Poezija Mile Stojića zauzima istaknuto mjesto u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Dominantna osjećanja u njegovoj lirici su žal i nostalgija, a naslov ovog reprezentativnog izbora iz njegove poezije ih efektno sažima. U svojim najboljim pjesmama Stojić vješto prepliće poeziju i svojevrstan angažman

                        (Muharem Bazdulj, Dani, Izabrane pjesme „Prognane elegije“ Mile Stojić)

Mile Stojić – po rođenju Hercegovac, a Sarajlija po izboru mjesta življenja – jedan je od najvećih živućih pjesnika koji pišu na hrvatskome jeziku. Iza njega su brojne objavljene pjesničke zbirke, knjige eseja, tisuće i tisuće novinskih tekstova i gotovo sve pjesničke nagrade koje su se mogle dobiti na ovim prostorima.

          (Ivica Đikić, Poskok, “Mile Stojić, pjesnik i (novinski) pisac: Ja sam onaj odisejski Nitko” )

Jedan od najsnažnijih glasova suvremene hrvatske poezije, Stojić skladno spaja pjesničku baštinu (voli svoje stihove „puniti“ citatima dragih mu pjesnika) s vlastitim doživljajem svijeta i povijesti što se okrutno, bezobzirno igra našim ljudima i krajevima.

                             (Mirjana Jurišić, Večernji list, o zbirci „Među zavađenim narodima“)

Zbirka poezije Mileta Stojića “Među zavađenim narodima” izabrana je za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolje književno djelo objavljeno u 2009. godini.

Odluku je donio tročlani žiri u sastavu Ivan Kordić (predsjednik) te Nihad Agić i Amir Brka. Navodeći obrazloženje odluke, član žirija Nihad Agić istaknuo je da je Mile Stojić u najnovijoj zbirci pjesama uveo opću promjenu i izrazitu tendenciju ka odbacivanju i odustajanju od vlastite poetike prakse. To se najčešće manifestira na razini diskursa, zatim forme, kompozicije i stila pjesama

              (Protest.ba, sa konferencije za medije Društva pisaca BiH u Sarajevu 11.04.2010.)

Čitanje pojedinih pjesama, pogotovo ako se radi o pjesmama priznatih, promovisanih, hvaljenih, prevođenih i nagrađivanih autora, predstavlja poseban izazov i uvijek pričinjava radost čitaocu koji je imao neke sklonosti ka iščitavanju poezije počevši, kao i većina čitalaca, od Remboa, Bodlera, Malarmea, Valerija, Jejtsa, Eliota, preko cijelog korpusa pjesnika druge polovine 20 stoljeća, zaključno sa recimo Herbertom i Milošom. Zato je, možda s vremena na vrijemo poželjno predstaviti ili barem ukazati na „veličanstvenost umjetnosti pisane riječi“ koja se uzdiže i tu, tik pokraj nas.

Čuli smo da postoje generacije koje su odrastale čitajući „snažnu literaturu“. Kada tako definišete literaturu, to znači da je snažna literatura uistinu „snažna“ i da su oni koji su odrastali uz snažnu literaturu poprimili osobenost iste, te su njihov i duh i intelekt i stil postali snažni za razliku od recimo nekih generacija koja su odrastale čitajući – šta bi ovdje bila sada pogodna protuteza? – manje snažnu – odveć slabu – bez jakog stilskog uobličenja – literaturu. Dakle, ako ste kojim slučajem odrastali čitajući „snažnu“ literaturu, onda – („nema problema Stanislave, samo reci“) – niste samo spašeni već ste i poprimili oklop, možda neprimjetan ali sasvim dovoljan da to ponudi težinu i snagu svakom vašem zapisu koji predočite generacijama koje tek sada stasavaju. Drugim riječima, to je više nego valjan argument za svaki izlet na „cvjetne proplanke spisateljstva“. Kao pjesnik, prozaist, kritičar, esejist i naravno kao novinar koji se tek tako potpun u krilu književnosti osjeća kao svoj na svome.

Sve ovo navedeno je bespotrebno, služi kao bespotrebni prolog i ne može se odnositi na živog klasika, jednog od najnagrađivanijih, najpriznatijih, mjerodavnih autora čije ćemo dvije pjesme pokušati iščitati u daljem tekstu i otkriti da su generacije koje sada stasaju u daleko većoj prednosti nego generacije koju se nažalost već stasale te postoji opravdana bojaznost da stihovi pjesnika, novinara, skoro živog klasika, neće napraviti toliki uticaj na iste.

