Mirnes Sokolović: Novi okreti profesora Vjetrokazaza

 

Nakon što smo analizirali na Aktovom portalu prvo jednu (Imamović), a onda i drugu njegovu najvažniju književnopovijesnu studiju (ja, Sokolović), nakon što je u časopisu Sic! pogotovo Imamović preispitao i deset i petnaest njegovih ideja o aktualnoj literaturi, dvije godine kasnije, onda kad je sve već obavila blagorodna tišina, ono što je ostalo od profesora Kazaza kao teoretičara, poslije tog neobičnog maltretmana, javilo se kao utvara u jednom intervjuu da nama u Sic!u očita lekcije iz larpurlartizma na način koji je malo ko očekivao. – Evo profesor Kazaz u međuvemenu postao estet, zovu me neupućeni i govore otkrivalački. – Otkud to najednom, pitaju naivno. Zar on nije decentrirao taj estetski utopizam, sastavivši ga sa zemljom jednom zasvagda? – čude se. – Ne znate vi profesora, kažem mirno, on je najbolji intelektualni gimnastičar na našoj sceni i šire.

Bit će samo zanimljivo provjeriti da li još uvijek misli za samog sebe da je intelektualno čitav. Ne bi me čudilo ako se sada u našoj etnogetoističkoj etnopustinji počne izdavati za žestokog intelektualnog hibrida jednog Remboa i recimo Nabokova. Možda će se on uskoro zatvoriti u kulu od slonove kosti. Ali svejedno me interesuje da vidim kako je izveo taj svoj najnoviji salto mortale, koji je izgleda pune dvije godine vježbao. Jedva čekam pogledati kako nas je sad, iznova, još jednom, poništio i utjerao dvadeset metara u zemlju, i nas i naš časopis i naše bijedne ideje, kao što to inače radi. Vječnaja pamjat, rekoh sa zebnjom, dok mi se srh jeze penjao uz leđa.

Pročitavši intervju, vidio sam da je profesor na parteru našeg književnog života opet nastupio pompezno, uz nekoliko fanfara koje je lično naručio da sviraju dok se zatrčava, podižući publiku na noge. Bio je to veličanstveni trostruki intelektualni salto preko glave, i kad se prizemljio na strunjaču, presretan, profesor je prvi pobjednički podigao ruke u zrak. Odahnuvši s olakšanjem, trideset i osam njegovih studenata i čitalaca je počelo euforično klicati tako glasno da je dvorana odjekivala. Sudije, inače profesori s raznih krajeva naše evropske akademske zajednice, već su ga počeli ocjenjivati s najvišim ocjenama.

U svoj toj galami, ja sam, međutim, vidio da je profesor izvevši taj svoj najnoviji okret u zraku, poslije kojeg je čudno ostao živ, opet loše doskočio, u svojoj staroj maniri, kao uvijek. Htio sam to odmah glasno reći, ali tu nisam smio. Na izlasku iz dvorane ćutio sam, međutim, njegov dugi podsmješljivi pogled uperen naročito i značajno na mene, trijumfalan i likujući, tako da sam se u hipu zastidio cijelog svog djela, pokajavši se trenutačno što sam falsificirao svoje tekstove, a posebno svoj roman Rastrojstvo i tekst Varalica Crnjanski. A evo priznajem, bio sam sve dotad, dok me duga i značajna aluzija u petom ili šestom odgovoru nije presjekla, presretan što ovog puta lično prisustvujem najnovijem izvođenju njegovog intelektualnog salto mortalea, što inače čini otprilike svakih osam godina. Dosad sam o tome samo čitao u njegovim knjigama.

Šta je profesor konkretno rekao, šta misli, šta je smislio, kako se to doktorskom gimnastikom na parteru književnog života mogu osporiti neke ideje? On dakle tvrdi da smo zaboravili lekcije koje on inače drži o Bodleru i autonomiji umjetnosti, u pauzama između dekonstruiranja teleologija duha i hermeneutike smisla. On kaže da mi nismo svjesni izvjesne historičnosti koju ima autonomni čin (inače, on ne kaže tako, ali pomoći ćemo mu na sekund da se izrazi kraće i jasnije!). On ustvari kaže nešto u ovom smislu: „Baudelaireova borba za autonomiju literature je čista subverzija. Njegova težnja da uvede negativnu ontologiju je zapravo kritika onoga što kaže u Litaniji Satani. Baudelaireova ideja autonomije je implicitno subverzivna spram poretka vrijednosti tadašnje Francuske u kojoj ne vlada Bog nego Sotona, i to što Sic! ne zna to tako čitati jeste dokaz provincijalnosti grupe koja tu piše, pa je rasprava na tu temu potpuno besmislena.“

