O glupavosti, blesavosti, o Enveru Kazazu
U intervjuu Ko su ubice naše humanistike? objavljenom na portalu O(d)stranjenje, prof. dr. Enver Kazaz je iskritikovao neke ideje iznesene u časopisu Sic, iskoristivši svoju teorijsku elokvenciju na takav način da čitaocu O(d)stranjenja, koji prvi put čuje za Sic, ne preostaje ništa drugo nego da zaključi kako je Sic skupina kongoanskih majmuna koji plešući tango na ledu klizaljkama urezuju nešto u taj led i misle da je to nešto – nešto. A to nešto je, naravno, ništa. Zapravo to nešto nije čak ni ništa, već nešto kao – majmunska posla!
Prof. Kazaz sugeriše u tom intervjuu, sa samopouzdanjem nekog olimpijca, da bilo koji Sicov autor ima mozga koliko ga ima i bilo koja klizaljka Jevgenija Plušenka. Koreografiju tog našeg intelektualnog majmunskog plesa određuje samo – majmunska priroda njegovih učesnika! Na tako nešto ukazuje Kazaz. Na to da u našim urezanijama, tj. majmunskim hijeroglifima, ima intelekta koliko i u vaški ispod majmunskog nokta! Za grebalačke posljedice tog majmunskog tanga na umjetničkom ledu ne treba nikakav Šampolion da bi shvatio njihove intelektualne reperkusije, već je sve to očigledno besmisleno i neosporno glupo! Tako je to u Sicu: blesavo, priglupo, glupo, glupavo, besmisleno, antidijalektički; provincijalno, barbarski. To nam poručuje ta naša književnoteorijska Katarina Vit.
Ni dvije, ni tri tačke, već samo jedna – ex cathedra. U tom Kazazovom osvrtu svaki upitnik je – tačka, a svaka tačka je uzvičnik, a svaki uzvičnik su tri uzvičnika, a svaka ta tri uzvičnika su tri intelektualna šamara Sicu.
Takav utisak ostavljaju rečenice i kritički zarezi dr. Kazaza u intervjuu na O(d)stranjenju. Zato kao urednik časopisa kojeg je Kazaz izvrijeđao, ponizio i verbalno išaketao osjećam potrebu da prokomentarišem intelektualnu vrijednost tog njegovog osvrta.
O kilometraži ovog barbarusa
Budući da je Kazaz eminentan profesor i popularan član našega društva i budući da njegove kritičke riječi (”glupavi su”, ”blesavi” i ”priglupi”) nisu nimalo lake i nježne, moja kratka, usamljena, neobrazložena konstatacija da to što profesor govori – ”jednostavno nije istina”, bila bi dokaz da sam uistinu sopstvenik prigluposti i blesavosti, kao intelektualnih vrlina kojima profesor Kazaz određuje mene i moju redakciju, koristeći jedan jedini subjekat: Sic, Sic, Sic. Umjesto da izbjegnem ekspresiju čudne mješavine (1) straha pred mogućnošću, koja graniči s vjerovatnošću da, u situaciji moja riječca protiv Kazazove riječi, čitalac vjeruje uvaženim pi-ejč-di riječima, (2) larmoajantnosti i (3) intelektualne sujete, koja stoji na trećoj strani i tjera me iznesem sve moguće primjedbe na Kazazovu eksplikaciju moje blesavosti i prigluposti, ostat ću dosljedan skribomanskoj prirodi, kojom me odredio jedan novinarski defraudant – te ću analizirati sve Kazazove rečenice koje se, u tom intervjuu, odnose na Sic.
Originalne inovacije
Na pitanje Amara Numanovića i Matije Bošnjaka o zloupotrebi pojma angažmana o kojoj smo mi u Sicu pisali i kao jednog od glavnih uzroka te zloupotrebe odredili pisanje prof. Kazaza (O(d)stranjenje: ”Kada govorimo o književnosti stalno govorimo o angažiranoj književnosti, angažiranom autorstvu. No, naprimjer časopis Sic! već dugo vremena postoji kao struja koja kritizira to stajalište. Možemo li reći da postoji izvjesna zloupotreba pojma angažirane književnosti?”), prof. Kazaz počinje odgovarati ovako:
Prvo o Sic!-u. Ideja autonomije literature stara je koliko i literatura sama i pozivati se na jednu takvu ideju, još uz to nekritički preuzimati npr. Crnjanskog ili polemički stil ovdašnje rane moderne, kao neku originalnu inovaciju je potpuno blesavo.
Prvo: Na osnovu čega Kazaz tvrdi da je neko u Sicu promovisao ideju o autonomiji književnosti kao svoju ”originalnu inovaciju”? Ko je to napisao i gdje? Kazaz može ovako govoriti, bez navođenja citata koji bi potkrijepili taj njegov rugalački sud, ali to je u neskladu sa intelektualnim poštenjem i pravilima razumnog raspravljanja. Niko u Sicu nije tvrdio da je (prvi u istoriji svjetskog duha!) došao do ideje o autonomiji književnosti, već je ta ideja preuzeta (od Poa, Lekonta de Lila, Bodlera, Džojsa, prije svih) i sva je njena ”inovacija” u tome što je stavljena u naš kontekst i iskorištena za interpretaciju naše (književne) stvarnosti. Dakle, inovacija nije velika, moglo bi se čak, kao Kazaz, reći da je to nikakva inovacija, ali samo u slučaju da se još neko, osim autora u Sicu, u našoj književnoj javnosti, pozivao na obnovu te ideje na način na koji je to rađeno u Sicu. To, međutim, nije slučaj.
Ideja o autonomiji literature već je dugo vremena u jednom dijelu naše književne javnosti proskribirana, već dugo vremena se njoj pridaju isključivo negativne konotacije: Kazaz je i sam učestvovao u takvom konotiranju, zasnovanom na pogrešnoj identifikaciji te ideje sa eskapističkim tendencijama u literaturi. Ili se pak, u drugom, onom nacionalističkom dijelu ovdašnje književne javnosti, ideja o autonomiji književnosti zaziva kad je potrebno sakriti nacionalistički angažman nekih djela (Isp. moj tekst Estetičke mustre i kritički gobleni Jasmine Ahmetagić, Sic, br. 12), a ne poštuje se kad je potrebno nacionalno funkcionalizirati neko djelo. (Isp. moj tekst Eci, peci, pec – ja sam mali Kec, E-novine). Dakle, prvi su ideju autonomije ocrnili, nakon što su je pogrešno shvatili kao eskapizam, dok je nacionalisti nisu u stanju dosljedno provoditi zato što ide protiv njihove koncepcije funkcije književnosti.
Zato se, s pravom, može reći da je nenacionalistička obnova autonomije književnosti književnoterijski neobična. Ne, dakle, kao izmišljanje ex nihilo, već kao obnova nečeg zaboravljenog, a značajnog za tumačenje statusa književnosti u našem društvu. I tako, kad se Kazaz smije mojoj navodnoj blesavosti – jer sam ja obnovio tu ideju u Sicu i nisam tvrdio da je to moja ”originalna inovacija” u istoriji književnosti – onda se on zapravo smije nekoj svojoj halucinaciji. Vidi nekakve ružičaste slonove koji voze bicikla po oblacima i koje niko drugi ne vidi. I smije se. Sam, usnio, u Akselovom zamku.
Drugo: ”Originalna inovacija”! Kakva može biti inovacija nego originalna? Misliti da je obnova ideje autonomije književnosti inovativna u našem kontekstu, to je, po Kazazu, blesavo. Ali nije blesavo pisati takav (originalan & inovativan) pleonazam.
Treće: Kazaz kaže da je neko u Sicu nekritički preuzeo Crnjanskog? Ili kaže da su svi preuzeli Crnjanskog, nekritički, u Sicu? Sve to sugeriše Kazaz, nemajući izgleda spoznajno-verbalnu sposobnost diferencijacije dva ili više subjekata radnje.
Ko je nekritički preuzeo Crnjanskog? Glavni tekst u Sicu koji je napisan o Crnjanskom jeste Sokolovićev Varalica Crnjanski. Već je iz naslova jasno da Sokolovićev tekst nije lišen kritičnosti prema Crnjanskom. A da i ne govorim o silnim kontradikcijama koje Sokolović uočava u ponašanju i pisanju Crnjanskog i odnosi se nerijetko prema njima na način satiričara.
