UPRAVO ČITATE

Mirnes Sokolović: Lilly

Mirnes Sokolović: Lilly

U međuvremenu su zapala tri ekvinocija i meni je sada ostalo da objašnjavam. Sve počinje tako što sam zatekao samog sebe da stojim nasred ulice sa šest različitih ruta u glavi. Padala je večer i dugo sam stajao obeznanjeno na raskrsnici. Nisam želio propustiti onaj trenutak kad se sunčana svjetlost, padajući koso od planine na kraju grada, počne stapati sa isijavanjem farova na autima koji su plazili blago zatamnjenom avenijom. To možda znači da ću naći sebi mjesta u ovom gradu već do kraja ljeta.

Tekla je već druga godina otkako sam se vratio u grad, mogli su me vidjeti na ulicama. U avgustu se i nije previše žurilo, možda je sve bilo završeno, ali moglo je sve opet i početi. Ne bi bilo loše, kad je već sve gotovo, neko vrijeme živjeti kao patricij, mislio sam tih dana. Avgust je uostalom najburžoaskiji mjesec u godini. Konac se već tako dobro osjećao na svakom koraku i sve je postajalo tim privlačnije što se više utišavala jeka ljudi na ulicama. Sjećam se da mi je to bilo posljednja misao i onda sam se izgubio.

Planirao sam prošetati samo do kraja Vilsa i u sljedećom momentu sam se zatekao se u centru grada, u jednom unutarnjem dvorištu koje je okruživala gubava oljuštena petokatnica. Dobro sam poznavao to mjesto sa zahrđalim kapijama. Popeo sam stepenicama i bez kucanja otvorio vrata jednog stana i vidio da se ništa ne mijenja, sve je bilo isto kao i prije i četiri i pet i sedam godina. Vitrina u hodniku je stajala i dalje nakrivljena, sve je obavijala polutama. Stan je bio u vlasništvu Ubeida Čančara, pjesnika koji nije odustajao od amaterskog fudbala ni u šezdesetim.

Niko nije tačno utvrdio koliko ovaj stan ima soba, izgledalo je da neko neprestano mijenja kulise i svaki put kad se upali svjetlo otvarao se novi prostor. Jedna vrata su vodila u mračno potkrovlje u koje niko nije ulazio. Sve sobe su, međutim, gledale u unutrašnje lice zgrade, istrošeno, na kojem su se redali uglavljeni i pohabali prozori, postavljeni prije dvadesetak godina, nakon što je došao mir. Korozija je već izbijala iz prefarbanih rukohvata u stubištu. Možda bi sada neko mogao i naslutiti da je zgrada bila jednom razvaljena a stanovi gorjeli.

Čančarev stan, to je već dobro poznato, već godinama služi kao svratište, kao konak na Marin Dvoru, svim putnicima namjernicima koji ispravno odgovore na njegove pitalice. Neki su tu živjeli mjesecima. Prije osam godina, kad smo imali otprilike dvadeset i osnivali jedan književni časopis, po Čančarevim halvatima i odajama šepurili smo se kao po svojoj redakciji. Ta vremena su istekla i sada rijetko viđam neke od svojih drugova. Poslije razlaza najprije su se odmijenile dvije godine u kojima nisam bio u gradu, onda su uslijedile dvije godine kad su me mogli vidjeti na ulicama i nismo imali jedni drugima ništa reći. – Sada sam odlučio opet biti tu da vidim šta se može uraditi i čekao sam poziv nekog od njih.

Prije nego ću otvoriti vrata te večeri, Čančar se bio vratio s treninga koji je obavio na terenu vanjskog kina Metalac i sada je bauljao hodnicima još uvijek obučen u svileni šortc, kakve su nosili fudbaleri poslije Olimpijade. Pozdravio se usput, kao da se nismo od jučer vidjeli, brzo ispisivao nešto na blokić, kidao papiriće i pokazivao prema mračnim udaljenim dijelovima hodnika i prve sobe s lijeva čija su vrata bila otvorena. Šutirao je loptu o zidove i štokove usput, kad bi mu god došla na nogu, bio je ljut, a ja nisam mogao vidjeti u tami njegovog sagovornika s kojim se raspravljao. Pomislio sam da ga zatičem u još jednom raskoraku sa samim sobom, u stanju nastupa, događa se to ponekad u životu, niko ne može uvijek samog sebe stići i svi u jednom trenutku sami sebi umaknemo.

