(Veselo čitateljstvo, kako vam čitanje našeg časopisa ne bi bilo previše dosadno odlučili smo angažovati čuvenog okultistu iz doline rijeke Bosne, Nijaza V., majstora spiritizma i specijalistu za čitanje budućnosti iz smokvinih listova. Njegov zadatak je da se pobrine za atraktivne sadržaje, da iz nepreglednih prostranstava futura iskopa znanstvene misterije i otkrića natprirodnih fenomena, da unese slovo iracionalnog i zaumnog života na stranice našeg časopisa, inače ispunjenog bespotrebnim i svakom dobro poznatim tugaljivim svakodnevnim sadržajima. Za ovu priliku, za prvi put, Nijaz će napraviti nešto velebajno, nešto što prelazi granice običnog zadovoljstva u tekstu, nešto socijalno angažovano, nešto patriotski osviješteno, jednostavno, nešto što je više od nečega. Nijaz će, posredstvom spiritističke veze, prenijeti odlomak iz jedne knjige koja će u budućnosti našeg naroda biti od krucijalne važnosti, alfa i omega njegova tu i za-se bitka, zvijezda vodilja njegove nauke i umjetnosti, istočnika njegove historiografije i kulturnog pamćenja, kruna građanskog stvaralaštva, Nijaz će prenijeti odlomak iz knjige ‘Histora Jasne Polje’, djelo velikog maga i akademika čije će ime ostati tajna, ekskluzovno radi predostrožnosti s kojom smo navikli raditi kao i svi koji ne pamte vrijeme što iznevjerilo nije. )
Historija Jasne Poljane (odlomak)
Od rane mladosti u sebi sam nosio saznanje ove knjige, uobličeno u fantaziju za koju sam znao da će jednoga dana biti postvarena, vodio sam se znatiželjom, ali i Heideggerovim načelom autentičnosti, jedinim kao neodređenom tačkom i Sve-jednim, koje je također neodređeno jer ga ništa izvan njega ne određuje. Naći svoje mjesto u svijetu bila mi je želja, a uslov da ga nađem bio je da saznam ko sam, odakle sam, gdje sam, i kuda idem. Ushićen svojim otkrićem osjećao sam da je početak njenog pisanja veliki trenutak za moj narod i njegovu čarobnu zemlju. U mom radu neobično su me podsticali i vjerovali u mene moji prijatelji i kolege, akademik dr. Džafer Mešić, profesor dr. Ademaga Kulenović i reis-ul-ulema dr. Mustafa Huseinović. Razgovori koje sam pri pisanju ove knjige vodio s njima i komentari određenih pitanja, nažalost rijetki i zlosretno kratki, predstavljali su najveće intelektualno zadovoljstvo u mom životu. Posebno me je hrabrio profesor Mešić uvjeravajući me da je vrijeme za ovu knjigu zaista došlo i da je moja dužnost ispisati njene bijele stranice.
Knjiga je sada tu. Čitalac knjigu ne treba promatrati kao fikcionalan tekst, već kao istinu o zlehudim putima kojima iđahu, idu i ići će nesretni, nemoćni da vremenu pogledaju u oči. Ova knjiga poruka je mlađima, onima koji će stati na iste trnovite staze.
Pisanje ovakve knjige iz temelja izmijeni čovjeka. Svjedokom moje promjene bila je izabranica srca moga. Iz njene odanosti i dosljednosti prema ideji mog opredjeljenja proistekle su mnoge stanice knjige ove istinosne.
Jasna Poljana, (ne pišem vrijeme, jer nikto ne pamti vrijeme što iznevjerilo nije)
I. M.
UVOD
O Jasnoj Poljani i njenoj historiji do sada je nauka govorila sporadično i mutno, više orijentirana na izvjesnu negativnu propagandu nego li na afirmaciju, najčešće usmjerena u svojoj praksi na sustavno kreiranje zabluda o Jasnoj Poljani kao egzotičnom svijetu ili zatvorenoj kulturi. Tome su doprinijele i izvjesne mistične okolnosti, tako rekuć organski samozasnovane u kosmičkom porodu jedne nedokučive prirode, a u koje su na jedan čaroban način utopljeni izvori njene historijske spoznaje. Ta koprena, što se nadnijela kao sjenka Prokletog, konačno može biti svrgnuta, a tajna jedne samobiti napokon razriješena. Moje otkriće autentičnog rukopisa blagoglagoljivog božjeg ugodnika čestitog Hadžije Roćka, koji sam odlučio nasloviti riječju „Defter“ (dolazi od grčke riječi difthera što znači učinjena koža; riječ defter ima slijedeća značenja: popis, računska knjiga, registar, lista, listina; ali bih joj ja pripisao u ovom slučaju i svojstvo arhiva, a njenog autora nazvao defter-ćehajom – arhivarom), bacilo je novo svjetlo na ovaj, za nauku do sada, misteriozni fenomen, a pred mene stavilo izazov ispisivanje istine, u kojem ću, ako Bog da, ustrajati. Kao da je odabrao baš mene za medija kroz čiji će se kalem pretočiti u znanstveni tekst, rukopis mi je otkrio stoljetnu tajnu Jasne Poljane i boni usud nevoljnih vojna, zapreštajući usud vraždi, aždahu svekolike Poljane Jasne. Strast sa kojom ispisujem ove stranice očituje se u samo jednoj želji, neka dijavolje opsjene nestanu jednom zanavijek.
