(jedna patofiziološka meditacija)
Prvo je bio angažman u književnosti, logorologija i rat, po-etika, književna borba, onda dezangažman, pa rastrojstvo, somnambulije, kao kod nadrealista, zatim osvojeni nonšalans i nemar, taj dvogodišnji dada intermezzo života… Potom sam odlučio izaći iz literature i sve je bilo gotovo, a otprije godinu, prošlog ljeta, smislio sam novi pogled na stvarnost, patofiziološki, otkrivši još jedan kontinent života, trka sa samim sobom je ponovo počela, to je bilo poticajno za življenje, kao mirni pogled kliničara koji uspostavlja dijagnoze i ne upušta se u tretman. Počelo je, zapravo, nemirom, jer sam u hodu, valjda negdje na ulici, zapazio jedan simptom, smrtonosan, kod nekog ko s bolnom grimasom pokušava dohvatiti leđa, lopaticu, protrljati se s lijeve strane i blažiti bol, zagušen.
Nekako u to vrijeme počinjem čuti glas, posve nov, koji izranja iz tame i govori sa preciznošću na kakvu nisam navikao. Dobro sam poznavao sve te glasove koji su me pratili godinama: nije bilo nimalo lako ostati smirena lica, u razgovoru s drugim ljudima, dok viču na uho, provlače se oko ruku sagovornika ili dube na glavi svaki put kad mi neko ozbiljno nešto saopštava. U povjerenju ljudima nikad ne govorim Ja nego Mi, pominjući ih se u sebi. Pokušavao sam reći tom novom glasu, kad je iskrsnuo (u sebi sam mu dodijelio ime Lurija), neka zaustavi napad koji je trebao uslijediti do kraja dana, kod nepoznatog prolaznika, kao što se zaustavlja otvaranje cvijeta ili sprečava zemljotres. Radeći hvataljkama, ne uzimajući iglu u ruke ni u jednom trenutku, taj ljetnji dan sam sebi isprošivao šavovima nestrpljivosti i velikih žudnji, kao sunčevim zrakama.
Svako djelo o kojem se razmišlja neminovno je ograničeno sklonošću mozga onoga koji piše, ali i stanjem mozga u trenutku kada piše; nije moguće isto napisati o istoj stvari prije godinu dana i danas. O tome govorim kad pišem da je sve počelo otprije godinu dana i da je trebalo sve proživjeti da bi se napisalo. U toku pisanja treba se neminovno oslanjati na moždanu oluju strujnih kola, koja još uvijek ne savladava i ne baca u nesvijest. Osamdesetih godina ka mozgu su vodili uglavnom ćorsokaci, dalje otkrivanje nervnog sistema praćeno je sa strahovima i sumnjom: bojali su se i ljevica i desnica. Brzina električnih moždanih signala iznosi između 25 i 40 metara u sekundi. Pisanje koje će pomaći naprijed ovu književnost mora biti praćeno emitovanjem moždanih talasa na površini lobanje koje iznenađuje i oko najiskusnijeg neurologa.
Izučavajući dvije vrste afazije, međutim, Roman Jakobson, sabrano i strukturalistički, odvaja afatičare koji imaju problema na osi kombinacije od onih koji trokiraju na osi selekcije jezika. Afatičar koji ima problema na osi selekcije spremno upotpunjuje isprekidane riječi i rečenice, s lakoćom nastavlja konverzaciju, ali teško započinje razgovor, dok mu je monolog ovisan o kontekstu nemoguće razumjeti. Njegov spas je u dijalogizmu koji nikad ne prestaje, taj afatičar mora da je, uz rablezijanca, jedan od egzempluma bahtinovskog čovjeka. Gubitak govora nikada ne znači potpuno nestajanje riječi, bezrječnost ne postoji, na djelu su manjkavost kontekstualiziranja, agramatizmi, degeneracije rečenica, telegrafski stil. Osim toga, presijecanje moždanih komisura potvrdilo je usku povezanost govora sa lijevom moždanom polutkom. Pacijenti sa dezaktiviranom desnom polutkom bili su nemoćni u prepoznavanju zvonjave zvona, pjeva ptica, pljuštanja vode, dok su oni sa oštećenjem na lijevoj strani nisu bili sposobni razumjeti neku tvrdnju, iako su odlično prepoznavali ton s kojim je nešto izgovoreno. Oni bi bili savršeni čitaoci Remboovih ili Bodlerovih pjesama u kojima akcent nije toliko stavljen na smislu, koliko na sazvučjima.