Dalje, možda prof. Kazaz referiše na Sokolovićev roman Rastrojstvo. Ako je tako, onda opet moram reći da Sokolovićev odnos prema Crnjanskom nije lišen kritičnosti, književne. Sokolović u svom romanu više parodira Crnjanskog, nego što pokušava biti njegovim epigonom.
Dalje, možda prof. Kazaz referiše (”preuzimaju polemički stil ovdašnje moderne”) na moju eksploataciju nekih Krležinih esejističkih šablona. Ako je tako, onda je prof. Kazaz u pravu. Ja sam se u nekim tekstovima i previše okoristio krležijanskim formulama (isp. Lirika danas, Credo, Estetičke mustre i kritički gobleni Jasmine Ahmetagić). Kazaz bi isto tako bio u pravu i da kaže kako je Krleža preuzimao sintaksičke formule od Ipolita Tena, od Hajnea. Ili neka dokaže da Prust ili Karl Kraus nisu utjecali na Krležin stil, da on nije preuzimao nikad ništa. Sokolović je isto tako u nekim esejima preuzimao, varirao neke rečenice iz nekih intervjua Crnjanskog, iz jednog zapisanog sna Tina Ujevića, ali to su samo momenti.
Ako, međutim, prof. Kazaz želi sve moje tekstove odrediti kao epigoniju, ili sve Sokolovićeve, ili sve tekstove Edina Salčinovića, Maje Abadžije ili Jasmine Bajramović, ili Almira Kljune, Osmana Zukića ili Jasne Kovo, ako Kazaz želi sve tekstove autora koji su objavljivali u Sicu odrediti kao epigonske – kao što sugerišu njegove riječi u intervjuu – onda je to svakako nategnuta teza. Sic!-ovci kradu iz modernističkih južnoslavenskih polemika: ko, šta, kad i gdje krade?
Ako Kazaz hoće da mu se vjeruje onda on to mora dokazati. Ili bar pokušati, kao što je Dragan Jeremić barem pokušao dokazati da je Kiš prepisao svoju Grobnicu zato što je preuzeo neke pripovjedačke formule od Borhesa i neke citate iz historijskih knjiga. Neka profesor Kazaz kaže šta je i gdje sve preuzeto od Crnjanskog ili polemičkog stila naše rane moderne u toj mjeri da bi se sva tekstualna djelatnost Sica mogla odrediti kao epigonska. Neka se Kazaz uzvisi do intelektualnog nivoa jednog Dragana Jeremića.
Kazaz, dakle, ne uspijeva biti epigonom čak ni Dragana Jeremića. Zasad, naime, veću intelektualnu vrijednost imaju Jeremićeve optužbe, nego Kazazove: prvi je u Narcisu bez lica barem pokušao, filološki, dokazati to što tvrdi; drugi samo tvrdi, ne dokazuje. Tako bi u ovom kontekstu, navesti Aristotelova pravila razumnog raspravljanja (stav razloga, prije svega) pred rečenice prof. Kazaza bila najinovativnija originalnost i najorigilanija inovacija, svejedno koliko hiljada godina su stare te ideje Aristotela.
Enver Kazaz kao tumač Šarla Bodlera
Ovako Kazaz nastavlja svoju originalnoinovativnu argumentaciju:
Literatura je autonomna onoliko koliko je ona subverzivna i kritična, a jedna od najboljih definicija literature nije ono što Sic!-ovci kradu iz modernističkih južnoslavenskih polemika, nego ono što je postavio Baudelaire. Baudelaireova borba za autonomiju literature je čista subverzija. Njegova težnja da uvede negativnu ontologiju je zapravo kritika onoga što kaže u Litaniji Satani. Baudelaireova ideja autonomije je implicitno subverzivna spram poretka vrijednosti tadašnje Francuske u kojoj ne vlada Bog nego Sotona, i to što Sic! ne zna to tako čitati jeste dokaz provincijalnosti grupe koja tu piše, pa je rasprava na tu temu potpuno besmislena. (Podvlačenje je moje.)
Prvo: Profesor Kazaz tvrdi da je neko u Sicu ”krao” ideje iz modernističkih južnoslavenskih polemika.
Šta znači u intelektualnom smislu krasti? Preuzimati ideje bez bilo kakvog ukazivanja na izvore. Ko je u Sicu preuzimao ideje iz južnoslavenskih polemika bez ukazivanja na izvore? Sve ideje iz južnoslavenskih polemika koje su navedene, u kontekstu analogije socijalne književnosti sa savremenom bh. angažiranom književnošću, prenesene su bez krađe. Ja sam primijetio da Marko Ristić, kada kritikuje teoretičare socijalne literature, kao da kritikuje Kazaza. Isto kod Ujevića: kad Ujević kritikuje Bogdana Popovića to izgleda kao da govori o nekim nedostacima prof. dr. Kazaza. Ali kakva je to krađa, kad nisam prešutio utjecaj ideja Marka Ristića na moj stav prema teoriji socijalne književnosti i naše savremene angažirane književnosti. To isto tako ne znači da se nisam kritički odnosio prema Ristiću. Neka čitalac uporedi njegov Moralni i socijalni smisao književnosti sa mojim Moralnim i socijalnim besmislom književnosti. Dovoljno je uporediti samo naslove, a da o sadržini tekstova i ne govorim.
Isto važi i za Krležine tekstove (Dijalektički antibarbarus, prije svega). Nije prešućen Krležin utjecaj na naše stavove o literaturi. U Sicu je čak, dok su objavljivani svi ti tekstovi u kojima je kritikovan kazazovski shvaćen angažman, postojala rubrika Sic!itat i tu su objavljivani odlomci iz Krležinih tekstova, Ristićevih, Davičovih, Ujevićevih, Matoševih itd, u kojima su Sicovi autori nalazili poticajne ideje. Je li Sic!itat skrivanje izvora i utjecaja?
Kazaz bi morao znati da intelektualni kradljivac svim silama pokušava skriti svoje izvore. U Sicu (i Aktu kao filijali Sica) nije skrivan utjecaj modernističkih polemika. Za svoju tvrdnju kao dokaz navodim moje prikaze knjiga autora zastupljenih u modernističkim polemikama: npr, Dijalektička estetika Marka Ristića i Zastarjelost Milana Bogdanovića; Sokolovićev tekst Varalica Crnjanski i prikaz Vinaverove Nadgramatike, kao i tekst I poezija ratuje Almira Kljune o Marku Ristiću.
Drugo: Bodlerovo zalaganje za autonomiju literature je čista subverzija spram poretka vrijednosti tadašnje Francuske u kojoj ne vlada Bog već Sotona i to što Sic ne shvata da je to subverzija dokaz je provincijalnosti njegovih autora. To kaže Kazaz.
Na osnovu čega Kazaz tvrdi da u Sicu niko nije shvatio da Bodler sa idejom o autonomiji literature nastupa protiv poretka vrijednosti tadašnje Francuske?
Ja, doduše, nisam interpretirao taj Bodlerov stav kao pobunu protiv društva u kojem vlada Sotona, tj. nisam pravio te djetinjaste sociološke kontraste i inverzije, već sam značaj Bodlerovog čina tumačio unutar složenih odnosa tadašnjeg francuskog društva i duhovnog nasljeđa.
U mom prikazu knjige Džina Bel-Viljade: Umetnost radi umetnosti i književni život. Kako su politika i tržište doprineli uobličavanju ideologije i kulture esteticizma (Svetovi, Novi Sad, 2004.) stoji sljedeće tumačenje fenomena autonomije u Francuskoj 19. stoljeća:
Autonomna umjetnost svoje korijene, paradoksalno, ima u prosvjetiteljskom pokretu. Naime, da bi uopće mogla biti autonomna, umjetnost se morala osloboditi naloga koje je crkva stavljala pred nju. Paradoks je u tome što je i sam prosvjetiteljski pokret shvatao književnost kao sredstvo za promociju svojih ideja. Prestavši biti crkvenim katehizisom, književnost je postala prosvjetiteljski katehizis. Ona je imala zadatak da ilustruje prosvjetiteljske ideje i takva, slobodna od crkvenih naloga, i dalje nije bila slobodna.