Mora da se tu on samo našalio. Ima sigurno i tri godine kako smo počeli, isprva pomalo i frazerski, vikati da se prava pobuna skriva jedino u velikoj literaturi. Već u tekstu Angažman kao kič, naprimjer, ja sam šire pisao o apsurdu kazazovske kritike prema kojoj može biti angažovan jedan roman koji ispisuje našu ratnu grozotu ili tranzicijsku muku, promičući dobar stav, a da pri tom to nije ni roman – dok je Džojs kao najveći hirurg savremene duše, stvorivši prozu s neviđenim ritmom u prošlom vijeku, rasporivši bolna mjesta savremenog senzibiliteta prvi i najhrabrije – zapravo, znate, tek obična neangažovana kukavica i ignorant koji se boji rata i politike. Samo zato što je pišući Uliksa usred Prvog svjetskog rata u izolaciji rekao da ga se politika i rat ne tiču, da ga jedino interesuje stil, samo zato što je osjećao, kako kaže, da više radi za taj svijet sjedajući da piše svoj roman, nego naprimjer pišući izvještaje s ratišta ili ratne romane izvještaje, kakve Kazaz voli. Zamislite da je neki naš pisac isto uradio usred rata, kako bi ga samo profesor Kazaz jučerašnji dekonstruirao u sekundi kao eskapistu! U tekstu o Nikolaidisovom romanu Odlaganje. Parezija, pisao sam i o zabludi kazazovske kritike koja jogija i komesara vidi odvojenim.

Prema logici te kritike, pisci važniji od Džojsa mogu biti Nikolaidis i Šehić recimo, zato što izravno i žestoko saopštavaju neke istine o proteklom ratu i našem društvu u svojim romanima, budući tako na poprištu. Pokravši Kiša koji je orobio Kestlera, napominjao sam da jogi i komesar jedan bez drugog ne mogu, jer se na Nikolaidisovom romanu vidi kako je važna tema prokockana, budući da je autor izbjegao književno uobličiti temu iako govori da je napisao roman, ostavivši sve likove kao zbrkane crteže bez motivacije i individualizacije, naprimjer. (V. Razlaganje. Amnezija) Jučerašnji Kazaz, kad bi bio dosljedan svojim uzusima, što je naravno uvijek nepouzdano, morao bi reći da je Nikolaidis smislen pisac a Džojs eskapista u kontekstu krvavih lomova društva. Budući kao teoretičar kokošije slijep, on u toj tami i Džojsovoj i Selinovoj i Lovrijevoj naprimjer nikada ne bi mogao vidjeti i i olovnu nijansu ratnu, bez obzira što oni nekad i ne uobličavaju direktno ratove. On je u našoj najnovijoj literaturi uvijek vidio samo tupi dan frazerskog socijalnog angažmana i tamu eskapizma u kojoj ništa nije mogao raspoznati.

Također u Angažmanu kao kiču sam govorio i o angažovanosti Camusovoj, o moralnoj konsekventnosti njegova literarnog čina, kako sam se tada pomalo barokno izrazio, o povlačenju Camusa u pustinju nakon socijalnog angažmana u listu Combat, onda kad odustane od popravljanja socijalnih prilika. To je bio i predmet polemike sa Sartrom i Žansonom koji mu zamjeraju takvo povlačenje i zaokupljenost posljednjim stvarima; ta pustinja je također kavez, kažu mu oni. Ja sam tada sa simpatijama ponovio te Camusove ideje, bilo mi je blisko to očajanje i taj odustanak koji su bili itekako, zar ne, historični. Da sam ja u svojoj najboljoj maniri pokrao Camusove ideje i predstavio ih kao svoje u kontekstu naše etnokapitalističke etnopustinje, kao što jesam u Mračnom zavještanju, Kazaz jučerašnji bi me sigurno napao kao eskapistu i ignoranta. Ako bi mu neko rekao čije sam ideje ovog puta otuđio, onda bi mi rekao i da sam falsifikator. Kazaz današnji, međutim, nakon što je pročitao sve te tekstove, i moje a da o Imamovićevom i ne govorim, u kojima se govori o angažmanu autonomnog književnog djela kao jedinoj pravoj pobuni, umjesto da bude zahvalan što smo mu pomogli da bar malo providi nakon toliko vremena, jer se sada gradi da dobro vidi iako sve samo naslućuje, obrušava se na nas hoteći nas otrovati tim kaficama svojih intervjua u kojima je opet neuko zamutio i naše ideje. Zato sam rekao da ni nakon tog svog četvrtog saltomortalea profesor nije dobro doskočio.

– Kakvo je to ludilo? Preuzima to što se vi pisali, nespretno, nesvjesno citira i pri tom iskrivljuje, upinje se da i on tako misli, i onda vas optužuje što niste to i tako napisali? Vas opominje da je i Bulgakov angažovan. Je li on uopšte čitao to što kritikuje? – pita onaj naivni čitalac s početka teksta. Nije to ludilo, kažem, nego normalna logika našeg književnog života, po kojoj ste kradljivac ako varirate ideje i stilove iz tradicije prema sopstvenom credu ili aktualnom trenutku, osvješćujući te citate, a cijenjeni profesor i naš najangažovaniji intelektualac ako nevješto i ćutke preuzmete ideje kritičara koji primjenjuju iste koncepte na isti književni trenutak i još napadnete te budale što nisu usvojili, što nisu svjesni, što ne znaju, što nisu umiješani u sopstvene ideje koje variraju već dvije ili tri godine. To sve ima zapisano i štampano u jednom dužem periodu. – To je svejedno jedno ludilo – govori onaj naivnik.