Lurija se nasmijao toj Jakobsonovoj podjeli afatičara, kao neki poststrukturalist koji nema više nijednu iluziju, rekavši da taj naučnik sigurno nije vidio svo to živo grcanje, tu nemoć, taj haos glagoljuščih ljudi u kojem se ni najveći sistematičar ne bi mogao snaći. – Bruk, dvadeset i tri godine, nakon prskanja aneurizme na račvi prednje arterije i prednjih dijelova srednje moždane arterije: Na šta se žalite? – Na šta se žalite? – Govorite li dobro? – Govor dobar. Ili loš? – Kako se zovete? – Bruk. Šta radite? – Metalostrugar. Gdje? U Moskvi? – Moskva ili drugdje, ne znam, ne mogu… Ko su članovi porodice? – Sin, opet sin, kćerka i kćerka? – A žena? – Postoji i žena. – Pa koliko vas ima? – Dvoje. – Ukupno? – Kako se zove žena? – Valentina Vasiljevna. – A sin? – Valentina. Ne znam. Ne mogu više! Tako to izgleda i još zapretanije i gore, svako djeluje na svoj način, nemoguće je sve te žive poremećaje predvidjeti niti razvrstati na neku kombinatoriku ili selekciju. Možda bi bolje bilo, govori Lurija, da ste im poslali ako ne Harmsa onda Bjelog ili Piljnjaka, umjesto Jakobsona.
Ne bih volio razvrstavati svu volju i stanje tih nepoznatih ljudi, govori Lurija, znam kako to završava, ne bih zato da se pačam u ta njihova stremljenja i padove, ne znate vi koje more krvi zapljuskuje njihova tijela i kakav pakao tinja u mraku trupova i cerebralnih loža, svih tih arterijskih i nervnih katakombi u kojima se nekada ne može snaći ni najiskusniji skalpel. Ne možete sebi predstaviti šta znači kad anestiozolog udari na pacijenta koji reaguje suprotno od većine ljudi, tako da mu na kraju, u očaju, kad počne usred operacije padati, kao posljednju priliku, počne ubrizgavati adrenalin da bi mu zauzdao srce: stvari su nekad toliko nenormalne, da to postiže efekt.
Nemojte ipak zaboraviti da se metastaze hvataju na limfne čvorove dva puta brže nego što se formira neki ideološki stav, naučna teorija ili dati estetski ukus… myasthenia gravis napreduje u roku nekoliko sati tako da pacijent pred našim očima gubi mogućnost govora i njegov jezik kako dan odmiče postaje komad mesa u ustima… oni sa Anton Babinski sindromom do kraja života ne povjeruju da su slijepi (blagodareći oštećenju korteksa vizualne slike pristižu ne dopirući tamo gdje bi se mogle tumačiti), dok pucanje aneurizme rijetko ko može stići, pa ni oni klasifikatori koji će decenijama kasnije razvrstavati uzroke i posljedice. Pravo je čudo da u svom tom paklu predestiniranosti i trovanja, kad se naprimjer maligne ćelije vraćaju kao istorija, prenoseći se i s koljena na koljeno, neko ostane netaknut: nemoguće je da nešto ne krene po zlu, treba samo malo pričekati, raspad je najnormalnija i prirodna pojava, kao otvaranje cvijeta ili zemljotres.