Osim što je umjetnost u burbonskom režimu prečesto bila pod velikim ideološkim utjecajem, ona je i u materijalnom smislu bila pod pokroviteljstvom vladajućih struktura. Ta dva pokroviteljstva išla su jedno s drugim. Tako su Rasin i Kornej dobivali poslove direktno s kraljevskog dvora. Međutim, 40 godina revolucionarnih previranja u Francuskoj uspjelo je dovesti samo do ”oslobođenja” književnosti od dvorskih lanaca. Dolaskom ekonomskog liberalizma i razvojem štamparskih tehnologija, književnost se zatekla u novom kontekstu.
Pisac je ostao bez mecene, dakle bez materijalne podrške; a pri tom je dobio i konkurenta po peru, novinara. Nova ekonomska, demografska i tehnološka konjuktura značila je i spektakularnu promjenu u odnosima žanrova: novinarstvo i književna proza su doživjeli enorman rast. Prije 1790. godine, kaže Bel-Viljada, nije bilo jeftinog papira, štamparskih mašina, niti je tržište bilo dovoljno veliko da pretvori sastavljanje debelih tomova ili nedeljnih primjeraka u profitabilnu ili čak uopće zamislivu djelatnost. Pad stare vlasti i dolazak novog ekonomskog konteksta značio je ulazak književnika u tržište. U svijet prozaično brzih rečenica i novinarske lake zarade.
Pisci proze su se nekako snalazili u tom novom kontekstu. Neki, kao Balzak, znali su se enormno bogatiti. Međutim, poezija nije imala taj potencijal. Položaj stihova u tržišnom sistemu bio je loš i zbog takoreći unutrašnjih svojstava same lirike i načina njene proizvodnje i potrošnje. Riječ je o njezinoj prevelikoj orijentaciji prema formi. Poezija je žanr koji se sporo piše i isto toliko brzo čita. Brzina kapitalističke produkcije roba i sporost produkcije i potrošnje poezije bila je u kontradikciji. Padom plemstva, lirska poezija nije izgubila samo mecene već i čitaoce. ”Pobednička radnička klasa”, piše Bel-Viljada, ”nije prolazila kroz pesničko obrazovanje i upoznavanje s poezijom poput starog plemstva; otud se njihov čitalački ukus radije opredeljivao za prozu.”
Taj novi ekonomski kontekst značio je ogroman pritisak za pjesnike. Oni su mogli postati prozaisti ili novinari ili pisati poeziju čiji bi jezik bio lak za čitanje, kao što je novinarski i prozni. Kako su te mogućnosti značile i umiranje poezije, a odsustvo zarade je značilo i društvenu marginalizaciju, pjesnici su se našli u nerazrješivom sukobu sa društvom. Ono ih je, sukladno novim, tržišnim vrijednostima – potcjenjivalo.
I kod Bodlera čitalac može naći potvrdu tog stanja: ”Kad bi neki pesnik”, piše Bodler o toj relaciji u Intimnim dnevnicima, ”zatražio pravo od vlasti da u svojoj konjušnici drži nekolicinu buržuja, svi bi se tome grdno začudili; no ako bi neki buržuj naručio pesnika pečenog na ražnju, svima bi to izgledalo savršeno prirodno.” (Svetionici, Narodna knjiga, 1979, 201.)
Za one koji nisu odustali, jedini preostali osjećaj je bio da taj vlastiti nedostatak, kroz svojevrsnu psihološku dijalektiku, pretvore u vrlinu. Socijalna nekorisnost je prihvaćena s gordošću. Ljepota se počela identificirati sa besmislenošću, nefunkcionalošću unutar građanskog društva. ”Ništa nije istinski lijepo”, piše Gotje, ”ako nije beskorisno; sve što je korisno je ružno… Najkorisnije mjesto u kući je toalet.”
Nikad nisam tvrdio da ne preuzimam ideje od Poa, od De Lila, od Bodlera, od Gotjea, od Bel-Viljade. Niti je skrivan utjecaj tih pisaca na ideje promovisane u Sicu o našem književnom stanju. Podvlačim: o našoj književnoj situaciji! I nisam pisao prikaz Bel-Viljadine knjige kako bih sakrio utjecaj te knjige na moj vidokrug, da bih sakrio izvor, da bih sebe označio kao pisca koji je shvatio ideju o autonomiji književnosti u Francuskoj u 19. stoljeću. Moj Moralni i socijalni besmisao, u kojem preuzimam neke od navedenih ideja, također nema za krajnji cilj da tumači Francusku 19. stoljeća: primarne su, dakle, analogije sa ovdašnjom savremenošću i konsekvence koje proizlaze iz njih.
Kradljivac, rekli smo, ne piše o svojim izvorima ili uz pomoć njih, već piše s njima. (Kazaz bi to morao znati, njega su nepravedno optuživali da je prepisao svoj doktorat od Cvjetka Milanje, iako je samo radio uz pomoć Milanjine knjige, analoški.) A šta radi Kazaz u intervjuu? (Osim što, isto tako, istu takvu analogiju proglašava za krađu.) On svu složenost promjena do kojih je tada došlo u Francuskoj, i koje nedovoljno zahvata i Bel-Viljadina interpretacija, Kazaz svodi na djetinjastu inverziju: đavo je bio uzeo vlast. I onda meni kaže da nemam pojma o tome o čemu govorim. Dakle, umjesto ukazivanja na analize ekonomskih, političkih i tehnoloških prilika tadašnje Francuske, on kao neki devetnaestovjekovni seljak, katolik iz Provanse, viče da je u Parizu Satana bio preuzeo vlast. A onda nekome prigovara zbog provincijalnosti intelektualnih predstava i krađe ideja.
I šta uopće znači ta Kazazova (sic?) teza da ne vlada bog već đavo. Kad je to bog vladao? Kad đavo nije vladao? Da li je bolje bilo u Francuskoj kad je vladao bog, tj. Luj XVI? Ili je i tad vladao đavo? Što tada, 1763. ili u paleolitu, kad nije vladao đavo – valjda nekad nije vladao, kad Kazaz tvrdi da je zavladao – nije bilo bodlerovske ideje o autonomiji literature? Ili je uvijek vladao đavo, pa je oduvijek bilo bodlerovske ideje o autonomiji? (Ona je stara koliko i literatura sama.) Što onda Kazaz ne ismije Bodlera, koji neprestano ponavlja tu tezu, kao da je to neka ”originalna inovacija”?
Nije Bodler propovijedao autonomiju ”zato što u tadašnjoj Francuskoj vlada Sotona”, već – kako je rečeno – zbog promjene proizvodnih odnosa, promjene štamparskih i trgovinskih odnosa, zbog ulaska pisca na tržište. Niti je Bodler mogao u ancien regimeu propovijedati autonomiju literature, iako je – ako slijedimo kazazovsku logiku – imao sve preduslove, jer je đavo i tada vladao. Bodler nije mogao tada propovijedati tu ideju, ne samo zato što nije bio rođen, već je Bodler morao pročitati i Poa i Lekonta de Lila da bi zagovarao autonomiju kakvu je zagovarao. Zasnivajući svoj književni program, Po nastupa protiv građansko-tržišnog i američkopatriotskog utilitarizma, protiv ”jeresi didaktike”, protiv moralističke književnosti. Bodler preuzima ideje od njega. Bodlerov čin nije ”originalna inovacija”, već je Bodler preuzimao isto tako ideje od De Lila i Poa. Po je preuzimao od engleskih romantičara. Bodleru su te preuzete ideje bile značajne u tumačenju svog književnog konteksta. Pou isto tako. I kod mene je isti slučaj. Ako smijem tako reći, jer, sudeći po načinu na koji je dosad čitao moje rečenice, postoji realna mogućnost da će prof. Kazaz pomisliti da time želim reći da sam veliki pjesnik kao Po ili Bodler, pa će mi se smijati zbog te moje blesave ideje. Kad bolje razmislim, smijem tako reći. Svejedno što će se Kazaz smijati, on se – sudeći po načinu na koji je to dosad radio – može smijati i blesavosti pomisli da je Aljaska manja od pasjeg spermatozoida. Dakle: O, ismij se, smiješni smijehu nadsmjehovnog tog smijača! O, Smjehovo, o, Smjehovo. Osmij, nasmij, smijehom, smiješkom – smijunčićem, osmješčićem. Nasmijte se, o, smijači! Zasmijte se, o, smijači! (Ukradeno od Kralja vremena.)