 

 

Sjećam se da je bio uznemiren i proljetos kad sam ga sreo u tramvaju, nije me bio ni primijetio, počeo je vikati na nekog čim je ušao tako da su se ljudi razmaknuli oko njega, a onda je petnaest minuta docirao nevidljivom saputniku sjedeći na posljednjem sjedištu, smješkajući se vrlo sarkastično. Nekoliko puta je ponavljao da se kataklizma spušta na ovaj grad lagano, kao što meleci silaze s neba na zemlju na Lejletul-kadr. Večeras, međutim, nije želio govoriti, raspravljao je s nekim žustro bez ijedne riječi. U trenutku kad sam već odlučio da se okrenem i prepustim ga toj svađi, na dnu hodnika pali se svjetlo i u punoj veličini, nakon petnaest godina, preda mnom se ukazuje Nikolas Aboubakar, kamerunski fudbaler koji je početkom dvijehiljaditih bio prava zvijezda našeg drugoligaša sa kraja grada.

– O, lilly- pozdravio me Aboubakar, zatečeno podižući ruku, pomalo unezgođen što ih zatičem u tom delikatnom trenutku. To lilli u tom trenutku će bljesnuti u mojoj svijesti, kao davno potisnuti uzvik, osvjetljujući neka maglena jutra koja poklapaju široke blatnjave terene, ukoso postavljene, na kraju grada, na kojima će se tih godina, ko zna kako, pojaviti ti kamerunski fudbaleri predvođeni Aboubakarom i igrajući nekoliko sezona uzastopce FK Igman dovesti pred najveći uspjeh ikada: posljednju godinu igrali su utakmicu koja je odlučivala o putniku čak u Prvu federalnu ligu. U to lilly blago kao kiša, kao riječ od milošte koja je nekim čudom doplovila na oblaku sa Gvinejskog zaliva, usisavši u sebe usput saharski pijesak, stalo je oko stotinu i mojih ljubičastih iščekivanja budućih događaja i ko zna koliko hladnog zraka, protkanog maglom, koji je derao pluća na jutarnjim treninzima. I danas nekad osjetim snagu kojom sam se napojio tada.

Bili su to dani u kojima su građani Ilidže tiskali oko terena prateći čak i pripreme, a mi igrači iz omladinskih kategorija ostali zaluđeni tim majstorima, imitirajući ih na terenu. Cijeli klub će ubrzo usvojiti i taj njihov vokativ, to lilly, kako su dozivali jedan drugog, otvarajući na terenu prazan prostor i dajući signale jedan drugom da pošalju loptu. Nije prošlo mnogo vremena, a da su se tom riječju, umekšanih sonanata kako su je izgovarala Aboubakar i ekipa, ne samo počeli dozivati drugi igrači u ekipi, nego cijelo klubsko rukovodstvo počev od predsjednika pa do debelog Kapela koji je, kao trener, vodio prvi tim sve od kraja rata.

To lilly će pristalice drugih klubova s kraja grada, posebno najvećeg rivala FK Famosa, dočekati i podsmješljivo, tretirajući i sami naše igrače kao djevojčice, tim umekšanim lilly, a Kapelo će stojeći na tribinama u svojim glasnim solilokvijima dokazivati da je stvar jasna i da je sve nazvano pravim riječima: naše momke, rastrčane po terenu u bijelim dresovima, ustvari svi zovu ljiljanima. Bilo je već prošlo mnogo vremena i ne mogu se tačno sjetiti, koje su pozicije igrali svi naši Kamerunci, čini mi se da je bio jedan dugokosi, s šarenim pletenicama, koji se uvijek vraćao u odbranu po loptu i bio odličan organizator igre, ali mislim da ne postoji niko ko je tih godina pratio igre prvog tima FK Igman, a da se i danas ne pamti nevjerovatni Aboubakarov trk po lijevoj strani u derbiju protiv Famosa, kada je početkom drugog poluvremena postigao gol pobjegavši bar za deset koraka Muzuroviću, talentovanom desnom beku koji će kasnije postati standardan igrač u Željezničaru i tako dogurati i do Wisle Krakov.