Nagovarao sam Luriju da se sjetimo ko je bio čovjek kod kojeg sam vidio usput smrtonosni simptom i gdje sam ga vidio tog ljetnjeg dana. Lurija, specijalist logorologije i larpurlartističke anesteziologije, sa subspecijalizacijom dadaističkog nonšalansa, odnedavno i neurolog nade, sada u svojstvu dijagnostika mraka i onto-onkologa specijalizanta, počeo je onda govoriti o svom današnjem hodu kroz grad i klinike. – Da nisi možda registrovao onoga, reče Lurija, što je eno izbacio iz auta ruku kroz prozor sa vitičastim prstima, koji direktno upozoravaju na slabo srce ili si mu možda vidio ožiljak na ušnoj resici… da se možda nisi sjetio onoga što sav požutio na prvoj stanici izlijeće iz tramvaja i pognut veže sebe za zemlju žutim mlazom, ili je možda u pitanju onaj dječak što smo ga po šesti put pokušali vratiti iz kome lagano ga budeći i kad su ga obuzele konvulzije vratismo ga u san da više nikad ne isplovi… možda ti se urezao u sjećanje onaj što smo ga sreli na svadbi, što se veselio i pio, dok ga je gušila otečena glandula thyreoidea, tako da se vidjelo da čovjek nije dobro i da će biti spokojan još neki dan… konačno, taj što ti je zatrovao dan gorkim predosjećanjem, tako da ga se i ne sjećaš jer je ta slika otišla protivpožarnim putevima direktno u korteks, bez da je procesuirana u talamusu, možda je bio onaj što su ga jutros dovukli na operacioni sto, svog iscrpljenog, malokrvnog, a kad smo ga otvorili našli smo na njegovom debelom crijevu, svom lijepom i rumenom, samo jedan izblijedjeli dio, tako da nismo mogli vjerovati da je ta blaga dekoloriziranost, kao zakačeni karfiolčić, mogla toliko isisati ovog živog mrtvaca koji je ležao pred nama rasporene i napola povađene utrobe.
Lurija me poučio da sve posmatram mirno i da sam u sekundi iz najmanjeg simptoma spreman, posvema sabrano, izvesti sasvim predvidljivi najgori mogući scenario. Počeo sam viđati i sam u hodu simptome i upoznao sam milost: kad sam kod svoje direktorice ugledao jedan dugi i nezaustavljivi tremor ruke dok je nešto gorljivo govorila, tek sam shvatio zašto tako rijetko trepće i da se više ne mogu pouzdavati u njene procjene. Prepoznavši kod jednog polemičara paranoidni poremećaj ličnosti, u pretjeranoj osjetljivosti na odbacivanje, tendenciji stalnom očitovanju ljutnje, nezaboravljanju uvreda i omalovažavanja, u iskrivljenim doživljajima i pogrešnim shvaćanjima prijateljskih gesti, u pretjeranom doživljavanju lične vrijednosti i trajnom egocentričkom postavljanju, a pogotovo u konspirativnom objašnjavanju događaja oko sebe – skrenuo sam pažnju njegovom suparniku na nemoć svih argumenata i uvjeravanja, na besmisao te polemike, upozorivši da se taj poremećaj ličnosti ne može liječiti ničim drugim osim pomnim psihoterapeutskim razgovorom, ako ne tim, onda je najbolje pacijenta samo baciti u (polemički) bunar.
Blagodareći Luriji prisustvovao sam i sreći i nesreći primajući konačno život u punoj datosti i razvedenim utiscima. Držim da se onkološki retorički trikovi mogu uspješno primijeniti u raznim životnim okolnostima i bio sam direktno uključen u slučaj jednog pacijenta sa renal cell carcinomom, koji nam je nakon kratke remisije došao jednog dana s najgorim nalazima dotad: malformacija se oslikava na musculus psoas majoru desno i najvjerovatnije odgovara recidivu primarne bolesti, retrokruralno se naziru uvećani limfni čvorovi, što najvjerovatnije upućuje da su maligne ćelije već dospjele u krv i da ih za šest mjeseci možemo očekivati ko zna gdje. Ni najdeblji udžbenici ne mogu predvidjeti koja je njihova sljedeća stanica, samo je poznato da nakon što primarni tumor pljune metastazu prvi put na neko drugo mjesto, nema više povratka ni konačnog izlječenja, tada počinje trka sa samim sobom, ko će stići ćelije koje nevidljivo kolaju tijelom, vrijeme počinje otkucavati i događa se nekad i da se tumor s bubrega nakon dvadeset godina ukaže recimo na prstu.