Dalje, kad kažem da sam preuzimao ideje, to ne znači da sam ih sve potvrdio. Neka čitalac u Moralnom i socijalnom besmislu književnosti provjeri da li sam se nekritički ophodio prema T. S. Eliotu, prema Marku Ristiću, prema Gotjeu…
Naprimjer, u tom tekstu čitalac može naći moju kritiku Gotjevog viđenja autonomije umjetnosti, po kojoj pisac ne treba da piše o bilo kakvoj savremenosti, pogotovo ne o socijalnoj stvarnosti. Tu Gotje razvija teoriju iz afekta, i smatram da je ta teorija lirska; dakle, ”teorija”. Osim toga, tim ograničavanjem tematskog polja, on napušta osnovnu ideju autonomije: slobodu izbora. I taj eskapizam više nije jednak osnovnoj ideji o autonomiji književnosti.
Treće: Čitalac Kazazove knjige Neprijatelj ili susjed u kući zna da je Kazaz po svom teorijskom opredjeljenju i poststrukturalista. On je protiv totalitarnih teorija po kojima postoji jedna jedina interpretativna istina. Kazaz se u toj knjizi, a i općenito, zalaže za mnogolikost interpretacije jedne te iste knjige i zalaže se za razvijanje dijaloga između različitih interpretativnih zajednica. Štaviše, on u toj knjizi kritikuje bh. akademske strukture što su rigidne i zatvorene u svoje interpretativne zajednice, što su neraspoložene za otvaranje dijaloga.
I onda, kad govori o Sicovom nerazumijevanju Bodlerovog zagovaranja ideje o autonomiji književnosti, odjednom nestaje te poststrukturalističke plemenitosti i multikulturalne interpretativne tolerancije, pa Kazaz nastupa kao posjednik jedne jedine istine. I kao takav on svaku dalju raspravu proglašava besmislenom. I još denuncira svoje intelektualne oponente lijepeći im etiketu intelektualne provincijalnosti. Čudan gest jednog postkolonijalnog interprete.
Drugim riječima, da ima imalo osjećaja za koherenciju, nakon što je izgovorio navedeno, Kazaz bi se trebao decentrirati tako da se nikad više ne sastavi.
Treće, još jedanput:
Ispovijest kozmopolite Denvera Kanzasa
(ukrato od Sergije Jesenjina)
Ti što kose i daju sijeno ovci,
Što sikću ko zmije i imaju mozak kera,
To su ti blesavi sikovci,
Koji ne razumiju citoyena Bodlera.
Oni misle da su misli krompir u polju,
Ko gljive da rastu gdje krava zapiša,
Došli bi oni da vas motikom kolju
Ako hićaji pretpostavite Kiša.
Takozvani nacionalisti i tobožnji liberali
Ali pitanje angažmana, nastavlja Kazaz, na našem prostoru obilježeno je jednom priglupom tezom da je on isključivo ideološki i onda se on opet priglupo sicovski tumači kao sukob takozvanih nacionalista i tobožnjih liberalnih građanskih intelektualaca.
Prvo: U knjizi Neprijatelj ili susjed u kući Kazaz je napravio pregled bh. ratne i postratne književnosti tako da ju i sam podijelio u dvije skupine: nacionalističku, onu koja propagira nacionalne metanarative, i onu politički i ideološki angažiranu, koja dekontruiše te ideološke metanarative. Stavljajući književnost uvijek u ideološki kontekst, Kazaz je u toj svojoj knjizi vrednuje tako što u njoj vidi ratoborni stav, pa je onda ona loša, ili pak antiratni stav, pa je onda književnost dobra. Dakle, on angažman vidi isključivo kao ideološki. On bi sad dodao da je to priglupo viđenje, ali to je i njegovo viđenje.
Evo i citata koji će potkrijepiti navedenu tvrdnju o nesvjesnom samoodređenju:
O takozvanim nacionalistima: ”Nastojanje vladajućih bosanskohercegovačkih nacionalističkih ideologija da se književnost shvati isključivo kao rad nacionalnog duha za posljedicu ima pokušaj da se ukine svaki oblik propitivanja postojećih poredaka vrijednosti i izbrišu iz nacionalnog pamćenja svi disidentski sadržaji.”
O tobožnjem antinacionalnom pisanju Veselina Gatala: ”Tako će naprimjer Veselin Gatalo”, piše Kazaz, ”insistirajući na potpuno ogoljenom antiratnom stavu u knjizi Rambo, Drumski i onaj treći razviti model apatridske naracije sa jakim osjećanjem nemogućnosti pripadanja bilo kojem obliku kolektivnih identiteta.”
O tobožnjem antinacionalnom pisanju Gorana Samardžića: ”Samardžić dekonstruira kako ideologemske osnove ratnog zla, tako i kulturne kodove huliganstva i patrocentričnog mačizma.”
O tobožnjem pisanju Miljenka Jergovića: ”Jergović je do kraja poništio herojski model povijesne priče i s njim usklađenog epskocentričnog obrasca kolektivne memorije….”
O tobožnjem i takozvanom antinacionalnom pismu Ivice Đikića: ”Đikić žestokoj kritici izlaže sve oblike partikularnih vrijednosti na kojima se zasnivaju rigidne ideologije, a potom partikularizmu kao osnovi filozofije palanke suprotstavlja kišovskom gestom ideju općih vrijednosti…”
Itd, itd.
Neka čitalac ovog teksta pročita Kazazovu knjigu Neprijatelj ili susjed u kući pa će vidjeti kome je sve Kazaz rekao da ima priglupo tumačenje.
Zašto klasici?
Angažman je, objašnjava prof. Kazaz, ono kako ga vidi Zbigniew Herbert, angažman je ono kako ga vidi Gombrowicz, da dovodite u pitanje kompletnu strukturu vrijednosti iz koje pišete, i dovodite u pitanje sebe, odnosno vlastiti diskurs. Ako krenemo tom definicijom angažmana, onda je naša književnost imala dosta dobrih momenata. Vešovićeva Poljska konjica je paradigmatski primjer takve poezije, nema boljeg.
Prvo: Evo i Kazazu jedne lekcije: Nije dobra književost dobra zato što angažovana, već zato što je dobra. I niko u Sicu nije osporavao Herberta kao pisca, već Kazaza kao teoretičara i pisce koje je on nazivao dobrima (Gorana Samardžića, naprimjer) ne zato što su dobri, već zato što su ”angažirani”. Da su svi pisci koje je Kazaz kanonizirao bili jednako dobri kao što su Herbert, Gombrovič ili čak Vešović, onda Sic ne bi ni postojao na način na koji postoji. Svo sicovsko osporavanje koncepta angažmana jeste u kontekstu osporavanja kazazovski shvaćenog angažmana i osporavanje čitavog jednog korpusa slabe književnosti koja se legitimisala tim pojmom.
S druge strane, ako bi pak Gombrovič ili Herbert, kao što Kazaz radi, očekivali od svoje književnosti da mijenja društvenu svijest, onda bi, svejedno što su dobri pisci, bili smiješni kao književni teoretičari. Herbert dugo nije smio ni objavljivati sve pjesme, a kamoli da je njima mogao utjecati na društvene procese. Gombrovič je iz Argentine jedva mogao i znati šta se dešava u Poljskoj, a kamoli da je mogao da obara vladajuću, staljinističku ideologiju.
”Ukratko rečeno, naša je namera”, piše najpoznatiji teoretičar angažmana u Šta je književnost, ”da doprinesemo izvesnim promenama u Društvu koje nas okružuje.” Angažovana književnost je, dakle, u toj svojoj klasičnoj, sartrovskoj interpretaciji neodvojiva od želje njezinih pisaca da riječju utječu na društvene procese.
Angažovana književnost je, međutim, po toj klasičnoj interpretaciji neodvojiva i od stanovitih društvenih pokreta. Sartr piše u vrijeme jakog ljevičarskog pokreta u Francuskoj. To svakako ima veze s njegovim tezama. I teško je tvrditi da su Aragon ili Breht, kao članovi komunističke partije, na isti način angažirani pisci kao i Herbert ili Gombrovič. Breht i Aragon su uistinu angažirani, ali iza njih stoji čitav jedan politički pokret, jedna čitava masa ljudi. Ko stoji iza Herberta? Ko stoji iza Gombroviča? Da li oni doista žele, da li vjeruju da će doprinijeti društvenim promjenama? Da li bi osjećali književnoteorijsku identifikaciju sa Enverom Kazazom koji je izmislio jednog Muharema Bazdulja? Da li se može govoriti o sartrovskom angažmanu kada nema ozbiljnog političkog pokreta?
