UPRAVO ČITATE

Damir Šabotić: Dnevna hodočašća

Damir Šabotić: Dnevna hodočašća

  1. U saglasju sa svijetom

Kao zadnja svjetlost ugašenih zvijezda miruje subota na pločnicima. U zraku se još osjeća jučerašnja svježina. Prikradam se učmalim oazama šarenila koje naglašavaju samoću prigradskog krajolika. Boja cigle i iznenadni pljuskovi, vrućina i ugljene magle, ukus zimnice, jata selica i školska zvona u osam ujutro sparuju se u istoj dimenziji. Meko se prelamaju zraci na koži, griju međućelijske prostore i od pora čine žedne spužve.

Pozdravljam umirovljene divlje kestenove koji strpljivo očekuju kišu i nastavljam prema prvom odredištu. Podne je, iz kladionica bije zapara. U njima se već od jutra ispisuje zaumna algebra, padaju opklade, sati razaraju živce, želuci cijede otrove. Na novom radnom mjestu, uglavljene iza staklenog pulta, stanuju poslušne sibile. U pogledu im prepoznajem drevnu dosadu, ugašenu slavu iz vremena kada su proricale ishode epskih bitaka i sricale hermetične stihove zbog kojih su padala carstva. Onjušim zrak zasićen dimom, znojem živaca i molekulama beznađa pa se zaputim dalje, u pohode smislu. Potreban mi je ambijent blagotvorne melanholije da bih bio u saglasju sa svijetom. Zato šetam parkom – kroz poharani botanički vrt – osluškujem tišinu i čujem samoću kako odjekuje u uspomenama koje sam namjerno sabio u dno svog bića. Uranjam u sjene trave koja vene polegnuta, prošarana glatkom hrđom. Proučavam zelenkasti lišaj i kolonije bakterija udomljene u konzervama, na flašama i staklenim krhotinama posijanim rukama nemarnika. Ponekad jasno čujem jeku bagrema i plač malih šumskih vila koje se guše u neprozirnom celofanu dok se zrakom spiralno uspinju plastične kese i papir, zaplićući se u padu među grane pa se izdaleka čini da drveće rađa polipe.

Sjednem na klupu koja svježe miriše farbom. One svojom avangardnom anatomijom i samim držanjem dokazuje svoje vanzemaljsko porijeklo. Izgledaju kao privremena zemaljska instalacija jer obično nestaju noću, uzlijeću kad ih niko ne vidi i na mjestima gdje su ranije svjedočile sebe ostaju tek betonska ležišta – lansirne rampe koje preko dana povade komunalni radnici i predveče ih samelju na obližnjem kamenolomu.

Potrebno mi je ponekad da odavde gledam prema nebu, žudeći za sunčanom stranom oblaka. Ptičje eskadrile ukoso nadlijeću krovove novogradnje, zidovi podrhtavaju upijajući metalne dozive građevinskih mašina.

Na kestenovom lišću sja rosa kao ordenje.

 

  1. Veteranska utjeha

Večer me sustiže u kafani. Tamo se gnijezde veterani, posljednji svjedoci smrti koji luče težinu. Pritisnu me njihova usmena predanja o ratu, naročito onda kad se rastvore u alkoholu. Pucaju tada gorke sentence kao prištevi. Mrtvi najednom uskrsavaju, jedinice se probijaju kroz mrak povijesti, odjekuje brisani prostor pod mitraljeskom vatrom, zviždeći kuršumi krče sebi put kroz toplo meso regruta, a dim, zemlja i neka bezlična materija u raspadanju naliježu na horizonte koje bi trebalo osvojiti.