Ne, kažem, to je ustvari dobro, što Kazaz čita u posljednje vrijeme, što ima želju i što hoće usvajati nove koncepte. Da ih je fino usvojio, mora da bismo mu oprostili i to što nas napada, iako diže galamu kao da je neko popalio svih stotinu bošnjačkih romana. Ali smiješno je kad hoće zaboraviti cijelog sebe jučerašnjeg, što najednom želi odgurnuti sve prošlo, a opet ostaje zarobljen tim prošlim. U toj jeftinoj opoziciji Bog-Sotona kao vladar Francuske odjekuje ona glupost njegove stare angažman-fraze, dan i mrak. Nije prvi put, to se ponavlja, nije ovo njegov prvi intelektualni salto kojim misli da će preokrenuti cijeli svijet a ustvari samo zavrti preko glave samog sebe za tristo šezdeset stepeni osovivši se opet na noge. Profesor sutrašnji bi možda trebao sljedeći put doskočiti na glavu, ako želi da se nešto promijeni. To bi onda, naime, bio zaokret tek od stotinu osamdeset stepeni i možda bi značio promjenu.

Pišući nedavno o našem Pen-centru kao izdavaču jednog časopisa u kojem se objavljuju i nacionalno osviješteni tekstovi, iako Pen-centar predstavlja tobože stožer naše antinacionalističke borbe, govorio sam i o enverimakazazima kao intelektualcima koji su izravno učestvovali u stvaranju nacionalnih književnosti i veličanju predsjednika tih literatura, da bi se sada odlučili malo poigrati kritičara tih projekata, umišljajući da su disidenti koji decentriraju naš društveni kosmos. U svom intervjuu profesor današnji tako kritikuje, naprimjer, docenta Sanjina Kodrića i njegovo nacionalističko djelo. On također urniše i brbljatore i brbljatorice koji nemaju elementarne kuraži da teorijskim znanjem koje su usvojili „makar pomenu, a kamoli analiziraju mehanizam moći u vlastitom društvu.“ Naravno, to im govori jedan kuražni intelektualac koji je tim teorijskim žargonom analizirao sve, osim možda samog sebe. Da, to im ustvari govori Varlam Šalamov naših teorija lično! Kako sam onda imao srca nazvati enverimakazazima tu skupinu intelektualaca koja još uvijek nije odredila svoj stav prema nacionalnoj književnosti, jednu interkulturnu grupu sumnjivih lica, sluđenu koncepcijskom vrtoglavicom, raspetu između angažmana i nacije, koji i dan-danas iza svojih leđa skriva taj neugodni prtljag nacionalnih literatura? Kako sam smio u takav kontekst utkati to svijetlo ime kao etiketu jednog humanog angažmana?

Da, mogao sam, i to sam namjerno uradio! Jednostavno zato što sam čitao ono što je pisao Kazaz prekjučerašnji. U hrestomatiji bošnjačke književne kritike, naprimjer, u tekstu dirljivog naslova Poetika i struktura raskršća i ukrštanja, Kazaz piše o djelu Enesa Durakovića, predsjednika bošnjačke književnosti, u kontekstu tragike bošnjačke nacije koja se „saobražava sa stvaralačkom dramom naučnika koji su prolazili mučne puteve dokazivanja autentičnosti i autohtonosti književnosti u nedemokratskom kontekstu i obzoru ideologiziranog postamenta književnohistorijskih koncepcija susjednih naroda.“ Naučni profil Durakovića se Kazazu otkriva kao znakovit i važan u sociološkom i političkom obzoru bošnjačke književnosti koja „svojatana od drugih, marginalizirana i potiskivana do stepena književnohistorijske likvidacije, opstajala ne samo svojoj samosvojnosti, estetičkoj vertikali nego i snazi univerzalnih vrijednosti, autentičnoj i humanoj suštini koju je stvaralački iznjedrila u kontekstu krvavog balkanskog razbojišta i genocidnih političkih projekata prema bošnjačkoj naciji.“ O, tugo! Ko je taj bezdušnik koga ne bi dirnuo ovaj lijepi pasaž o jednoj zatiranoj književnosti koja ima svoju humanu suštinu i estetičku vertikalu? Ko je taj što će reći da ovako ne piše nacionalno angažovan intelektualac? Tako bešćutni jamačno mogu biti samo oni koje ne može nadahnuti ta autentična i humana suština bošnjačke književnosti, kao što je inspirirala našeg kritičnog profesora. Tako je pisao Kazaz prekjučerašnji.

