Njihov obračun sa mnom
Nakon što sam u Oslobođenju objavio negativan sud o knjizi pjesama ”Vidikovac” Asmira Kujovića uzburkala se i uzjordamila naša književna čaršija. Nije tekst ni čestito prenoćio a već me sustiglo nekoliko usmenih i pisanih (putem društvenih mreža) prigovora zbog tog književnokritičkog priloga. Budući da su prigovori bili ostrašćeni jednako koliko i lišeni argumenata – a bili su sasvim ostrašćeni – na njih sam odgovarao jednako, monotono: Napišite tekst, obrazložite svoj sud o Kujovićevoj knjizi i mojoj kritici... Šta još da kažem? Hoćete da se pokajem javno prije nego što to uradite? Ali niko od aktera koji su reagovali i koje je unesrećila moja kritika nije htio da napiše/objavi kritiku moje kritike. Nastavili su me, razumije se, dobronamjerno i drugarski kritikovati. I to ne samo poznanici sa kojima sam u češćem kontaktu, već i oni, koji ne žele da razgovaraju sa mnom neposredno. Ovi drugi su, naime, zaskočili jednog mog prijatelja na ulici i poručili mi, preko njega, da više ne napišem nijednog slova.
– Što ne napišu tekst o mojoj kritici? – pitao sam tog prijatelja.
– I ja sam im to rekao, ali neće – objasnio je.
– Što neće?
Nisu mu rekli što neće.
Vidjevši da imam posla s književnokritičkim čarobnjacima, koji na ulici pretvaraju ljude u golubove pismonoše, i budući da sam ne posjedujem takve čarobnjačke sposobnosti, zaključio sam da sam se našao u borbi u kojoj nemam šanse da pobijedim. Nesretni ljudi su mi, direktno ili indirektno, nastavili slati poruke u kojima su me ubjeđivali da je ”Vidikovac” odlična poezija, a ja sam prestao da im govorim da napišu tekst. Bio sam se predao.
Ali nedugo nakon tog mog rezigniranog zaključka – tj. da sam potučen u jednoj raspravi o književnim temama – naišao sam na portalu Tačno.net na tekst Amera Tikveše O zbirci pjesama Asmira Kujovića ”Vidikovac” i reakcijama na nju.
Prije nego krenem odgovarati Tikveši, želio bih mu se ovom prilikom zahvaliti što mi je dao priliku da (mu) odgovorim.
Avaz, FTV, RTRS i mnogi drugi o ”Vidikovcu”
Na samom početku svog očitovanja Tikveša, utvrdivši da je knjiga “Vidikovac” objavljena, pojašnjava čitaocu da “je malo koja zbirka poezije objavljena poslije rata izazvala toliku potrebu da se o njoj govori u javnosti i to u meinstream (sic!) medijima pa i na društvenim mrežama a da o njoj niko ništa argumentirano ne kaže.”
Prema mojim saznanjima, u medijima, pa i onim mainstream, Kujovićeva knjiga nije izazvala ogromnu potrebu da se govori o njoj. Ili bolje reći – skoro da u mainstream medijima nije izazvala nikakvu potrebu da se govori o njoj. Kako, međutim, nemam pristup MEINSTREAM medijima, odreći ću sebi kompetenciju da utvrdim da li Tikveša govori istinu ili ne, pa ću – dobronamjerno – pretpostaviti da je u tim, MEINSTREAM medijima, knjiga izazvala ogromnu potrebu da se govori o njoj.
O Kujovićevoj knjizi se, poslije mog teksta, jeste govorilo, ali poglavito na društvenim mrežama. Tačnije, na mom fejsbuk profilu. Nekoliko mojih društvenomrežnih poznanika – među kojima jedan univerzitetski profesor i jedan akademik – našli su za shodno da o pročitanom (mom) tekstu u formi fejsbuk komentara napišu ponešto nekonkretno.
Osim na fb-u, još se jedino (na E-novinama, koje koliko znam nisu mainstream) pojavilo javno pismo Marka Vešovića uredniku E-novina. Po načinu na koji me Vešović diskvalificira kao kritičara – jedini argument mu je što sam tekst objavio u Oslobođenju – to pismo više liči na strogo privatno, nego na javno. Ali taj izraz intimnih misli i osjećanja nije slučajno postao javan, jer je sam Vešović tražio da ga se objavi.
