Sinoć je u Muzeju književnosti BiH upriličeno predstavljanje radnog stola Ive Andrića. Kako je pojasnila Charlotte Hermelink, direktorica Goethe instituta, koji je i organizovao ovu jedinstvenu kulturnu manifestaciju, riječ o stolu za kojim je Andrić radio pola godine za vrijeme svoje službe u Ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj, od 1939. do 1941. godine.

„Pola godine je radio za njim, i još se tačno ne zna da li je nešto napisao na njemu iz literature“, kazala je Hermelinkova. Neko bi se mogao zapitati – čemu potonja obavijest? Zašto je prenosimo, i zašto je uopće izrečena? I ko smo mi da to pitamo? I šta nam je ovaj pisaći sto od slavonske hrastovine nažao uradio, pa da to pitamo? Kao da on nema pravo, samim svojim postojanjem, ujedno opravdavati i svoju muzejsku eksponiranost.

Stolovi svakako zaslužuju muzejske počasti, budući da su odigrali izuzetnu ulogu u evropskoj duhovnoj historiji. Još od sv. Tome Akvinskog, koji je toliko jeo da su mu morali odrezivati dio stola, čineći ga dovoljno konkavnim da bi sholastički primogen mogao uklopiti u njega svoju konveksnu pojavnost; pa sve do Kafke, koji je govorio o svojim mukama sa građanskim stolom, koji ima tamo gdje su obično koljena dva drvena šiljka, pa kad čovjek sjedi mirno i piše nešto građansko, onda se osjeća ugodno, a ako se uznemiri i tijelo mu samo malo uzdrhti, šiljci će mu se neizbježno zabosti u koljena. („Mogao bih ti pokazati tamonomodre masnice“, piše on u pismu Oskaru Pollaku.)

A ako se ipak neko i dalje pita o svrsi istaknute izjave direktorice Goethe instituta, onda moram reći da ne znam zašto je važno da se ne zna da li je Andrić pisao književnost na izloženom radnom stolu, tj. zašto je organizator to istaknuo, zatim zašto su novine o tome izvijestile, niti zašto sam ja to uopće prenio ovdje.

Možda Andrićev sto an sich ne bi bio u dovoljnoj mjeri uzbudljiv za sarajevsku književnu publiku, da je kojim slučajem van svake razumne sumnje utvrđeno da je na njemu stvarao književna djela, ili da ih nije stvarao na njemu. Možda.

Helem nejse, što bi rekao predmetni nobelovac. Vratimo se iz tuđine pretpostavki u domovinu neupitnosti; ali kad smo već kod mudrih Andrićevih izreka, ne vraćajmo se previše. Niti premalo, već umereno. Na sinoćnjoj promociji Stola, govorio je književnik i publicista Mile Stojić, što je naravno prirodan izbor, s obzirom na fonološko srodstvo koje ga vezuje sa uglednim gostom.

I dok je Sto, vjerovatno vođen geslom velikog vezira Jusufa, sve vrijeme mudro šutio, Stojić je govorio o njemu i Andriću, podsjetivši, između ostalog, cijenjeni publikum i na Andrićevu izreku: „Ne volim da govorim, volim da pišem, a ne volim da o meni drugi ni govore ni pišu.“

Ako se nekome učinilo da je Stojić tako, uz Andrićevu posthumnu podršku, uspješno izvršio intelektualni sepuku, moraće se razočarati, jer je novinarka „Oslobođenja“ Edina Kamenica ponudila neoborivu argumentaciju za suprotan zaključak.

„No, sigurni smo“, piše ona, „da bi i samome Andriću, da se kojim slučajem našao večeras u Muzeju, bilo drago čuti to što je književnik Stojić, sjedeći za Andrićevim stolom, govorio o jedinom nobelovcu iz književnosti koji potiče iz bivše Jugoslavije, podsjetivši na neke trenutke iz piščeve karijete diplomate, ali i života nakon Drugog svjetskog rata.“

Ne možemo a da se ne složimo sa ovom plauzibilnom procjenom gđe Kamenice, posebno ako uzmemo u obzir – a na osnovu samog njenog izvještaja – da je Stojić iznosio pikanterije iz Andrićeve nezvanične biografije.

Tako Andriću ne bi bilo samo drago, već bi naprosto uživao da je slušao dok je Stojić prepričavao situaciju iz 1955. kada je usred Beograda osvanula fotografija na kojoj je zabilježen trenutak potpisivanja savezništva između Jugoslavije i Hitlerove Njemačke (odnosno Andrićevo učešće u istom), pa je nobelovac tražio od Milovana Đilasa da se ta fotografija čim prije ukloni, što ne samo da je učinjeno, već je pisac dobio i cigarate koje su do tada pušili samo Tito i Đilas. Jer kako da bude samo drago jednom piscu, kad je u publici i sluša kako se govori o njegovom epoletiranom kolaboracionizmu ili pak oralno-bronhijalnim zadovoljstvima kojima ga je KPJ opskrbila.

Generalno, ima Stojić običaj da o mrtvim piscima govori stvari, kojima bi ih, da ga čuju, još kako obradovao. Toliko da bi vaskrsnuti vjerovatno odmah ponovo umrli od sreće da čuju sve to nihil nisi bene. Podsjetiću samo na in memoriam Izetu Sarajliću, koji je – kako je Sinan Gudžević, kasnije, dokazao – Stojić napisao na stranicama „Dana“ u duhu anonimne skromnosti, a čiji bi se zaključak mogao poistovijetiti sa Andrićevom mišlju: „Od krmka se kurban ne pravi.“

U autobiografiji, Majakovski piše da je, nekad u vrijeme sedmpoznaničkog sistema („Stekao sam sedam poznanstava za ručavanje“), kad je pisao „Oblak u pantalonama“, i kad je u njemu jačala svijest o bliskoj revoluciji, krenuo u Mustamjaki, gdje je naišao na Gorkog. Pročitao mu je dijelove „Oblaka“, a raznježeni Gorki mu je natopio prsluk suzama. „Ganuli ga stihovi. Zamalo da se uobrazim. Ubrzo se ispostavilo da Gorki jeca na svakom pesničkom prsluku. Ipak, prsluk čuvam. Mogu da ga ustupim nekom za provincijski muzej.“ (V. M.)

Andrić je negdje napisao da šutjeti može samo onaj ko ima šta da kaže, a ja ću, nakon što napišem iduću tačku ušutjeti, jer ne bih imao više šta da kažem, osim još jedino da uputim iskrene pohvale i srdačne čestitke rukovodstvu Muzeja književnosti Bosne i Hercegovine, što obogaćuje duhovnu ponudu Sarajeva upriličavajući manifestacije poput ugošćavanja Andrićevog stola.