Kada taj Kazaz prekjučerašnji postane Kazaz jučerašnji, nekada početkom stoljeća izvevši svoj prvi salto, on se nikada neće osloboditi tog Kazaza prekjučerašnjeg, jer će onda objaviti studiju o bošnjačkom romanu, interkulturističku. Mada će nominalno verglati protiv nacionalnih kanona, u toj studiji će, međutim, također uspostaviti estetičku vertikalu bošnjačke književnosti i distingvirati bošnjački roman od srpskog i hrvatskog, ali će i pokrasti sok. Šta će uraditi? Da, pokrašće, kažem, sok kao omiljeni književnokritički pojam i Enesa Durakovića i Fahrudina Rizvanbegovića, tih tvoraca i najvećih cugera soka bošnjačke književnosti. Tako će naprimjer Kazaz napisati da je u romanesknoj priči Kulenovićeve Ponornice prisutan autobiografski sok njenog pisca. (v. str. 228. i 229. njegove studije Bošnjački roman XX vijeka) Ako budete pak čitali Horozovićeve romane, po Kazazu, bićete nagrađeni sokom duhovnosti kultura, kao što je njime nagrađena figura putovanja u istom romanu. (v. str. 354) Te sve citate doslovno donesene doslovno možete pogledati na Aktovom portalu u analizi Bošnjački roman – šta je to.

Dok se putovanje zadovoljno oblizuje napojeno tim božanstvenim sokom, a Kazaz nas tako časti raznim sokovima, on se, za to vrijeme, tim svojim sokovitim stilom priključuje tradiciji najbolje bošnjačke kritike, ili – njegovim riječima – on krade od bošnjačkih poslijeratnih kritičara, kao što mi krademo iz polemika jugoslovenskih modernista, što se vidi na našem stilu. Bilo bi dobro da ispita još jednom Čas anatomije, pa da vidi kako tek na Kiševom stilu vidi šta je sve pokrao iz Dijalektičkog antibarbarusa. Ali dok mi krademo koncepte od Krleže i Ujevića i Ristića i Kiša, pri tom to uopšte ne skrivajući, jer je odlično kad se može varirati povodom Kazaza ili Durakovića neka Krležina ili Ujevićeva fraza, ne zato što se mi gradimo nekim novim Krležom ili Ujevićem ili Kišom nego iz razloga da se da mig upućenom čitaocu koliko ta dva književna vakifa sliče naprimjer Bogdanu Popoviću ili Draganu Jeremiću, Kazaz za to vrijeme od Enesa Durakovića krade najobičniji sokić, šuteći o tome kao pravi kajušči loker tog bošnjačkog himbera. Iako se često igra kritičkog mangupa osjetljivog na nacionalizam, Kazaz nikada nije smio podvrći kritici Durakovića kao kritičkog boga bošnjačkog književnog kosmosa, što sam ja više puta uradio. I ta šutnja traje ne samo zato što je Kazaz popio na vrijeme dozu tog Durakovićeva mirotočivog nektara, i sigurno ne samo zato što ga u žitiju koje mu je napisao, ne naziva bošnjačkim Svetim Savom, ali mu stavlja oreol književnog mladogramatičara, stilističara, formaliste, novog kritičara i strukturalista, pet u jednom. Mora da to nisu jedini razlozi, nego radi se i o tome da Kazaz jučerašnji i u Bošnjačkom romanu XX vijeka također nasljeđuje kritičke koncepte Durakovića , pa i u svojoj pretposljednjoj knjizi Neprijatelj ili susjed u kući najnormalnije ga citira i hvali Alefov projekt kanonizacije bošnjačke književnosti. – Bogami se taj profesor okreće kao vjetrokaz prema silama koje trenutno pušu – kaže onaj naivni promatralac s početka. – Pa da, kažem, tako vam je to kod profesora Vjetrokazaza!

Kada Duraković u svojoj posljednjoj knjizi „Obzori bošnjačke književnosti“ bude iscitirao Kazaza prekjučerašnjeg napravivši ga većim nacionalistom i od samog sebe, što on evidentno nije, dozvoljavajući sebi da ga tobože očinski i opominje zbog tolike nacionalne zaslijepljenosti, taj profesor Vjetrokazaz će i dalje šutjeti kao mrtvac. Da mene Vjetrokazaz napravi naprimjer kritičarem brižnijim za bošnjačku književnost u odnosu na sebe samog, bila bi to polemika na život ili smrt. Ako ne bih imao argumenata da mu se suprotstavim, ako bih na te njegove citate morao odgovarati šutnjom, ja bih se trenutačno oprostio od pisanja, objesivši pero o klin, uvidjevši da sam proklizao za vjeke vjekov. Radi se zapravo o tome da su ti raspeti intelektualci, ti enveri kazazi, ti vereni zakazi ustvari, gotovo u bezizlaznoj situaciji. Nisu se na vrijeme oslobodili sebe prekjučerašnjih i jučerašnjih, niti su imali hrabrosti poništiti sami sebe, nikada ne raskinuvši svoje vjeridbe s nacionalnim literaturama, a sad su već zaglajzali u intelektualnu grotesku. Otuda se dogodi da vjerno zakazuju bilo kojeg koncepta da se prihvate.