E, sad, ako su fejsbuk komentari i jedno privatno-javno pismo isto što i velika hampa u mainstream medijima, onda je Tikveša u pravu.
Good save the Shah
Kad je pak u pitanju Tikvešina teza da ništa konkretno o Kujovićevoj knjizi nije rečeno, ostavljam na procjenu eventualnom čitaocu da utvrdi u kojoj je mjeri moj tekst o knjizi “Vidikovac” konkretan govor.
Dalje, Tikveša kaže da je “negativna njena kritika najjasnije (…) artikulisana u tekstu Đorđa Krajišnika objavljenom u Oslobođenju pod nazivom: ‘Sufijsko-pankersko stihoklepstvo!'“ Ovdje moram čitaoca upozoriti da je riječ o netačnim tvrdnjama. Istina je da je tekst o kojem Tikveša govori objavljen u Oslobođenju, ali ako ga na pretraživaču na web-u Oslobođenja ili u printanoj arhivi novine budete tražili pod naslovom koji Tikveša navodi, prikucavajući mu usto interpunkcijski znak usklika, nećete ga naći.
Ja zbog takvog odsustva pažnje neću reći da Tikveša laže, kao što je on potrčao da ocijeni kako ja lažem u tom ”svom” naslovu. I to ne bilo kako, već – ”svjesno”. Dobro; znači ”svjesno lažem” u naslovu koji nije moj!?
Ali, dobro, to su formalna pitanja. Da pređemo – kako se to kaže – na suštinu.
Tikveša kaže o meni sljedeće: “Kad bi čak bio u stanju elaborirati sufizam u Kujovićevoj poeziji, pa i stihoklepstvo, on ne može elaborirati punk, jer ga, jednostavno, nema.” Šta nam Tikveša hoće reći? Najprije – da ja možda nešto nisam u stanju; Tikveša jednostavno zna objektivno procijeniti moje sposobnosti, tu dileme nema. A potom nisam još u stanju utvrditi stihoklepstvo, kojeg u naslovu i nema, i pogotovu elaborirati pank kojeg, kako on piše, nikako ne može biti.
Kao prvo, nisam odredio Kujovićevu poeziju (samo) kao pank, već kao sufijski pank. Riječ je o paradoksu: sufizam je smirenost tekije, a pank je nemir koncerta; ali iako su po navedenom stanovištu sufizam i pank oprečni pojmovi, ipak se pronalaze po drugim stanovištima. Recimo, trans možemo vezati i za sufizam i za pank.
Stanovište koje koristim spajajući u svojoj naslovnoj metafori sufizam i pank, opisao je – koje li ironije – sam Tikveša (u svom tekstu):
U trećoj pjesmi lirski subjekt se vozi na biciklu i konstatuje da sve što vidi njemu ”pripada” od davnina, to nas također vraća na prethodnu priču (priču o sufizmu, op. Đ. K.), a pogotovo stihovi: ”Jedna je stvar lebdjeti iznad grada / a sasvim druga lebdjeti u njemu.” Sad smo u svijetu materijalnog i gledamo permanentno negiranje onoga što smo u Ezelu posvjedočili. Pjesma se završava reklamnim sloganom. ”Život kako ga piše Cedevita” što je dobro izvedena ironija. Bogovi su PR agenti i tvorci ubleha, a stvarni tvorac je negiran. Mi živimo, hoće se reći, po njihovom, a ne po Božjem.
Pank, dakle, jednako kao i Kujevićev sufizam negira savremeni svijet konzumerizma, kojim vladaju PR agenti i sl. Panker će, jednako kao i subjekt Kujovićeve pjesme, prezreti reklamni natpis ”Život kako ga piše cedevita”, kao i čitav ovaj svijet, pa će tražiti neki drugi svijet, jednako kao i sufija, u transovima. Nije li još davno The Clash to posve jasno obrazložio u svojoj pjesmi ”Lost in the Supermarket”.