Kazaz je možda mogao navesti bolje primjere.
Solženjicinov Jedan dan Ivana Denisoviča je u jednom trenutku funkcionisao kao angažovana književnosti kategzohen. On je, naime objavljen 1962. u Novom miru, koji je s tim brojem dostigao višemilionski tiraž. Pravda i ostale novine su zdušno podržale roman, ističući njegovu političku dimenziju, tj. njegov doprinos rušenju Staljinovog kulta ličnosti. No, nakon smrti Nikite Hruščova, Solženjicin je ostao bez političke podrške i zabranjeno je štampanje njegovog romana. Tako se na primjeru jednog te istog pisca i jednog te istog romana, vidi razlika, sukladno promjeni konteksta. Treba samo pitati koji je Hruščov stao iza Herberta ili iza Gombroviča ili iza Kazazovih angažiranih pisaca? Gdje je taj politički projekat koji bi im dao podršku, uz pomoć kojeg bi mijenjali društvenu svijest?
Možda je u Sic-u donekle reduktivno posmatran fenomen angažmana, budući da je tu primarni referent pojma angažmana bio onaj sartrovski angažman u našoj savremenoj književnosti, ali isto tako Kazaz nema pravo da se skriva iza Herberta ili Grombroviča, jer je koncept angažmana koji je on promovisao prilično sartrovski i nema veze s književnim namjerama Gombroviča ili Herberta.
Neka Kazaz objasni šta je književno vrijedno kod njegovih angažiranih pisaca. Kod Fadile Nure Haver i kod Muharema Bazdulja, šta je tu vrijedna književnost? Što se Kazaz, kada već govori o Sicu, ne prisjeti i one polemike sa Muharemom Bazduljem, u kojoj je uputio čitaoca na moju izrazito negativnu recenziju Bazduljevog romana Đaur i Zulejha, romana kojeg je sam taj Enver Kazaz potpisao kao urednik. Šta je Kazaz time htio reći? Da nije bio priglup i blesav kad je kanonizirao Bazdulja? Da se nije baš držao estetskih kriterija kad je kanonizirao tog četvrtpisca? Da ga je slučajno kanonizirao? Da je neposredno prije te njihove polemike promijenio estetsku paradigmu?
Kazaz u intervjuu na O(d)stranjenju kaže da je ratna i postratna bh. književnost imala dobrih momenata. Jeste, ali to su samo dobri momenti, ekscesi. A čitajući Kazazove tekstove mogli ste steći utisak da se najbolja književnost u regionu proteklih godina pisala u BiH. Toliko je on hvalio sve te četvrtpisce. Samo zato što su angažirani na način na koji on zamišlja da to treba biti. On je pobrojao desetine knjiga u Neprijatelju kao dobrih, jako dobrih, zapaženih, odličnih. I sad kaže: bilo je (samo!) dobrih momenata. I navodi jedan. Da li je to Kazaz korigirao svoju estetsku platformu?
Angažman treba odvojiti od instrumentalizacije, ali i ne treba
A sad je ovo pitanje: da li ćete vi angažirati se u smislu zastupanja određene ideološke retorike, a takav je angažman moguć i on će dovesti također do onoga što umjetnost ponekad ciljano hoće da bude, da bude plakatna, da bude dnevna i da opet za sebe tvrdi da je umjetnost. To kaže Kazaz u intervjuu.
A nešto kasnije kaže i: Ne zaboravimo da Krleža u Dijalektičkom antibarbarusu uspijeva da ospori zahtjev tadašnje Titove nomenklature iz KPJ-u (sic!) za političkom instrumentalizacijom literature. Angažman i instrumentalizaciju treba precizno odvojiti.
Prvo: Književnost koja se stavi u službu propagiranja određene ideološke retorike, kaže Kazaz, ostaje književnost, plakatna umjetnost – ostaje umjetnost. Angažirana književnost ostaje umjetnost čak iako je ideološki instrumentalizirana. I takav, politički instrumentaliziran angažman je moguć, to tvrdi Kazaz. A zatim kaže da angažman treba odvojiti od instrumentalizacije. To sad, je li, nije priglupo i blesavo? Naravno da nije, pa neće zar jedan doktor književnosti misliti od kraja posljednje rečenice prema prvoj i gledati šta je sve rekao i još misliti je li to u logičkom skladu.
Jedina razlika koju Kazaz sugeriše između ta dva svoja stava koja su u kontradikciji jeste ta: da li će sam umjetnik odlučiti da instrumentalizira svoj medij za političko-ideološku propagandu ili će mu to neko narediti? Ali ima li tu razlike, ako posmatramo sa stanovišta deformacije same umjetnost pod utjecajem te funkcionalizacije?
Luj Aragon sa svojim socijalističkim realizmom u tadašnjoj Francuskoj promoviše ideologiju koja je subverzivna. On, naime, tada kroz književnost zastupa ideje staljinizma. Pretvara književnost u politički pamflet. U frazu. U banalnost. I u čemu je onda, po estetskom stanovištu – a po tom stanovištu i jeste kritikovana politizacija literature – u čemu je, dakle, razlika između jedne te iste banalnosti koju Aragon objavi u Francuskoj, u kojoj je ona subverzivna, i u SSSR-u gdje je ona reprodukcija vladajuće ideologije?
Mihail Bulgakov ruši staljinizam
No upozoravam, kaže Kazaz, na još jednu dimenziju, mi o angažiranoj umjetnosti nemamo ozbiljne teorijske rasprave. Ima li angažiranijeg pjesnika od Janka Polića Kamova koji je porušio teološku, teocentričnu struktura (sic!) tadašnje malograđanske Hrvatske, ili ima li angažiranijeg pisca od Krleže? Pa šta je Majstor i Margarita? Zar to nije veličanstveno angažirano djelo? Pridavati pojmu angažmana negativne konotacije zbog toga što je kao tobože Titov socijalizam nastao na angažiranoj literaturi i bio totalitaran zbog toga – potpuna je glupost.
Prvo: Kazaz upozorava na to da o angažiranoj umjetnost ”mi” nemamo još ozbiljne teorijske rasprave. Pa kako je to moguće. Šta je Enver Kazaz radio sve ove godine? Kako to da tako teorijski potkovan profesor i posvećen istraživač i poznavalac angažovane književnosti nije napisao ozbiljnu teorijsku raspravu o angažovanoj umjetnosti? Zar je bilo preče napisati Bošnjački roman ili panegirike različitim braniocima bošnjačkih nacionalnih vrijednosti nego ozbiljnu teorijsku raspravu o angažovanoj umjetnosti?
Drugo: Janko Polić Kamov je po tumačenju Envera Kazaza porušio teološku, teocentričnu strukturu tadašnje malograđanske Hrvatske.
Kako to Kamov ruši? – Nikako. Kad Kazaz kaže da Kamov ruši teocentričnu strukturu malograđanske Hrvatske, onda on svakako ne misli da je Kamov uistinu ruši bilo šta. Ako, naime, sagledamo Kamova i njegovu literaturu po efektima koje su imali na hrvatsko društvo tadašnjeg vremena, onda bi se za Kamova i tu njegovu literaturu moglo reći da je svejedno jesu li postojali ili nisu. I ne radi se samo o tome da Kamov nije objavio svoju Isušenu kaljužu za života. Kako onda ruši? Simbolično. Onda je taj angažman samo – simboličan. Po čemu se onda razlikuje od larpurlartizma, kad je, bez konkretnih posljedica na društvenu svijest, isto takvo pisanje radi pisanja?
Treće: Za Majstora i Margaritu se može reći da je to angažirano djelo jedino ako pod pojmom angažovane književnosti imate u vidu onu književnost koja nema nikakav utjecaj na društvenu svijest. Susljedno Kazazovoj logici kada govori o Kamovu, moglo bi se reći da je Bulgakov srušio staljinizam ili makar kult ličnosti. To bi se moglo reći, ali svakom ko poznaje tu istoriju i istoriju te knjige to bi zvučalo blesavo.