Kada se, naprimjer, taj profesor Zakaz pokuša sada založiti za autonomiju književnosti, govoreći o angažovanosti Bodlerovoj, Bulgakovljevoj ili Kamovljevoj, o tome će ponovo zatrubiti na jedan banalan način što je Imamović već dokazao u svom Antidijalektičkom barbarusu. Kada u intervjuu pokuša kritikovati mlade docente-mediokritete zato što Durakovića ili Rizvića neosnovano proglašavaju poststrukturalistima, zaboraviće da je u toku našeg istraživanja ista dijagnoza uspostavljena i njegovim knjigama. Zaboraviće da je taj esencijalistički poststrukturalizam na Aktu prvo Imamović uočio u njegovim knjigama, a tek onda i ja u studijama tih nacionalnih docenata-mediokriteta. Kada profesor Zakaz nacionalne vakife nazove ministrima bošnjačkog književnog kosmosa, previdjeće da opet nesvjesno parafrazira tekst Moja bošnjačka književnost, u kojem te nacional-kanonizatore zovem predsjednicima i činovnicima bošnjačkog književnog kosmosa. Kada profesor Vjetrokazaz bude govorio o karijerizmu naše akademske elite koja samo skuplja bodove, zaboraviće da je i on napisao doktorsku disertaciju o bošnjačkom romanu po mjeri tog sistema. Kada bude govorio da je on ustvari starinski čovjek koji voli esej i intepretaciju, neće se sjetiti da nije napisao nijedan esej niti jednu interpretaciju, nijedan tekst u kome nije žestoko drndao teškom bušilicom svog akademskog žargona po kojem je postao prepoznatljivo satiričan, tako da već i djeca prave brojalice s njegovim pojmovima.

Kada bude kritikovao evropsko bankirstvo i kapitalizam, neće mu na um pasti da je upravo on kod nas najagilniji žrec interkulturalizma kao kulturalne religije Evropske unije. Kada počne krasnosloviti o slobodi stvaranja, izgubiće iz vida da je kao antologičar našoj novoj književnosti namicao tradicionalnu luđačku košulju izvezenu u stilu pripovjedačke Bosne. Kada nas optuži da krademo od Crnjanskog i ostalih jugoslovenskih modernista, zaboraviće da je najveći bošnjački teoretičar postmodernizma. Kada počne govoriti o krizi izdavaštva i vampirskoj moći etnokapitalizma, potisnuće da je i on priredio jednu studiju u nimalo nepodobnoj i nevampirskoj Dobroj knjizi kao priređivač (v. Robert Hodel, Andrić i Selimović : forme aktuelnosti ). Možda ne bi bilo loše ovdje da stanem s nabrajanjem tih dimenzija u kojima je zakazao, podržavši iluziju profesora Zakaza da je još uvijek intelektualno čitav, čisto da bih imao šta secirati do kraja ovog teksta, da bih pokazao taj fenomen envera kazaza, kao zakaza verenih odavno s nacionalnim konceptima, prije nego što ih pokopamo jednom zauvijek.

Sveopće ludilo te vjetrokazazovštine očituje se i u tome da svoje stare zablude, jučerašnje i prekjučerašnje, u polemici, počnu pripisivati vama, udarajući vas onim što su uzeli iz kritika u kojima ste vi njih prethodno kritikovali. Tako naprimjer insinuira da u svom tekstu Varalica Crnjanski slijepo problematiziram pisca koji u Seobama promiče militarističku ideologiju sa izvjesnom melankolijom i skepsom. To što ja navodno u tom tekstu nekritički preuzimam autonomiju književnosti od Crnjanskog, Kazazu će i biti povod da nam još jednom održi svoju nakaradnu lekciju. Pa dobro, krenimo redom. Prvo u tom tekstu ja uopšte ne preuzimam književnu autonomiju, niti je ona preuzeta od Crnjanskog, niti ja tu bilo šta preuzimam, nego autonomiju književnosti danas i ovdje afirmiše Imamović u svom tekstu Moralni i socijalni besmisao književnosti. Sjeća li se Kazaz uopšte kakve je, međutim, konsekvence imalo njegovo dosadašnje shvatanje autonomije književnosti? Je li siguran da ono Vjetrokazaza jučerašnjeg ne odaje i u intervjuu? Pamti li da je u Bošnjačkom romanu napisao da Hamza Humo u Grozdaninom kikotu BRIŠE HISTORIJSKI I SOCIOLOŠKI KONTEKST ČOVJEKOVE EGZISTENCIJE.