Poznato je da sufije i ne vole ovaj svijet, ali dosad je – barem meni – bila nepoznata sufijska poezija, koja se referiše na trademark pojave savremene zapadnjačke civilizacije. I kako je Kujovićev sufizam upravo specifičan po tome, metafora ”sufijski pank” nije nikakva laž, kao što nas to pokušava ubijediti Tikveša.
Nisam napisao da je skriboman
Pored iznesenog, radi poetske istine i pravde Tikveša navodi kako u svom tekstu Kujoviću spočitavam skribomanstvo, ”iako taj pjesnik nije deset godina objavio ni jednu knjigu”. Pa ako bismo i pristali da nam Tikveša definiše kako se skribomanstvo proteže kroz desetogodišnju apstinenciju, ne možemo pristati da nam, radi istine, učitava ono što u tekstu Sufijski pank ni direktno, a ni indirektno nije navedeno.
Ta nepostojeća optužba za skribomaniju može se, razumije se, protumačiti kao moja zlonamjernost, a Tikvešino insinuiranje da Kujoviću učitavam skribomaniju možemo, naravno, tumačiti kao potrebu da se dobronamjerno utvrdi istina.
Priznajem grešku, što ne znači da sam lagao
Tikveša kaže i da možda lažem da sam pročitao cijelu Kujovićevu knjigu. ”Kad dobacite do pjesme Zikr”, pišem ja. Tu Tikveša vidi laž:
“…on (tj. ja – Đ. K.) želi ostaviti utisak da se između početka zbirke i pjesme Zikr nalazi bog zna koliko pjesama, jer kaže ‘kad dobacite do pjesme Zikr’ i u cijelom tom dijelu da eto kao ima nekoliko uspješnih stihova. Istina je drugačija. Prije pjesme ‘Zikr’ ima samo jedna pjesma: ‘Tzimtzum’ sastavljena od svega nekoliko stihova pa da li je onda ta pjesma cijela dobra ili šta?”
Pogriješio sam. Mea culpa. Trebao sam reći ”kad dobacite do druge pjesme”. Tad bi moja rečenica imala smisao koji je trebala imati.
Napominjem da za slično odsustvo pažnje – pogrešno navođenje naslova mog teksta – ja nisam rekao da Tikveša laže kako je pročitao moj tekst.
Šta je tzim, šta je tzum, kaži, kaži….
Da bi pokazao u kojoj mjeri ono što sam ja iznio o Kujovićevoj knjizi nije ispravno, te u kojoj je mjeri, po njegovom čitanju, ova knjiga uspjela, Tikveša analizira prve dvije pjesme iz Kujovićeve knjige, “Tzimtzum” i “Zikr”, koje, prema njegovom tumačenju, sa zadnjom pjesmom uokviruju zbirku “Vidikovac”.
(Uzgred budi kazano, ja nisam ni kazao da su ”Tzimtzum” i ”Zikr” loše pjesme, a evo Tikveša je baš njih uzeo da analizira s ciljem da brani vrijednost Kujovićeve zbirke.)
Da bi pojasnio “Tzimtzum” Tikveša poseže za vikipedijskom definicijom ovog pojma iz lurijanske Kabale, te kako bi utemeljio ovo svoje znanje nalazi joj konceptualizaciju u Kujovićevnim stihovima: „a ovaj svijet stvoren iz ničega/ koje je Bog odbacio kad je sebe imenovao“. Tikveša to radi kako bi pokazao gdje se tzimtzum manifestuje u ovoj pjesmi, otvarajući sebi tako solidan prostor da operiše sa ovim novouvedenim pojmom kako bi putem njega na svoj način pročitao Kujovićevu poeziju.
Tikveša, nakon što je uveo u igru tzimtzum, te to oprimjerio Kujovićevim stihovima, piše sljedeće:
“Dalje stoji: ‘Ako je Bog oduvijek Bog,/ tada je ovaj svijet oduvijek prije Boga.’ Radi se o paradoksu, prividnoj besmislici, jer ako je Bog vječan, a stvorio prolazni svijet, kako svijet može biti prije Boga? Može zahvaljujući tzimtzumu jer svijet je iz Ničega, dok se Bog još nije imenovao za Boga, kad naprosto nije kome imao biti Bog. Kako je Ništa prije Boga, kao onog kakvog ga poznajemo, vjerujući u njega ili ga smatrajući fikcijom, a svijet iz tog Ništa, onda ne samo da je svijet prije Boga, već u sebi nosi potenciju ništavnosti i on joj stalno teži.”