Dok gledamo tog pacijenta, shrvanog, iznenađenog, koji je mislio da je ozdravio, Lurija ga tretira kao da je u pitanju najnormalnija stvar, koristi svaku mogućnost da ostane sumnjičav i prema ozdravljenju, kao i prema bolesti: vidite, ova masa koja se oslikava na musculus psoasu možda je samo posljedica nakupnina kontrasta koji se tu jače upijao zbog upale izazvanih prethodnim operacijama, a možda su limfni čvorovi iznad također zbog toga upaljeni. U pitanju je najnormalnije stanje koje ćemo ispitati vraćajući staru dozu terapije, a konačnu potvrdu ćemo dobiti za šest mjeseci. Jedino što prešućuje bila je druga okolnost, koju nije pomenuo nikom osim meni, a to je da je u pitanju žestoka progresija bolesti, koja se ne zaustavlja, fudroajantna, koja će vrlo brzo pokazati rezultate i učiniti da vidimo kako pacijent nestaje u tih šest mjeseci. Kad se taj pacijent, živ, ukazao nakon šest mjeseci, posvema čist, slavodobitan, ponovo kod nas, Lurija ga je također dočekao neuznemiren, gledajući ga pomireno, pacijentovo ushićenje je posmatrao blago saučesnički i očekivao novu rundu borbe otprilike za šest mjeseci, nakon što mu smanji dozu terapije.
Priznajem, nije mi bilo lako, trebalo mi je vremena da se pomirim, u ponekim slučajevima, s prisustvom tog neprobojnog zida koji će zauvijek onemogućiti da se pređe do jedne lakoće života, s tim stanjem zarobljenosti u kolotečini, jer nekad u životu ne može sasvim da krene ni po zlu. To je sve bilo prije nego sam otkrio tu internističku smirenost i napravio sintaksička stabla onkološke retorike: dobro, možda je doista tako, ovo jeste tačno, metastaza nam je pobjegla prvi put, ali dobro je što nije i ovo i ono, i tamo i onamo, tu ste dobro prošli; ili, u drugom smjeru, kada kaže: odlično je što je ovo ovako, ali nemojte zaboraviti na ovo i na ono, to nisu još uvijek uključene stvari (s tim da se druga varijanta obično ne govori i pacijentu se stalno podgrijava nada). Onkolog je mislilac koji najadekvatnije odgovara stvarnosti, suvereni dijalektik koji uvijek sumnja, njegovi sudovi su nekada toliko istiniti da je najbolje da ih ne saopštava, dobro zna kako će sve završiti, ali u svakom dobru vidi trun zla i u svakom porastu života vidi posijanu klicu smrti. On potiče ljude da se svakodnevno upuštaju u te igrice moći, da trče za svojim strastima, da se bore, gube i trijumfuju, ostanu što duže na terenu i u igri, ali dobro zna da su u suštini nemoćni i daleko od bogova, da nikada neće ostvariti ono što su željeli. Mislim da bi jedan onkolog mogao komotno da planira izvršenje budžeta Federacije ili da bude selektor reprezentacije BiH.
Očekivao sam od Lurije da konačno pronađemo onog čovjeka s jutrošnjim simptomom. Njegov savjet je bio da se opsesivno misli o bolesti kad se najzdraviji, da se promatra sve i bdije nad sobom i drugima. Njegov odgovor je taj da jutrošnji čovjek može biti bilo ko, možda sam to ja ili si to ti, šta ima dovraga loše i u odlasku koji može otpočeti u ovom času. I u tom trenutku meni je bljesnula, kao u ogledalu, moja prilika dinamizirana tim pokretom kojim dohvaćam lijevu scapulu i utažujem bol, što mi se urezalo u sjećanje. Kažu da je dovoljno da pola sata prije infarkta samo jedan trzaj pokrene sve, samo jedan impuls kao da se naglo izbjegao neočekivani udarac, da bi se u tom trenutku pokrenuo sat koji počinje otkucavati četrdesetak posljednjih minuta, kada će srce omanuti ostajući u ključnim dijelovima sasvim bez elektriciteta. Mladi ljudi koji umiru, kažem, otpočetka nose pečat na sebi po kojem se prepoznaju kasnije kada postanu oni koji u svakom trenutku svog života bili ti koji su otišli prerano. Takve ljude počeo sam unaprijed prepoznavati na ulicama i izbjegavao sam da se s njima družim, da ih ne bi kasnije morao vraćati sa hiljadu riječi u život, uzaludno, kada budu otišli. Moja zainteresovanost za ovaj svijet se uvijek manifestuje na način da mali kurcšlusi koji spaljuju tuđe sinapse počnu gasiti i dio po dio mene, kao da gledam s brda kako u nekom gradu nestaje struje kvart po kvart.
