah, tiho – da ga ne čuju napasnici – počinje galamiti na nju: “Budalo, jesi ti normalna, što sjedaš s njima?” Napad je najbolja odbrana.
Ona govori da nije sjela s njima, da je sjedila sama, da su joj prišli, itd. Ali Ribar ne odustaje: “Pa što sjedaš sama?!” Zatim dodaje: “Sjedi s nekim, sjedi s normalnim svijetom!”
Prvi napasnik se vraća na svoje mjesto. Ne traži odbjeglu djevojku ni pogledom. Naravno, znao je da će, čim ustane, ona otići. Drugi također ništa ne govori.
Neko vrijeme ne zbiva se ništa. A onda napasnici izlaze iz voza. Finita la commedia
3.
”Nema Titinog doba, kad je milicija bila svuda”, kaže Bili, dok od vrha vagona ide prema nama.
Ribar ponovo počinje koriti žrtvu, ovaj put ne kontrolišući ton:
”Budalo, pa đe ćeš s njima? To je ološ najveći!”
Uključuje se Bili, brani je.
“Vidi”, kaže Bili Ribaru, “zamisli – tvoja žena sjedi, i ‘Mujo’, ‘Haso’, ne znam ko, dođe i sjedne pored nje. Šta će ona!?”
Ribar ostaje pri svome: “Treba sjest s normalnim svijetom, da ne mogu sjest pored nje.”
Bili se okreće djevojci i kaže: “Da znaš, Bili ti je spasio život. Da nije bilo Bilija, svašta ti se moglo desit. Mogli su te odvest u šumu, skinut… Niko te ne bi našao.”
Ribar joj veli: “Ne mogu se ja poturit da radi tebe glavu izgubim.”
Bili ponavlja: “Bili te spasio. Da im Bili nije reko da te puste ne bi te pustili.”
Priča dalje kako vrlo dobro poznaje onu dvojicu napasnika, kako su vlro opasni, surovi… Bolje je, veli, da im se čovjek ne nađe na putu.
Zatim kaže kako je još prije rata, jedan Nijaz zbo nekog u vozu. Pa onda priča o tome kako je nedavno neko, prijeteći nožem, opljačkao konduktera.
Bili daje djevojci svoj broj. Ako je ponovo budu uznemiravali, samo neka njega pozove. Ne mogu se sjetiti da li je tražio da ga prozove.
I tako razgovaraju, Bili najviše priča; sve dok Ribar i djevojka ne izađu iz voza. Bili se tada vraća u vrh vagona. Ništa se ne zbiva neko vrijeme.
Onda odjednom ponovo čujem galamu. Bili i žena, koja je bila s njime kada su ušli, galame jedno na drugo. Nešto joj je kazao ili ju je dodirnuo, ne znam šta se desilo.
”Sad ću zvat Ekrema”, kaže ona.
”Jebem i tebe i Ekrema. Zovi ga odmah. U usta vas jebem oboje.”
Ko joj je Ekrem, suprug ili brat? Šta se uopće desilo?
”Sad ću ja njega zvat”, veli žena, “čekaće on na stanici.”
Bili i dalje galami, prijeti.
A onda, nakon kraće napete šutnje, ustaje i udaljava se. Čujem kako otvara limenku.
Nakon nekog vremena, počinje pjevati:
Jek romoro, ov bahtalo
Ov pijela, tahtaja pagela
Ništa se više ne zbiva. Bili pjeva.
Jek romoro, ov bahtalo
Ov pijela, tahtaja pagela…
Foto: Almir Kljuno