Mislim da je Tikvešino ”esejiziranje” u vezi s pojmom irelevantno. Jer ako je pjesma tu da oprimjeri jedan (stari) filozofski koncept, umjesto da proizvede novu misao i novu emociju, onda pjesma i nema smisla postojanja. Ako je Kujović htio da propagira teze lurijanske Kabale, onda bi valjda izdao rječnik pojmova mistične filozofije, umjesto da izdaje knjigu poezije. Tikveša objašnjava (prepričava) tzumtzum, a ni riječi da kaže otkud da čovjek koji pretrčava snajperom gađanu raskrsnicu da razmišlja o tim stvarima.
Tikveša na jednak način ”tumači” i pjesmu ”Zikr”. Iznosi različita tumačenja pojma ”Zikr”, a o samoj pjesmi ništa ne kaže.
Pa ako je ”tumačenje” i konkretan govor o poeziji, svo to Tikvešino prepričavanje o tzumtzumu i zikru, onda priznajem da ne razumijem poeziju. A tumačenje poezije – i posebno konkretan govor o poeziji! – nije raspredanje o pojmovima mistične filozofije.
Jer kad bi bilo tako, onda bismo imali čudesan recept. Svaka pjesma koja nosi naslov po nekom filozofskom pojmu – a mnoge se riječi mogu shvatiti kao filozofski pojmovi – ne bi se ni trebala tumačiti: dovoljno bi čitaocu bilo da ode na Wikipediju i pročita šta tamo piše o tim pojmovima.
Pusto eliotovsko
Budući da je iscrpio svoje znanje mističnih islamskih i kabalističkih obreda, koje je, kako smo vidjeli, primijenio na čitanje Kujovićevih nekoliko pjesama, te tako dokazao koncept ove zbirke, Tikveša sve to dovodi u vezu sa T. S. Eliotovim konceptom tradicije.
Eliotov koncept on kod Kujovića otkriva zahvaljujući činjenici što je ovaj na samom početku zbirke, kao moto, naveo Eliotovo stihove: „A ljudi zaboraviše/ Sve bogove osim Lihve, Požude, Moći.“ To je, prema Tikveši, ustvari, uzrok onom rečenom u navedenom zadnjem stihu, a sama knjiga doima se kao eksplikacija tih Eliotovih stihova. Eliot, kako piše Tikveša, “osim ovih stihova ima i drugi značaj kad je u pitanju Kujovićeva poezija što se mora imati na umu ako se već u vezi s njom želi istupati u javnosti”.
Kako bi podučio, a i kako bi opet sebi stvorio solidan okvir za tumačenje Kujovićeve zbirke, Tikveša uvodi pojmove: osjećanje istorije, povijesnost literature, povijesnost uopšte, ali i eliotovski idealni poredak koji se modifikuje uvođenjem novog (zaista novog) umjetničkog djela. U tom pogledu je “Vidikovac” sudeći prema Tikveši čak i u svojevrsnoj prednosti nad tim Eliotovim poretkom. Dok T. S. Eliot misli, govoreći o tom idealnom poretku, na zapadnoevropski svijet, Kujović ga, takoreći, preskače i njegov je “koncept daleko širi i prostorno i vremenski”.
Zahvaljujući toj širini Kujovićev “Vidikovac” je “to novo djelo”, zbog njega se, eto, narušava postojeći poredak, iako je on od njega samog širi. Zbog “Vidikovca” se, a da bi se održao red i poslije novine koja se nametnula, čitav postojeći poredak mora makar i najmanje izmijeniti. Zahvaljujući tome što se „Vidikovac“ uglavio u taj poredak, svi se odnosi, srazmjere i vrijednosti svakog umjetničkog djela sada ponovo saobražavaju u cjelini. To, sad uz „Vidikovac“, predstavlja uklapanje starog i novog.
Pri tome, „Vidikovac“ je još širi od tog starog i novog, od te cjeline i Eliotovog zapadnoevropskog poimanja, insistira Tikveša. Kao da taj Eliot nije znao ni za šta drugo sem za zapadnoevropejstvo, kao da mu taj sanskrit, ta indijska filozofija ništa ne znače. Kao da, konačno, „Pusta zemlja“ ne završava hinduističkom mantrom za mir: Shantia Shantia Shantia.