Ne zalazim u te priče, ali iz njih zna da me pogodi zalutalo zrno:

„Jesi li bio u ratu?“

To je pitanje koje me, knjiški rečeno, obneveseli. Kad kažem da nisam, osjetim grižnju savjesti. Vazduh oteža. Dezerterski se snebivam pred činjenicom da sam ostao čitav dok je cijeli kosmos radio na tome da ne budem. Dođe mi žao što me nije proganjala neprijateljska ordija i što moja ratna biografija nema ubojitu statistiku. To je trenutak koji odjednom nabubri i postane mjehur čija se apstraktna membrana sve više širi kao da će se svakog časa rasprsnuti u nešto krvavo i gnojno. Neka vrsta metafizičke krivice sigurno me izjeda i ponekad istinski poželim da sam bio na prvoj liniji fronta, obgrljen redenikom, s punom ratnom opremom i s oproštajnim pismom u džepu. Pogotovo kada me prosvira hladna veteranska utjeha:

„Ne znaš koliko si sretan…“

Razoruža me pokroviteljska istina i učini me vječitim taocem. Nemati iskustvo rata znači ostati uskraćen za cijeli jedan svemir uništavanja, razornih smrti, velikih samoća i beskrajnih nestajanja napsram kojih se ushićenja mirnodopskog života čine trulim ritualima. Ne kažem da sam hendikepiran, ali neki gorki eter koji me iznenada ispuni stvara mi oko srca oreol otpadnika.

 

  1. Bilješka s putovanja

Na stanici sam i negdje treba da otputujem. Pored mene su koferi, na meni odjeća putnika, u grlu nostalgija. Jer ja već vidim da se vraćam i da stižem odakle sam pošao. Žao mi što je sve brzo prošlo i što se sve ubraja u uspomene. Već bih mogao, po budućem sjećanju, da prepričam sve pojedinosti onog što još nisam proživio. Osjećam blagi umor u tijelu, u srcu pomahnitale igle kompasa, a sklopim li oči, vidim predjele gdje me više nema. Vidim kako se opraštam tamo gdje sam namjerio da odem, pravim posljednje fotografije, udišem posljednju svjetlost zalaska, u džepu više nemam ni prebijene pare, koža mi je preplanula, ruksak pun utisaka – vraćam se. Od sutona do zore, od zore do sutona, sve sam pohranio u memoriju sve bih sada da prepričam makar samo zato da se riječima nađe mjesto izvan rječnika. Jer ne znam kako se drugačije podnosi činjenica da je prošlost tek slika u unutarnjem oku, svjetlost na filmu, frejm na displeju. Moram je spakovati u rečenice i uredno je rasporediti u paragrafe gdje moljci zaborava ne dolaze kao vjesnici starosti.

Treba da se ukrcam. Motor autobusa iznenada mi potresa srce smireno u limfi jutra. Šofer mi uzima torbe, ali ja to sada doživljavam kao otimačinu. Neka, hvala, torbe ostaju sa mnom, dakle, sretan put. Bilo je očekivano zabavno i neuporedivo sam sretan što odlazite bez mene, jer ja sam se upravo vratio odande. Priznajem da sam uživao u svemu, čak i u onome što nisam vidio, čuo, okusio i dodirnuo, u onom što ne znam i što mi je daleko, sve to osjećam zbiljskim kao da je bilo malo prije. I nakon cijele ove nestvarne avanture, gospodo, poslije ovog životnog triler-pasusa, preostaje mi samo da se odmaram najmanje godinu dana u mekom perju prošlosti koja me tek očekuje.

 

   

  1. Kao pepeo u urnama

Osjećam astronautsku nostalgiju za Zemljom dok plutam ovim neonskim prostranstvom kao po beskraju. Ovo je međuzvjezdani prostor, perivoj tišine, luka na kraju tegobnog dnevnog hodočašća. Okružuju me sada senzorni, čitači čipova, detektori, fatamorgane, hologrami i andropodi; osjeti me voda i svjetlo, nevidljive štrcaljke maskiraju zrak utješnim aerosolima i od mjesta za pišanje čine mirisne šaolinske hramove. Mozak je u bestežinskom stanju, srce hibernira iako okolo trepere biblijske slike: svježe voće i povrće, đakonije od svih boja, djeca, eve i adami u rajskom ozračju obilja. Sa stropova žmigaju vaseljenska svjetla, unutarnje uho čuje muzika stvaranja, treće oko bilježi blaženi odsjaj beskonačnosti. Nisu li ovo energetske tačke, ove kapsule što niču na apscisama megapozitivnog zračenja iz užarenog jezgra planete? Kakvo god ime da nose, suština im je ista. U njih ulazim s radoznalošću, kao u Piramide Sunca i Mjeseca, a izlazim praznodušan, kao iz kladionice. Na karti svakog novog grada, prvo zabadam svoje omiljene čiode na mjesta gdje niču ovi centri u kojima se uznosim do stanja satorija, gdje će se duh sjediniti sa Svime i Zauvijek, napojen svjetlošću i s punim rezervama smisla spremnim da se otvore za slučaj da me obuzme svjetska čamotinja.

