(Prekinuta istorija kancera)
Onda je došlo na red da pripremim prigodan feljton o imperatoru svih bolesti. Bio sam već neko vrijeme ljubitelj tog žanra u kojem se može lako drugima podmetati svoje mišljenje. Publika se mogla još ponekad udarati kao kroz boksersku vreću.
Uobičajeno zainteresovan za to čudovište nezasitnije nego giljotina, stavljao sam nekoliko sati konture medicinskih tekstova i folije providnih zatamnjenih nalaza preko svog papira, da svima bude sve jasnije, i povlačio linije tu i tamo, kuda mi se svidjelo, prateći koordinate svih tih tuđih mišljenja. Kad bih odigao papir prema prozoru, ostajali su preslikani portreti i ekspertize nepoznatih ljudi, narisani u šarama i u fragmentima. Moglo bi se reći da je sve to ličilo na nešto.
Tako sam crtao nekoliko godina na razne teme, kao dijete kojem daju da crta; sjednem i skiciram po narudžbi. Bilo mi je važno što se za takvo pisanje i ne mora imati neko mišljenje, samo pustiš tuđe tekstove da govore. U poslu često odsutan, pitao sam se da li će već jednom doći vrijeme, da prestanem čekati da neko umre, da bih mu komotno preuzimao riječi i doživljaje, kao da biljke sušim po knjigama. Taj budući trenutak moraće se sretno podudariti sa tim da se ovi feljtoni, kao pisanje, konačno odbace, da se tog sasušenog papirusa već jednom ostavi. Već nekoliko godina pazio sam da komuniciram isključivo sa mrtvima.
Možda bi bilo dobro obratiti se nekad i nekom živom za izjavu i savjet. Znajući za moj naum i interesovanje, s nadom i da mi je odobren grant o proučavanju odnosa medicine i književnosti, u svakom slučaju voljan da pomogne, doktor Lurija obećao je da će me počastiti zanimljivim člancima i ličnim opservacijama sa studijskog putovanja u Sassari na Sardiniji u ljeto 2019. godine. Morao sam pričekati da mi u ruke padne odgovarajuća literatura i tek tada se moglo očekivati da moj posao konačno krene.
Rekao sam – evo tu temu ću uzeti kao prelaznu tačku, jer dolazi vrijeme da se okrenem prema sljedećem, opet nezagledan u prošlost. U pripremi za razgovor sa doktorom listao sam istoriju kancera, jedan bedeker koji je široj publici približavao tu kugu našeg vremena. Sjetiću se kasnije utiska nekog hirurga koji je tvrdio da je rak vrlo dosljedan individualista, u svakom mogućem smislu nekonformista, a da njegova migracija, kada u nepoznatim pejzažima na neprijateljskoj teritoriji razvija kolonije, djelujući tako izvan uobičajene tihosti s vremena na vrijeme, imitira fluidno i nestabilno stanje modernosti.
Doktor Lurija, međutim, nije volio mistične konstatacije, a i ja sam bio zaboravio šta je tačno modernost. Nije bio pobornik ni lažnih analogija, kancer nema nikakve signifikantne veze s našim vremenom, osim što smo sada napretkom nauke počastvovani i doživljavamo broj godina, dovoljan da bismo oboljeli.
Dopuštao je tek izvjesnu parafrazu, koju je ocijenio po svemu tačnom, da normalne ćelije liče jedna na drugu, a svaka maligna je maligna na svoj način. Snovi o univerzalnom lijeku za rak, ocijenio je, bili su najhumaniji i prozračni, bio bi to atak na nestabilnog Ahila koji iz dana u dan pomiče petu na drugo mjesto, protiv Ahila koji od slučaja do slučaja i nema petu. Zalagao se gorljivo za borbu od čovjeka do čovjeka, od bolesti do bolesti, rak debelog crijeva i rak pankreasa nisu bila ista bolest, dva ista raka liče na dva različita čovjeka, rak odstranjen in situ nije isti kao rak nakon metastaze. Smijao se jednom starom doktoru iz Trnova koji je govorio, da otpočetka bude jasna ćud pacijenta – on ako će mrijeti, on će mrijeti, mi tu ne možemo mnogo uraditi. Neki koji su htjeli mrijeti, rekao mu je Lurija, nakon prave terapije predomišljali su se i vraćali ovamo, vidio sam svojim očima.
Naš problem poslije intervjua bio je u tome što nisam vjerovao da je iko ikada izliječen; da je izlječenje moguće. Nisam očekivao, neupućen u najnovija istraživanja, ništa ni od njegovog studijskog putovanja, niti od nekoliko tomova literature koje mi je ostavio na svom stolu. Doktor Lurija se nije slagao sa mnom, blago se suprotstavljao s vremena na vrijeme. Počeo je poneseno govoriti o lijepim organizacionim principima raka, o metodičnosti i gramatici tog razularenog kralja terora, o tome kako geni razgovaraju sa genima, kako svaka ćelija ima svog vozača i putnike, kako će nauka jednom sve stići popisati i znati unaprijed ko se gdje uputio, čak i gdje bi im moglo doći da zastanu ili skrenu.
Uskoro ćemo moći predvidjeti gdje bi datoj ćeliji moglo naumpasti da se zakači, iako se može naći na bilo kojem dijelu tijela. Vrlo brzo ćemo vam izlistati red vožnje kod svakog kancera, poantirao je. Putujući u savršenom tonu, svaka s različitom putanjom, sve te maligne ćelije zvonile su, po Luriji, vrlo poznatom muzikom, svaki put s nekom novom intonacijom, sve dok se ta borbena kompozicija na kraju ne odvrti – ulijetao sam ja – u očekivano jezovitom smrtonosnom ritmu.
– Da, svi životi traju tačno određeno vrijeme – dodavao je Lurija pomireno – ali se to uvijek i ne odnosi na moj posao. Vjerovali su da se iza te nevjerovatne raznolikosti kancera, kad se ne zna ko je gdje i kamo može završiti, skriva jedno genetsko jedinstvo koje ga generira. Zasad se zna, poentira Lurija, da je to jedna bolest na putu, sad je možemo pratiti i ravnati se po njemu. Uskoro će doći vrijeme kad će se znati sve o tom putu unaprijed. Nisam vjerovao da je moguće znati sve o jednom putu koji je počeo još od Imhotepovih bilješki.
U tim zapisima egipatskog ljekara koji je živio četiri i po hiljade godina prije Krista, nije se govorilo o čaroliji i magiji, što bi mene više obradovalo, nego je pisao o slomljenim kostima i dislociranim kralješcima, sterilnim naučnim rječnikom, kao da čitam neki moderni hirurški udžbenik. Na četrdeset i osam slučajeva papirusa – gdje su bili opisani prelomi šake, zreli apscesi na koži ili razbijene kosti lubanje – te povrede su tretirane kao medicinska stanja, a ne okultni fenomeni, svaki sa svojim anatomskim pojmovnikom, dijagnozom, sažetkom i prognozom.
I upravo pod tom razjašnjavajućom svijećom drevnog znalca – najednom će se ukazati jedna posve različita bolest. Na slučaju broj četrdeset i pet, Imhotep savjetuje da se, kad se na njih udari, posebno ispitaju izbočene mase na dojkama i utvrdi koliko su se raširile po dojci; ruku treba staviti na dojku i utvrditi da li su mase hladne, tamo uopće ne bi trebalo da ima vrućice. Na kraju poziva na obazrivost, kad ruka osjeti te mase, ako nemaju granulacije, ne sadrže tekućinu, ne stvaraju tečni iscjedak, a ipak se osjećaju tako izdržljivo, valja zastati i reći: ‘Ovo je slučaj ispupčenih masa s kojima se sada moram suočiti!’