Opet, možda je Kazaz htio reći da se on ne slaže sa sartrovski shvaćenim angažmanom koji cilja na promjenu, već je bliži herbertovskom pesimističkom angažmanu koji ne očekuje od svojih riječi da mijenjaju društvo, ali je angažiran po stanovištu odabira teme i ispravnog etičkog stava.
Postavlja se, međutim, pitanje: ima li Kazaz pravo da se približava Herbertu i da se distancira od Sartra? Kada je u svojim tekstovima koncipirao savremenu angažiranu bh. književnost kao onu koja će ”mijenjati društvenu svijesti” i ”moralizirati društvo”.
”Roman je”, piše Kazaz u knjizi Neprijatelj ili susjed u kući,”kao individualna hronika društvenih lomova u tragedije svojom poetikom svjedočenja zaslužio status priče koja ima nakanu da moralizira društvo.”
”Ukratko rečeno, naša je namera da doprinesemo izvesnim promenama u Društvu koje nas okružuje.” Tu bi Sartrovu rečenicu komotno mogao potpisati i Enver Kazaz. Iako ne bi smio.
Govorim o tome da je Kazaz istovremeno i postmodernistički relativist i zagovornik angažovane književnosti. On, naime, zagovara ono što odbacuje: kazazovsko-sartrovski shvaćen angažman može se podvesti pod onu liotarovsku metanaraciju emancipacije, koju Kazaz kao postmodernistički skepticista odbacuje, a opet kao kao zagovornik ”postmodernog angažmana” – prihvata. Logiko, istuci se čekićem po glavi.
Kako bi se mogao Kazaz izvući iz ovog proturječja? Ne može. On istovremeno odbacuje prosvjetiteljsku koncepciju književnosti, ali je i prihvata.
”Šehićeva poetika”, kaže Kazaz u tekstu Slika invalidnog svijeta u poeziji Faruka Šehića (Sarajevske sveske, br. 4), ”utemeljuje se, dakle, na svijesti o otvaranju pjesništva, na svijesti o postmodernističkom obratu prema kojem umjetnost nije više obogotvorena djelatnost koja proizvodi nadvremenosti, transvremenosti Ljepote i esencijalnosti Smisla, Strukture, Hermetizma, Inovativnosti, Originalnosti, Forme, Figure, Jezika. Poezija je govor, diskurs među diskursima, nešto što računa na akciju, nešto što tvori i proizvodi, mijenja društvenu svijest, pa se stoga nesprestance zatiče u polikontekstualnoj situaciji invalidnog svijeta, a ne na projektivnom literarnom nebu zasnovanom na liotarovski shvaćenim metanaracijama.”
Kod Kazaza, dakle, koji je blizu sartrovskog angažmana, a daleko od herbertovskog – roman ima nakanu da moralizira društvo, a poezija je diskurs među diskursima i ona računa na akciju, ona tvori i mijenja društvenu svijest. On čak Šehićevu poeziju označava istovremeno i kao prosvjetiteljsko-angažiranu i kao postmodernističku! (Isp. Slika invalidnog svijeta u poeziji Faruka Šehića)
Osim te kontradikcije, problem je i Kazazovo precjenjivanje moći književnosti da, danas kad ona iza sebe nema politički pokret kakav je imao Krleža ili Breht, promijeni društvenu svijest ili doprinese promjeni. Može Kazaz tvrditi da je poezija Faruka Šehića diskurs među diskursima, koji proizvodi i mijenja društvenu svijest, ali to je u kontradikciji s iskustvom i sa zakonima logike.
Da bismo to dokazali ne moramo čak ići dalje ni od Kazazovog teksta o Šehiću. U tom svom paradigmatskom tekstu, u kojem uspostavlja teoriju subverzivne, angažovane, postmodernističke poezije, nasuprot modernističkoj, larpurlarističkoj, hermetičnoj i eskapističkoj, Kazaz nesvjesno navodi i protuargument za svoju tezu. ”Mediji”, piše Kazaz, ”zapravo proizvode stvarnost, a svijet postoji samo kao slika što je oni produciraju.” Dakle, mediji su omnipotentni u formiranju društvene svijesti. I kako onda Kazaz može tvrditi da je poezija sposobna da mijenja društvenu svijest, kako je ona moćna da se bori s televizijom ili novinama? Ima li Kazaz imalo osjećaja za logičku koherenciju? Ima li osjećaj da navodi empirijske dokaze protiv svoje teze o poeziji koja mijenja društvenu svijest?
Nema. Nigdje. Ništa. Nihil. Nada. Nothing.
”Cijela knjiga”, piše Kazaz o Šehićevom Hit depou, ” trebala je da nosi taj naslov (Ulične poslanice, op. H. I.), ali je intervencijom urednika on izbačen i namjesto njega dat je naslov Hit depo, što su urednici pravdali komercijalnim razlozima usvajajući ideologiju tržišta kao jedini bitan faktor izdavačke kuće.”
Da li Kazaz govori istinu ili ne, nije toliko ni važno u ovom kontekstu. (Tu bi autor knjige ili urednici-izdavači trebali da reaguju. Ako Kazaz ne govori istinu, onda neka skinu ljagu sa sebe.) U kontekstu ove polemike najznačajniji Kazazov odnos prema navedenom događaju. Djeluje zapanjujuće da on kori samo urednike koji su pristali na diktum tržišta, dok samog pjesnika izgleda amnestira, pjesnika koji je (iako posredno, ipak) pristao da mu zakoni tržišta diktiraju poeziju.
Takav zahvat u poetski tekst, iz takvog razloga, sugeriše svu glupavost teze koju Kazaz iznosi u istom ogledu: teze po kojoj je poezija diskurs među diskursima koji može da tvori, proizvodi i mijenja društvenu svijest. Ta kako će dovraga i zaboga ta i takva poezija mijenjati društvo i njegovu svijest kad nije u stanju očuvati svoj tekstualni integritet! I to društvo, kojeg po Kazazovoj interpretaciji, teži promijeniti mijenja joj oblik po svojoj volji. Ne može se govoriti za neku poeziju da je angažirana na promjeni društvene svijesti, ako imamo empirijski dokaz da ne mijenja ona njega, već ono nju.
O kakvoj, naime, pjesničkoj pobuni tu možemo govoriti kad tu stihove piše i tržište, preko izdavača kao njegovog agenta? Zašto uopće štampati knjigu, u kojoj autor izražava negativne emocije prema kapitalizmu, u kojoj autor moralno transcendira taj kapitalizam, ako će mu taj kapitalizam prekrajati pjesme? Da li je priglupo ili je pak blesavo od Kazaza što uopće navodi taj detalj ili je glupavije što ga komentariše tako kako ga komentariše?
To što je Kazaz uradio pjesniku kojeg je želio pohvaliti, niko normalan ne bi napisao ni u najnegativnijoj mogućoj recenziji. A to, je li, nije priglupo i blesavo?
Četvrto: Nakon što sam pročitao tih nekoliko insajderskih rečenica o promjeni naslova zbirke pjesama našeg najpopularnijeg savremenog pjesnika, zamislio sam situaciju u kojoj neki urednik ili izdavač traži od Bodlera da naslovi svoju zbirku kao Cvjetići dobra ili makar Nevaljale tratinčice, sjetio sam se Džojsa koji odbija da mu štampaju priču, nakon što su mu urednici htjeli promijeniti jednu jedinu riječ – i shvatio sam važnost vraćanja ideji autonomne literature. Zato sam pisao u korist obnavljanje te ideje.
Peto: Jeste potpuna glupost pridavati angažmanu negativnu konotaciju misleći da je na osnovu neke literature koja se proglašavala angažiranom nastao Titov socijalizam, i glupavo je misliti da je bio totalitaran zbog toga. Ali ko je to tvrdio? Kome Kazaz ovdje govori da je glupav? Sicu ne, jer u Sicu niko nije tvrdio da je socijalizam bio totalitaran zbog angažirane literature. I ako Kazaz misli da je time nešto rekao nekome u Sicu onda bi trebao porazmisliti o tome ko je tu uistinu glupav.