Vidio sam uoči prošlog ljeta da je ovo jedan od onih momenata kada se opet krenuo stropoštavati. Počeh se gubiti pod ruševinama, osjećajući da mi kataklizma nasrće na rebra. Nekoliko sedmica sam išao svuda i osjećao kako nam uskoro predstoji kataklizma, jer desnom stranom mog abdomena prorasta neka krvava imela. Ustao sam jedno jutro i gledajući se u ogledalu više nisam bio siguran da sam to stvarno ja. To je bilo očekivano, ja gdje god dođem i kakav god postanem, to propada za dvije godine. Desilo mi se jednom da sam se otmem samom sebi, tad su me našli skrivenog u noći, kod džamije, kako se objašnjavam sa svoja četiri alter egoa, (šta da se radi, niko nije savršen, niko ne vlada sobom sve vrijeme). Odbacivši dijagnozu da je u pitanju dezintegracija ličnosti ili gubitak veze sa stvarnošću, Lurija je samo govorio o nekom generaliziranom poremećaju, o slobodno lebdećem, flotirajućem strahu i očekivanju nečeg neugodnog, strašnog, o tremoru mišića lica, povišenoj sumnjičavosti i naglašenom ispitivačkom stavu prema sebi i okolini, kao u pravog analitičara, što nekad biva praćeno somatskim simptomima, tako da se mora svako malo trljati lopatica ili uštimavati mandibula. Nisam bio jedan od onih koji su vjerovali da se medikamentima može izliječiti osjećanje svijeta ili život.
– Niko nije takav, niko se tako ne osjeća, niko nije takav čovjek, ne mora značiti da je takav život, govori Lurija, radi se samo o poremećaju, koji možemo objasniti na nivou uvećane amigdale i preosjetljivosti receptora u temporalnom lobusu, slično kao kod PTSP-ovaca. To se benzodijazepinima liječi za tri sedmice, uvjerava me. Odlazak pravom ljekaru je inače protiv mojih moralnih principa. – Nemoj me uvjeravati, otpovrnuh, da se može promijeniti tok života običnim tabletama. – Ako u temporalni lobus budemo pustili struju, kao u epileptičara, moći ćeš i spoznati Boga, a kamoli odagnati apokalipsu, decidan je Lurija. – Meni je bilo nepojamno da postoji negdje drugačijeg života, mimo ove otrovne biljke koja me prorasta sve od kuka pa do ispod rebra.
Očekivao sam da će uskoro nastupiti dani kada će ostati samo da se oslanjamo na oluju moždanih strujnih kola. U međuvremenu su zapala dva ekvinocija i meni je sada ostalo da objasnim šta se dogodilo. Stekavši prijatelja kliničara koji me, kao glas, prati u stopu posljednjih godinu dana, naučio sam od tri stavke u biopsijskom nalazu ili samo jedne vijesti rekonstruisati najgori raspad i rasporediti ga u etape, ali nisam se pomirio s tim da je ta sposobnost rezultat tek abnormalne reakcija neurotransmitera u mozgu. Bilo je svakako neizmjerno dobro što sam cijelu godinu, odlazeći među neke ljude, polagao nade da će se na kraju vratiti samom sebi. Neki ljudi koje sam tek upoznao su čekali mjesecima da vide mene pravog. Uvijek je od presudne važnosti ne izgubiti volju. Ni Lurija se nije mogao osloboditi osjećaja da će apokalipsa doći i osvojiti sve počev od njegovog musculusa psoasa.