– Dođite poslije u svlačionicu kad skinu šorceve da vidite jesul djevojčice – bio je uporan Kapelo pozivajući na poluvremenu gostujuću publiku, pristiglu iz Hrasnice, da se uvjere svojim očima da naši tamnoputi internacionalci zasluženo nose sveti dres. Bili su jedini stranci kojima nije smetalo što su naši igrači imali običaj prije utakmice igrati fudbal po mahalama i usputnim igralištima, čak i na putu do stadiona, što se osjetilo na njihovoj igri, a sat vremena prije prvog sudijskog zvižduka iz naše svlačionice su odjekivali ritmični tam-tamovi koje su udarali po jednom bubnju i klupama, plešući, što je budilo i motivisalo cijelu ekipu. Nas u kadetima tih su dana interesovali programi po kojima je Aboubakar radio na pripremama, da dosegnemo njegov božanstveni trk. Odustali smo kad nam je otkrio da se za to spremao već stoljećima, da su ga i njegov askurđel i čukundjed i pradjed za to pripremali trčeći onim savanama niže Blangouae prema jezeru Čad. Ne znam da li se iko više toga sjeća.

Ti momci su često živjeli u našim svlačionicama, hranili su se po fast foodovima, mazali paštete, ponekad su se i morali tu kriti, plate su često kasnile. Kad bi Kapelu dolazila u posjet Mukelefa, jedna mlada beskućnica koju je muž izbacio iz doma, pa je stoga ponekad pospremala svlačionice i sama živjela tu, Aboubakar i ekipa morali su se uklanjati i iz klupskih prostorija. Njenom malom sinu, koji je često dolazio s njom, Kapelo bi s vremena na vrijeme postavljao mrežu na gol specijalno za njega, obukao mu predug dres koju mu je zapinjao za koljena (možda malac i danas te trenutke pamti kao najsretnije sate u djetinjstvu), šutao bi po cijeli dan na gol rastrčan po šesnaestercu, dok su njegova majka i Kapelo dahćući koristili to dragocjeno vrijeme zatvoreni u svlačionicama, nemilosrdno, kao da je još jedan rat pred vratima. Jednom je dječak čekajući majku gledao s nama na tribinama utakmicu pionira, sjedili smo s njim, bio je tu Aboubakar i direktno mu je komentarisao utakmicu, predviđajući do u tančine šta će se dogoditi. – Ne moraš ni gledati ovaj slobodan udarac, ode lopta iznad gola… Eno sad će sudija svirati faul …Hajmo kući, ostaće 2-0 do kraja, pogađao je Aboubakar sve u potpunosti, mali je bio oduševljen i začuđen, dok mu nismo objasnili da je ovo što uživo gledamo samo snimak, a da se utakmica igrala još jučer i da je išao direktan prijenos na televiziji. Odnedavno, kao da je sve samo snimak, ja sam tako počeo predviđati šta će se sve događati u mom životu.