Imitiranje Crnjanskog, epizoda 2: Sokolović i Imamović u ordinaciji plastičnog hiruga dr. Kazaza, žele izgledati kao Crnjanski, a doktor im na kraju ugradi samo mozak čimpanze
I da se još jednom – vraća se Kazaz na grupu oko Sica – vratim na grupu oko Sic!-a. Vrlo je zanimljivo da unutar te grupe postoji presnimavanje Crnjanskijevskog (sic! -ski, -ški, -čki, na način Kazazovski, op. H. I. ) stila. A ima li ideološkijeg pisca od Crnjanskog? Ako se pažljivo pročitaju Seobe, ako se pažljivo pročita Dnevnik o Čarnojeviću? Vidjeti (sic! – futur prvi! – u rečenice tri – greška druga: da je novinar Zija Dizdarević ovo napisao u Oslobođenju u polemici s Kazazom, ovaj bi mu odmah rekao da je nepismen, kao što je i rekao, zbog nekog zareza; čitalac je možda primijetio da meni Kazaz daje dovoljno razloga da ne osjećam potrebu za takvim polemičkim trikovima, op. H. I.) ćemo dvije njegove ideologije, jedna militaristička u Seobama, sa izvjesnom melankolijom i skepsom, a druga, antimilitaristička u Dnevniku o Čarnojeviću. Onda Crnjanskog proglasiti za eksapistu je potpuno provincijski glupavo. Eskapizam je forma zamlaćivanja ili kastriranja umjetnosti.
Prvo: Kazaz govori o presnimavanju stila Crnjanskog. Ali on to samo kaže. Gdje su dokazi o tome? Ko je i gdje presnimio Crnjanskog? Neka Kazaz izvoli filološki to dokazati, pa nek onda izvoli tvrditi takvo što.
Ja za njegovu knjigu nisam rekao da je blesava i glupava na osnovu ničega, tj. nisam je posmatrao kazazovski, već na osnovu 20-ak kartica duge analize, gdje sam rečenicu po rečenicu prostudirao njegovo djelo i dokazao da su mu osnovne teze u relaciji proturječja i nesukladne predmetu o kojem govori. (Isp. moj tekst Susjed ili neprijatelj književnosti.)
Čitalac će tamo moći vidjeti kako Kazaz objašnjava da su Andrić i Selimović istovremeno i larpurlartisti, i eskapisti i politički pisci. Tamo će čitalac vidjeti kako Kazaz i hvali i kudi, u istom smislu, Muhsina Rizvića. Vidjet će kako je Kazaz istovremeno i esencijalist i poststrukturalist. Kako Kazaz hvali romane Nure Bazdulj-Hubijar…
Između prvog i drugog: O stilskim inovativnim originalnostima i originalnim inovativnostima prof. dr. Envera Kazaza, parodijski
(ukradeno iz Haris Imamović: Patologija najnovije bh. literature, Sic, br. 11)
Esej o književnosti (odlomak)
Književnost je u etnonacionalističkom muškocentrično-patrijarhalnom kapitalističko-liberalističkom sustavu koji kroz postmoderno-poststrutkuralistički fukoovski shvaćen sustav kapilarnog nadzora i panoptikona, kao i baeldrijarovski shvaćen sustav generacije simulakruma koji gaseći svaki oblik alternativnih diskursa i antietničkih označiteljskih praksi, uređuju svaki moment stvarnosti kroz mehanizme Moći i Vlasti, iako stvarnost deridddaovsko-lioetarovsky shvaćena, ili roortijevsko-bartovsky, izmiče svim porecima, strukturama i sistemima, a tako su govorili i deleuze i Goatary, novohistoricističko-kulturnomaterijalistički je shvaćena kao poluga etnonacionalističko-patrijarhalne etnokapitalističke neobegovatske ideologije, zakrivene modernističko-larpurlartističkim metanaracijama Telosa, Smisla, Jezika, Ljepote, Strukture, a koja se u dijalektičkom odnosu….
(Rečenica završava 2017. godine, op. H. I.)
Drugo: Ima li ideološkijeg pisca od Crnjanskog? Ima.
Treće: Ako se pažljivo pročitaju Seobe, neće se moći naći u njima nekakva militaristička ideologija. Ukazujem u tom smislu na sljedeće tekstove o Seobama u kojima su autori, za razliku od Kazaza, i dokazali da su pažljivo pročitali taj roman: Nikola Milošević (Isp. Roman Miloša Crnjanskog), Marko Ristić (Isp. Književna politika) i Milan Bogdanović (Isp. Stari i novi), naprimjer.
Četvrto: Proglasiti Crnjanskog za eskapistu je glupavo, naravno. Samo: ko je proglasio Crnjanskog za eskapistu? Onim ”provincijski” Kazaz sugeriše da je to urađeno u Sicu, jer je prethodno odredio Sic kao provincijsku grupu. On to tvrdi premda nema nikakvih dokaza. Neka Kazaz citatima dokaže ko je to u Sicu tvrdio, pa nek onda vrijeđa.
Peto: Također, ako Kazaz misli da je modernistička ideja o autonomiji književnosti, koju Sic propovijeda – eskapistička, onda on ima slab uvid u predmet. Ako na osnovu toga kritikuje i vrijeđa i govori da je neko u Sicu pisao da je Crnjanski eskapista, onda opet ima problema sa intelektualnim poštenjem i pravilima razumnog raspravljanja.
Ako čitalac želi, neka provjeri jesam li pisao pledoaje za eskapizam ili nisam, neka ispita moj tekst Moralni i socijalni besmisao književnosti, neka vidi je li prof. Kazaz čitao Sic o kojem govori.
Šesto: Kazazove tvrdnje da je (1) eskapizam forma zamlaćivanja ili kastriranja umjetnosti i (2) da je Bodlerova borba za autonomiju literature čista subverzija stoje u relaciji kontradikcije.
Ako na početku govori o Bodlerovom uvođenju negativne ontologije u pozitivnom kontekstu, kao činu subverzije, otkud sad odjednom da ta težnja nije subverzivna, da je (taj) eskapizam zamlaćivanje i kastriranje umjetnosti?
Eskapizam je kod Kazaz, čini se, dobar kad je Bodlerov, a kad je u Sicu – iako ga tamo i nema – onda je loš. Logiko, pokrij se daskom po glavi.
Zaključak: Velike misli malih mislilaca
Ili: E. K. kao kritičar visokog obrazovanja
U intervjuu Ko su ubice naše humanistike? Enver Kazaz kritikuje naše visoko školstvo. Čudno, ali najbolji je dio te kritike onaj u kojem govori o Sicu. O čemu govorim? Kazaz je govoreći o Sicu pokazao toliko intelektualne nesposobnosti i neznanja da je, svojim primjerom, objasnio sav očaj u kojem se nalazi bh. visoko obrazovanje.
I smiješno je, poslije toga, da on lamentira nad takvim stanjem: neka prvo bude dobar u svom poslu, neka bude dobar u logičkom rasuđivanju i navođenju dokaza za svoje tvrdnje o književnosti – jer je on prije svega profesor književnosti, doktor nauke o književnosti – dakle, neka Kazaz prvo postane pametan, pa neka onda kritikuje i društvo i njegov sistem obrazovanja. Dotad će ovaj njegov intervju, u smislu intelektualne vrijednosti, biti značajan samo kao profesorova nesvjesna samokritika.
Nad otvorenim grobom angažmana
(Dodatak, o Enveru Kazazu, sasvim lično)
Jedini profesor književnosti koji mi je preporučio dobru knjigu bio je jedan automehaničar. Nadimak mu je Šekspir. ”Šekspire, imamol mi dihtung za Fjestu?” Ili: ”Šekspire, imamol mi ono auspuh za Eskorta?” Ili: ”Oooooo, Šekspire, imamol prednjih siceva?”, sjećam se kako viče drugi automehaničar – Edvin, kojeg su zvali Ocucaga, sve do onda kad je četkom ofarbao neku Fiestinu karambolku i zovnuo nas da nam pokaže svoje majstorstvo: ”Gledaj, ni Pikaso je ne bi ‘vako nacrto!”
Kad me danas pitaju zašto sam izabrao da studiram književnost, kažem da sam odabrao zato što od nje danas nema hljeba. Kad mi kažu da znaju neke ljude koji su uspjeli zaraditi s pomoću književnosti, kažem da su ti biznismeni živjeli u nekim prošlim vremenima. Kad mi zatim navedu imena nekih profesora i savremenih pisaca, kažem da ih čitam ponekad u novinama, ali i da ne znam šta su napisali od književnosti.