Zato sam se prošlog ljeta odlučio vratiti do ovog grada na petsto metara nadmorske visine da potražim samog sebe, da vidim šta se još može uraditi i sada ću vas obavijestiti o rezultatima liječenja. Dok stojim na kraju ove blatnjave nagnute ploče koja završava alejom dugom šest kilometara, osjećam kako mi ilijačne arterije tiho struje otičući zauvijek niz noge i pominjem se Lurijinog savjeta da tijelo stalno treba uvjeravati da praviš djecu i da se spremaš za rat.– Da, složio sam se, kad svoje ćelije staviš u neku službu, čak i mikrometastaze do 0, 2 centa koje svakodnevno nastaju u tijelu, veoma brzo silaze na nulu. Otkrio sam da je osjećaj zaljubljenosti, predestiniranosti jedno za drugo, duga ili cjeloživotna ljubav, samo pitanje jedne seksualne kompatibilnosti tijela i podudarnosti mirisa, koji najavljuju zdrav i uspješan podmladak, isto kao što su osjećajnost i osjetljivost koje zaljubljenici blaženo prepoznaju jedno kod drugog, samo mali garanti da će biti milosni i požrtvovani roditelji, da nakon razmnožavanja neće podaviti svoju djecu i otići dalje za pohotom.
Govori Lurija, metastazama gasiš dio po dio tebe, kao kvartove osvijetljenog širokog grada koji se isprsio, to je deliciozan i dostajanstven način samoubistva, onda kada više ne osjećaš potrebu da prisustvuješ i želiš nestati, tako da u toj pustinji života presahnu sve rijeke adrenalina i ćelije počnu maligno alterirati, a orgazam je adrenalinski gejzir i moždana ritmička pojava koja na PET skenu osvijetli cijeli poluotok korteksa tako da se upali kao Menhetn. Naučio me da su centri u mozgu za stopala i ložesnu jedan pored drugog, otud ista uzdisanja kad se usne spuste na ta mjesta, otud ta radost koja se može jedino uporediti sa ushićenjem žene invalida koja, susljedno tome, jedino u trenutku orgazma ponekad vraća osjećaj za svoju nogu, kao da je ponovo nikla. Počeo sam se pouzdavati u adrenalin, nisam smio ni dana bez njega, da sam mogao, šmrkao bih ga stalno kao kokain.
Zato stojim na početku aleje i čekam da konačno počne ta konačna trka sa samim sobom. Uskoro će se adrenalin ponad bubrega početi izvirati, oplakujući cijelog mene sve do koštane srži, žile će se skupljati u organima, a širiti u mišićima i u mozgu, dok mi sve ne postane kristalno jasno. Osjetit ću trenutak kad ću se prešaltati samo na aerobni metabolizam i počet ću letjeti. Srce će ubrzavati rad dok ne osjetim kako su moji najperiferniji dijelovi lijepo pune krvlju. Taj lirski emfizem koji je prošlu godinu rastao na mojim plućima polako će početi nestajati, a mrtvi prostor koji me gušio osvojiće bidoni tek udahnutog zraka. U tom trenutku sam shvatio da je cijela godina bilo uvježbavanje u pogađanju cilja: vertikalna kolumna neurona u mom mozgu iz dana u dan, kao lemilicom, bila je blago pržena električnim impulsima promašaja sa svih strana, sve dok se nije modificirala i podesila tako da moje tijelo postavi u pravi položaj, da konačno mogu pogoditi cilj. Zato kažem da nisam mogao napisati isto prije godinu dana i da mi je osvojeno vrijeme bilo dragocjeno. To je bio dan kad sam se odlučio vratiti pisanju nastavljajući započeti roman i ovo je najbolje što sada mogu.