Mile Stojić

Među zavađenim narodima

Vremenska mapa izaziva vrtoglavicu:
Tri tisuće godina prije Krista, u dolinama Eufrata i Tigrisa
nastajala je Mezopotamija, dom Gilgameša,
Uz Nil se nešto ranije gradio polis faraona,
gdje se iz ruina božanstava prirode
mukotrpno rodio monoteistički Bog.

Tisuću i šest stotina godina nakon toga
u oluji stoljeća, godina i dana uz rijeku Yangtze
formiralo se carstvo kitajsko, kog sačuva vojnik od terakote
(O Heladi i Rimu, toj propasti harmonija
sve je već manje-više rekao Tacit)
Prije petstotina godina na ušću Miljacke u Bosnu
formirao se naš ponosni grad.

Na tom malom prostoru, nemirnom i oholom
U neko magleno jutro pred kraj Drugog tisućljeća
zidali smo, moja nježna ljubavi, naš dom
na temeljima stihova što začinjahu se u burnom žamoru
krvi, naš dom od opeka snova i stupova glazbe
Čije smo prozore zastirali dječjim smijehom
sve dok nismo opazili potoke krvi na ulicama.

Pred kerubinskim mačem napustili smo
kuću našu bez osvrtanja. Vratili smo se iz
tuđine u tuđinu. Eufrat i Tigris teku kao i
tri tisuće godina prije nazaretskog rođenja, Nil
u Mediteran lagano nosi prašinu mrtvih civilizacija
samo ti i ja skamenjeni stojimo u čekanju
tu, među zavađenim narodima, nijemo motreći
kako Bosna turobno vijuga, kako Miljacka sja.

“Vremenska mapa izaziva vrtoglavicu”, tačno i provjereno, egzaktno potvrđeno, precizno izrečeno, stilski uobličeno do perfekcije koju jedan jezik dopušta. Kratko i efikasno što i priliči jednom majstoru. Ko god se na studiju povjesti nadnosio nad „vremenskom mapom“ poprimio je simptome vrtoglavice. O tome često svjedoče mlađi studenti sa odsjeka Historije prilikom usputnog razgovora u košnici fakultetske kantine.

( To je bio prolog, uvertira pred dvotačku: )

„Tri tisuće godina prije Krista, u dolinama Eufrata i Tigrisa / nastajala je Mezopotamija, dom Gilgameša/, Uz Nil se nešto ranije gradio polis faraona, /gdje se iz ruina božanstava prirode / mukotrpno rodio monoteistički Bog

Opet precizno, opet stilski jasno i razgovjetno, nadahnuto i lucidno i prije svega nevjerovatno originalno. Odmah bivamo svjesni da pjesnik posjeduje veliko poznavanje povjesti, te prirodu nastanka aluvijalnih ravni kao riječnih naplavina. Naravno ne preciziraju se tačni datumi jer i povjest je neprecizna zbog manjka pisanih tragova a par stotina godina gore – dole uistinu ne znači ništa. Moglo bi se prigovoriti da se u polisu faraona rodio monoteistički bog jer je Egipatsko carstvo nešto starije od ustojstva polisa ali i tu nema primjedbe jer umjeće jezika iznova nadilazi čitaočevu zatečenu kontemplaciju.

Tisuću i šest stotina godina nakon toga /u oluji stoljeća, godina i dana uz rijeku Yangtze/formiralo se carstvo kitajsko, kog sačuva vojnik od terakote/(O Heladi i Rimu, toj propasti harmonija sve je već manje-više rekao Tacit)/
Prije petstotina godina na ušću Miljacke u Bosnu / formirao se naš ponosni grad./

Isti slučaj kao i sa prethodnom strofom: preciznost, obala rijeke – očito je da su drevne civilizacije imale tu neobičnu sklonost da se začinju na obalama rijeka. To je jedan ne baš nebitan podatak koji saznajemo, kao što uviđamo da drevni Kinezi pomalo kasne za drevnim Egipćanima i dvorjanima Urskog kralja. O tome treba (doduše usputno tek) , promisliti. Stihovi u zagradi na jedan tako skladan, samo vrhunskim perima svojstven način, ubrzavaju pregled vremenske mape lišavajući lirskog subjekta bespotrebne mučnine koja često prati ( to smo pojasnili) putovanja koja izazivaju vrtoglavicu. Posebno putovanja koja se mjere tisućama godina. Tacit je, krajnje originalno, u tu svrhu pomenut, zaista, od velikog značaja.