Cilj ove historije je da rekonstruira povijesni put, da opriča hudo postojanje Jasne Poljane, ali da ne bude puko prepričavanje i opisivanje, već da u slikama, trpkim i gorkim, iznese literarnu svjedodžbu i naučnu analizu o nepromjenljivim i univerzalnim principima ljudske prirode.
Nauka je već ponešto rekla o fenomenu Jasne Poljane, ali je nedostatak monumentalnih djela materijalne kulture, kao dokaza i potvrde njezinog postojanja, odveo znanstvenike na intelektualne stranputice, ostavivši bez historije nesrećne, da ih nahrani trulež, da ih sahrani plijesan. Zato je ova knjiga savez između mrtvih, živućih i još nerođenih. Prije nego li se počne sa izlaganjem povijesti Jasne Poljena, potrebno je još razriješiti nekoliko dilema oko njezine samobitnosti i njezinog supstancijaliteta kao za-se-bitka.
Jasna Poljana predstavlja supstancijalni bitak osjećaja svijeta jednog naroda, postojeći svijet o kakvomu je govorio veliki njemački filozof G. V. F. Hegel. Ali, pored njegova esencijalnog definiranja potrebno je ovdje utvrditi i odrediti i prostorni okvir njegove historije, njegovu teritorijalnu domovnost i brojnost. Također je neophodno razriješiti dilemu oko pitanja postanka i bivanja, imena, jezika i vjere.
Odmah treba reći da naše savremeno narodno tijelo izvorno potiče iz Jasne Poljane. Iako danas te riječi sublimiraju njihovo stvarno prostorno značenje i iskazuju simboličku domaju jednog svekolikog etnikuma, ipak ćemo ovdje navesti izvorne pra-granice Jasne Poljane: Jasna Poljana prostire se u dolini rijeke Ponornice, na lijevoj joj obali, ali je vrlo zaklonjena. Od Pridvorica na jugu dijele Jasnu Poljanu Budalasta Strana i jezerce Blaca. Na zapadu je rijeka Ponornica. Na sjeveru granicu čine šuma Palež i Kremenda, a od Vlaholja je dijele Gorice i Kapina Ometala. Prema Nejasnoj Poljani na istoku nema izrazite granice. Sa juga i sjevera zaklanjaju ovu dolinu spomenute gore i planine, a sa zapada nekoliko humki Tuste Međe između kojih vodi put iz doline u svijet.
Nasred doline je glavna česma, a oko naselja, svijenog u srcu doline kao zametak u maternici, ima nekoliko slabijih česama. Još su u naselju četiri bunara. Za kišnih perioda vode nadođu, pa od česme udari bujica kao vodeno čudovište što oslobađa se u ušću, protiče pokraj klanica i raznosi đubre po njivama. Zbog te gluhe i zloslutne vodurine među ljudima vrcnu pa stanu tinjat razmirice. To potraje do sunčanih dana, kad se sa neba i ljudskih srca olovna koprena smakne, pa brat brata opet čista srca uzmogne u bistro oko pogledat.
Njive su kao razbijen mozaik rasute oko naselja, a najviše ih ima u polju oko Ponornice. Zovu se: Trnovača, Ovsari Ulice, Zagubnica, Trstač, Pasji potok, Privala, Zelenka, Strana Ravan, Podgreblje, Kadin Čifluk, Prijeka Njiva, Antalov Do, Zajarak, Veliko i Malo Igralo, Zukva, Begovi Skladovi, Sutna Ravan i Njiva. Stoka se napasa po Budalastoj strani i ledini Vidonja iznad glavne česme; ispaša je u Jasnoj Poljani izobilna, a smaragdne šume i biljurne vode neiscrpna su bogatstva.
Naselje je zbijeno oko dviju ulica što se kao linije života i sreće protežu kroz srce doline i pod zatupljenim uglom sastaju kod glavne česme. Kuće su sve jednake, okrečene u bijelo, podignute na dva sprata, na čardaku su stanovi a u prizemlju magaze. Malo je tragova što će posvjedočiti prastaru postojanost naselja, pokoji „kaurski greb“, rijetki zapis u siđilu kakova mule, ili pak gdjekoja zabilješka, kao ona o prodaji baštine „Šaban“ za 3300 akči Turahu i Karađozu sinovima Orućevima. Ta baština imala je sedamnaest dijelova, ali se njihova imena ne mogu pročitati.
Stanovnike Jasne Poljane krase čista lica, marljivost u poslu i predana pobožnost. Takovo čojstvo, rekli bismo oličeno u svom pra-obliku, učinilo je ove plemenite ljude sužnjima vraždine sudbine. Vl'švenije sihirbaza udesi među silama sudbine kletvu, prizva navist i propast na autentično ćudoređe, i zaprešta, i zaveza, i utamniči nevoljnike u vrijeme. Pa sad kroz vrijeme idu nevoljni od vojne do vojne, bez štita i oklopa, bez sablje, u sudbinske čeljust grablje aždahe grabljivice. U davno, kad zloglas na Jasnu Poljanu pade, u kandže vremena najbolji se dade, mjesto tmača i tmuša, k'o u vječit berzeh časni silazak u gluho doba tajna ostade. (…)
(Uh, puče Nijazu veza. Nijaze! Nijaze! Oprostite veseli čitaoci, izgleda se Nijaz od prevelikog duhovnog napora onesvijestio. Ostavimo ga da u miru dođe sebi. S njim se mi i vi ponovo družimo u slijedećem izdanju, kada će nas obradovati novim znanstvenim čudom. Otkrit ćemo vam tek da se radi o jednoj znanstvenoj basni, a više od toga saznat ćete ukoliko pročitate naredno izdanje. Do slijedećeg čitanja.
Redakcija.)