Moje liječenje je početkom ovog ljeta uspješno privedeno kraju. Javio sam se Luriji i on me pozvao da dođem na neurološku kliniku gdje je radio. Dočekao me na vratima i to je bilo prvi put da ga vidim, a ne samo čujem, nisam se iznenadio kad je iskrsnuo kao duh. Skenirao me od glave do pete, saosjećajno je primio vijesti o mom izlječenju koju sam ponavljao i objašnjavao mi koliko je porozna linija između zdravlja i bolesti: prošlog proljeća, kaže, i ja sam bio osjetio da padam, nisam otišao doktoru i ispostavilo se da nikad nisam bio zdraviji, sam sam sebe izvukao. Isto tako, kad budem osjećao da sam najzdraviji, mora da će mojim abdomenom divljati ona krvava bolest, neću ni osjetiti kako sam počeo truhnuti od prsta naviše, a to je krajnja konsekvenca života. Postoje neke dijagnostičke grupe koje su između normalnog i patološkog, ni bolest ni zdravlje, ni mi ne znamo gdje je granica, te se pacijenti javljaju samo u stanju dekompenzacije, kada granica između disharmoničnog, voljnog, nagonskog života i socijalnih normi postane nepodnošljiva.
Poveo me na odjel za intenzivnu njegu gdje su ležali pacijenti u najdubljoj komi, nakon moždanog udara, obeznanjeni. Nijedan misaoni sistem, kaže Lurija, ne iščezava prije nego razvije svoje krajnje mogućnosti. Srčana crpka polako umire ako ne izbacuje pet litara krvi u minuti, a mozak neće odustati sve dok ne isisa srce i tek onda će se polako ugasiti. To se stručno zove circulus vitiosus ili pozitivna povratna sprega. – Ne pričamo, Sokoloviću, o dolasku carstva zemaljskog nego o progresu njihove bolesti. Krećući se kao svjetlost, ispaljivane fotonima u sklapajućim očima, njihove misli razbacane po Evropi kasnile su sada mnogo više nego što smo predvidjeli, dodaje Lurija. Tada mi je pokazao jedan zanimljiv zahvat kojim se kod umuklog komiranog pacijenta lako može saznati koja mu je strana oduzeta, sa potpunom sigurnošću, iako nas često upućuje i to na koju su stranu iskrenute njihove glave na jastucima, jer su najčešće zagledani, prevrnutim sklopljenim očima, u svoje unutarnje, nevidljive, moždane rane.
Prišao je taj specijalist života, taj učenik izlječenja, taj asistent boljeg sutra, još uvijek mlad i ushićen, prišao je jednom od njih, koji se nikad neće probuditi i pritisnuo jako tom uspavanom čovjeku, s obje strane, gotovo svom snagom njegov ganglion pterigopalatinum, osjetljivi i bolni splet nerava iza ušiju, i taj slijepi davljenik, plutajući noćima na valovima te mračne baruštine, kriknuo je odjednom neovdašnje i podigao je iz paleolita svoju lijevu ruku da se brani od tog nevidljivog neprijatelja, još uvijek se nadajući da može izroniti, jer taj odbrambeni refleks ne umire, u to se uzdamo, to je bilo dobro, reče Lurija, njegova lijeva strana, vidiš, još uvijek nije oduzeta, njegova ruka i noga su očuvani, kretaće se svijetom još neko vrijeme, i ja koji je vidio sve to, osjetivši taj specijalizantov dodir iza svojih ušiju, taj poznati i prijateljski stisak koji me razbuđivao, nazirući njegovo poznato lice, čuvši njegove riječi koje su mi se činile kao da sam ih već čuo, trznuo sam se također cijelim svojim tijelom u pokušaju da odbranim od tog muklog napada i onda polako počeo ponovo tonuti nazad u mračne vali te bare u kojoj sam se već dugo plutao, da se više nikada ne vratim, ne znajući više koji sam tačno od svih tih ljudi, da li sam onaj kojeg su upravo izvukli iz sale i dozivaju ga natrag u stvarnost, da li sam bio onaj koji je predvidjevši sve to prepoznao na sebi jutros jedan simptom, pao u komu i odsanjao za jedan dan cijelu sljedeću godinu ili sam onaj koji je do maloprije kružio tim hodnicima kao da se polako spušta na dno tih ulaštenih sala kojima nije bilo kraja.
Fotografije: Almir Kljuno (Levbav)