 

 

Kad te večeri nakon toliko vremena ponovo sretnem Aboubakara u Čančarevom stanu, rastvorićemo sve prozore i sjesti u dnevni boravak. Trebalo je vremena Čančaru da se smiri i prestane upozoravati pokazujući mu znakove na malim cjeduljicama, oštrih i prijetećih oblika. Nije prelazio Aboubakaru preko toga što je propustio večerašnji trening na terenu kina Metalac. – Čemu, lilly, više to? – okrenuo se Aboubakar prema meni i govorio, kao da pokušava bar mene uvjeriti u izlišnost svega, ako već ne može Čančara. Valjda mi je htio reći da ipak postoji neka razlika između otprilike dvadeset, otprilike trideset i otprilike četrdeset godina. Tek tada sam pogledao Aboubakara i izračunao koliko je tačno vremena prošlo. Imao je bar dvadesetak kila viška, stomak se pružao pred njim skoro kao onomad pred Kapelom. Pričaše da je cijelo ljeto proveo ovdje u Čančarevom stanu, po cijeli dan hoda ovim sobama u bijeloj majici i gaćama, žvačući i gegajući se melanholično na odebljalim nogama, kujući velike planove za jesen.

Čančar je bio jedan od onih koji su smatrali da pjesnik mora formu držati na nivou, u svakoj sekundi, ako kojim slučajem u odsutnom trenutku strefi nadahnuće, da bude na vrhuncu lucidnosti. Prevalivši i šezdesetu godinu, bio je brz i vižljast kao da je on lijevo krilo. Tvrdio je da se za novu zbirku pjesama treba otići spremati na Igman u snijegu do vrata. Bio je još jedan od onih sarajevskih pjesnika koji se slagao da je spas u neobjavljivanju i cijenio što sam iz loze literatora koji misle da treba stvoriti onoliko koliko se ne može objaviti. Možda sam već jednom pisao da je Čančar stalno hodio ulicama mičući usnama. Ko zna koliko je cipela poderao stvarajući svoj opus od kojeg je bilo štampano svega nekoliko pjesama u našem časopisu. Bio je blagonaklon i večeras prema meni, i do njega je doprla vijest da sam prije dvije godine izašao iz literature i sada sam mogao bilo gdje.

Pružio je onda meni i Aboubakaru brojčani kod ispisan na cjeduljici, koji trebamo ukucati u mobitele i aktivirati, da nam se po Čomskom otvori generativna gramatika jidiša, arapskog i francuskog jezika i da brzo i lako na toj mješavini jezika promislimo svoje naredne korake i pomjerimo se naprijed, ali mi smo to malo odlučili odgoditi. Ne bi bilo loše napraviti tako nove korake u životu. Već neko vrijeme je, kažu, iz ovog grada najteže izaći. – Postoji samo jedno mjesto gdje se ovaj grad otvara prema jugu, kažem, to je dole na kraju svih kvartova kod moje kuće gdje se redaju drvoredi uokolo i idu sve do onih ada prije planine, odatle tri rijeke u rukavcima kreću u raznim smjerovima, kao sa nekog čvorišta. Jedino kad dole stojim pored tih rijeka koje blago plave obale, dok jara gori u vrhovima krošnji, osjećam da mogu krenuti na sve strane, jer se tu ova kotlina otvara kao delta u svim smjerovima, a zrak preko polja pristiže sa svih strana. Dole sam se prije tri ekvinocija nadahnuo na svoj naredni pothvat, isto kao što se onda u mom životu fudbal odmijenio u književnost, kada sam napustio naš stadion i nisam se više nikad vratio, tako je moj sljedeći korak bijeg odavde koji me čeka ma koliko ga odgađao. Dao sam prije toga ipak bio sebi jedno određeno vrijeme da hodam ovim gradom i pogledam šta još sve ima.

Nisam se nakon toga uspio nijednom sresti sa samim sobom na ovim ulicama. Prije mi se često događalo tako da nasred ulice vidim samog sebe kako sebi idem u susret. Odmijenile su jedna drugu dvije godine, a ja sam se i dalje tek vozao s kraja na kraj grada, svakodnevno, da vidim da li je još nešto ostalo i gdje bih još mogao svratiti u gradu. Kovao sam planove da iznenada odletim i do Amerike, munjevito prestignem samog sebe i smanjim nepodnošljivi zaostatak, koji sam upravo prije dvije godine počeo osjećati, bar za osam sati. Na kraju sam jedino sebi stvorio uslove da po ulicama igram fantazista bez puno obaveza, da se još neko vrijeme po ovom gradu krećem kuda i kako hoću, da gledam kako će se ovo ljeto smireno provaljati preko grada.