Da li bi ovako što mogao napisati jedan književni autonomist bodlerovac? Zašto je taj kontekst pobrisan kod Hume? Zato što izražava ideju „panerotskog svejedinstva čovjeka i prirode“ i zato što se te dvije dimenzije kod Kazaza isključuju, opet kao da se radi o svjetlu i tami. Kazaz ovdje pokazuje svoje nimalo bodlerovsko čitanje književnohistorijskih i povijesnopoetičkih konsekvenci Huminog opredjeljenja da izbjegne izravno prikazivanje društvenih događanja. To, naravno, nije samo zato što ga je Enes Duraković zaslijepio panerotskim jedinstvom, nego i zbog toga što profesor Zakaz tada nije znao ništa o angažmanu umjetnosti koja ostaje autonomna u odnosu na jezike građanskog utilitarizma. Mada se sada gradi kao da je to najnormalnija stvar koju je znao i prije nego je o tome kod nas pročitao, uskoro ću pokazati da on to nije usvojio čak ni sad, dakle čak ni kao Kazaz današnji, načitani. Sjeća li se Kazaz kako je kao vjetrokazaz shvatao Ključaninovog Šehida, najnacionalističkiji naš poslijeratni roman? Kazaz prekjučerašnji je bio prvi recenzent tog literarnog uratka, a Kazaz jučerašnji problematizirajući taj roman pisaće također o tom romanu uz minimum otklona. U Bošnjačkom romanu XX vijeka navest će da se radi o djelu koje nažalost nije umaknulo zamci ideologizacije i politizacije tragične ratne teme, ali nažalost najnormalnije će pisati o uspostavljanju poetsko-simboličkog toka kojim se, kako kaže, brišu granice između zemnog, fizičkog i metafizičkog sistema vrijednosti u tom romanu.

Uživivši se u to Ključaninovo metafizičko ustrojstvo, propovijedajući o tome sistemu vrijednosti kao pravi Reis-ul-ulema čiste književne književnosti, profesor Zakaz vjetrokazazovski neće vidjeti koliko je taj poetsko-simbolički tok literarno konsekventan i u ideologizacije ratne teme, isto kao što nije vidio koliko je Humino opredjeljenje da prikazuje prirodu konsekventno historički i kontekstualno u povijesnopoetičkom razvoju. Tako je razumijevao literaturu Kazaz jučerašnji, ali to nije razlog da nam ne otkrije, nakon što smo mu prije dvije godine ovako objasnili te zablude od riječi do riječi, da liričeska pletenja i autonomija literature mogu biti politički konsekventni. O, zaista, profesore Vjetrokazaz, ma nije moguće, ma šta kažete? Eto, održali ste nam lekciju, hvala vam. To su jako ugodne novosti za nas, mnogo smo naučili iz vašeg intervjua!

Ali doktor Kazaz ne bi bio profesor Zakaz kad bi znao fino realizirati u svome tekstu ono što je naučio. Tako će mi u intervjuu, sad već kao Kazaz današnji, poručiti kako sam izgubio iz vida da je Crnjanski ideologičan pisac, koji promiče militarističku ideologiju u Seobama, uprkos izvjesnoj melankoliji i skepsi. Šta se događa? Kazaz opet razdvaja komesara i jogija. Imate na jednoj strani militarizam, a na drugoj melankoliju i skepsu, Kazaz tu ne vidi nikakvu vezu. Ne vidi da su ta melankolija i skepsa itekako djelotvorne u relativiziranju tzv. univerzalnih iskaza o naciji i vojsci u Seobama, u gušenju njihovih sentimentalnih efekata i kolektivističke sadržine. Postoji nekoliko modusa sjenčenja i distanciranja od tih univerzalnih iskaza koje će profesor Kazaz u svoj zakazovskoj maniri pročitati kao militarističku ideologiju.

Zanimljivo je da Vjetrokazaz u svom čitanju Crnjanskog, hoteći biti kritičan prema romansijerskom militarizmu Crnjanskijevom, ustvari stoji bliže mladom Slobodanu Vladušiću koji od Crnjanskog želi napraviti nacionalno najvažnijeg srpskog pisca, negoli proskribiranom Nikoli Miloševiću koji je prije četrdeset godina dokazao kako su smiješne sve optužbe koje kažu da su Seobe militaristički ili nacionalistički roman. Ostajući i dalje nesvjestan tog dijalektičke odnosa forme i sadržine u Seobama, Kazaz će još jednom pokazati da još uvijek ne zna ništa o ideološkoj funkciji pojedinih strukturnih elemenata, kao što nije znao ni prije, što se vidjelo na primjeru Hume i na primjeru Šehida. Tako će se pokazati da Kazaz današnji nije ništa pronicljiviji interpret od Vjetrokazaza jučerašnjeg, iako bi sada nakon okreta želio da mi povjerujemo da je tako.

Taj profesor Zakaz, kao recenzent i apologet Šehida, kao najveći degustator Durakovićevog kritičkog soka, uzeće, međutim, sebi za pravo da mene povodom teksta Varalica Crnjanski optužuje da nekritički valoriziram tog militarističkog pisca. Tumačeći Crnjanskijevu biografiju u tom tekstu ja, međutim, imam naprimjer i ovakav odlomak:

Nakon tog sukoba oko „Oklevetanog rata“ Crnjanski još jače i ustrajnije nastavlja srljati u svetoslavje i karađorđevijanstvo. On želi ostati sebi dosljedan unatoč svima. Krajem 1934. godine objavljuje knjigu u Svetom Savi. On tada piše i bedekere o plažama Jadrana. On želi, kaže, vratiti sjaj političke ideologije toj literarnoj legendi, kao i našim plažama, on vraća oreol ideologiji u kojoj je sve unutra, iskustvo, ljubav za mase, ali i statički pojmovi morala i najvišeg zakona terora. Sveti Sava je najdragocjeniji zato što se pod silinom njegovog dejstva Crkva čisti od svega tuđinskog. O Svetom Savi će nastaviti pisati i u Idejama, protiv jednog materijalističkog samozadovoljstva koje misli da ničeg nije bilo prije njega, koje ništa ne zna o tome kolika se iracionalna snaga čuva u tom svetom pepelu srpstva! U časopisu „Ideje“ on će zapravo široko istaknuti svoju nacionalističku ekstazu, ponesen tom neviđenom želju da oponira Krleži, Ristiću, Bogdanoviću, i to će mu se kasnije isplatiti, karijeristički. On tamo, naprimjer, kao glavni urednik, piše najeklatantnije fraze o viteškom kralju Aleksandru I Ujedinitelju koji je mrtav, ali besmrtnost njegova ostaje u ideji jedne države od Strumice do Alpa. Njegova snaga, kaže, tek će se osjetiti! Nažalost, ističe, srpski šovinizam ne postoji! Već godinama, trubi Crnjanski, u našem društvu neko vrši sabotažu svega što je državno, a u intelektualnim krugovima svega što je nacionalno! Naša nacija se širi po našim pjesmama, po planinama i zabrežjima, čežnjama! Logičan je povratak srpstvu, kao osnovi novog rada! Pacifistička ideja i proklamacija, poslije rata, samo je obmana i samoobmana!

Pišete na tridesetak kartica pobrojavajući sve zablude, sve ludosti jednog pisca, navodeći njegove ideološke opačine i gluposti, donijevši i šest i sedam protivrječja koji čine od njega političkog lakrdijaša, podastirući mnoštvo njegovih najopakijih ideoloških stavova, pišete sve to kompilirajući podatke iz tridesetak knjiga, i zatim vam neko dođe i kaže da ste blesavi zato što niste svjesni ideologičnosti tog militarističkog pisca i to povodom jednog njegovog djela koje uopšte nije militarističko. Optuži vas i zbog preuzimanja autonomije književnosti koju uopšte niste preuzeli od njega u tom tekstu, niti ste uopšte vi to preuzimali, iako se s tom afirmacijom slažete, a pri tom vam to govori jedan džentlmen koji godinama ispada smiješan zato što ne zna šta je ta autonomija književnosti, niti šta je književnost uopšte, koji je usto tvorac bošnjačkog romana, recenzent nimalo pacifističkog Šehida, do vrata propao u nacionalni književni kanon. Pa, dobro, kakav je to košmar? Šta se tu dešava? Radi se, naime, samo o normalnim postulatima vjetrokazazovske logike.

Ono što sam ja, međutim, osporavao u tom tekstu Varalica Crnjanski to je mogućnost koherentnog angažmana koji, onako kako ga zamišljaju naši penovci, nije realiziran ni u jednoj biografiji bilo kojeg pisca, nigdje i nikada, izuzev možda kod Varlama Šalamova koji je gotovo cijeli život proveo hodeći krugovima gulagovskog pakla. To je ono što se možda Kazazu nije svidjelo, skrnavljenje te penovski najsvetije riječi, samo što to nije znao objasniti. Tada sam doista sa simpatijama pisao o lakrdijašu Crnjanskom koji prevrtljivo priznaje svoje zablude, ništi samog sebe, odriče se svako malo samog sebe, za razliku od mrtvo ozbiljnih Krleže, Andrića i Kiša koji do kraja ostaju, uprkos protivrječnostima koji ih razdiru, veliki vjernici svojih religija, političke, estetske i etičke, hinjeći mir i spokoj. Nema rješenja za literaturu, pisao sam tada povodom Krleže kradući Stanka Lasića, nema rješenja za literaturu koja izdaje svoj poziv ako ne shvati da je odbrana slobode i ukidanje gladi, ako zadrži svoju distancu onda kada su u svijetu ukinute političke sloboda a glad sveprisutna, tada ona postaje „ne samo divna avantura nego i vapijući apsurd“. Nema rješenja za literaturu, govorio sam, koja želi svojom strukturom i sadržajem ostvariti slobodu i ukinuti glad, zato što ona tako izdaje svoj poziv, postajući samo trenutačno efikasna i korisna, uništivši svoju slobodu i osiromašivši čovjeka kojeg je mislila obogatiti.