Taj prepis Imhoepovog papirusa, dug petnaest metara, pun mrlja, sa crvenim ispravkama na marginama, prepisivan u žurbi s nedovršenim crtežima, otkupiće 1862. godine Edwin Smith, neobični učenjak i lovac, samouki egiptolog, u nekoj zapuštenoj antikvarnici u Luksoru, ne sluteći da podastire u prilog jednom porazu koji se valjao nekoliko milenija. Kasnije će onkološki komentatori, pošto se papirus 1930. prevede, primijetiti da Imhotep ostaje na slučaju četrdeset i petom suzdržan. Iako je kancer prije šest milenija opisao, kako su primijetili, da ne može živopisnije, kao ispuhanu hladnu masu u dojci, uprkos tome što se redovno upuštao u sažetu raspravu o tretmanima za svaku bolest, opisujući sada taj hladni i gusti krvni plod koji se nesmetano širi pod kožom, u odjeljku pod naslovom „Terapija“, ponudiće samo dvije riječi: „Nema je“.
S tim Imhotepovim priznanjem nemoći rak će u narednim stoljećima iščeznuti iz drevne istorije medicine. Neće se više pojavljivati u zapisima kao da više niko ne obolijeva. Deset stoljeća kasnije, paleopatolozi će, međutim, naići na jednu mladu ženu u tridesetim godinama, kako sjedi, s uvijenim nogama, u plitkom glinenom grobu. Secirajući kasnije tu mumiju, prsti jednog od njih naišli su na tvrdu masu, kao zaglavljenu glavicu luka, u njenoj lijevoj nadlaktici. Papirnati nabori kože, izvanredno očuvani, razmaknuli su se i otvorili mjesto toj masi, da opet izađe na dnevnu svjetlost, netaknuta i ugniježđena korijenom duboko u kost. Bio je to, bez sumnje, zloćudni koštani tumor, osteosarkom, kancer koji je prorastao tu mumiju hiljadu godina i prije nego je dobio ime. Paleopatolog će utvrditi da se tumor bio probio kroz kožu dok je žena još bila živa; čak i mali osteosarkomi mogu biti nezamislivo bolni – dodao je.
Dok se u zapisima drevnih doktora tumori neko vrijeme više ne pojavljuju, paleopatolozi, rujući po grobovima starim po nekoliko milenija, u zamotanim mumijama redovno pronalaze to dugovječno otvrdnuto i kalcificirano tkivo po kostima, što se pod prstima osjećaju kao memento mori. U drugim slučajevima nalazili su iskrzane znakove koje tumori ostavljaju po tijelu, u lobanjama ulubljenim iznutra ili zasječenim ramenim kostima, a svi su proizašli iz metastatskog raka kože ili dojke. U osvit Prvog svjetskog rata tim arheologa duboko u aleksandrijskim katakombama, poslije dva milenija, našli su egipatsku mumiju s invazijom kancera na zdjeličnu kost.
Počev se javljati sa Sassarija nadugo i pažljivo ispisanim mailovima, doktor Lurija otpočetka je pisao u posebnom tonu, kao da je tek sada odlučio komunicirati. Ne znam kakva ga je neuroza morila na tom otoku, nije bio izoliran, u Rim se odatle slijetalo u roku 45 minuta, moglo se krenuti bilo gdje na sve strane svijeta, bez prestanka su se slijevali ljudi, te napuštene plaže obrasle šipražjem kilometrima odatle, na kojima se moglo osjećati potpuno samim i zaboravljenim, bile su varka, fatamorgana.
Poslije je govorio o posebnim nijansama mora, prohladnog u julu, koje propada ispod plivača čim se baci sa plaže, tu se bilo lako zaboraviti kao da se na onom oceanu bez uspomena. Ponio je svega dvije knjige, obje antičke; obavještavao me je šta je sve, također od antike, skidao sa libgena i tražio dodatne preporuke. Tih dana je otkrio da će se kancer u literaturi opet javiti tek dvije hiljade godina nakon Imhotepa, kod Herodota, koji je u svojim Istorijama oko godine 440. prije Krista zabilježio priču o Atossi, perzijskoj kraljici, koju je iznenada pogodila neobična bolest. Kraljica Atossa, supruga kralja Darija, iz dinastije koja je toliko brutalno da je postalo legendarno, držala sav prostor od Babilonije u Perzijskom zaljevu do Lydie na Sredozemnom moru, usred svoje vladavine primijetila je krvarenje u dojkama. Mogao je to biti, tumačio je Lurija kroz stoljeća, zlobni oblik karcinoma kojeg su označavali inflamatornim, kada maligne stanice upadaju u limfne žlijezde dojke i stvaraju crvenu otečenu masu.
Atossa će tada poslati nazad sve te doktore iz Grčke i Babilonije koji su se bili stekli oko njenog kreveta. Odlučila se okrenuti krajnjoj i neprobojnoj usamljenosti, piše Herodot, motajući svoje tijelo u vlažne plahte i zatvarajući se u zamračenu sobu. Tada se pojavljuje grčki rob Democedes koji ju je nagovorio da tumor isječe, što će donijeti privremeni uspjeh. Otvarajući joj prostor za političku involviranost u život, nasušnu u tom trenutku kao herceptin, car Darije prihvata Atossin prijedlog i svoju invaziju okreće prema zapadu i napada Grčku, što će ih odvesti u seriju grčko-perzijskih ratova. Tako će jedna remisija, po Herodotu, uticati na tokove svjetske istorije.
Ta borba volje i odustajanja, kaže Lurija, još jednom se otkriva kao vrlo signifikantna kada je u pitanju hrvanje sa kancerom. Tek kasnije, pošto se vrati sa puta, shvatiću zašto se smirivao tim detaljnim istorijsko-onkološkim ekspertizama koje je slao u kasni sat, nakon teškog radnog dana. Nekad je usred noćne dežure pisao da je rak najnormalnija pojava, poput zemljotresa ili otvaranja cvijeta, da se može dogoditi bilo kojem, svakom čovjeku, bilo kada kroz istoriju. Rak se zatvara i rasvjetava po svojim zakonima, kao magnolija, postojan i jedan kroz stoljeća, neovisno o svim tim ljudima koji se rađaju i liježu u zemlju.
Odgovarao sam mu da u tim antičkim spisima može naći kako Polibije, rimski istorik i državnik, osvrćući se na zbivanja i sa Sardinije prije dva milenija, opisuje onaj momenat kad se i na ljudskim dušama, baš kao na tijelu, javljaju čirevi i zapaljenja, koji se moraju liječiti i sjeći, inače se uništiti sve oko sebe, ne zaustavljajući se dok potpuno ne razore tkivo. Ta boleštine, kaže Polibije, obuzele su duše Spendija i Matosa, dvojice veterana iz Prvog punskog rata, koji su poveli ustanak protiv nedavnih poslodavaca, Kartaginjana, kad im više nisu mogli isplaćivati zaostale najamnine. Tada su zarobili oko 700 dojučerašnjih saboraca, izveli ih ispred logora i prvo im odsjekli noseve, zatim i uši i ruke, a onda im polomili noge i sve ih pobacali u neki jarak da polako umru.
Kad se sukob preokrene i te pobunjenike kartaginjski vojskovođa Hamilkar natjera u klanac Pile, izgladnjujući ih toliko da će se početi jesti međusobno, Polibije će osjećati da je račun namiren, tim više što će Kartaginjani, kad se ti okruženi ustanici predaju, smaknuti svih 40 000 vojnika. Inspirisani tim pokoljima ustanici po Sardiniji također će ganjati Kartaginjane, ubijaće ih na svakom koraku, svuda gdje tih dana Lurija bezbrižno korača, a kartaginjanskog komandanta Hanana će uhvatiti i razapeti na krst kod neke tvrđave blizu Cagliarija. Rimljani su poslije iskoristili tu oslabljenost Kartaginjana i vratili Sardiniju opet pod svoju vlast.