Priznao sam da još uvijek vjerujem u kretanja vazdušnih struja koja se ne vide golim okom. Čančar je klimao glavom i bio zadovoljan. Aboubakar je, međutim, insistirao da još malo trebam ostati i dostojanstveno odigrati svoju posljednju sezonu. On mi u tome, kaže, može pomoći. Pričao je onda kako se završila njegova karijera. Prisjećajući se, izvadio je iz šlafroka sjajni papir, razmotao i ugodno je zamirisala osušena zeljasta biljka. Posljednju sezonu je odigrao za nekog austrijskog trećeligaša prije deset godina u tirolskom gradiću gdje je radio i kao kuhar. Motajući i oblizujući cigaru, govoraše da ga je posljednje dvije sezone očajnički morila zadnja loža, a kile su se u kuhinji zalijepile čim je prestao igrati. On mi zavidi što on više nema otprilike trideset godina. Sada su njegove ambicije bile menadžerske. A bilo bi dobro, kaže Aboubakar sa smijehom paleći cigaru, kad bismo privoljeli da se u našu ekipu dođe oprostiti i Jevgenij Konopljanka.

 

 

Aboubakareva karijera je izgleda krenula na dole otkako je napustio Ilidžu, bilo je prošlo petnaest godina otkad nije došao odigrati onu utakmicu protiv Saobraćajca, koja je vodila u Prvu ligu Federacije. Sjećam se da nas je prvo pogodilo to što se Aboubakar nije ni pojavio u svlačionici, a kad je počela utakmica, igrači Saobraćajca su zapinjali iz petnih žila i zatvorili su sve prilaze golu, iako im utakmica ništa nije značila, vjerovatno ih je uprava Famosa obećala nagraditi ukoliko izvuku remi. Potom je došla vijest da Famos gubi u Vogošći protiv Unisa koji se borio za opstanak, i u tom slučaju nas je neriješeno vodilo u veći rang. To je bio dovoljan znak sudcu da priđe prvom našem igraču, padne kao pokošen odglumivši udarac, jedva ustane nakon ukazivanja pomoći i prekine utakmicu koja će kasnije biti registrovana 0:3 za Saobraćajac, što će Famos direktno poslati u federalku uprkos porazu od Unisa u Vogošći.

Sva ta lakrdija bila je dovoljna da se Igman više nikad ne oporavi i danas tavori u kantonalnoj ligi. Već neko vrijeme, na kraju grada, stadion je stajao napušten, sve je bilo zaraslo. Aboubakar mi je govorio da se proljetos vratio u grad, a da nijednom nije ni pomislio da ode na Ilidžu, posljednju tačku koju je dohvatao tramvaj trica. Bilo bi sigurno ljudi koji bi ga prepoznali dole i kojima bi mu mogli pomoći više od Čančara, ali nije se odlučio na taj potez. Nije mi trebao objašnjavati Aboubakar, da se na mjesto velikih pobjeda iz prošlosti i najvećih prošavših snaga ne treba vraćati. Možda je dolazilo vrijeme kada sam i ja mogao nešto reći o tome. Zalazio sam u godine u kojima je, da se ostane u igri, valjalo svako malo liznuti s dlana rasprskavajućeg praha. Neki dan sam na ulici sreo Kapela, osupnuto me pitao zašto više ne dolazim na stadion, kao da je jučer sve prestalo, a onda smo se pogledali i shvatili šta to znači kad prođe petnaest godina.