Posljednja dva stiha ove strofe su, opet, ekstaza, jer, evo nas : na ušću Miljacke u Bosnu konačno je formiran ponosni grad. Vrtoglavica prestaje. Nema potrebe, jer je više nego očito, da se opet podsjeća, da je u samo dvije strofe poetsko nadahnuće rezimiralo tako veliki vremenski period, osim dijela o Heladi i Rimu. Ko želi – neka konsultuje Tacitove spise.

Ponovno pominjanje dvaju rijeka: Miljacka i Bosna, sada u potpunosti rješava dilemu oko važnosti obala za nastanak gradova ali takođe ide u prilog i tome da i osnivači Sarajeva pripadaju istom povjesnom krugu od Mespotamije, Egipta, Kitajaca, antike i Rima.

Na tom malom prostoru, nemirnom i oholom/U neko magleno jutro pred kraj Drugog tisućljeća / zidali smo, moja nježna ljubavi, naš dom / na temeljima stihova što začinjahu se u burnom žamoru / krvi, naš dom od opeka snova i stupova glazbe / Čije smo prozore zastirali dječjim smijehom / sve dok nismo opazili potoke krvi na ulicama

Ovim stihovima je konačno usidren izmučeni vremensko-povjesni putnik., i sada prefinjenom lirikom, bez imalo patetike, bez imalo naznaka patetike, majstorski definira vlastiti usud da zida svoj dom na „temeljima stihova“ što se začinju u „burnom žamoru krvi“, od opeke snova i stupova muzike i prozora zastiranih dječim smjehom. Tako zanesen u tom plemenitom činu, ne prateći dnevnu politiku, isključen od stvarnosti, od banalnosti svakodnevnice „pred kraj Drugog tisutljeća“ u Sarajevu, Balkanu uopšte, banalnosti koja sigurno ne izaziva vrtoglavicu, lirski subjekt prestaje da zida svoj dom kada zatečen, ( drsko zatečen) kroz prozor zamjećuje, tačnije opaža „ potoke krvi na ulicama“. Posve opravdana zatečenost pjesnika, jer potoci krvi su, vjerovatno od sugrađana, ili nekih bezimenih prolaznika koji su se tu zatekli.

Pred kerubinskim mačem napustili smo / kuću našu bez osvrtanja. Vratili smo se iz /tuđine u tuđinu. Eufrat i Tigris teku kao i / tri tisuće godina prije nazaretskog rođenja, Nil / u Mediteran lagano nosi prašinu mrtvih civilizacija / samo ti i ja skamenjeni stojimo u čekanju /, među zavađenim narodima, nijemo motreći / kako Bosna turobno vijuga, kako Miljacka sja.

Posljednja strofa, vrhunac, delirij, pojašnjenje, mudrost, konstacija, lična hrabrost nemirnog i zatečenog pjesničkog duha; sve u jednom i više od toga. Umjetnost koja, u to nema sumnje, nadilazi život.

Pjesnik zajedno sa svojom ljubavi napušta svoju kuću bježeći pred kerubinskim mačem, „bez osvrtanja“ ( pojava koja se dešava ponekad za vrijeme rata) i vjerovatno vrlo brzo, tačnije nakon što su „potoci krvi“ prestali da teku ulicama, ponovo skuplja hrabrost kako bi ispunio svoj usud vraćajući se , ali, ali sada su stvari malo drugačije: „iz tuđine u tuđinu“. Nešto se promjenilo, nešto se u međuvremenu drastično promjenilo ( što je samo istančani intelekt mogao zamjetiti) jer Eufrat i Tigris i dalje teku a i Nil se ulijeva u Mediteran, samo su pjesnik i njegova družica skamenjeni i stoje, čekajući „među zavađenim narodima“ ( vjerovatno su to oni što se vežu za potoke krvi što nam ukazuje da je i ta dilema maestralno razriješena). ( „Ajde“). Dakle kao jedino svijetlo mjesto razuma i empatije, mašte koja se nadnosi nad vremensku mapu i sagledava sveukupno postojanje ljudske civilizacije, pjesnik i njegova ljubav „nijemo motre“ kako rijeka Bosna turobno vijuga a Miljacka ne sjaji već sja. Ujević bi možda zavapio : „ Kako je teško biti star“ i „nezavađen među zavađenim narodima“. Opijen liričnošću ovdje svaki komentar o pjesmi kao cjelini zastaje zagrcnut ljepotom.