Subjektivni korelativ – WTF?
Osim koncepta tradicije, Kujović, po Tikvešinom mišljenju, koristi i jedno poetsko sredstvo, koje nije izumio Eliot, ali ga je teorijski opisao. Riječ je o objektivnom korelativu.
”Kad čitamo pjesmu Vidikovac, ona podsjeća na Remboov Pijani brod zbog upotrebe onog što Eliot naziva objektivnim korelativom. Radi se o indirektnom, impersonalnom izražavanju emocije dovodeći u vezu različite pojave, ljude, objekte, stanja, štagod”, kaže Tikveša, i o istoj toj pjesmi nekoliko redaka kasnije piše sljedeće: ”Uzmimo da je lirski subjekt ove pjesme autor. Kako Rembo može otkriti Kujovića?”
Pravo pitanje je kako je moguće uzimati Kujovića kao lirskog subjekta pjesme Vidikovac i tvrditi istovremeno da se u toj pjesmi koristi objektivni korelativ, tj. impersonalno izražavanje emocije? Gdje je nestao “napredan” umjetnik koji potire svoju biografsku osobnost u kreativnom procesu pronalaženja objektivnoga korelativa?
Tikveša je ovdje takoreći samoga sebe nesvjesno slagao.
Kad riječ siluje riječ
Na isti način – preko T. S. Eliota i Kujovićeve tradicije čovječanstva, koja je opsežnija od Eliotove zapadnoevropske tradicije – Tikveša tumači i Kujovićeve rime. Navodi, istina, one koje sam ja uzeo iz pjesme „Zemna mijena“, te putem uskog Eliota, pokazuje kako je kod širokog Kujovića, obzirom na šire poimanje tradicije, sasvim uspjela rima „antika – Antartika“.
Nije, kako Tikveša misli, problem sa Kujovićevim rimama u nekoj njihovoj sematičkoj nekompatibilnosti, niti je problematično simboličko stvaranje veza između, naočigled, nespojivih pojmova. U rimi „antika – Antartika“ problem je zvučni nesklad. A njega možete primijetiti, jednostavno; tako što ćete čitati naglas ovu rimu, kao i značajan broj ostalih Kujovićevih rima:
1. Sa tvog sam prozora proučavao, iz prikrajka,
kolektivni mozak gradskog mravinjaka.
2. Tvoj kamen priziva Jozefe i Ferdinande
sad kad više ne mogu nikom da naude,
kao što i vrletne litice Bjelašnice
oblikom čuvaju obljupce i udarce
3. Pogledom izdaje besplatne oprosnice
(uz niz povoljnijih beskamatnih kredita)
Tamno joj je oko ko prezrele borovnice
Sudbonosnije je od Milanskih edikta
4. Amonov hram sad je od Luksora do mjesta giljotine
Gdje Antoaneta dželatu izusti: ”Izvinite, gospodine”.
5. Gradio je Olimp od hrpe pravouglih trouglova
Kakav bijaše davno prije klevetanja Homerova
6. Čuješ kako se vrhune planinski katarkati
U taktu po kom izrastaju mrtvačevi nokti.
7. Jedan dječak tu plovi na gumi kamiona; veslo
Mu je poklopac od stare kutije za maslo.
Itd. Itd.
Ovo su početničke i beživotne rime. I one nemaju poetsku vrijednost; sem, ako se Kujović ne šprda sa svima nama, sa sufizmom i poezijom samom. Tad bi, priznajem, to bilo zanimljivo. Ali sadržaj pjesama ne sugeriše da je Kujević napisao nekakvu rableovsku lakrdiju.
Tako je o ženama govorio Zaratustra
Tikveša je uprkos svemu i uporan. Da bi još jednom poentirao, da bi još jednom pojasnio kako putem Eliotovog koncepta „osjećanja istorije“ Kujović uspješno pjeva, a kako je moja opservacija da se ova poezija „stropoštava u pjesničku provaliju“ potpuna besmislica, on priziva alhamijado književnost i književnost na orijentalnim jezicima. U tom prizivanju on, da bi pogurao Kujovića, navodi stihove Abdulvehaba Ilhamije kako bi na njegovom urneku pokazao da 15 Kujovićevih distiha, a uz to i rima, iz pjesme „Zemna mijena“ ima smisla.