I Aboubakar se slagao da mladost traje samo u dvadesetim dok se još može igrati. Tridesete su odlične za dvije-tri oproštajne sezone. Sve ovo kasnije je smiješno. To što dolazi kasnije je nedostojno čovjeka, ničim što se dotad desilo niko nije zadovoljan, jer se ništa ustvari nije ni dogodilo. A dok se tako ništa ne događa i približava raspadanje život gazi dalje i dalje, nastavlja se kao da mu nema kraja, tako da ti na kraju više ništa ne možeš stići, pa ni samog sebe. Govorio sam o tim uzaludnim sprintevima, o tome kako je stoljeće bilo krenulo odlično a onda se baš prelomilo ni na šta, u neko doba noći sjedeći s njima, sasvim zanesen biljkom koju smo dimili, a te riječi su Aboubakara oduševljavale, dok je Čančar na vrhuncu noćnih snaga ludio i hodajući oko stola trudio se razuvjeriti me, ali nije mogao da nađe prave riječi i tražio je onda blok da nam nacrta, koji smo sada bili na vrijeme sakrili. Vidio sam te noći da Aboubakar ne žali što se onoliko zalagao na svim prošlim treninzima zbog kojih sad ima dana kad jedva ustaje na noge, koliko ga koljena ubijaju.

U tim godinama s početka dvijehiljaditih, zabavljeni, sjećam se, nismo imali potrebu ni otići do grada, gledali smo ga iz prikrajka u siluetama, odgađali smo odlazak, kružili tim parkovima između drvoreda čekajući trening, po brežuljcima rovova i zaraslim tranšejima, odlazili preko polja prema rijeci da vidimo koliko je nabujala, dok je Kapelo opijen vikao da Bosna traje već šest godina i da će najmanje još toliko. Sjećam se, kad bi došao neki novi saigrač, da ga je Aboubakar vodao preko tih ustalasanih brežuljaka: mora da im je govorio njihovim jezikom, ovdje su bili rovovi, rat je završen, ne brinite ništa, pobijedili su Bantu, Kirdi su se odavde povukli nakon Dejtona i reintegracije Ilidže u Federaciju, a i Fulani su na izmaku. Zar je moguće da smo se tih godina već toliko bili zagazili u mir i pomislili da će zauvijek trajati, a prije samo 5-6 sezona u tim parkovima oko terena bili su ukopani vojnici, minobacači, čak i dvije haubice, godinama su se tuda vodile gadne borbe a da niko nikoga nije pomakao ni za metar, bio je to jedan od dva najžešća fronta u zemlji. Prisjećajući se toga činilo mi se da ove večeri slavimo tu nesvijest i pravimo jedan krug, približujući se opet kataklizmi.

– Ne pravimo krug, nego klub – smiješio se Aboubakar. Govorio je da na jesen osniva klub koji će se zvati Leopard i da su hiljade njegove braće krenuli prema Evropi, već je ostvario kontakte. Leopard će im biti prva stepenica, poslije će moći ispaliti u Evropu gdje hoće, krenućemo iz kantonalne lige i nećemo se zaustavljati dok ne uđemo u Premijer ligu, dođi i ti u Leopard da odigraš dvije oproštajne sezone. Dok to govori, Aboubakar hoda po Čančarevom stanu u bordo šlafroku, nasmijan i debeo, s cigarom među zubima, vidim ga kao pravog menadžera. Mora da je preduge pauze između sezona, kad se na ovu kotlinu legnu oblaci i danima lije ledena kiša, ovom plemenitom biljkom počeo blažiti još onda, početkom dvijehiljaditih, prelamajući život preko pola. Bilo je zlih proljeća i onda, kad su naši igrači neshvatljivo padali usred polusezone, redajući neriješene rezultate koji nisu vodili nigdje, vođeni mističnom bezvoljom na terenu.

Nedavno sam slušao jednog penzionisanog igrača, koji je i danas pamtio susret sa Aboubakarem, najboljim igračem lige, koji se cijelu utakmicu, umjesto da se koncentriše na igru, kleberio njemu u lice zato što je bio preozbiljan dok ga je markirao: već je tada, kaže taj igrač, shvatio da Aboubakar neće daleko dogurati i da je svaki doping zlo. Bilo je utakmica, unaprijed dobivenih, kada jeAboubakar samo šetao po terenu oko igrača i zakrvavljenih očiju smijao se toliko da je morao svako malo sjesti na teren. Vjerovatno se već tada nadao da će tako brže dozvati angažman u novom klubu i skok u novi život.

U tom trenutku, međutim, u Čančarevom stanu i meni se konačno otvara budućnost. Došlo je vrijeme da odigram te dvije posljednje sezone i dostojanstveno se oprostim. Pred mojim očima rastvoriše se posljednje dvije godine i sklopiše s narednim mjesecima, kao harmonika, i u tom trenutku stigoh samog sebe. Bio sam se sklonio jedno određeno vrijeme i onda se našlo rješenje za mene. To je normalan nastavak mog života.– Da, odigraću s Afrikancima u Leopardu dvije oproštajne sezone, kažem, to je jedino logično, prije nego otputujem. Bilo bi dobro vratiti se potpuno u kondiciju i ispratiti mladost u top formi: za to sam se i ne znajući pripremao već mjesecima, hodajući s kraja na kraja grada. Učinilo mi se na tren da ću nadoknaditi ona kašnjenja koja su me pratila toliko dugo.

 

 

Uzimam sa stola i onaj kod koji nam je napisao na papiriću Čančar, ukucavam u mobitel i aktiviram, da se konačno otvori ta mreža isprepletena na mješavini jezika u koje su uhvaćeni naši životi, one koje smo živjeli i one koje ćemo tek živjeti, rasuti na različitim dijelovima svijeta. Stvari će biti jasne svima onima ko hoće da shvate. Samo onima na čijim mobitelima aktivacija uspije otključaće se i šifra u koju je zapleten, kaže Čančar, i njegova sudbina, nepovratno zarobljen u ispremetanim slovima u imenu jednog igrača Videotona, koji je 1985. na Grbavici morao pogoditi stativu umjesto što je pogodio gol, već tada privevši Čančarev život potpunom fijasku. Slušajući ga mijenjao sam raspoloženja nekoliko puta u toku noći i nisam ostajao spokojan čekajući otkrovenje na mobitelu. – Da sam započeo igrati prije dvije godine, danas bih mogao krenuti s nečim novim. A onda se ne bih morao oprostiti tek 2019. i tek tada otići u inostranstvo, nego bih to mogao ovog momenta.

U trenutku dok to mislim, Aboubakar sklapa oči i izgleda na trenutak kao da spava. U sljedećoj minuti on najednom ustaje i počinje govoriti o neka dva mrska i nesnosna papagaja, miješajući naše i francuske riječi. Stalno ponavlja da će ovog trenutka ustati i zgaziti te papagaje. Pošao je onda na mene i Čančara i mi shvatismo da smo mi ti papagaji i pobjegosmo u kut sobe. Aboubakar se tada zaustavio i krenuo nas nalaziti po sobi iako je čitavo vrijeme žmirio. Bilo ga je nečovječno buditi, jer ga je poslije toga strašno boljela glava. Sjećam se da je još onomad govorio da su ti njegovi napadi sna posljedica preležane tropske groznice i to su u klubu krili pred ljekarskim komisijama. Mislim da zbog takvog napada nije došao ni odigrati onu posljednju utakmicu protiv Saobraćajca. U zadnjem momentu uspijevam se izvući iz sobe i pobjeći van na stepenice.

Napolju je već bilo pred svitanje i euforičan sam uhvatio prvi tramvaj. Bio sam među ljudima jedini posjednik znanja da će vrteška koja se oko sebe okreće iz dana u dan, kao u potrošenom zglobu, jednog dana proglodati kotlinu i da će sve propasti opet u podrume. Dok čekaju taj trenutak, ljudi upadaju u šahtove i iznenada po ulicama i autobusima padaju mrtvi, zagrcnuvši se mirom čistim kao nitroglicerin. Na posljedne dvije stanice prije predgrađa ne ulazi niko ko nije opijen i tramvaj onda produžuje ljuljajući se kao pijana barka. Svi su za to vrijeme pažljivi jedni prema drugima, svi se znaju i pozdravljaju na raznim jezicima. Jednom će se u pokretu ovaj prvi tramvaj preturiti od oduševljenja, a možda se putnici od radosti između sebe i popucaju pištoljima. Osjećam to jutro da bi s njima komotno mogao stati na središnji zglob tramvaja i održati im predavanje na onoj mješavini jezika koja mi se noćas otvorila. Baš bi bilo zanimljivo pojasniti da imamo još samo tačno određeno vrijeme.

Na terminalu mog predgrađa, na posljednjoj stanici koju dohvaća tramvaj, sačekat će nas uskoro jedan lunatik koji tako presreće ujutro prve putnike, radnike ranoranioce ili one koji su negdje u gradu ostali do zore, unosi se svakom ulice i pita da mu kažu koliko je tačno sati. Sreća da tu, koso od grada, račvajuće staze vode svuda oko drvoreda, može se kružiti pola dana i slušati stropošt vode, može se izležavati na suncu na klupama, može se potopiti u fontane i potoke, može se izvidati svaka nesanica i pričekati dolazak rasprskavajućih dana. Oni koji ne idu na posao, ili oni koji rade mađioničarske poslove, po cijeli dan, kad je sunčano, kruže između tih platana, sjede po fijakerima i timare konje, kao neki odmetnuti garnizon koji čeka pokret. Dosada je ponekad razvučena kao magla po kotlini, tad se ne šeta mnogo po stazama, magla se nekada između zgrada i drveća kreće danima, nekad i usred ljeta, dohvaćajući i najdalja predgrađa.

Psi u perivojima na putu do kuće će prepoznati korak samo stalnih šetača. Čitavi čopori čuče u grmlju uz te staze koje se račvaju, što ih u polumraku poznaje samo uhodana noga. Iz šiblja i oko drveća sada po cijelu noć izlaze ljudi koji se odnedavno naselili u ove parkove i mile uokolo tražeći nešto. Pokrivene dekama preko glava na blagom pljusku, okupljene oko vatri, na putu do kuće vidjeću ih kako sjede u skupinama, njihov razgovor na svim arapskim dijalektima sam sada mogao lako razumjeti. Još u ponoć su se slile prve rijeke iz grada na ulice predgrađa, čekaju autobuse koji će ih povesti prema Ljubljani i Beču koji nisu predaleko, a jednom ću i ja krenuti s njima. Proslava i ovdje s vremena na vrijeme traje sve do zore, nekad se u zanosu porazbijaju glave i galama se ori po čitavu noć, sve dok ti poderani Ostrogoti, poprilično premoreni, ne krenu odatle u nove pohode. Oni su ti koji, kao i ja, prebiru svako jutro po zavjesama svjetlosti i pokušavaju se probiti nekamo, hvatajući zalet iz noći u noć s kraja na kraj grada.

Neka bude slom, ako već mora, u trećem koljenu, kažem, tako ću se sada osjećati fit sigurno još dvije sezone. Nije loše za početak biti živ i prisustvovati svemu tijelom, bar dok sve još traje. Treba presjediti u gradu do kraja ljeta, ostajati sve do zore, kući se vraćati tek kad svane. Blagostanje valja ispratiti poprilično živ, na nogama, biti budan i sve pomno sagledati. Grad sada polagano sviće daleko, koso od drvoreda, i ne izgleda tako loše na kišnoj zavjesi, kad se gleda ovako blještav, iskosa, sa izlaznih vrata. U roku deset minuta, u svojoj izbi, na vrhu trokatnice koja među drvoredima cijelu noć gori kao laterna, baciću se na krevet i sa tom svjetlošću u očima padati strmoglavce u san.

 


Fotografije: Almir Kljuno/Levbav

Mirnes Sokolović

Rođen 1986., diplomirao književnost. Objavljivao prozu, satiru, eseje i kritike u Sicu, Beotnu, E-novinama. Objavio roman Rastrojstvo (Edicija Sic, 2013.)