Lurija me pozivao da se sad ostavim davnih pokolja i posvetim novoj temi, pisao sam mu da zaboravi na kancere i da pokuša sam sebi izliječiti bar tu metafizičku neuralgiju koja ga je, neočekivano, bila stisla u leđima na plaži di Maria Pia. Ne mora značiti da se ti čirevi i zapaljenja moraju uvijek sjeći, tako je i sa dušama, sjetio se onda i Galena koji je prije skoro dvije hiljade godina klasifikovao bolesti prema višku tekućina: upala, crveni vruć otok, pripisana je prekomjernoj količini krvi; tuberkuloza, katar i otečeni limfni čvorovi – povezani su sa viškom gnoja; žutica je rezultat prelijevanja žute žuči. Kancer će, međutim, ispreplesti intrinzično sa melanholijom, prelijevanjem te crne žuči, koja se nakuplja u opipljive grudve svuda po tijelu.
Neće ni slutiti koliko će tom razvijenom metaforom o predoziranju crnom žuči – skočiti kroz stoljeća i oslušnuti razvoj najnovije onkologije. Proročanski ushićen, slijedeći Hipokrata, Galen će na krilima te fantastične pretpostavke predložiti da se kancer uopšte hirurški i ne liječi, jer tako pacijenti žive duže; crna žuč, kaže, bila je posvuda, neizbježna, prelijevala se kao i svaka tekućina, ako se tumor isječe, začas će ponovo ispuniti šupljinu. Galen je umro prije dva milenija u Rimu, ali Lurija govori da se ne bi iznenadio, koliko je o njemu tih dana pročitao, da ga je, još uvijek živog, sreo kako baulja po tim ladanjima oko Sassarija.
Mislim da ga se sjetio na operaciji koju je vršio profesor Angelo Mannu, njihov mentor. Zbog njega su se u Cliniche San Pietro okupili ti studenti i mladi specijalizanti s raznih strana Evrope. Gledali su ga kako u pola operacije svome specijalisti Bernardeschiju, već docentu koji se pokorava, otima hirurški stapler kao rasrđeni Posejdon koji vraća taj trozubac u svoje ruke (Che cazzo fai), da ga ponovo zaroni u neveliko koraljno more rastvoreno u trupu pred njima i nabode isprve jednu lijepu malu izraslinu, kao karfiolčić, na sigmi debelog crijeva. Dok su svi čekali da nakon obavljenog posla još jednom pošalje na njih oluju svoga pravedničkog gnjeva, zato što ustreptali docent nije uspijevao pogoditi tumor iz četiri puta, profesor Mannu je tek opet zaronio ruke nazad u trup i isječeno tkivo, i ne gledajući, fino omotao plastičnim folijama, da se ta zgrušana crna žuč ne rasipa više po utrobi. Činilo se da iz te tekućine izranja minutama, kao iz plićaka, napola mokar od glave do peta, sa žezlom spuštenim pored.
Izvan operacione sale, kaže Lurija, profesor Mannu bio je blag čovjek, da ga nismo vidjeli u sali, ne bismo ni znali da nekad reaguje eksplozivno. Na posao je dolazio u pola deset ili deset, njegov konzilij ga je spremno čekao za stolom od osam. Onda su svi zajedno pili kafu do jedanaest, zatim bi operisao do kasno u noć, dok ne bi završio posljednjeg pacijenta; spuštao se satima u razne trupove sve do kičmenog stuba. Živio je na imanju koje, preko vinograda, padalo sve do mora. Na prijemu koji je Mannu organizovao za studente i goste jedne večeri u svome vrtu, Lurija će mu priznati da nikada u životu nije pio bolje bijelo vino i profesor Mannu je bio zadovoljan. Po hirurškim serklima, čuli su studenti, čude se što se Mannu vratio da radi na svome otoku, u jednoj maloj klinici, onkološki hirurg, vrlo poznat, kojeg su im preporučivali svi. Svaki moment, proveden u sali s njim, nije se mogao platiti.
Treći dan po njihovom dolasku kliniku San Pietro iz Madrida je stigla pacijentica, zvala se Hiba Alami, po zanimanju glumica, stara četrdeset i četiri godine, sestre su je poznavale. Profesor Mannu sreo ju je na hodniku i pratio polako prema sobi, hodala je samostalno ali usporeno; razgovarali su usput. Nije mu se činila toliko loše na prvi pogled, kaže Lurija, ali ušavši u njenu sobu, na prvu riječ razmijenjenu s njom, obuzela ga je nevjerovatna slabost i bezvolja. Samo jednom prije toga mu se takvo šta dogodilo u dodiru sa pacijentima, kao da sve postane uzaludno, kao da toj ženi nema spasa, kao da se samo svi bezveze toliko trude, kao da je sve već gotovo, kao da joj nevjerovatno nije dobro. Možda je bio samo previše izmoren novim gradom i bolnicom. Mannu uskoro u njenom apartmanu predstavlja taj slučaj cijeloj grupi.
Dok su stajali oko njenog kreveta, profesor će zadužiti kolegu iz Wuhana da joj palpira abdomen i proba utvrditi šta nije uredu. To su one mase, koje kad osjetiš pod rukom, neovisno o tome kojeg čovjeka po redu pregledaš, svaki put ti se jedan srh se spusti s vrha glave sve do peta. Grudve crne žuči pipale su se svuda po stomaku. Gledajući njenu istoriju bolesti Lurija na početku misli da je u pitanju greška – ostaje mu da se vrati na početak. Krajem 2009., deset godina ranije, stajalo je u nalazu, Hiba Alami osjetila je mučninu, nemir, tako snažnu kao da je puštena iz katapulta. Još više je uznemirava stalni osjećaj punoće, kao da neprestano proždire obilan obrok. Odvezla se u madridsku bolnicu, nakon nekoliko MA snimaka, otkrivena je masa duga dvanaest centimetara koja joj pritišće želudac.
U januaru 2010. radiolog je toj glumici biopsirao masu. Pod mikroskopom vidio je listove vretenastih ćelija koje se brzo dijele. Tumor koji je napunio krvne sudove i zatrpao normalne nivoe tkiva, bio je rijetka vrsta kancera koja se naziva stromalni gastrointestinalni tumor, ili jednostavno, GIST. Vijest je brzo postala još gora. Novi skenovi su joj pokazali mrlje na jetri, nadute limfne čvorove, kao i masu koji je čvrsto natrunio lijevo plućno krilo, kao da ga je neko poprskao sprejem. Rak je metastazirao po cijelom tijelu. Pročitavši to GIST s kraja godine 2009. Lurija misli da je tog jutra gledao jednu ženu koja je već bila na onom svijetu.
I nije bio ni prvi ni posljednji takav među ljekarima. Iz dana u dan postajalo je sve normalnije da će ta žena nestati zauvijek, kao iznenada oteta. U februaru 2010. Hiba Alami se javila u kliniku San Pietro. Profesor Mannu ispostavlja nalaz da je hirurško liječenje nemoguće: Neoplasia cefalo-pancreatica inoperabile sottoposta a biopsia eco-endoscopica. Dimissione. Tako joj još jednom ovjerava onu smrtnu presudu, na još jedan način, koncentrišući se na novi detalj. Govorilo se o nekoj kombinaciji hemoterapijskih lijekova, ali niko nije jamčio da je hemoterapija djelotvorna za njenu vrstu sarkoma. Svi su joj sugerirali da ima tačno određeno vrijeme. – Potpisala sam svoja pisma, poslala mailove, plaćala račune i usmjerila volju prema kraju. U presudu nije bilo nikakve sumnje. Rečeno mi je da idem kući umrijeti – rekla je Hiba Alami.
Doktor Mannu upućuje je, međutim, svome dobrom kolegi onkologu Jorgeu Saavedri, profesoru i predstojniku na Odjelu za onkologiju Univerzitetske klinike u Valensiji. Pogledavši nalaze Saavedra joj bez mnogo dvoumljenja kazuje da postoji lijek Gleevec – imatinib, koji se inače koristi protiv hronične mijeloične leukemije. Već tada, objasnio je Lurija, profesor Jorge je bio upućen u studije i konkretne slučajeve da Gleevec, osim što veže i onesposobljava Bcr-abl protein, inaktivira drugu tirozin kinazu, zvanu c-kit koji je pokretački gen u GIST-u. U ranim ispitivanjiama, u već potvrđenim slučajevima, Gleevec se pokazao izvanredno klinički aktivnim protiv c-kit-a, a samim tim i protiv GIST-a.