A kad me onda pitaju od čega ”tako pametan” mislim da živim, ne kažem da sam pametan, već da ne treba biti Ajnštajn da bi se shvatilo kako knjige nisu šnite hljeba: ko se danas želi ozbiljno baviti umjetnošću, treba raditi nešto drugo. Šekspir i Pikaso danas popravljaju auta u Janjićima.
”Kod Kafke zapanjuje da zapanjujuće nikog ne zapanjuje.” Mislio sam: šteta što mi je prvi put preporučio knjigu kad sam već bio treća godina na fakultetu. (Kasnije, kad mi je preporučio Teoriju književnosti s teorijom pismenosti za osnovne i srednje škole od Dragiše Živkovića, misli rasutih na semantički istok i zapad, nisam više tražio njegovu preporuku.)
A dotad sam vjerovao samo šta mi kažu profesori koji nisu automehaničari. A oni su mi pričali da je Kafka dobar pisac zato što je pisao političke priče o nasilju koji totalitarni sistemi vrše nad nedužnim pojedincem. Književnost je, kažu, ideologija, a ideologija kroji svijet. Dakle, književnost kroji svijet. Književnost je zato važna, kao što je i pravo važno, ili ekonomija, medicina ili politika.
Kad student prve godine u to vjeruje, to onda bude simpatično.
Gledam ga dok objašnjava kako hvali važnost književnosti objašnjavajući da je ona (naprimjer, u vidu romana Dobrice Ćosića) zapravo uzrokovala rat i da će ona uzrokovati i novi, ako, mi angažovani kritičari i teoretičari, ne promijenimo njezin ideološki pravac. Književnost se zato mora boriti protiv nacionalizma i rata! Svejedno što ga antinacionalistička književnost prošli put nije uspjela spriječiti, ona je sad presudna u tom smislu: ona je važna za zaustavljanje novih ratova. Čitajte naše ”ratno pismo” u kojem su decentrirani epski metanarativi naših nacionalnih ideologija! Gledam koliko tog studenta zapanjuje što zapanjujuća važnost književnosti nikog od svih tih pravnika, doktora i ekonomista kojima priča – ne zapanjuje nimalo. ”Kad ste toliko indiferentni, onda neka vam bude. Samo vi nemojte čitati i promovisati našu angažiranu, antiratnu i antinacionalističku književnost, samo vi nemojte decentrirati nacionalističke metanarative. Znat ćete o čemu sam govorio kad vas budu silovali i ubili u idućem ratu”, tako sam mislio.
”Evo, izvolite, rasturite mi slobodno priču s argumentima. Nemojte blejat k'o telad, nisam vam ja oni tamo nacionalistički tutori što hoće da samo klimate glavom na njihove metanarative”, govorio je naš omiljeni profesor K, jedan istinski promotor slobode mišljenja koji je neprestance elektrošokirao našu polumrtvu svijest svojom trofaznom verbalnom strujom najkompleksnijih filozofskih pojmova, uzemljenom kalamburima i skoro pa lascivnim žargonizmima. Jedna jako šarmantna pojavnost. Posebice su ga, kako mi je sugerisala moja tadašnja perspektiva, voljele slušati izrazito lijepe studentice. Razumije se da sam htio biti kao on. Razarač nacionalnih mitova i idola. ”Kad porastem biću K.”, mislio sam. Profesor doktor u starkama. Htio sam tada od srca da promovišem slobodno mišljenje i s pomoću književnosti da sprečavam ratove. Da me vole najljepše studentice.
Zato sam se osjetio pozvanim da odgovorim na njegov izazov, znao sam da ću sigurno poslije toga postati njegov omiljeni đak: on voli neistomišljenike. ”Molim Vas”, počinjem ja, ukočen kao olovka, ”možete li mi objasniti zašto u Vašoj knjizi na jednom mjestu stoji da su Andrić i Selimović predstavnici našeg visokog modernizma (dakle, modernističkog eskapizma, bijega od mučne stvarnosti u jezik umjetnosti, kako profesor u knjizi određuje modernizam), dok na drugom mjestu kažete da su Derviš i Prokleta avlija politički romani par excellence? Zašto bi to bilo moguće?” Nisam ni dovršio slogove gu i će, a profesor mi je već ekspresno objasnio i lakonski: ”Ne kontaš ti to, glup si ti.” I, poslije pauze uzrokovane djevojačkim smijehom, nastavio je predavati o svezi književnosti, ideologije i društva prisjetivši se tek nakon deset minuta da mi duguje jedno objašnjenjce, pa je tad napravio jednu parentezu pogleda okrenutog prema meni, kazavši kako Andrić i Selimović u svojim romanima govore o onom što je Fuko u svojoj teoriji nazvao panoptičkim konceptom kontrole društva, i kako on, tj. profesor, u svojoj knjizi nije napisao da su oni larpurlartisti, već politički pisci, kao i to da modernizam treba shvatati sukladnoj interkulturnoj teoriji, jer se on posvuda po Evropi različito manifestira. I ne samo po Evropi… Ali, eto, kaže da je dobro to što pokušavam kritički misliti, i isto tako da bih trebao početi čitati knjige koje kritikujem.
Došao sam kasnije kući, skrhan; ne ljut, koliko postiđen. Jedva da sam imao snage otvoriti knjigu, profesorovu. Stranice te i te, podvučene rečenice, teze: 1. spram bijega od stvarnosti koji se očitovao u djelima visokog modernizma, postmoderni romansijeri ostvaruju koncept političke književnosti… 2. Andrić i Selimović su glavni predstavnici našeg visokog modernizma… Otvorim Selimovića: Nisam čitao Kazazove tekstove o meni, ali koliko se sjećam: moja književnost nije politička. Otvorim Andrića: Moji romani ne ilustruju Fukoove teorije, Fuko je išao u osnovnu školu kad sam ja pisao svoje romane.
Nisam, međutim, na sljedećem predavanju pokušavao dokazati da sam u pravu: najljepše studentice znaju da je profesor u pravu, a meni nije u interesu da mi se još koji put nasmiju, bez moje namjere. Učinio sam to nakon dvije godine – toliko mi je trebalo da ponovo skupim hrabrost – napisavši tekst u kojem sam iznio to i još nekoliko protivrječja u profesorovom tekstu. On mi je, preko kolega, poručio jednu repliku koja se u lijepim prozama ne navodi. Ta me replika, u kojoj se čak spominje i jedan ženski član moje porodice, i nije toliko nasekirala, jer nakon što sam pročitao profesorove knjige nikako nisam više mogao ubijediti sebe da njegove rečenice mogu imati bilo kakvu usaglašenost s empirijom.
Uvijek sam imao taj talenat da pravim jake emocionalne veze s nastavnicima. U petom osnovne fizičko mi je predavao jedan zamalo vehabija, kojem su privlačile znatiželju i neke stvari koji nisu bile potpuno kongruentne s islamom. Naprimjer: joga. Ebu Sufijan – tako smo ga zvali – nam je tad u petom, naplaćujući naravno 5 maraka po času, držao alternativne časove joge, sve dok nam hodža nije objasnio da je joga droga.
Nakon što smo prestali s fakultativnim lekcijama iz joge, zbog hodžinog didaktičkog stiha, nastavnik je svu svoju namrgođenu pažnju prenio na redovne časove bacanja kugle i troskoka. Bilo mi ga je pomalo žao, pa sam odlučio da ga oraspoložim, kad me izveo pred razred da pokažem pravilno bacanje kugle, uz sloumoušn na svakoj važnijoj izmjeni položaja tijela.
Govoreći jako brzo, čime sam htio uvećati efekat duhovitosti, tj. naglo oraspoložiti nastavnika, objasnio sam kako je bacanje kugle u suštini isto kao i klanjanje namaza. Stojite prvo mirno, onda idete na ru'ku, onda dolazi nešto kao sedžda i nakon što skočite sa sedžde ide hooooop i gotovo! I ovaj put djevojčice su se smijale, svi su se smijali, ali tako sam i želio. I taj vehabija, lišen joge i bilo kakve budističke tolerancije, nije reagovao na to verbalnom nepristojnošću, kao što je činio promotor slobodnog mišljenja.
Ne. Nastavnik Ebu Sufijan me tad samo nokautirao.