Naravno da je ovo čitanje nepotpuno i poprilično šturo jer je, kao što znamo, nemoguće iscrpiti bilo kakvom interpretacijom ovakve vrhunske pjesme, doduše, jedino se možda može ukazati na jedno majstorstvo Stojića, koje je poprilično prisutno ( u većoj ili manjoj mjeri) i kod drugih savremenih pjesnika, a to je. ako pažljivije pogledate formu i stil samog nizanja stihova u ovoj pjesmi primjetićete: da kada bi izbrisali kose crte koje su ovdje upotrijebljene kao oznake za „novi red“ doći ćete do zaključka da ova pjesma može savršeno da funkcioniše i kao prozni uradak. Samo veliki majstori, a to je ova pjesma i ova knjiga nagrađena najvećom nagradom Društva pisaca BiH i unaprijed potvrđuje, mogu do takve perfekcije dovesti slobodni stih. Majstorstvo je, dakle, kod tipkanja proznog teksta na pravom mjestu i pravo vrijeme pritisnuti tipku „enter“. ( Što bi pobožni kazali:“ Enterom ti cvali puti“). Takođe se primjećuje kako je lako „čitati“ ovu poeziju, sve je jasno i razgovijetno, bez muke i naprezanja potencijalnog čitaoca. Bez zagušenošću od „olovnog praha u grudima“. Kao na traci serijske prozvodnje, kao na „dobro podmazanim oštricama klizaljki na nogama olimpijskog pobjednika koji bez mnogo trenja stiže do cilja“. Do novog olimpijskog odličja.

 Mi se moramo ugledati, mi moramo učiti od majstora, moramo prepoznavati ovako očitu veličanstvenost izraza i stila. Čaroliju jezičkog uobličenja.

Navedeno ćemo pokušati potvrditi kroz još jednu vrhunsku pjesmu ovog autora.

23.ožujka 2007.

S velikom hrvatskom

Književnom nagradom u koferu

Sjedim na Zagrebačkom kolodvoru

I čekam vlak za Sarajevo

Pokupovao sam sve novine i magazine

I lutam tražeći svoju fotografiju

Grozim se vlastitih rečenica, laudacija

Grozim se opštih mjesta.

Pomišljam kako sam

prije petnaest godina

S ovog mjesta krenuo prema Dunaju

S družicom mog života

S dvoje djece u naručju

Kako bih sačuvao djecu

Kako bih sačuvao glavu

Tad sam bio šugav pas, a sada sam

Slavan i priznat od braće

Tješim se tako dok gledam

Svoju otužnu i oteščalu figuru

U novinskom tasteru

Vlak kreće. Već kod Siska

Fućkam na vlastitu književnu slavu

Pijem rakiju iz pljoske s gastarbajterima

Što hitaju iz tuđine

Svojim porušenim kućama.

Pjevam sevdalinke

sa srpskim i bošnjačkim prognanicima.

Mojom jedinom braćom.

Ovaj drugi pjesnikov uradak će nam možda pobliže pojasniti razrješenje nekih etičkih dilema, koje su, kao što znamo kroz povjest uveliko raskivale nejako i izmučeno tjelo umjetnika-mučenika. „23. ožujka 2007“. Jednostavan naziv pjesme, simbolika jednog datuma koji u bitisanju lirskog subjekta sigurno ima svojevrstan značaj, i vrijedan je pažnje, kao zapis iz dnevnika, kao razotkrivanje intimnosti pred nezasitim čitaocem. Stihovi koji slijede potvrđuju sve to.

S velikom hrvatskom / Književnom nagradom u koferu / Sjedim na Zagrebačkom kolodvoru /I čekam vlak za Sarajevo.

Opet, kao i u prethodnoj pjesmi, svjedočimo savršenstvu stiha, osebujnosti stila, ili da pojednostavimo: savršenstvu stiha i stila do krajnje granice uprošćenosti spomenarskog zapisa. To majstorstvo nam po ko zna koji put iscrtava jednu karakteristiku ove vrijedne poezije: razumljivost, i onima sa šest i onima sa osamdesetšest godina života, naravno i više od toga, jer čak i kada se prevede na strane jezike, a autor je jedan od prevođenijih, svi će razumjeti, bez tegobe – i prevodilac i čitalac; od Japana do Brazila (i uže). Tu prednost ovog poetskog umjeća nipošto ne smijemo zanemariti. Naravno, ako opet izuzmemo kose crte na krajevima stihova imamo jednu savršenu, jednu majstorsku rečenicu : “S velikom hrvatskom Književnom nagradom u koferu , sjedim na Zagrebačkom kolodvoru i čekam vlak za Sarajevo“. Da utvrdimo gradivo : kratko – jasno – efektno ; pjesnik ima veliku književnu nagradu u koferu ( nije mala književna nagrada u pitanju – ne priliči), sjedi na stanici i čeka voz za Sarajevo, (iz ugla sobe kao da izbija neka melodija npr: „Zima je bila sa puno snijega, ček'o sam za Travnik vezu“, nekog nesretnika što polusmrznut stoji na stanici u Podlugovima)

Pokupovao sam sve novine i magazine / I lutam tražeći svoju fotografiju / Grozim se vlastitih rečenica, laudacija /Grozim se opštih mjesta.

Ova strofa, meni jedna od dražih, mada se teško odlučiti, pred tolikim ziguratom sugestivnosti kojima isijava svaki stih, svaka strofa, svaka rečenica i sl. jer u ovim stihovima na poseban način na površinu izbija Stojićeva vještina, koja možda nadilazi i samu zamisao pjesnika da na nešto ukaže, otkrivajući više nego što se moglo i naslutiti. Lirski subjekt je pokupovao sve novine i magazine , mora se priznati da je to poprilična žrtva i usud savremenog pjesnika, jer je nevjerovatan broj novina i magazina na kioscima, poprilična gomila i poprilično košta jedan ovakav pjesnikov gest. No, žrtva se ne podnosi uzalud: pjesnik luta ( lista) svim magazinima i novinama tražeći „Svoju fotografiju“. Ali, pogledajte sad kulminaciju u strofi, lom u pjesnikovoj izmučenoj duši : Grozim se vlastitih rečenica, laudacija/ Grozim se opših mjesta“. Pjesnik se toliko žrtvuje, izlaže troškovima, potrazi za vlastitom fotografijom da bi se kao kompleksan junak zgrozio, odrekao vlastitog sebe sa velikom hrvatskom nagradom u koferu. Na ovom mjestu, kada neki čitalac izgovori u sebi stih : Grozim se opštih mjesta, treba da ustane iz poštovanja i divljenja prema jednoj takvoj pjesničkoj gromadi, prema jednom tako originalnom etičkom i estetičkom kamenu temeljcu savremenog pjesništva. Ja moram priznati, dok sam čitao ove stihove neka sila, neki unutrašnji jecaj u meni natjerao me je da ustanem, kao po komandi. Doduše, i da prošetam poslije toga. Da rezimiram još jednom ovu meni uistinu najdražu strofu: Pjesnik je podnio žrtvu kupovinom, listanjem, potragom za vlastitom fotografijom ali u isto vrijeme se odriče vlastitih rečenica, kao da na neki način govori:“Kamo puste sreće da sam samo ćutao dok je blic aparata jurišao na moj lik, jer ipak ja: „Grozim se (banalnosti) opštih mjesta“ (Ponovo : stav –mirno!)

Pomišljam kako sam / prije petnaest godina / S ovog mjesta krenuo prema Dunaju / S družicom mog života / S dvoje djece u naručju / Kako bih sačuvao djecu / Kako bih sačuvao glavu

Poetska simfonija ovdje blista opijajućim milozvučjem – proze, jer lirski subjekt se sjeća, pomišlja o minulom, o usudu svom kletom koji ga je učinio prognanikom. Usamljenim prognanikom u jednom ratu. Dešavaju se ponekad takve stvari u ratovima. Pjesnik je tada, ne svojom voljom krenuo u strašnu tuđinu s družicom života, s dvoje djece u naručju, na prvom mjestu želeći da spasi svoju djecu, a potom kao sekundarnu dužnost kako bih sačuvao glavu. Po ko zna koji put majstorstvo Stojićevo na neki čudesan način izbjegava bilo kakve naznake patetike ili opštih mjesta, i mi saosjećamo sa pjesnikom, skoro da vidimo taj pjesnikov pogled koji se gubi negdje u daljini dok se na kolodvoru prisjeća zatrpan gomilom magazina i novina. Posebno oni čitaoci koji nisu nigdje odlazili prije petnaest godina i znaju kakav je užas zaposjeo ove krajeve. Kako gorka je sudbina pjesnika. Ali, ima nade za beznadežnog, ima utjehe za neutješnog u sljedećoj strofi:

Tad sam bio šugav pas, a sada sam / Slavan i priznat od braće / Tješim se tako dok gledam / Svoju otužnu i oteščalu figuru / U novinskom tasteru

Ako je onaj jecaj pri čitanju pređašnjih strofa bio unutrašnji, sada je uz ove stihove nezustavljivo iskrilio u čitaočev krik. Sudbina se gorko poigrala sa Pjesnikom, ( ponovo bez patetike i opštih mjesta), na kraju dajući slavu i priznanje od braće ( pretpostavljam članova u žiriju za dodjelu nagrade i visprenih pera književne kritike), nudeći konačno utjehu izmučenom junaku dok gleda „svoju otužnu i oteščalu figuru u novinskom tasteru“. Sada uviđamo da nije bila uzaludna ona žrtva kupovinom neodređenog broja novina i magazina i isto tako iščitavanje istih. Ponudilo je to primjerenu satisfakciju tragičnom junaku. Ali, ne lezi vraže!

Vlak kreće. Već kod Siska / Fućkam na vlastitu književnu slavu / Pijem rakiju iz pljoske s gastarbajterima / Što hitaju iz tuđine / Svojim porušenim kućama. / Pjevam sevdalinke / sa srpskim i bošnjačkim prognanicima. Mojom jedinom braćom.

Pjesnik preskače nebitne detalje ulaska u vlak i vlak kreće; ali kod Siska, kod Siska ponovo zaokret, sve bijaše uzalud jer se već kod Siska pjesniku „fućka na vlastitu književnu slavu. Sisak je, to jasno isijava iz stihova, očito bio koban. Čudan je taj put od Zagreba do Siska. Dole Sisak.

Pjesnik sada slučajno pronalazi gastarbajtere i bez imalo ustručavanja pije njihovu rakiju iz pljoske. Možda bi i pjesnik imao svoju rakiju ali istrošilo se (sada poslije fućkanja uviđamo: uzalud) sa onom kupovinom na kolodovoru. Jedino ne saznajemo da li je pjesnik kroz prozor kupea izbacio veliku hrvatsku književnu nagradu ili demonstrativno pocijepao plaketu objašnjavajući i gastarbajterima da mu se fućka na vlastitu književnu slavu. Možda taj unutrašnji pjesnikov glas to ne stiže da saopšti zbog zaglušujućih horskih interpretacija sevdalinki sa gastarbajterima koji su ujedno i srpski i bošnjački prognanici. Stojić na kraju maestralno, kako i priliči istančanoj lirskoj gromadi poentira da nakon Siska i rakije iz pljoske pjesnikova braća više nisu oni koju su mu ( opet ) drsko dodjelili nagradu i učinili ga slavnim i priznatim, već su to umorni najamni radnici, Srbi i Bošnjaci. Na trenutak sam u strahu pomislio da će pjesnik od Siska do Sarajeva da potpuno napusti spisateljski zanat i da će poći sa gastarbajterima, („svojom jedinom braćom“) na neko gradilište. Sva sreća: nema takvih stihova. Ne treba biti zbunjen niti iznenađen ovim zaokretima, treba se samo opustiti i uživati u čitanju.

Naravno, treba se i nadati da su ove dvije pjesme barem donekle ukazale na veliki značaj, savršenstvo, majstorstvo velikog živog pjesnika i da su ponukale što širi dijapazon čitateljstva da kupuje zbirke poezije Mileta Stojića i da dopusti sebi luksuz da zagazi i potone u beskrajnom oceanu neprevaziđenog spisateljskog dara, jer to je ta „snažna literatura“ koju smo pominjali na početku teksta i ne treba tražiti dalje, ona je tu, nadohvat, samo čeka da je prigrlimo i osnažimo se preporođeni posve.