Prije nego u vjekovnu dosadu muzeja, ulazim u njih, naglo, svom snagom, sa strašću jarca i snagom bika, stremeći otkrovenju. Prije nego grobnoj tišini biblioteka, prije nego krutoj svetosti bogomolja, vraćam se njima, šarenim, klimatiziranim pozornicama s golemim cjevovodima u potkrovlju, s pokretnim kulisama, s policama na točkićima, s uniformisanom posadom uvježbanom da u tili čas sve spakuje u velike kutije, isprazni rafove i cijeli prostor prepusti nezasitim dubinama svemira.

Ovdje, i samo ovdje, duša ahiretski miruje kao pepeo u urnama. Jer čim izađem, vjetrovi je raznesu nepreglednim meridijanima galaksije i ponovo postajem samo tijelo koje žudi.

 

  1. Arhivar posljednjih stvari

Iz dana u dan, od subote do subote, proćerdavam vrijeme s psima koji se vrzmaju okolo. Srećem ih svuda, ali najčešće ih vidim kako drijemaju uz trotoare i trzaju se u atavističkom polusnu. Ponekad se zanesu i razigraju slaveći tako zaboravljene svetkovine, obigravaju mi oko nogu i plaše me svojim smislom za bliskost, a noću, kad svijet postane uzan, ulicama puste s lanca bolne jauke koji se dižu do zvijezda. Volim te potomke svrgnutih zoomorfnih bogova i pričam o njima kao o odbačenim prijateljima i prastarim čuvarima koje je evolucija učinila nepotrebnim. Pratim ta bića s očima svetaca, to arhaično pleme osuđeno na pogrom, i zapisujem dirljive uspavanke koje se prolamaju u lavežu dok njihovim potomcima hranimo mutne vode! O tempora, o mores!

Bježeći im, gubim se između pijačnih štandova. Teški žrvanj svakodnevice remeti osjetljivi jezičak na mesinganim vagama, krivi mesarske noževe i istiskuje vodu iz čabra punog bijelih ploha mladog sira. Razgledam dekoracije i njihove cijene, pisane olovkom na parčetu kartona, nužne naslove izloženih proizvoda: svježa jaja, koziji sir, domaći med, suhe šljive… U blizini, ispod natkrivenog pulta, dvojica nervoznih tipova svađaju se oko pocijepane novčanice, jedna žena zagriza jabuku, vadi parče iz usta i daje ga djetetu, slijepi harmonikaš – prislonjen uz ogradu –  odsvira nekoliko muklih akorda, ciganska djeca, poput zapuštenih kupidona, zapinju svoje nevidljive lukove k srcima pravovjernih: „Udijeli pola marke, sadaku daj!“ Prene me bljesak kasapskog noža: mesar nudi mušteriji parče pečenice. Osjetim nečiji mokar dodir, povlačenje za rukav, povik pored uha, sledi me prazan pogled sakatog prodavača kestenja.

Rukotvorine, riječi, tijela, zadah i miris, svjetlost i vlaga, psi i mutni izlozi, ptice na kranovima, kiša, djevojke s rasplesanim anđelima na grudima, jesenje boje i ljetna zapara, tri sata popodne nad otvorenim stranicama stare enciklopedije, pahulje na staklu, tranzistor s vijestima iz devedeset druge, slijepi monitori, telefoni s brojčanikom, ratni suveniri, napušteni gradovi u snježnim kuglama… Cijeli mauzolej spokoja čeka na te prašnjave sintagme i osamljene riječi među kojima će uskoro ordinirati pravopisna norma, gramatička logika i bistri racio preciznog činovnika zaduženog da se ponaša kao krotitelj haosa. Dostojan posao za arhivara posljednjih stvari.

Foto: Almir Kljuno (Levbav)

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM