Haris Imamović: Više volim angažovano govno, nego Macinu tortu

O Bojanu Saviću Ostojiću, subjektivno (3)

 

‘’Jesi, Harise, ostrašćen si i uskogrud’’, repetira u svom odgovoru[1] epistolarno raspoloženi urednik Agona, kao da već nisam nekoliko puta, eksplicitno, bez ironije, potvrdio da jesam to što kaže – ostrašćen i uskogrudan. I ako je tako, čemu li onda ponavljanje? Možda je pomislio da je moje priznanje obremenjeno ironijom. Tu nije bilo ironije. Tako Savić, a ujedno i Ostojić, ili nije shvatio da nisam ironičan, ili traži da priznam ono što sam već priznao. U kojem slučaju je u većoj mjeri bio oslobođen od pameti, odlučite sami.

Treba li mu objašnjavati zašto nije ironično nešto što nije ironično? Trebam li mu stoput ponoviti da jesam ostrašćen & uskogrudan? Neću, jer – iako mi se nudi, epistolarno – ne želim da se dopisujem s njim. Ne razgovaram s drvećem: nisam sumatraista. (Niti sam bilo kakav pjesnik, svejedno što, između ostalog, i to Savić Ostojić tvrdi u svom odgovoru. To što je neko uvrstio neku moju pjesmu u publikaciju koja nosi ‘’saurednikovo’’ ime[2], ne znači da sam pjesnik.) Ne želim da pišem Saviću, ne pokušavam u bilo šta ubijediti Ostojića; pišem za čitaoce SIC-a, E-novina, a  izgleda i Balkanskog književnog glasnika (premda uredniku ovog posljednjeg portala nikad nisam dao odobrenje da prenosi moje tekstove).

Parnasovsko drvo saznanja

Tim čitaocima pišem o BSO-u, ne zato što je on originalna pojava, već zato što je eklatantan reprezent jednog književnog drvoreda. On je jedno od onih dučićevskih intelektualnih stabala koja nisu previše zainteresirana za promjene u okolnoj stvarnosti (saznanje proljeća, kiše, oluje bilo čega), već su uglavnom zaokupljena vlastitim častohlepnim držanjem. – ‘’Idem, volim se i nosim kap’’, kaže taj čuveni Francuz iz Mionice u svojoj pjesmi ‘’Maco!’’. ‘’Maca sam koja najlepše prede kad je na silu maze’’, kaže u istoj pjesmi ta maca koja ‘’sauređuje’’ portal Jurodivi.

Nije čudo što se to stablo zvano ‘’saurednik’’ Agona i Jurodivog nije moglo iznenaditi kad nisam pohitao da kažem: Nisi u pravu, maco, nisam ostrašćen; lažeš, mačko, kad kažeš da sam uskogrudan. Nije to drvo mudrosti moglo primijetiti da sam ubrao sa njega kiselu jabuku saznanja (o vlastitoj ostrašćenosti & uskogrudnosti), jer ništa drugo ne vidi ta parnasovska drvena mačka osim vlastitog ‘’neostrašćenog’’ častohleplja, osim svoje drvene ‘’apoloničnosti’’. Ništa ta Maca ne može vidjeti, jer ni u šta drugo ne gleda osim u svoju sebe. U svoju macu.

          Mea culpa lažnog dr. Tulpa

U svom pisamcetu, Verter iz Agona je konačno pokušao obrazložiti jednu svoju ocjenu, što – s obzirom na sve njegove prethodne stavove u ovoj polemici – treba pohvaliti. Mali je to korak za čovječanstvo, ali veliki za Bojana Savića Ostojića.

Naveo me je, kaže, kao primjer kritičara, kojem vlastite strasti nisu pomagači, već neprijatelji u procesu spoznaje. Tvrdi kako zaključak o nekome ili nečemu imam u glavi i prije nego što počnem da istražujem. ‘’Kada se, sutradan po objavljivanju, ispostavi da je argumentaciju zasnovao na netačnoj informaciji i da mu je tekst pao u vodu, kritičar se neće zbuniti niti povući tekst’’, kaže. I onda kao konkretan primjer vlastite teze navodi izvinjenje koje sam, u intervjuu datom Oslobođenju, uputio pjesniku Alminu Kaplanu:

Zahvaljujem se – kažem ja u tom intervjuu i Savić-Ostojićevom odgovoru – ovom prilikom članu redakcije tog portala koji me je blagonamjerno obavijestio da je navedena informacija netačna, te se izvinjavam Kaplanu ukoliko se osjetio povrijeđenim, zbog tog mog pogrešnog navoda.

BSO me tako mojim vlastitim riječim pokopao.

‘’Po svaku cenu napadaj, pa se (ako se ispostavi da si pogrešio) izvinjavaj. Napadaj da bi se izvinjavao’’, određuje ‘’saurednik’’ Agona prirodu moje metode, primjećujući da sam, u prakseološkom smislu, smiješna pojava.

Izvinjavam se Saviću Ostojiću zato što je glup

Stvari ipak nisu onakve kakvim ih BSO predstavlja. On je, naime, svojim argumentom u pokušaju uspio samo ismijati sebe vlastitog, dokazavši još jednom da je jedno obično intelektualno drvo.

O čemu govorim? Navedena amealkupacija, koju sam uputio Kaplanu, nije izvinjenje, već ‘’izvinjenje’’. Prosječan poznavalac savremene bosanske književnosti može vrlo lako – a može i neupućen, pametan čitalac – prepoznati ironiju kad pročita rečenice iz tog intervjua što idu odmah nakon fragmenta koji je BSO naveo:

Istina je sljedeće: Kaplan je napravio izbor iz Vešovićeve poezije i objavio ga (kao prvi prilog) na Stranama. S Kaplanom je radila intervju u Oslobođenju Amila Kahrović-Posavljak, a na Stranama je, odmah nakon objave izbora iz Vešovićeve poezije, objavljen intervju koji je s Miljenkom Jergovićem radio Elvedin Nezirović. S priličnim stidom, priznajem da sam, pišući 7000 maraka, pomiješao Kaplana s Nezirovićem, Amilu Kahrović-Posavljak s Kaplanom, Jergovića s Vešovićem, Kaplana s Vešovićem, Nezirovića s Amilom Kahrović-Posavljak i Kaplana s Nezirovićem.

S jednakim osjećanjima, dodajem da je i psihološka opaska o Kaplanovom odnosu prema klasiku naše poslijeratne književnosti – neistinita, budući da Kaplan u tom nepostojećem intervjuu nije izražavao – niti je mogao izražavati – poštovanje prema Vešoviću, već je Vešović u izboru vlastitih pjesama na Stranama i u intervjuu Amile Kahrović-Posavljak s Kaplanom – odao golemo priznanje mladom pjesniku Kaplanu.[3]

 

To je dio koji je Maca izostavila u svojoj ‘’argumentaciji’’, a koji jasno govori o pravom smislu mog izvinjenja. Kako je Vešović u izboru vlastitih pjesama (koji je načinio Kaplan), i intervjuu Amile Kahrović-Posavljak sa Kaplanom, mogao Kaplanu odati poštovanje? To se Maca ne pita. Ne pomišlja da želim reći kako Kaplan s tim ulizivačkim izborom Vešovićevih pjesama i sa jednakim odnosom prema Vešoviću u intervjuu datom Oslobođenju pokušava parazitirati na pjesničkom liku Vešovićevom, nadajući se, izgleda, da će na taj način i sam postati veličina.

‘’Što se tiče mojih uzora’’, kaže Kaplan, ‘’njih je mnogo i ja ih ne bih ovdje nabrajao. Međutim, pisac kojem se u zadnje vrijeme često vraćam i kojeg isčitavam je pjesnik Marko Vešović. Njegova poezija pripada vrhovima svjetske književnosti. Njegove dvije knjige, Osmatračnica i Kralj i olupina, stalno nosim sa sobom.’’[4]

Ne shvata Maca da, i ako sam napravio lapsus, to ne znači da se odričem teze ili da je ona neutemeljena: u intervjuu sam precizirao na osnovu čega je temeljim.

Zaboravlja Maca da sam u tekstu ‘’7000 maraka u Sibiru’’ – ako ga je uopće i pročitala – naveo (još jedan) dokazni primjer te teze: činjenicu da je redakcija portala Strane, predvođena navedenim Kaplanom, pozvala Vešovića da na svečanoj ceremoniji svečanim klikom na tipku (spejs, enter – ?) pokrene rad tog portala.

Maca najviše voli i najlepše prede kad je na silu maze. I ne može shvatiti da je biti književni mezimac ili krpelj nešto loše, zato što i sama već duže vremena kaplanizira na pjesničkom tijelu mrtvog T. Šalamuna, vjerujući da će, ako neprestano u javnosti bude sebe povezivala sa eminentnim pjesnikom, i sama postati eminentni pjesnik.

Pitajući se zašto je ta Šalamunova maca shvatila doslovno ‘’izvinjenje’’ Kaplanu, došao sam do dvije mogućnosti:

1. Ili je BSO kreativno glup pa stvarno ne prepoznaje ironiju;
2. Ili smatra svoje čitaoce lijenim kretenima. Pa tabloidski računa da ti čitaoci, takvi kakvi jesu, sigurno neće provjeravati u kojem kontekstu stoji to ‘’izvinjenje’’ koje je navedeno kao moj argument protiv mene. Ali opet je glup, jer ne piše ni za Kurir ni za Blic već za nekoliko stotina, da ne kažem desetina svojih čitalaca, od kojih dobar dio može vrlo lako izgubiti, ako ovako nastavi da se odnosi prema njima kao prema lijenim kretenima.

Žrtva vlastitog rasuđivanja

Da je BSO intelektualno drvo pokazao je to i sljedećom tvrdnjom: ‘’Svaki napad na ličnost autora obezvređuje kritiku. A to smo mogli videti u Vešovićevom odgovoru Đorđu Krajišniku gde ga između ostalog proziva za četništvo.’’

Kao prvo, da ‘’svaki napad na ličnost autora obezvređuje kritiku’’ – onda bi cjelokupno Ničeovo djelo bilo bezvrijedno, ukoliko uzmemo u obzir količinu i silinu njegovih napada na različite autore, od Davida Štrausa, preko Šopenhauera, Rusoa, pa sve do Vagnera. Sličan je slučaj i sa polemikama Krleže (‘’Dijalektički antibarbarus’’, ‘’Moj obračun s njima’’), Kiša (‘’Čas anatomije’’), Ujevića, Đ. Jovanovića, Marka Ristića (o Bogdanu Popović) i mnogih drugih.

Ne samo da je opravdano, nego bi trebala biti i obaveza da se ukazuje na negativne psihičke karakteristike učesnika u javnom, što će reći i književnom – životu. Na kraju krajeva, sam BSO je osjetio takvu jednu potrebu pa je javno ukazao na moje psihičke karakteristike, koje smatra negativnim. Drugim riječima, nije samo imao namjeru da govori o inteligibilnosti mojih tekstova, već je htio da kritikuje i moju ličnost. I ne samo moju, već i ličnosti autora Betona i E-novina za koje govori da su ‘’poremećeni’’ i ‘’kastrirani Srbi’’. I taj i takav BSO, drži lekcije o tome kako ne treba referisati ‘’na ličnosti’’, već samo ‘’na tekstove’’… Ta kontradiktorna mačka priznala je kako voli da ju se mazi, ali zašto bih je mazio, kad svojim prepotentnošću, zahtijeva da je umočim u kantu boje i ostavim da se skori.

Mačka je i u odgovoru na Jurodivom uspjela pogrešno protumačiti Vešovićev napad na Đ. Krajišnika. Ona, naime, smatra da je, formalno gledajući, nedopustivo da Vešović bilo kojem autoru, pa tako i Krajišniku, kaže da je četnik. S time se ne slažem. Najprije, kazati nekom da je četnik nije uopće napad na ličnost: četnik je ideološka odrednica.

Tako, na primjer, kad Vešović kaže Rajku Nogi da je četnik, Nogo ne samo da ne bi to doživio kao napad ‘’na ličnoj osnovi’’, već to uopšte ne bi doživio kao napad. Drugim riječima, ne griješi Vešović zato što kaže nekome da je četnik, već zato što kaže pogrešnoj osobi (Đorđu Krajišniku) da je četnik. Zato što govori neistinu s nepravednim ciljem da uvrijedi Krajišnika. Toga se Vešović već vjerovatno stidi. Ali ne i da je – kao što BSO tvrdi – pogrešno postupao kad je, obrazlažući detaljno, govorio Nikoli Koljeviću, Bećkoviću i Nogi da su četnici. Jer – naglašavam – time ne samo da ne govori neistinu, već ta istina dotične autore ne vrijeđa, pa zašto je ne reći?

          BSO i RIP Nogo

Osim što smatra da se ne treba baviti 90-im, da su autori E-novina i Betona ‘’poremećeni’’ i ‘’kastrirani Srbi’’, da rat i zločine treba prepustiti zaboravu, potisnuti – BSO ne vjeruje ni u istinu, već samo u tumačenja. ‘’Indikativno je’’, piše mi taj Verter, ‘’i to što u celom tvom tekstu opstaje antonomija (sic!) kritičar laže – kritičar govori istinu. I tu vidim problem u tvojoj metodi. Kritičar tumači: tačka. Svete istine nema.’’

Tumačenje, u smislu u kojem ga on izgleda zaziva, pretpostavlja sagledavanje stvari iz više uglova, s tim da su ti uglovi neizbrojivi i da nijedan ugao gledanja nije suštinski. Budući da nema istine – ne može se odjednom pogledati iz tih neizbrojivih svih uglova – ostaje nam samo da tumačimo, da dolazimo do novih uglova gledanja.

S tim relativizmom se ne slažem. Tačno je da tumačenje prepostavlja subjekta, a subjekt – zauzimanje određenih uglova gledanja, jer ne može ih sve zauzeti. Ipak, smatram da postoji hijerarhija među tim uglovima. Tako može postojati jedan, drugi, treći ugao itd. – ali nemaju svi jednaku vrijednost za spoznaju određenog predmeta ili pojave.

Da navedem jednostavan primjer. Ako posmatramo skakanje uvis, pretpostavićemo da je najvažnije vidjeti koliku je visinu dosegao skakač. E, sad, može neko posmatrati skakanje uvis iz ptičije perspektive, možda čak uoči nešto neobično što se ne vidi iz normalnog ugla gledanja (npr. izraz lica skakača okrenutog licem prema nebu), ali šta mu vrijedi taj izraz lica kad nije vidio ono najvažnije: koliko je uvis skočio čovjek.

Savić Ostojić je, kao mislilac, sličan tom čovjeku koji skakanje uvis posmatra iz ptičije perspektive. Pozivajući se na činjenicu da ne postoji samo jedno stanovište (‘’sveta istina’’), on neprestano insistira na drugom (ili trećem, četvrtom itd.) stanovištu kako bi relativizirao vrijednost onog najbitnijeg.

Tako kad govori o Vešoviću uvijek potencira važnost sekundardnih uglova, prešućujući, potiskujući ono najvažnije. On, naime, naglašava kako je Vešović ‘’nepristojan’’, ‘’prostak’’, ‘’napadač na ličnost’’, ali uvijek (u slučaju Noge, jednako kao i slučaju Đ. Krajišnika) prešućuje da li je Vešović u pravu kad za nekog kaže da je četnik. Da li je neko četnik ili nije, to je za Macu sekundardno stanovište – važnije joj je da li je neko pristojan ili nije. Da li nekog mazi ili ne mazi. – I tako, budući da Vešović nije pristojan, Maca relativizira, obezvređuje svo njegovo djelo.

Nije sporno govoriti i iz drugog, trećeg, četvrtog ugla, ali kad to nije sredstvo relativizacije primarnog stanovišta. Da li je Đorđe Krajišnik četnik – ili nije? Da li je Rajko Petrov Nogo – ili nije? – Ne upitati se o tome, i ne odgovoriti na to pitanje – a kritikovati dotične Vešovićeve stavove, smatrao bih smiješnom glupošću da mi napamet ne pada sljedeće: Maci nije cilj da, isticanjem sekundarnog, odbrani Krajišnika koliko da odbrani Nogu i obezvrijedi Vešovićevo djelo.

Evo na osnovu čega sam to pomislio: ‘’Jednom sam’’, kaže BSO u svom odgovoru, ‘’pisao o knjizi Predraga Čudića Vejači ovejane suštine. Superiornu kritiku poezije D. J. Danilova i R. P. Noge u ovoj knjizi je upravo upropastila (sic!) autorova ostrašćenost: spuštanje na lično.’’

Nemoguće je misliti o jednoj kritici da je superiorna, i samo zato što se njen autor u pojedinim trenucima ‘’spušta na lično’’ oduzeti joj svaku, ama baš svaku vrijednost, kazavši da je ‘’upropaštena’’. Ako je Čudić na superioran način dokazao da su Nogo i Danilov loši pjesnici, onda je to određena činjenica, koju, u ontološkom smislu, ne može negirati nikakva druga činjenica, pa i ona da Čudić u pojedinim trenucima govori o ličnosti RIP Noge na način, o kojem su maloj maci u vidu Savića Ostojića u osnovnoj školi govorili da je protivan pravilima pristojnosti.

Mogao je BSO iznijansirati svoj stav pa kazati da je Čudićeva kritika ‘’ponešto obezvrijeđena’’, ili ‘’prilično obezvrijeđena’’, ili makar ‘’dovedena na rub propasti’’. Ali, ne, BSO je odrješito utvrdio da je kritika istovremeno i superiorna i ‘’upropaštena’’, ‘’dovedena do propasti’’. To Maca tvrdi: da je Čudićeva superiorna kritika uništena, da je bez ikakve vrijednosti – dakle, ne treba je ni čitati, ni uzimati zaozbiljno. I to odsustvo iznijansiranosti nije samo prevelika logička greška, već se ta greška previše puta kod Mace ponavlja da bi bilo opravdano suzdržati se od sumnje kako iza svega toga stoji politički motiv.

Ne vjerujem, naime, da je koincidencija to što BSO relativistički, uz pomoć ‘’drugih uglova’’, pristupa svakom kritičaru srpskog nacionalizma na kojeg naiđe. Ne baveći se gotovo nikad tačnošću njihovih primjedbi na račun nacionalista, on naglašavanjem nekog njihovog u suštini nebitnog ‘’nedostatka’’, poput ‘’nepristojnosti’’, nastoji u potpunosti obezvrijediti vrijednost njihovih djela. Količina volje koju taj ‘’saurednik’’ u posljednje vrijeme ulaže u razračunavanje sa različitim kritičarima srpskog nacionalizma, jednako kao i neubjedljivost njegovih zvaničnih estetsko-bontonskih razloga – uvjerila me kako je njegova književnoteorijska djelatnost vođena motivima političke prirode.

Možda i BSO i ja pišemo sranja, ali to nisu ista sranja

Nisam pisao o Saviću Ostojiću ovako detaljno samo zato što je javno rekao da sam (iako teorijski potkovan, ipak) uskogrudan & ostrašćen. Jesam i zbog tog, ali nisam samo zbog toga.

BSO mi je dosađivao šaljući mi svoje i knjige svojih prijatelja, link na Agon, objašnjavajući mi u inboxu kako smo na istoj strani, budući da je i on protiv angažovane književnosti…Pokušao sam mu objasniti da ne dijelim njegovo mišljenje o ‘’autošovinističkom stvaralaštvu’’ Tomislava Markovića i Mirka Kovača, ali – kao što ste mogli vidjeti – on ima priličnih poteškoća u razumijevanju (mojih) jednostavnih rečenica… Dobro, mislio sam, neka u inboxu misli šta hoće, važno je da javno ne pokušava koristiti SIC kao oružje u lovu na ‘’kastrirane Srbe’’.  Ali nakon što me je taj ‘’saurednik’’ apostrofirao u Oslobođenju – istražio sam malo i otkrio da je (bez odobrenja) prenosio moje kritičke opservacije na temu angažovane književnosti na istom portalu na kojem je objavio svoje posljednje pisamce.

Tako sam shvatio da ću morati da se branim ne samo od napada, koji mi je uputio na stranicama Oslobođenja, nego i od ljubavi, koju mi je upućivao na stranicama Jurodivog. Htio sam da jednom i zasvagda toj samoprozvanoj maci, kao i svim sličnim pseudoestetama, objasniti detaljno zašto SIC-ova kritika angažovane književnosti ne može i ne smije imati veze sa ‘’čisto književnim’’ lovom na ‘’kastrirane Srbe’’: niti počiva na istom shvatanju autonomije književnosti, niti su joj isti motivi, niti cilja na iste (političke) reperkusije.

Budući da mi ne zvuči dovoljno nevjerovatno da bi i BSO mogao, sutra-prekosutra, na osnovu svoje kritike ‘’kastriranih Srba’’ amnestirati od svake odgovornosti sve one koji su na izborima podržavali i odobravali genocidne aktivnosti Karadžića i Miloševića, jednako kao što to trenutno radi Muharem Bazdulj u Politici i Vremenu – drago mi je što smo i zvanično raskinuli naše esteticističko prijateljstvo, posebno zato što sad imam mogućnost, zlu ne trebalo,  da kažem kako sam ga, isto kao i Bazdulja, provukao kroz toplog zeca vlastite pažnje u SIC-u (još) dok je bio idiot in development.  Prosto uživam u tome što Saviću Ostojiću, nakon ove polemike, nikad više neće pasti napamet da prenosi moje tekstove na ‘’Jurodivi’’, ili da na bilo koji način, u Sloveniji, Etiopiji ili bilo gdje drugo, poistovjećuje moje književne stavove sa svojim.

Nadam se da će i ostali, njemu slični ‘’esteticisti’’ i novoštokavski[5] borci protiv ‘’autošovinističke’’ književnosti izvući pouku iz ovog. Bolje im je da me ne testiraju. Ne propovijedam angažovanu književnost, ali više volim angažovano govno, nego njihovu tortu.

---