Ne dočekavši brzi kraj, kako su se nadali, Hiba Alami na prvom razgovoru pristaje za profesorom Saavedrom i ulazi u studiju koju vodi. Bolest ju je učinila još smjelijom, a šta je imala izgubiti. Odlučila je leći na odjel za onkologiju klinike u Valensiji i počinje uzimati Gleevec. Mjesec dana kasnije, njeni su tumori nestajali hipnotičnom brzinom. Energija joj se vratila; mučnina je nestala. Ona je iznenada ostala među živim, odlazak je odgođen. Njen oporavak te godine po štampi su nazivali medicinskim čudom. U Olive press iz Valensije objavili su reportažu o njoj, ona je najavila nove uloge, davala je savjete i drugim žrtvama raka; medicina je sustigla rak i stala mu prvi put na rep, napisala je, bilo je razloga za nadu. Čak i ako nije bilo univerzalnog lijeka na vidiku, govorila je prešutno citirajući profesora Saavedru, nova generacija lijekova kontroliraće rak, a sljedeća generacija će napraviti korak dalje i sasvim ga onesposobiti, kao da mu neko povadi detonatore.
Iskoristivši vrijeme koje je opet neočekivano zijevnulo Hiba Alami odigrala je važnu ulogu u seriji La isla de los elegidos koja prikazuje sudionike jednog reality showa na udaljenom ostrvu, koji ne znaju da je u međuvremenu život na Zemlji izumro, tako da se ispostavlja da je ta njihova igra, kao život, posljednja nada čovječanstva. U seriji En la torre de arena igra među nekim ljudima koji se oporavljaju od katastrofalne ekonomske krize i planduju u nekom kampu na sjeveru Madrida. Upisala je sina iz prvog braka u četvrti razred, mlađi sin je te godine napunio šestu godinu. Još jedan razvod, treći po redu, privede kraju.
Tada je u ljetovalištu blizu Barcelone upoznala i Antonija McTominaya, škotskog zastupnika u britanskom parlamentu, liberal-demokratsku zvijezdu, pred kojim su se na tom kongresu evropskih liberala svi klanjali. Poslije ga je uspjela zasjeniti, približavajući se obali na paradnom čamcu sa zlatnom krmom, razapetih grimiznih jedara, dok su ga veslači pokretali srebrenim veslima uz svirku usklađenu sa pastirskom frulom i gitarama. Uzdižući se na vrhu čamca, pokrivena baldahinom optočenim zlatnim nitima, dok dječaci mašu oko nje ogromnom lepezama, Hiba Alami je zajedno sa svojom trupom odigrala to veče ulogu, nedodirljivo, imitirajući pred tim uvaženim gostima pristajanje migranata na evropske obale. Bilo je sve blago posuto kičem i prenaglašeno, uz mnogo fanfara, uštimano majestetično, da sve ispadne onako kako je zajedljivi režiser Mustafa Akinjo, također ljevičar, zamišljao da taj dolazak sniva i može recipirati evropska elita, sve dižući na kub.
Srevši je sutradan u hotelskom lobiju Antonio, oduševljen glumom, poziva Hibu Alami na večeru, ona je smatrala doličnijim da on dođe u njen apartman. Želeći odmah pokazati predusretljivost, nevezan nijednim protokolom, Antonio je posluša i dođe, što je bio samo prvi takt jedne turneje koja će se po mediteranskoj obali nastaviti mjesecima. Tako počinje afera koju će britanska štampa naklonjena torijevcima, uskoro početi razvlačiti po svojim portalima, hvatajući se za to što je u žaru te strasti poslanik McTominay zaboravio na svoju suprugu, koja je za to vrijeme bila njihove zajedničke političke borbe po Edinburghu. To će natjerati sve što misli zdravorazumski u njegovoj stranci da se udalje od njega i solidarišu sa jednom izdanom ženom.
Konzervativni portali su zaključivali da je romansa sa razularenom Hibom Alami probudila i dovela do paroksizma suviše ljudske strasti koje su se krile i mirovale u ovom dotad krotkom zastupniku, smrvivši posljednje dobre osobine. Upozoravali su da će njegova ljubavnica imati više uticaja na političko djelovanje parlamentarca i uskoro cijele stranke, od njegove zakonite žene koja je verzirana u liberalnim politikama i već učestvovala u nekoliko inicijativa koje su zajedno pokrenuli. Prateći ih po rivijeri novinari su izvještavali da ta Alami dijeli svoje čari i ulagivanje na mnogo dijelova, svaki od njih donosi neki nov užitak, tako da jadni Antonio iz dana u dan postaje sve više njenim zarobljenikom. Držala ga je uz sebe, ne puštajući ga ni danju ni noću, kockala se s njim, pili su zajedno, a noću bi zastajali uz prozore marseilleske migrantske sirotinje i zadirkivali one unutra. Ljude koje su okupili oko sebe u toj šarenoj procesiji voljeli su ih mnogo, uživali su njihovom lakrdijanju kojim su se priključivali, zavoljevši Antonija tek tada, kad su vidjeli da među njima bezbrižno nosi obrazinu komedijanta, dok je u parlamentu najčešće tragičan.
Proslavivši četvrtu godišnjicu neočekivanog oporavka, na vrhuncu slave, u proljeće 2013. ćelije Hibinog kancera postale su iznenada otporne na Gleevec. Došlo je vrijeme da se opet vrati samo sebi. Njene neoplasie, koje su ostale uspavane četiri godine, osvetnički su se razmnožavale kao da pokušavaju nadoknaditi izgubljeno vrijeme. U nekoliko mjeseci su na trbuhu, limfnim čvorovima, plućima, jetri, slezini oživile nabujale mase. Mučnina se vratila, jednako snažno kao i prvi put. Maligna tečnost se izli u rezervoare njenog trbuha. Kraj je bio opet izvjestan.
Po tome što ćelije njenog GIST-a postaju otporne na Gleevec – Hiba Alami, među mnogima, nije bila nimalo posebna ni neponovljiva profesoru Saavedri. Nije bio izrazito dotaknut tim nevjerovatnim pogoršanjem, kao što se nije bio naročito oduševljen onim čudesnim ozdravljenjem. Našem Luriji, međutim, to putovanje i Hibin slučaj je dragocjen jer za tu istoriju vrlo naprednih lijekova za kancer dotad nije znao. Već tada 2013., kada se sve to sa Hibom događalo po drugi put, bili brojni su izvještaji, Saavedra ih je sve već bio proučio, koji su govorili da mutacije mijenjaju strukturu proteina Bcr-abl i čine ga vremenom rezistentnim na Gleevec. Naučnici su još prije desetak godina, znao je već Saavedra, bili došli do zaključka da će lijek druge generacije morati blokirati taj protein na drugi trik, tražeći novu ulaznu tačku u ključnom središnjem rasjedu.
Godine 2005. tim naučnika iz Bristol-Myers Squibb-a stvaraju još jedan inhibitor kinaze i taj novi lijek, ne baš isti kao Gleevec, pristupa Bcr-ablovom srcu kroz novu molekularnu pukotinu na površini proteina. Pacijenti, rezistentni na Gleevec, masovno su se vraćali u remisiju i išli opet prema ozdravljenju. Taj novi iladž zvao se vedro, prozračno, Sunitib, kao neki paraglajder. Počevši uzimati novi lijek, mase koje su Hibin abdomen počele opterećivati brzo su opet splasnule, metastaza na jetri se učahuri.
