Nedavno, prilikom obilježavanja desetogodišnjice postojanja Sarajevskih svesaka, akademski profesori, književni kritičari i pjesnici, gg. Senadin Musabegović i Enver Kazaz, i gospođa urednica Vojka Đikić-Smiljanić, objašnjavali su kako je taj časopis nešto najznačajnije što se pojavilo u kulturi na prostoru bivše Jugoslavije, srdačno se zahvaljujući institucijama (Open Society Fund BiH, The Balkan Trust for Democracy, European Community, Goethe Institut Sarajevo, KulturKontakt Austria, Buybook, mr. Carl Bildt, i predstavništvima još 13 stranih zemalja) koje su prepoznale značaj projekta i pružile mu neophodnu podršku. Tom je prigodom Marko Vešović, pjesnik i član redakcije Sarajevskih svesaka, ambasadorima, direktorima kulturnih fondova, projekt-menadžerima, asistentima projekt-menadžera i simpatizerima Svesaka, umjesto prigodnog govora odlučio pročitati jednu pjesmu. Svi su bili jako zadovoljni. Posebno ambasadori. Oni su samozadovoljno pljeskali rukama, osmijehom koji nije bio isključivo ceremonijalan pokazivali su uvjerenost u svoju plemenitost i u značaj Sarajevskih svesaka.
Šta znače Sarajevske sveske u cjelini? Šta su one postigle za deset godina svog postojanja? Da li su one najznačajnija pojava na kulturnom prostoru bivše Jugoslavije? Ja neću o tome pisati. O tome bi se mogla napisati cijela knjiga. Kakav je, međutim, odnos sadašnje redakcije Svesaka prema književnosti? O tome bi se moglo govoriti u jednom tekstu.
O odnosu redakcije Sarajevskih svesaka, također, moglo bi se govoriti na osnovu teksta Muharema Bazdulja pod naslovom ”Psovka, bloody psovka” koji je uvršten u temat njihovog aktuelnog dvobroja (35-36, god. 2011).
Muharem Bazdulj počinje svoj tekst sljedećom rečenicom: ”Kad razmišljam u (sic!) funkcionisanju psovke u književnosti, obično se prisjetim dva stava što su ih izrekla dvojica velikih pisaca, obojica rođena u (tadašnjoj) Austro-Ugarskoj, a koji nekako (!), makar su im godine rođenja udaljene skoro dvije decenije, u duhovnom smislu pripadaju istoj epohi.” Ova prva Bazduljeva rečenica odaje dvije oznake njegovog načina pisanja: prvo, balast; drugo, maniju citiranja. Bazdulj u prvoj svojoj rečenici objašnjava ono što nije potrebno objašnjavati, što je neukusno objašnjavati, on odmah potcjenjuje čitaoca: kao da čitalac sam ne zna da jedan čovjek može pripadati istoj duhovnoj epohi kao i onaj koji je 20 godina mlađi od njega, kao da je čitalac poluobrazovan (kao Bazdulj) pa misli da bi takvo što trebalo napisati, kao da je čitalac intelektualni komarac. S druge strane, Bazdulj odmah citira. Cijelu prvu stranicu svog teksta ona prepričava ko su bili Cioran i Krleža, kad su rekli to što su rekli, kome su rekli, za koga su rekli itd. Njegovo citiranje je neumjereno, manijakalno, neukusno. Neko ko je već čitao Bazduljeve tekstove naviknut je na tako što: Bazdulj se nerijetko čini kao pisac koji uopće nije kadar razmišljati, već je sposoban samo pabirčiti. Čitalac koji prvi put čita Bazdulja u posljednjem broju Sarajevskih svesaka, doći će vrlo brzo do pretpostavke da je Bazdulj iluzionist koji svoju mislilačku nesposobnost skriva iza obilja citata.
1. ”Sjećam se jednog teksta Semezdina Mehmedinovića napisanog i objavljenog u vrijeme opsade Sarajeva. U njemu on komentariše navadu autora okupljenih oko Ljiljana (lista koji Tarik Haverić naziva ‘biltenom klerofašističke internacionalne za Bosnu i Hercegovinu’)” (142)
2. ”Zato u istom tekstu na jednom mjestu kaže, i opet parafraziram, da od svoje rane mladosti, otkad je počeo da piše, ne osjeća potrebu da na papiru psuje, ali u kontekstu u kojem bi psovka bila zabranjena ili nepoželjna, lične sklonosti padaju u drugi plan, pa i on jebiga mora opsovati. To jebiga tu je predstavljalo demonstraciju slobode.” (142)
3. ”Postoji on čuvena fraza Veselka Tenžere, napisana nekad krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, da novinarstvo počinje tamo gde prestaje hrabrost.” (142)
4. ”U čuvenom završetku Grobnice za Borisa Davidoviča Kiš piše o naravoučeniju ‘da za pisanje nisu dovoljna samo muda’.” (142)
5. ”U svojoj autobiografskoj knjizi Smrt je neprovjerena glasina, Emir Kusturica je nedavno progovorio…” (142)
6. ”Psovka nekad funkcioniše kao žargon autentičnosti (ovdje izvan adornovskog konteksta).” (142)
Sve ovo je Bazdulj uspio iscitirati samo na 142. stranici!
Svi ovi citati i parafraze su fraze. Čuvene fraze! Bazdulj njima ne kaže ništa novo. Jugoslavenski socijalizam nije prevazišao konzervativni moral. Nekom je aparatčiku smetalo kad čuje u filmu psovku. Semezdin Mehmedinović je tek zato jebiga-tek-nekad-morao opsovati. Ali to ne znači da su za pisanje dovoljna samo muda. Možda Bazdulj i misli da su sve ove tuđe riječi nešto novo – jer je njegov ukus jednak ukusu jednog blatobrana, ali čini se da on ne citira zbog samih rečenica, već prije zbog imena autora: on tako, kao dijete, već godinama repetira Danila Kiša, jer je intelektualno dijete, jer želi da se na taj način nametne kao književnik, da tom agresijom pretvori sebe u prvu asocijaciju pri spomenu Danila Kiša. A to što on ne razumije rečenice tog Danila Kiša, što nije uopće pažljivo iščitao to o čemu govori, to je njemu izgleda sasvim druga stvar.
Razumijevati rečenice, jeste, i mora biti važno svakome (redakciji Svesaka, na primjer) ko misli da literatura nije neozbiljna poput pojave Muharema Bazdulja. ”U čuvenom završetku Grobnice za Borisa Davidoviča Kiš piše o naravoučeniju ‘da za pisanje nisu dovoljna samo muda’.” Urednik Sarajevskih svesaka je morao znati, ako već Bazdulj ne zna, da Danilo Kiš nije u svojoj prozi mogao pisati ”o naravoučeniju”, već je jedino mogao napisati basnu s tim naravoučenijem.
Sve ovo Bazduljevo baljezganje je tek sitnica spram jezgre njegovog teksta u kojoj se tvrdi da je pjesma ”Mater vam jebem” popularnog repera Ede Maajke – umjetničko djelo!
Nakon što je naveo kako su filmovi Emira Kusturice bili pod pritiskom jugoslavenskih cenzora, Bazdulj piše: ”Psovka je zapravo stilski najzahvalnija na tom nekom međuprostoru između estetike i angažmana. Kad ono što se želi reći ne staje ni u politički komentar ni u larpurlartistički haiku. Postoje umjetnička djela koja upravo počivaju na psovci. Citiraću ovdje u cijelosti pjesmu Ede Maajke koja o poslijeratnoj Bosni i Hercegovini i ukradenoj budućnosti ogromne većine njenih građana govori više nego tomovi antologizirane poezije štampane u zlatotisku i hvaljene na humanističkim katedrama lokalnih univerziteta.”
I pravi sljedeću, polupismenu, transkripciju pjesme:
Ovako,/ Kod nas se od Dejtona godine broje / ljudi se ljudi broje i svako glasa za svoje / brđani postaju građani / do jučer svjetla gasili sjekirama, a sad su u odijelima / Mirnese, sredi ih Mirnese, jebi im mater/ ako se ti počneš prodavat’ i tebi ću mater jebavat/ da znaš, nije bitna ideologija, bitna je biologija/ bitna je genetika balije, ustaše i četnika/ svaka ovca svome krdu, krave uz telad/ u šarena vrata gledat, jedni drugima mater jeba/ znam ko je počeo rat, znam šta je glad/ znam kad su Šešeljevci došli u moj grad/ pričam o onom kako je sad, slabo se mičemo s mjesta/ puni smo rupa k'o naša cesta / često vučemo ručnu – vidi svaki biser/ išli bi naprijed al’ volimo taj rikverc/ postalo nam je navika da ne radi ni jedna fabrika/ malverzacije prešutimo, gazde ne ljutimo/ navikli se, na gebiru i u miru/ mladi iz zemlje bježe, izbjeglice se vrati’ neće/ ne moraju, nek zarađuju, nek nam šalju para/ mi ćemo živi u mraku i jedni drugima jebavat majku./ Cijela država plaća reket/ po kućama oružje od rata – čuje se zveket/ imamo mina ko jagoda, pune oranice/ al’ neće brati urod ovi što su pravili sadnice/ bole nas kite, imamo resursa više/ pogotovo metala, govana, metana to je naš zrak i hrana – s tim nas vođe hrane / ne znam za vas, ja sam sit, u mene više ne stane/ svako kurac u državi puši, zatvara uši/ pred nepoznatim ljudima držim jezik za zubima/ da l’ selam, zdrav, bog? Kako je pravo?/ ne znam više šta da kažem, u sranju da se ne nađem/ bae u uho bubu, sviraju ratnu trubu/ ljude drukčijeg pogleda imaju na zubu/ a da im isprave pogled poslaće jedan odred/ da im zapaljenu kuću gledaju kroz dvogled./ Al’ nema ratne nevere što može uništit temelje/ onaj korijen kuće u kojem su naše duše/ onu burmu i lanac što u temelj baci Bosanac,/ kad kuću pravi u temelj dio sebe stavi/ sruši do temelja, ne ide temelj on će ostat’ vječan ko Sava/ Mater vam jebeeeeeem!/ Mater vam jebeeeeeem!/ Mater vam jebeeeeeem!/ Mater vam jebeeeeeem!
Bazdulj, dakle, pjevača Edu Maajku drži za pjesnika. I to za najvećeg pjesnika naše savremenosti! Njegova pjesma, jedna-jedina pjesma Ede Maajke, kako kaže Bazdulj, ”govori više nego tomovi antologizirane poezije štampane u zlatotisku i hvaljene na humanističkim katedrama lokalnih univerziteta.” To Bazdulj govori odlučno kao da je vrstan poznavalac poezije, a ne Muharem Bazdulj.
Ja sam maloprije spočitavao Bazdulju što ne piše vlastite misli. To načelno stoji kao prigovor, prigovor koji se može uputiti svakom kompilatoru i eklektičaru. Bazdulj je ipak specifičan slučaj, pa u vezi s njim možda nije pravilno postavljati univerzalne zahtjeve. Jer to onda dovodi do još većih problema. Kad on, tj. Bazdulj, počne sam, tj. bazduljski, sastavljati štogod, onda njegov tekst poprima karakter iritantnih životinjskih zvukova ili mašinske škripe.
Bazdulj, naime, jednim zamahom, kao neki književnokritički Zeus, poništava vrijednost cijele naše savremene poezije protivstavljajući joj pjesmu jednog popularnog pjevača kao vrhovno mjerilo, kao estetski Olimp. Zanimljivo je upitati se da li je Bazdulj svjestan u potpunosti značenja svojih riječi. Uvijek je to zanimljivo s Bazduljevim rečenicama. Ako on kaže da pjesma Ede Maajke govori više o našoj stvarnosti negoli tomovi naše savremene poezije, antologizirane, on onda time tvrdi da je Edo Maajka bolji pjesnik negoli, na primjer, Miljenko Jergović ili Mile Stojić. Kada Bazdulj – ukoliko smogne intelektualne snage – postane svjestan ovog smisla svojih rečenica, onda ga već vidim kako moli redakciju Sarajevskih svesaka da spale čitav tiraž, a izgleda da i oni (redakcija) imaju toliko razumijevanja prema njemu (B. Muharemu) da bi mu i to dopustili.
Nije uopće sporno je li ova pjesma Ede Maajke najbolja pjesma u našoj savremenoj literaturi, sporno je samo zašto Bazdulj tvrdi da ”Mater vam jebem!” jeste poezija.
Bazdulj je govorio kako psovka može biti funkcionalna u umjetnosti i navodio primjer Kusturice. Odgovarajući na prigovor socijalističkih cenzora ”da psovke ničemu ne doprinose u filmu, te ih ne bi trebalo reproducirati”, Bazdulj kaže, ako postoji film u kojem psovke zbilja nečemu doprinose, to je upravo Otac na službenom putu. ”Dovoljno je sjetiti se glasovite replike: Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj!” Bazdulj na osnovu tog odnosa (Kusturica – socijalističko društvo), slijedeći tu logiku, tvrdi da je i kod Ede Maajke psovka funkcionalna u umjetničkom smislu, previđajući osnovu razliku između Oca na službenom putu i Mater vam jebem, tj. da Kusturica pravi svoj film u mnogo konzervativnijem društvu, u društvu u kojemu je vladala cenzura, dok Edo Maajka psuje u liberalnijem društvu, u vremenu pronografskom i psovačkom, niko ga ne cenzuriše, naprotiv – popularan je. Tako je nategnuta teza da pjesma Ede Maajke, u današnjem kontekstu, može funkcionisati kao estetska provokacija. Kad svi psuju, onda više psovač ne može biti avangarda.
Dalje: pjesma Mater vam jebem je vreća popucala od pretnatrpanosti frazama, misaonim i emocionalnim. Edo M. pjeva ono što svi misle, osjeća onako kako svi osjećaju, jezikom koji svi govore. Makar ne mogli u potpunosti teorijski pozitivirati poeziju, uvijek znamo da se ona svojim jezikom, svojim sadržajima i efektima koje proizvodi nešto kvalitativno različito od onoga što ona nije, svjedno, bio to razgovor dva prijatelja u mehani ili soneti Muharema Bazdulja. Ljudi se ljudi boje i svako glasa za svoje; do jučer svjetla gasili sjekirama a sad su odijelima; svaka ovca svome krdu, krave uz telad; postala nam je navika da ne radi nijedna fabrika; mi ćemo živit u mraku i jedni drugima jebavat majku itd. Pjesma Mater vam jebem, krcata frazama koje o bh. stvarnosti govore ”građanski mediji”, narodnim dosjetkama, poslovicama, vicevima, okoštalim metaforama, jednostavnim, banalnim rimama, i samo estetskomorfološki srednjoškolac poput Muharema Bazdulja može reći da je to poezija, jezik s razlikovnom obilježjima koja ga odvajaju od jezika nepjesničkih žanrova.
Da ova pjesma nije poezija pokazuju i pokušaji M. Bazdulja da konkretnom analizom dokaže da jest. ”Pjesma”, piše Bazdulj kao da polaže maturski ispit, ”istovremeno funkcioniše i kao autopoetički manifest, ali i kao specifična ispovijest lirskog subjekta koji vjerovatno jest, ali ne nužno, identičan s pjesnikom.” Jedan relativan sud, uzrokovan Bazduljevom đačkom bojažljivošću da bilo šta tvrdi i željom da ne kakogod ne bude u krivu, kazan je, kao i bilo koji homerski epitet, da ne kaže ništa. Kazan je da ispuni formu, da popuni temat u Sarajevskim sveskama. Da se Bazdulj Muharem, pjesnik i esejista, prozaista i publicista, može još više dičiti svojim pjesničko-esejističko-prozaističko-publističkim zvanjem. Samo to.
”Dirljive su zapravo i simplifikacije u ovoj pjesmi, pa i ono što bismo mogli nazvati promašajima ako bismo čitali pjesmu na način na koji se čitaju politički komentari”, kaže Muharem Bazdulj, ljubitelj simplifikacija. Edo Maajka (ili njegov lirski subjekt, koji je vjerovatno identičan njemu, ali možda i nije!) naivno vjeruje u političkog demagoga Mirnesa (Ajanovića), i to je Bazdulju s jedne strane smiješno, a s druge strane, ni manje ni više nego, tragično. Smiješno je i tragično samo to što Bazdulj ovo naziva poezijom. Jer hiljade ljudi slično, isto, danas vjeruju i nadaju se raznoraznim demagozima, i govore naivno, isto kao i Edo Maajka, ali ambivalentne utiske koje ostavljaju na nas ne prepoznajemo kao estetske, ne mislimo za sve te neoriginalne smiješno-tragične svijesti da su pjesničke.
”Kad kaže da znaš, nije bitna ideologija, bitna je biologija, Maajka izvrće onj Stingov stih (iz pjesme Russians): We share the same biology / Regardless od ideology; isto tako burma i lanac što ih u temelj baci Bosanac nužno podsjećaju na onaj neposredno predratni refren: Prsten i zlatni lanac, daće ti Bosanac, samo da te jednom poljubi”, tumači Muharem Bazdulj čiji je krug asocijacija jednak sljedećem – O.
”Kad govori o ratu i poratnoj stvarnosti, diskurs je najbliži diskursu političkog komentara. Pa ipak, da pjesma bude u pravom smislu pjesma, da bude poezija, a ne bizaran spoj bljeskova inteligencije netipičnih za (barem ovdašnji) tipične hip-hop lyrics i žurnalitičke retorike, najzaslužnija je upravo – psovka. Ponovljena četiri puta, pomalo refrenski, ona je srce i duša pjesme; ona je, uostalom, i njen naslov”, objašnjava Muharem Bazdulj koji o poeziji zna koliko i tele o nanotehnologiji.
U pičku materinu/ Skuplji duhan nego jučer, skuplja salama,/ postit ćemo i za vrijeme ramazana./ Država se zadužuje kod MMF-a,/ al’ bit će k'o meso crven tepih za vrijeme SFF-a./ Ma, nećemo pomrijet, hranimo se nacionalizmom,/ k'o ribizlom, pod američkom smo čizmom./ Legalni smo vanzemaljci, / Hrvati, Srbi i Bošnjaci./ Zgureni, zgaženi, zgurani u mulj,/ postali smo budale, nepismenjaci./ A kako bi sve bilo bolje da smo barem/ svi načitani k'o Bazdulj Muharem./ Ah! Ah! Ah! Oj!/ Beeeeeiha, zar bi mogla ti, u pičku materinu otići?/ U pičku materinuuuuu!/ u pičku materinuuuuu!/ u pičku materinuuuuu!/ u pičku materinuuuuu!
Ako je pjesničko umijeće aludirati na stihove Stinga, staviti psovku u naslov, opričati nešto o socijalnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, aludirati još na koji stih Harija Mata Harija, ponoviti naslov četiri puta na kraju, onda je ovo što sam maločas napisao umjetničko djelo. O, gle, iznenađenja! Nikada ne bih znao da je biti umjetnik tako lako, da je poezija tako jednostavna, dok mi g. Bazdulj Muharem, kao čitatelju Sarajevskih svesaka, nije objasnio. O, miserere mei Deus!
Bazdulj na kraju ovog svog književnokritičkog biliga poredi Edu Maajku čak s Jamesom Joyceom. Evo i na kojem osnovu: ”Ta psovka”, piše Bazdulj, ”to Mater vam jebeeeeeem!, nad kojim su se svojevremeno (!) na televiziji združeno skandalizovali Goran Milić i Slaven Letica je primjer slučaja gdje je psovka nužna upravo zbog umjetnosti i umjetničkog efekta. Stotinjak godina prije Ede Maajke, James Joyce je bio spreman odustati od publikovanja svojih Dablinaca jer je od njega traženo da iz rukopisa izbaci adjektiv bloody koji je u to vrijeme bio doživljavan kao svojevrsna psovka. Joyce, naravno nije pristao.”
Ponovo, dakle, Bazdulj nesvjesno mijenja stanovište i vrednuje psovku Ede Maajke sa stanovišta konteksta u kojemu ona nije bila izrečena: ”svojevremeno” su se zgražavali, danas psovka nije nešto u toj mjeri nečuveno. A da i ne govorim o nepametnom poistovjećivanju konzervativnog okvira u kojemu Džojs piše i današnjice u kojoj svaki drugi čovjek psuje i svaki treći film je pornografski. Osim toga, Bazdulj pridaje preveliku umjetničku važnost riječi bloody – čini mi se da bi Džojsova pripovijetka u estetskom smslu bila jednako vrijedna i da je Džojs izbacio tu riječ, jednako kao što mislim da je Džojs htio zadržati tu riječ prije svega zbog slobode, zbog principa autonomije literature. Nije Džojsova pripovijetka dobra zato što je napisao riječ bloody. Bazduljev oprimjeravanje funkcije psovke u književnom djelu je pogrešno. Džojs je spomenut samo zato što je Džojs.
”Postoje umjetnička djela”, poentira Bazdulj, ”u kojima psovka ima vrijednost tog Joyceovog bloody. Njima je psovka nužna. Postoje, međutim, i ona u kojima je psovka puko pomodarstvo, pseudotinejdžersko kreveljenje i pokušaj skretanja pažnje. Ključna je stvar znati razdvojiti jedna od drugih, a to zapravo spada u isti registar odvajanja ISTINE od LAŽI o kojem govori Danilo Kiš u eseju o Radomiru Reljiću.”
Očigledno je da Bazdulj koji tvrdi da je pjesma Ede Maajke umjetničko djelo, poezija, ne umije razlikovati književnost od ”pseudotinejdžerskog kreveljenja”, već je jedino njegovo umijeće da ubacuje citate iz Danila Kiša ma gdje stigne. U tom smislu, odvajanje laži od istine spada u isti registar kao i odvajanje Muharema Bazdulja od književnosti. Nije sporno da Bazdulj piše – htio sam na ovom mjestu reći ”pisali su i gori”, ali ima li gorega od M.B.-a? – sporno je samo kad Bazdulj misli da zna šta je književnost i kada mu to ovjere u Sarajevskim sveskama, i kada se Sarajevske sveske diče da su najbolji književni časopis u regiji. Bazduljev tekst, objektivno, ne bi mogao proći ni u Male sveske ili Palčić. Ali, objektivno gledajući, vjerovatno će Bazdulj nastaviti da objavljuje te svoje bezmozgovne mozaike citata i sopstvenih originalnih besmislica, pod imenom eseja, u tematima Sarajevskih svesaka, a ađutanti urednice Đikić-Smiljanić, gg. Enver Kazaz i Senadin Musabegović, će nastaviti hvaliti ”visoke standarde koje je redakcija kojoj pripadaju postavila”. Redakcija koja izgleda, kao i Bazdulj, ne zna šta je književno djelo hvalit će se i dalje pred gg. ambasadorima, aplaudirat će sebi samima, čitati pjesme ambasadorima, i kroz časopis, najznačajniji na prostoru bivše Jugoslavije, plesti i krojiti sudbinu naše literature. Sve će to tako biti, jer je objektivnost (spisateljskom heklaricom Muharema Bazdulja, npr, i književnokritičkim goblenima Musabegović-Kazazovim, npr.) učinjena smiješnom u savremenoj bosanskohercegovačkoj literaturi.
Kada sam prije nekog vremena prvi put pisao o romanima Muharema Bazdulja, Koncertu i Đauru i Zulejhi, jedino je Enver Kazaz, polemišući s Bazduljem oko nekih drugih pitanja, potvrdio negativne ocjene koje sam dao tim knjigama. Ništa ne bi bilo čudno, da Enver Kazaz nije bio urednik Đaura i Zulejhe. Ovako je više smiješno, nego čudno. Bilo bi razumljivo da je Kazaz mijenjao estetsku platformu, pa tvrdio takvo što. Ali nije: Kazaz je, baš kao i Bazdulj, u Sveskama, hvalio jednog pjevača-psovača (Damira Avdić Grahu, intelektualnog jednog gitaristu) kao pjesnika, kao našeg najvećeg tranzicijskog književnika, kao nosioca baklje. Bazdulj je s druge strane, kako je to Kazaz protumačio, sugerisao da sam ja njegova djela čitao Kazazovom, neznalačkom metodom, dakle, da sam ih ja vrednovao onako kako ih je vrednovao Kazaz, tj. urednik njegove knjige. Sve te protivrječnosti, sva šizofrenost te situacije, sva komičnost njezina, pokazala je da u našoj savremenoj literaturi ne vladaju razumski odnosi, već neko dadaističko silovanje logike, neki kazazovsko-bazduljevski apsurdni poredak, neko ludilo.