Krleža, taj tužni bijesnik, najbolje je pokazao da literatura nikada ne može naći svoju čistu savjest, iako to nikada nije htio izravno priznati! Kazaz, međutim, kako kaže u intervjuu, i dalje vjeruje kao svi penovci u nekakav angažman kojim se etično dovodi u pitanje samog sebe, cijelog sebe, svoj diskurs, možda i cijeli svoj život, u pitanje. Je li to Kazaz želi reći da mi živimo u Gulagu, pa da je takav angažman moguć? Bilo bi zanimljivo vidjeti tog sveca u historiji književnosti kojem je takav angažman pošao za rukom, neka ga Kazaz navede. Ali zastanimo za trenutak, pa možda je taj svetac upravo naš profesor Vjetrokazaz? Kako o tome nismo porazmislili? Možda bismo trebali dopustiti da nas poduči tom angažmanu svojim primjerom? Možda je spas u obrtima i stalnom mijenjanju kursa? Možda se ta etika očituje u verbalističkoj gimnastici koju izvodi u intervjuima svakih osam godina? Možda bismo trebali od njega posuditi onu tešku bušilicu akademskog žargona da podrijemo sve centre moći, kao tvrđave? Možda zaista Vjetrokazaz ima rješenje kako prosvijetliti literarnu savjest? Možda je on svojim angažmanom, kao i svi penovci, doveo u pitanje cijeli svoj diskurs? Možda to nije mogao riješiti Krleža, možda to ipak ne može Ključanin, ali možda to mogu učiniti Bure & Graha kao pjesnici koje Kazaz vidi jedinim lučonošama pobune u našoj tranzicijskoj etnokulturnoj etnopustinji. Dakako, kod rečenih trubadura u pitanju je jedna bodlerovska pobuna, onako kako je shvata profesor Kazaz.

Sastavivši sve te kontradikcije, osporivši angažman kao najskuplju riječ našeg književnog svijeta, dočekali smo da nam ovi vjetrokazazi sude po osnovu blesavosti i eskapizma o kojem dreče već deset godina, iako taj eskapizam zapravo i ne postoji, ako se složimo da je i oglušenje ne užase našeg vremena ima svoje kontekstualno značenje. No interesantno je pitanje koga profesor Zakaz pokušava obmanuti ovim svojim intervjuom. Dvadesetak svojih studenata? Dvojicu intervjuista? Mislim da ni njih više ne može obmanuti. On izgleda računa da smo ludi i mi i čitaoci našeg časopisa. On možda misli da ćemo se prepasti ako napravi taj svoj salto preko glave nacrtavši preokret u zraku. Kao pedesetogodišnjak, nakon dvadesetodišnjeg rada, Vjetrokazaz danas ustvari nema nijednog teksta, nijedne knjige na koju bi spokojno mogao staviti ruku i reći – To sam ja! Ako ne postoji drugi značaj Sica kao trenutno najbesmislenijeg časopisa kod nas, onda je njegova zadaća ispunjena utoliko što je donio stanoviti broj rasprava o djelima naših dominantnih literatora, tako da se jamačno nijedan od njih više ne može lažno predstavljati. Ako mi kao grupa nemamo druge vrijednosti, zaslužni smo što se doba zakazovštine i vjetrokazazovštine u našem književnom životu polako bliži svome kraju. Mahinaciju su moguće sada samo na sekund, onoliko koliko traje jedan intervju.

Ali dobro, ako su to okviri koji su jedino preostali profesoru Zakazu, mi ćemo mu onda pomoći i oprostiti. Podržaćemo ga u tome da naizmišlja još pedeset prigovora protiv nas koji se mogu gutati lako i brzo kao sedativi. Reći ćemo studentima da su odlični ti okviri u kome profesor može insinuirati da je on najveći disident i naš najpožrtovaniji intelektualac, a mi desničarski lovci na leptirove i zabranjenu lirsku divljač. Kazazov metod interpretacije je evo najnadmoćniji, on je napisao najljepše eseje u poslijeratnoj književnosti, a mi samo bulaznimo. Da, ja ću reći, prepisao sam eto svoj roman od Crnjanskog i zato tog militaristu sada pokušavam opravdati zbog njegova nacionalističkog angažmana, da bih sutra mogao tako spasiti i samog sebe. Da, izdao sam ona etička načela koja je zadao naš profesor Vjetrokazaz! Doista, mi sve više i više skrećemo prema desnici! Također, Imamović nema pojma šta znači autonomija i šta je radio Bodler, zato što djeluje u okviru jedne provincijalne grupe s kojom je blesavo raspravljati.

Mi ćemo, ako zatreba, hinjeći da ga još uvijek smatramo ozbiljnim protivnikom, svaki put odgovoriti profesoru Zakazu na sve njegove besmislice, kao da ga još uvijek smatramo intelektualno čitavim. Ako su ove koještarije doista sve što on može navesti protiv nas, nećemo onda biti oni koji će mu saopštiti tužnu vijest da je na intelektualnoj samrti, nego ćemo mu koliko je moguće uljepšati te posljednje dane. Bićemo toliko benevolentni da mu pomognemo da se sastavi bar toliko da nam može još malo pokazivati smjer vjetrova u našem književnom životu. Ako bude želio napraviti još jedan salto mortale, također ćemo mu pomoći, ne bi li već jednom otišao bestraga. Žalosno je, doista, kad vam prilazi neko tako intelektualno polomljen, raštiman, razbijen, raščerečen, i tako sluđen, rascijepljene glave, gradeći se kao da je netaknut, nešto vam bjesomučno prigovara grozno mumlajući. Naravno, ostaje vam samo da okrenete glavu potreseni tim tužnim prizorom. Polemika postaje nemoguća, protivnik se ukazuje kao pobješnjeli zombi koji gmiže iz groba.

---