Vrijeme se opet otvorilo, nije bilo kraja, kao da će se ti baloni pred njom otvarati beskrajno, Hiba Alami nakon nove krize krenu obići još jedan krug tim serpentinama koje se silaze nadole. Te godine se neočekivano zainteresovala za borbu Kurda i već 2014. se našla u napuštenom selu blizu Mosula, u kojem se kurdske snage bore protiv ISIL-a. U tom njenom novom interesmanu jedna vrlo čitan kolumnista prepoznao je skrivene simpatije samog parlamentarca McTominaya prema Kurdima, koji ostaje u Rimu, dok taj Antonije svojoj Kleopatri prepušta Siriju, Fenikiju, dobar dio Judeje, Kipar i veliki dio Kilikije, zaveden čarolijom ljubavi, pisao je taj kolumnista duhovito parafrazirajući Plutarha. Kao nepokoran konj koji predstavlja dobar dio Antonijeve duše, samo se ritnuo i odbacio od sebe još jednom sve korisno i spasonosno za svoju karijeru.
U kratkom filmu koji je tamo snimila Hiba Alami se vidi kako na tenkovskoj školjki crvenim ružem ispisuje riječ “Revolucija”, a zatim se upućuje na prve linije linijama prema ISIL-ovcima koje su udaljene samo nekoliko kilometara. Mjesec dana kasnije posjećuje sjedište pešmerga u gradu Duhok u Iraku za vrijeme odbrane pred napadima ISIL-a; imala je misiju da isporuči hranu i vodu trupama pešmerga, koje je zatekla kako na treningu kolju zubima zmije i zečeve, u čemu se i sama okušala.
Lurija na Sassariju nije izlazio poslije posla vani nekoliko noći, kolege su ga uzaludno zvale, želio je proučiti cijeli slučaj i objasniti sebi do u detalje tu čudesnu igru sa ćelijskim nitima kojim su se zadnjih godina kolege bavile, a da on nije ni znao. Osjećao je spremnost cijelog kolektiva da Hibu Alami dignu iz mrtvih po treći put. Tom highlanderu koji je dolazio sa dinarskih gora, iza sedam granica, gdje su vijesti dolazile najkasnije i putovale najduže, tako da niko nije vjerovao da mu od Rima do kuće treba dva sata leta, sada se otvorila mogućnost, kao nekim čudom, da na ovom centralnom proročištu, na carskom ladanju, gleda najnoviji magijski trik koji ljude vraća iz mrtvih.
Za to u njegovom gradu ostalo je tek da se čuje. Koristio je svaki slobodan moment da obiđe pacijenticu. Profesor Manuu redovno je donosio stručke svježih ljiljana iz svoga vrta i tražio od sestara da ih mijenjaju u vazi na njenom prozoru. Lurija je naveče gledao seriju Misterioso u kojoj će Alami odigrati ulogu Aesme, u nju se zaljubljuje neki tajni agent Španjolac na granici sa Marokom gdje je došao da otkrije teroriste. Činilo se da Hiba Alami vrlo brzo postala centralna ličnost u toj bolnici.
Lurija otiće tako daleko da se profesoru Mannuu na jutarnjem sastanku usudio predložiti jednu invanzivnu intervenciju, kada će srezati metastazu s jetre i poštricati sve nabujale mase i dati joj vremena da se opet vrati na terapiju medikametima, da se ta fudroajantna progresija kojoj su nazočili već jednom zaustavi. Doktor Mannu je ipak ostao suzdržan na tu brizantnu ideju, iako se Luriji činilo da nije posve nezaokupljen, i podučio ga da se s pacijentima ne može uvijek biti oridinarius, nego da se nekada može biti i vodič. Često je Mannu posjećivao Hibu i izvodio je u šetnju ulaštenim hodnicima, vrtjeli su se ukrug, zadnji put kad je priveo prozoru na kraju hodnika na prvom spratu udahnula je u posljednji moment, zaslijepljena sjajem rascvale mirte koja je stajala pored bolnice. Iz dana u dan dah joj je bio sve kraći.
Te šeste noći, otkako je Hiba legla na njihovu kliniku, i Lurija se priključio kolegama na plaži Porto Ferro, gdje su raspaljivale vatre do duboko u noć. Nekom kolegi iz Soluna i kolegici sa Urala počeo je obrazlagati čime se, po njegovom mišljenju, oni zapravo bave. Njih dvoje su odabrali Luriju za druženje jer je tvrdio da svijetli polupani konsonanti našeg prezimena pamte još uvijek kombinacije glasova na kojima se prije 15 stoljeća dozivalo po zatalasanim stepama iznad Crnog mora i zapijevalo molepstevije po niskim bazilikama oko Lezbosa. Došavšem iz dubokog gorja odnekud mu je bilo blisko sve mediteransko.
Nacrtao je te noći, na vrhuncu opijenosti, tri kruga na pijesku. Neka jedan circulous bude tok rasta normalnih ćelija, koji se razmnožavaju kroz nekoliko generacija i potom iscrpe svoju sposobnost da se nastave dijeliti. Drugi krug su ćelije raka koje se dijele do u beskraj, nezaustavljivo, nikada se ne crpeći. Neka između njih stoji jedan krug matičnih ćelija koje se regenerišu kada zatreba, kao grimizni vrutak života koji se krije u našoj jetri, kulja i uzdiže uspravno. Čovjeka razapetog na ta tri kruga, njegovu jetru, neprestano okupira neki gravitacijski tegljač povlačeći ga stalno nadesno u orbitu raka, svijajući ga polako cijelog u onkološku odeždu, okrutan kostim, otrovnu pelerinu, monduru zatočenika, ljusku kukca, koji će do kraja propisati tačno određeni broj dozvoljenih pokreta. Dok matične ćelije uzdižu kao na središnjem krvoskoku, kancerozne tom neugasivom regeneracijom čovjeka samo posuvraćuju.
Problem je, elaborira Lurija, što kancer, ušiven u naš genom, živi na našim čežnjama, sav prožet željom, zakopanom duboko u embrionima, za neprestanom invazijom i besmrtnošću; on imitira matičnu kreaciju, samo što napreduje naopako i sve odvrće naizvrat. Kad jednom pobijedi i proraste, jednog po jednog, pretvoriće nas u oderanu živu ranu, u besmrtno nabujalu posuvraćenu rodnicu, koje prima i usisava u sebe samo raspad i rasipanje, dok se i sama ne prospe kao raspukli mijeh. Kancer je mana našeg rasta i napretka, pogreška u kopiranju gena kada se ćelija podijeli, ali taj maler usađen je duboko u nas i predviđen milenijima ranije. Riješit ćeš ga se isto onoliko koliko ćeš, na prvu želju, prestati stariti, iskorijeniti iz sebe seksualnu čežnju ili samog sebe pukom voljom izliječiti.
To što niko ne zna, ne odlučuje o svojim genima, svom roku trajanja, što niko ne može izbrisati taj maler upisan duboko u nama, što živi i ne znajući za pogrešnu šifru, inspirisanog Luriju tu noć nije pokolebalo da nastavi pozivati kolege da se okupe oko niti svima zajedničke, i uhvate taj končić, dok se ćelija dijeli, svaka ponasob, u pravom momentu, kao pincetom, razdvajajući benigno i maligno, normalno i nenormalno. Kasnije su ga prozvali čovjek sa krugovima, u neko doba noći morao se skinuti do pasa, da pokaže svoje ožiljke i popravi dojam. Želio je pred tim evropskim publikom ostaviti utisak idealne mješavine prekaljenog klošara sa jedne blatnjave ploče na visokoj nadmorskoj visini, gdje se pružao njegov zaboravljeni divlji grad u kojem je nekad početkom dvijehiljaditih zboden, i verziranog naučnika sa naočalima iz srca imperije koji je tu došao da nakon ulupanih milenija sada konačno definiše granicu između zdravlja i bolesti.