Kako god, bez obzira što Tikveša navodi alhamijado književnost i književnost na orijentalnim jezicima da bi ispravno pročitao Kujovića to opet njegove rime ne spašava banalnosti. Pogledajte (i pročitajte naglas) pjesmu Portret dame za šankom:
Oči Džesike Albe,
Usne Dženifer Lopez,
Nemaš prava žalbe
Na kez Selene Gomez
Trepće ko Jelena Rozga,
Gica se a la Šakira;
Nije sasvim bez mozga,
I tebe će da spakira
Tetovaža Lejdi Gagina
Ili može bit od Karleuše.
Čija sve ne vagina
Fine Madonine djeveruše
Rijanin friz okreće lijeno
Prema “Zelenih beretki”,
Nešto je tu i njeno
U žamoru heklanih spletki
Gdje svaki bi da se preslika
U ubavu sliku s Fejsbuka…
Dok muziku iz zvučnika
Opsjeda prometna zbrka
Da nije ovih pjevljivih rima na početku, kritičar bi pomislio da Kujović parodira koncept rimovanja, ali miješanje cile-mile rima sa nasilnim rimama (kad riječ siluje riječ) pokazuje prilično odsustvo pjesničkog umijeća kod Kujovića.
Sve je Amer Tikveša u svom tekstu lijepo obrazložio, naveo, povezao, protumačio. Pokazivao je na Kujovićevim stihovima gdje, šta i kako funkcioniše. Ali, jedno me zaista čudi. Kako to da je feminista Tikveša previdio/prećutao pjesmu ”Portret dame za šankom”?! I da li uz pomoć čudotvornog tzimtzuma mogao objasniti da navedeno nije vrijeđanje žena, već mistična filozofija?
Ne postoji istina, sve dok Tikveša ne progovori
Ono što je pak posebno zanimljivo, jeste da je Tikveša veći dio svog teksta na različite načine pokušao braniti Kujovićevu poeziju, sve se pravdajući da je to samo jedan od mogućih načina čitanja, da bi na kraju, gotovo kategorično, ocijenio da ju je moguće čitati samo u jednom okviru. Evo tog mjesta: „Ovu zbirku možemo odrediti kao pripadajuću refleksivno-mističnoj poeziji i smatram da ju je moguće vrednovati samo unutar takve poezije ako ona na našem jeziku danas uopšte postoji.“
Tragedija prerano kanoniziranog pjesnika?
Nije sporno da je Kujovićeva knjiga u izvjesnim svojim dijelovima dobra. Ali je sporno ako se previde oni drugi, loši, izrazito loši, da ne kažem – ili bolje da kažem – očajni dijelovi, pa se ”Vidikovac” – kao u Tikvešinom tekstu – odredi samo kao odlična knjiga.
U svom tekstu Sufijski pank sam – možda i previše – insistirao na negativnim dijelovima, možda i previše vjerujući da bi i Kujović, kao i čitava naša javnost, voljeli da se tog pjesnika shvati kao zrelog pjesnika, kao barda, koji nema luksuz da objavljuje pjesme koje više liče na tinejdžerske emocionalne prolive nego na poeziju. Činjenica je da takvih ima u ”Vidikovcu” i svako ko krene pisati o toj Kujovićevoj knjizi, mora kazati kako je skandalozno da jedan toliko hvaljen pjesnik – čak kanoniziran u bh. i bošnjačkoj književnosti! – ima i tako loših stihova.
Ako pak neko očekuje da prešutimo/previdimo te loše stihove, da ih oprostimo autoru, i da naglašavamo samo one dobre i pišemo samo o tome kako je Kujović odličan pjesnik, onda ću kazati da je moguće i to. Ali u tom slučaju ćemo morati četrdesetjednogodišnjeg Kujovića odrediti kao ”mladog i perspektivnog pjesnika”, koji pokazuje da nije lišen talenta, ali i da njegovo vrijeme tek dolazi sa godinama, da ne kažem decenijama, koje slijede.