– Ovo je moja nova normalnost – rekla mu je Hiba Alami, prvi put kad su razgovarali, bilo je to svega nekoliko dana po njenom dolasku. Bol ju je već toliko morila da se teško kretala od kreveta do umivaonika i vrata. Njenu žilavost, privlačnu tankovijastost, već je polako potapao val neobične nabreklosti koji ju je pretvarao u neko novo ja. Za dvije sedmice noge, otežale, neće više moći sama podizati na krevet, pri lijeganju namještala ju je medicinska sestra. – Pretvaram se u slonicu – rekla je jetko.
Tog prvog dana kad ju je pregledao, tek na svjetlosti, njena koža se presijavala novim pokrovom žutila, u dvije sedmice već će postati fluoroscentna. Prema Luriji radilo se samo o tome da treba napasti njen blokirani žučni kanal, rastvoriti ga odgovarajućim stentom, otvoriti put za kolanje tih tekućina, kako bi se pacijentica što prije vratila Sunitibu. Njene metastaze, kao i dosad, bio je uvjeren Lurija, ekspresno će opet odreagovati na taj lijek povlačeći se. S blokiranim žućnim kanalom, međutim, jedna tableta Sunitiba dovela bi njen već visoko povišeni bilirubin, koji se polako taložio u njoj sve više, do monstruozne i ubistvene razine. Cilj je bio omogućiti da sve opet poteče normalno, da svi putevi splasnu.
Bilo je to trka sa vremenom. Lurija je bio uvjeren da su svi spremni. Docent Bernardeschi treći put pokušavao je umetnuti stent u njen žučni kanal, stavljao je jedan u drugi, da ojača prolaz, na kraju je stavio i metalni, sve je bilo uzaludno, bilirubin iz jutra u jutro nije spadao. Oči Hibe Alami postajale su sve fluoroscentnije, činilo se da će uskoro moći svijetliti u mraku. Držeći joj glavu, uspavanoj, dok joj Bernardeschi polako uvlači dugu sondu kroz usta, da konačno namjesti stent duboko u žuči, Lurija ponekad predviđa neuspjeh, još jedan failure, i vizualizira samom sebi kako Bernardeschiju, kao profesor Mannu, silnički otima onu sondu i davi ga njome, stiščući sve više, dok docentove oči polako niču iz duplji, a potom – kad docent padne – personalno obavlja taj posao. Do kraja nisu uspjeli pročepiti kanale, kasnije će tek shvatiti da je pritisak na jetru i žuč bio prejak sa svih strana, kakogod, pod toliko težinom svi kanali su se samo skupljali i nisu ih stigli rastvoriti, prije nego se sam organ ne rastoči.
Lurija nije odustajao, slagao se sa jednim onkologom, o posljednjoj liniji odbrane, kada će uprkos blokiranim žučnim vodovima, davati pacijentici Sunitib, upustiti se u tu trku gdje će nešto morati popustiti, ili nevjerovatni pritisak tumora ili srce otrovano bilirubinom. U tom odugovlačenju i vrebanju pravog rješenja onda pacijentica postaje septična, ona ravnoteža triliona mikroorganizama koje žive u miru, nakupljani po tijelu od rođenja, sada poremećeni i blokirani u kretanju, pokrenuše se i napadoše onu s kojom četiri i po decenije skladno koegzistirali.
Ne odbijajući nijedan tretman, na pomen povratka staroj terapiji sunitibom, što je bio krajni smisao njene borbe, njene prilike, kaže Lurija, Hiba Alami je samo odmahnula rukom. – Moje mišljenje je da ja to više ne bih mogla – rekla je. Nije bila ni za kakav razgovor o lijekovima i terapijama, njeni ciljevi su bili jednostavni, razoružavajući, kaže Lurija. – Nema više terapije, nema više studija, nema više mučenja – insistirala je. Tih deset godina, koje je dobila kao bonus, izoštrili su joj čula, znala je tačno šta želi, nije se željela ni upuštati u rasprave, kao da je spremna možda i malo glumiti da se liječi.
Nisu joj se više dočekivala ona jutra, kada je ležala iscrpljena i nesposobna da ustane, pužući hodnicima svoje kuće, kako bi prešla iz jedne u drugu sobu, samo zato što je prethodnog dana duže hodala po suncu. Spavala je onda do sutra dvanaest ili četrnaest sati bez prekida, a onda se probudila osjećajući se tako snažno umornom da joj je trebalo da se opet povuče na kauč da spava. Čemu to sve služi? Ko želi živjeti preko određene mjere? Nemojte više da me mučite.
Već je sakupila dovoljan broj života, iscrpljena kao prekaljena puma. Njen stariji sin već je student prve godine dramaturgije u Madridu. Mlađi sin, srednjoškolac, nastavio je živjeti u Almeriji sa svojim ocem, veoma rano sazrio i već poprilično samostalan. U odnosu na ono doba prije deset godina, oni su sada svi zbrinuti, svi zdravo i dobro. Priznala mu je da ni za čim više ne žali. Kao što se prvi put, još tinejdžerka, spremila i sama otišla da upiše akademiju u Madridu, kao što je u dvadesetdrugoj odlučila živjeti u jednom skvotu u pampi sjeverno od Buenos Airesa sa nekoliko compadritosa, sada je u ovu lokalnu bolnicu došla bez igdje ikoga da odigra u posljednjim kadrovima na kojima iz dana u dan vrijedno radi cijela ta ekipa sa profesorom Mannuom na čelu. Svima je bila normalna ta sveopšta morija po sobama.
Rak neke porodice razdvoji a neke spoji, ona je zadnjih nekoliko godina proživjela sa Antonijem, nije se razvodila po četvrti put, jer se taj zadnji put, za njega, nije ni udavala. Posljednju godinu s njim nije ni prekidala vezu, samo se udaljila, stalno su se čuli, a potom iskoristila vrijeme da se nakon mnogo vremena zbliži opet sa sestrom. Obavila je, kaže, sve što jedna žena u svom životu, treba obaviti.
Kao dijete migranata sa Magreba, osamostalila se od sedamnaeste godine, i živjela sama u raznim gradovima; njena karijera, kaže, bila je tačno po mjeri njenog talenta, taman toliko je i zaradila. Ispijala je dozu slobode koju je sama sebi odredila; nije kušala samo one koje nije željela, nije radila samo što nije htjela. Njen posao bješe joj lak i nije se nikad pomučila. Bila je prva u svojoj lozi koja je živjela kako joj se htjelo, koristeći to mirnodopsko vrijeme svuda po Evropi, početkom dvijehiljaditih, bezazleno. Sada se vratila deceniju poslije, gdje je prvi put čula vijest o svome uskrsenju, osvojivši još deset godina, tako je onda željela. Ovo je čekaonica.
Sav taj otegnuti kraj bilo je tačno ono što je zamislila. Sve što su još predlagali da uradi za sebe, sve te svakodnevne stvari kojima se mogla još vratiti, ostavljala je za poslije, tvrdeći da će to izvršiti kad odavdje izađe. Neki odgovori vrijeđali su direktno mladog Luriju, koji se nije dao – povesti se za pacijentom što se predao isto je kao ubiti ga svojom rukom, zato niko ne liječi sam sebe. Nekad takav letargični napad, kaže, kad pacijent digne ruke od sebe, samo govori o nevjerovatnoj progresiji bolesti koja se tako može ustanoviti i bez skenova. Čim se suzbiju te mase, pacijent progleda i upusti se i sam u borbu, samo ga treba pogurati nazad u ring. Bio je još uvijek uvjeren da će profesor Mannu u posljednjem momentu izaći na scenu i intervenisati tako, kao i uvijek, kako su oni samo slutili da se može. Vidio ga je kako ostaje u ordinaciji do kasno navečer gledajući snimke, pripremao se za nastup, obavijen velom diskrecije.
Vidjevši je prije deset godina, mnogi bi se sada iznenadili da je sretnu čak ovdje, ona je osvojila to vrijeme. Bila je sada pomirena sa samom sobom, izobličenom; isto kao što je uradila sve da nastavi živjeti, koliko se dalo, sada je prihvatala sve što je ukazivalo na kraj, kako joj se i htjelo. Sve oko sebe sada uzima normalnim kao što se nekad posvećivala njezi tijela, tjelovježbi i meditaciji. Sama sobom, bila je jamac svoje karijere, tijelo je ostavila kao zalog vječnosti, njena slava, koja ju se ticala, mogla je rasti samo dok je prisustvovala, na ekranima i pozornicama. To je sve što je mogla uraditi, sada je već postajalo kasno. Nije uvijek bilo kasno, nije bilo kasno sve donedavno. Održavala je, dopisujući se, kontakt sa svima koji su je još uvijek zvali, sve dok joj se nisu zamaglila slova, dok riječi nisu pukle u nerazumljivi pakao, ispremiješane, bulažnjeće, nagomilanih sonanata, što je moglo šokirati njene dopisivače, jer je uredno u porukama odgovarala tom pometnjom glasova na njihova vrlo suvisla pitanja.
Posljednji put, kaže Lurija, Hibu Alami je vidio u petak naveče, sestre su se okupile, nije nekoliko dana bio navraćao, ali je i tada siguran da će se sve to produžiti, dati im dovoljno vremena za bilo šta, za sve. Kad su se vidjeli zadnji put, dekor je u sobi bio preuzeo primat: bolnička soba, sa oštrim mirisom dezinficijensa i sapuna za ruke, nepomično, nezgrapno viseće svjetlo, drveni bočni stol na točkovima, nagomilan pilulama, knjigama, isječcima iz novina, lakom za nokte, nakitom, razglednicama; zid iza nje ukrašen slikama porodične kuće u Madridu i dvojica sinova koja drže voće ubrano iz bašte; plastični vrč za bolnice u koji je posađen neobično velik suncokret smješten na jedan stol pored nje.
Hiba Alami je ležala s jednom nogom ležerno spuštenom nadole, ogromnom kao omanje deblo, nosila je svoju uobičajeno ekscentričnu odjevnu kombinaciju i neke velike i neobične komade nakita. Bila je sva nabujala. Kosa joj je bila pažljivo uređena. Izgledala je formalno, smrznuto i savršeno, poput fotografije nekoga u bolnici koji čeka smrt. Izgledala je zadovoljno; za tih dvadesetak minuta rekla je nekoliko sažetih rečenica, kao da ih je bila prethodno napisala. Onome koji nešto čeka, kaže, stvari se, najčešće, baš otegnu. Činila je da nošenje katetera izgleda bez napora i s dostojanstvom.
Nije tu bilo ništa naročito; zašto su se gestovi u toj sobi činili većim od života; zašto su predmeti izgledali kao simboli; zašto su rečenice zvučale kao replike; zašto se i sama Hiba činila kao da igra ulogu – kriv sam vjerovatno samo ja, kojemu je ovo sve Lurija pričao. A možda i nisam, događa se tako da se stvari same od sebe nekad zaklope kao pravo djelo. Ništa, shvatio sam, nije bilo slučajno. Odjeća, labava i živopisna, bila je kao ukras na nevjerovatno naraslom trbuhu. Ogrlica joj je bila odvratno velika da bi odvratila pažnju od potpunog raspada tijela, činilo se, kao da će se samo prosuti tu na pod ispred njih. Jedna žila na vratu posebno se isticala napetošću, do pucanja. Pomilovala bi s vremena na vrijeme nogu pod već uštimanim uglom jer joj je tumor propadao u kičmu i počeo paralizirati drugu nogu, što je onemogućilo sjedenje na bilo koji drugi način.
Iza nje je bila odiseja za lijekom koja ju je vodila na neobično i neograničeno putovanje puno opasnosti, na zanimljiv pothvat, putem internetskih blogova i univerzitetskih bolnica, najnovijih kliničkih ispitivanja preko pola Evrope, na mjestima na kojima nikad nije bila prije, u koja nikad ne bi dospjela, rutama kojim inače ne bi polazila, kroz krajolik opustošeniji, očajniji i uznemirujući nego što je ikada zamislila. Živjela je po bolnicama s ljudima koje inače ne bi srela, ponešto joj je išlo na korist, odigrala je tu najzreliju ulogu do kraja. Nešto što bi se prije odigralo za pola godine, kao lom koji bi je pokosio nesvjesnu, blagodareći lijekovima do kojih je došla, sada se pomno otegnulo na deset godina, da svojim tijelom lijepo osjeti tu blizinu izvjesnog kraja, prožme se njome, koja je tinjala kao uzbuđenje u dnu stomaka. Da nije upoznala tu bolest, ne bi ni krenula na taj put, a sada joj ona ništa više nema dati. Sada više ništa nije bilo bitno. Bila je izgubila i osjećaj za vrijeme, u njenim očima, začepljenih sudova koji su bili sklerotični od bilirubina, bio je vječni dan, tu više nije postajala smjena dana i noći.
Predavala se sva toj cjevčici koja joj se zakačila za ruku kao aspida, zamaskirana zastorima, kao da je još uvijek mnogo polaže nade u nju, iako joj više nije bilo bitno ni šta puštaju u nju ni kad je ubodu. Tek s vremena na vrijeme pokušavši se pomaći, ugledali bi opet tu cjevčicu izuvijanu oko dugog stalka i rekavši još jednom „Tu je dakle ona“ pružila bi ruku kao da želi da je ta cijev nastavi gristi. Bivajući zdrava i bolesna, krećući se tih godina po bolnicama, raspitivala se o tim medikamentima koje su primali umirući pacijenti, kao da ih negdje skuplja i sortira. Vremenom stekla je utisak da jači lijekovi djeluju brzo i otupljuju naglo prizivajući grčevitiju smrt, zato je preferirala lijekove koje otiču dugo, izazivajući neku snenu malaksalost i utonuće u obamrlost bez trzanja i stenjanja, dok se lice blago rosi i sva osjetila lijepo klonu, tako da se umirući ljute na pokušaje doktorskog buđenja i vraćanja svijesti, kao oni koji polako padaju u duboki san.
Bilo je, ustvari, beskrajno mnogo vremena u toj sobi za proučavanje njene ležernosti i otegnute anonimnosti koja je pomagala da umre ružnom smrću u bolničkoj sobi hiljadama kilometara udaljenoj od kuće. Njen presahli otpor, iščezla energija, suspendovano uskrsenje, kao da ju je neko samo istresao na taj krevet, posvjedočili su o ishodu jednog rata dugog četiri milenija, koji je počela još carica Atossa, a pred njihovim očima, daleko prema zapadu, evo završavala sada Hiba Alami. Bila je tu, u unikatnoj izvedbi, borba svakog čovjeka, otpočetka čovječanstva do danas, neki ljudi su određeni da zaigraju i po tom scenariju, odmijenivši one druge koji tu nisu bili. Nekad ljudi tako iz čista mira, slobodni, sa svega malo internacije, padaju kao pokošene žrtve, u ratu koji se u tom momentu tiče samo njih, kao da divlja samo u njihovom tijelima. Lurija nije više znao reći šta je dalje bilo, nije dalje tu prisustvovao. Bila je ostala samo još jedna sedmica studijskog posjeta.
Ujutro ti studenti i mladi specijalisti, svi zajedno, odlaze na jednu turu po otoku, sjedilo se do duboko u noć pored raspaljenih vatri, pilo i dimilo, niko se više neće vraćati u bolnicu u ponedjeljak, imali su već svi narađen broj sati. Trećeg dana, sjeća se, probudio se u nekoj ležaljci, sunce je već pržilo, metar i po od zemlje, na jednoj plaži na krajnjem jugu otoka, blizu Cagliarija, gledali su daleko. Puhao je vreo vjetar sa afričkih obala, koji žeže po obrvama. Pomaže da se zaboravi sav prethodni život, čak i ko si ti, a kamoli ko ono bješe drugi.
Po povratku u naš grad visoko na blatnjavoj ploči, ne vidjevši njen exitus svojim očima, Lurija mjesecima ostavlja mogućnost da je Hiba Alami preživjela, razvijajući scenarije šta je Mannu mogao sve uraditi, šta se moglo dogoditi a da ide njen prilog, u korist njenom ozdravljenju. Bio je siguran da je iskoristila i treću priliku, da je Mannu na kraju intervenisao, tome se nadala, zato je bila došla tu. Pričajući o tome svaki put je bio sve sigurniji da Hiba Alami u Alicanteu već glumi u jednoj seriji o kojoj je pričala, vrativši se da odigra ulogu u grupi ratnica, koje se iza apokalipse, kao sopstvene cyber replike, vraćaju na Zemlju da se suoče sa zlim trolovima. Svi te mogućnosti pleo je tako vješto, da smo na kraju povjerovali u njih.
– Ti nisi bio tu, kad je Mannu otvarao ljude i za četiri sata, tako im parao sve malignitete i prošivao im utrobu kao pauk, da nismo kasnije mogli vjerovati svojim očima, ti ljudi su kasnije normalno pričali i hodali, sa crijevima za trećinu skraćenim, naštiklanim i priključenim na nevjerovatna mjesta, a da nisu ni slutili koliko su neobični. Nismo mogli ni popamtiti kako ih je ono sve pokopčao na kraju.
Ja sam, međutim, bio ubijeđen, da su Hibu Alami u cik zore, našle medicinske sestre mirnu, u prijašnjem tijelu, blijedu, bila je opet tanka, njene pomalo izbečene zelene oči mirno su gledale prema vratima, sve nabreklo bijaše isparilo, lijepo su je počešljali i pružili kose preko grudi, umivali su je i trali mokrim spužvama, polegnutu na čistim plahtama, desnom stranom tijela okrenutu, pukim slučajem, istočno. Profesor Mannu narednih dana više nije donosio cvijeće u bolnici, nije ga više imao kome dati, kome ga je dotad davao, čaršaf ga je tog jutra prekrio. Bilo mi je jedino žao što Lurija nije ostao do subote ujutro, dok je budu iznosili, bar krišom, da je na arapskom isprati na put kojim su posute blagodati, dok su je polako odvlačili prema obližnjem Forno krematoriju u Sasariju, tamo je već bila najavila svoj dolazak.
Ne vjerujući u drugačiji rasplet i ozdravljenje, u to što je Lurija govorio o čudesnim zahvatima profesora Mannua, morao sam ipak priznati da su te nove priče u kojima svi ostaju živi, ipak itekako godile mom mozgu, iscijeđenom kao spužva, bilo je to lako slušati. Držali su u rukama sve instrumente kao pripovjedačke dizgine, rijetko je kad kretalo nešto po zlu. Isplevši te priče Lurija je onda malo zastao, i upitao samog sebe da li su normalne. Da li postoji neki razlog koji ga usmjerava baš prema takvim raspletima? Mora da je postojalo neko jezgro koja ga je determiniralo baš na takva pripovjedačka rješenja. Pođe onda tragati šta je bio razlog zašto nije dopuštao i prihvatao, da se stvari odvrte na raspad. Neprestano se samoanalizirajući bojao se nekog skrivenog okidača koji bi, nekad u budućnosti, mogao učiniti da neko patološko stanje krivo procijeni, da fuli terapiju. Šta je to bilo s njim?
Tu hitrinu će dugo promišljati i tek godinu dana po povratku sa Sardinije samom sebi će otvoriti oči. Moralo je proći toliko da shvati, zašto je vodeći narednih mjeseci slične slučajeve ostavljao nadu, projicirajući šansu kao neko čudo u jednom sveopštem raspadu koji sve pred sobom razvaljuje. Vratio se u svoju arhivu daleko i vidio koliko mogućnosti je položio u svaki od tih onkoloških slučajeva pojedinačno, nekad su pacijenti imali, kaže, koristi od toliko mog optimizma. Već otpisanu, neku je ženu, zagušenu metastazama, iz dana u dan dopingovao infuzijama, ostavivši je toliko prisustvuje da je na kraju moraše otvoriti i operisati. Živjela je još neki mjesec.
Vrativši se još dalje u prošlosti dokumentima nekog čovjeka, starim godinu, u slučaju koji je po istoriji bolesti bio sličan Hibi Alami, reče da nikada nije vidio gore nalaze, već na prijemu. Koja budala je mogla pomisliti da će preživjeti? Čovjek otpočetka nije bio nikako dobro, mogao je na kraju umrijeti na četiri različita načina: kalij mu je mogao otrovati srce, nabujala voda stigla sedmicu ranije već do pola pluća mogla ga je ugušiti, krak tumora mu je mogao pridaviti glavu pankreasa, tijelo je moglo podleći šokirano sveopštom sepsom. Moglo se samo odabrati scenario koji će biti najbrži. Iz tog polumračnog podruma na čijem podu je bio svezan taj čovjek kao cjevovod, izložen jezovitom pritisku, prije nego sve te cijevi, svi ventili i koljena, počnu jedan po jedan eksplodirati, raznoseći sve, moglo se jedino pobjeći, iznijeti vani bar svoju glavu dok je još čitava. To nije bio kraj preispitivanju koje se tek onda zahuktalo.
Bio je spreman priznati da je, u optimizmu, uhvaćen na krivoj nozi. Sve je to ipak bilo korisnije, kaže, od toga da se o raspadu uopšte ne može govoriti, bez da se samo priča o nekoj glumici negdje daleko. Kao da je sve drugo nepodnošljivo; kao da se ne može ispričati kako je stvarno bilo. – Postoji li uopšte način da se nešto o tome kaže a da se ne govori šta se desilo toj ženi na Sardiniji koja nema ništa s tom bolešću? Kao da je nemoguće to ispričati od reda do reda ko čovjek. Ja se ne mogu sjetiti da sam upoznao Hibu Alami. Jesi ti siguran da sam ti sa Sardinije pisao o tome? Odakle ti ona? Mislim da ona nikada nije ležala oslabljena. O kome uopšte pričaš? Čak i mene ne možeš nazvati pravim imenom, nego stalno me zoveš ko da sam taj Lurija. Da si mi došao u ordinaciju i da te gledam sa strane, rekao bih, ovaj momak ima nekih problema. – Feljton je ostao na kraju nezavršen, nisam uspio razraditi tu istoriju kancera, previše me ponijelai čudna analogija, potpuno sam proklizao u fikciju; poželio sam ispričati priču, prijetila mi je dijagnoza sa šifrom F.
Možda je bilo došlo vrijeme da se javim svom doktoru. Bio je upravu, shvatio sam, da se ne može držati sve pod kontrolom, ja se nisam mirio riječima, a on je preporučivao medikamente; ne zna se ustvari ko se više dopingovao. Pokušao sam objasniti, da to što se jedan unikatni rat pripiše bilo kojem čovjeku, svakom, koji stoji bilo gdje na zemaljskoj kugli, čak i onome koji nema ništa s njim, za kojeg svi znamo da još uvijek ovdje prisustvuje, sigurno ostavlja više mogućnosti, što je i namjera dobre terapije, da taj čovjek možebitno preživi; Lurija se nije slagao.
Sve se nastavilo, i dalje nisam imao nijedno mišljenje, niti sam mogao napisati išta a da ne citiram nekog drugog. Nisam se javio nikome ni za pomoć, nego sam nastavio pratiti na instagramu i youtubeu tu glumicu koju sam zvao Hiba Alami, bila je prava i zdrava, nedavno je rodila sina dvanaest godina mlađem mužu, desnom beku Real Madrida. Pišući razne feljtone gledao sam je na video prilozima i uživao u plesu njenih vitkih vratnih žila, netaknutih, koje su tako raspoloženo plesale dok je nešto izjavljivala novinarima.
