U skladu sa najnovijim zaokretom, koji podrazumijeva povratak književnim vrijednostima u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj tradiciji, SIC! će u narednom periodu donijeti tri nastavka kratkog leksikona bh. književnosti podsjećajući publikum na potisnute i zaboravljene vrijednosti naše tradicije u njenoj punoj ‘kompozitnoj integralnosti’. To će biti istovremeno prilika da u pravom trenutku, dok se okrećemo prošlosti nakon faze osporavanja, pomognemo da uskrsne misteriozni autor leksikona K. R. koji je, objavljujući prošle godine ove natuknice u najpoznatijem bh. listu, izazvao mnogo kontroverzi i podigao mnogo prašine, a da se u tom kovitlacu nijednom dosada nije nazrelo njegovo brižno lice prošastoljubitelja obavijeno samozatajnošću i akribičnošću
DŽEZVA – predmet bitan za bh. književnost, mjerna jedinica za pripovijedanje, doći na džezvu razgovora znači satkati cijelu pripovijetku, dok fildžan razgovora donosi drugi žanr, kratku priču, također razvijenu u bh. književnosti. Džezva, sa simboličkim potencijalom, stoji uzidana u temelje bh. literature, te književnosti pričanja i pripovijedanja, kao replika Aladinove lampe.
Dovoljno je da se džezva stavi na vatru i da magija riječi počne. Performativ pričanja s džezvom u krupnom planu najprije je zasvijetlio u pričama Zije Dizdarevića, u kojima sjede ljudi, dok se preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluća, vuče dim, idući tromo, slažući se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda, a za to vrijeme ljudi ostaju nepokretni, nogu prekrštenih, ćalme i fesovi načas se čudno izduže i protegnu, sve dok za odžakom ne zazveči džezva, tada će se možda i početi pripovijedati, do Ešrefa je Suljaga, razliju iz jedne džezve u dva fildžana pa srču, dime i ćute, do njih Ahmetaga pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro, svi čekaju da ih magija uhvati i da književnost počne nastajati.
Džezva se ukazuje i na drinskoj ćupriji, na njenoj kapiji, gdje je, kako piše Andrić, smješten kafedžija sa svojim džezvama, fildžanima, uvijek raspaljenom mangalom, i dječakom koji prenosi kafe preko puta, gostima na sofi. Džezva, ponekad, u bh. tekstu ima funkciju intenzifikatora utisaka, ali se otkriva i u triku odgađanja radnje i pripreme velikih zbivanja. U Kulenovićevoj “Ponornici”, u važnom trenutku, mati donese poslužavnik sa kairskom džezvom i fildžanima, koju je pripovjedač donio prvog raspusta, čučne pred mangalu, u kojoj je u raspaljenom ćumuru već vrila voda u lončiću, zaspe kafu, i prvi fildžan, onaj sa kajmakom, doda glavnom junaku.
Džezva ponekad pomaže bh. junacima u suočavanju sa egzistencijalnom prazninom: kad se glavni junak u “Noćnom vijeću” Dževada Karahasana vrati u Foču, da prisustvuje dramatičnom događanju, u kuhinji, na šporetu, toplo će ga dočekati pristavljena džezva, što će bit znak da ga je kuća prepoznala i prihvatila, i zato je popio kafu, pun neke lijepe i tihe radosti, osjećajući metafizičku utjehu na tren. U “Sari i Serafini”, u opisu granične situacije kad ne postoje dovoljne zalihe kahve, Karahasanovi junaci sjede u dnevnoj sobi i piju kakao za koji su hoće vjerovati da je kahva, lijevajući ga iz džezve u fildžane, srčući i pušeći.
Ivo Andrić, intervenišući u scenariju za “Gospođicu”, ispravio je scenaristu koji je bio napisao “drška fildžana”, upozorivši ga da samo džezva ima dršku. Džezva se kao pojam indikator koristi u kulturalnim studijima bh. književnosti, svjedočeći o postkolonijalnom kontekstu. S druge strane, džezva ima važnu ulogu u točenju bh. kulturnog pamćenja, jer predstavlja, kako piše Karahasanov pripovjedač, poseban obiteljski ritual kojim već godinama postavljamo mentalnu granicu između svog doma i svijeta, ritual kojim u doživljaju odvajamo svoj boravak unutra, u kući, od boravka vani, u svijetu, nebitno i ako se iz džezve u datom trenutku lijeva kakao a ne kahva. K. R.
LOPTA – ludičan pojam koji bh. književnost određuje u posljednjim decenijama. Dok je god lopta okrugla, kažu bh. teoretičari, ne moramo se brinuti za budućnost bh. književnosti. U bh. spisateljskoj reprezentaciji, koja bilježi solidne uspjehe širom Evrope, tačno se zna ko igra na datoj poziciji, pogotovo među napadačima. Sve se odvija pod budnom selektorskom palicom Abdula Vehaba Ilhamije, koji je jedno vrijeme vodio najuspješnije turske klubove.
Hroničari bilježe da je autor “Derviša i smrti”, nepokretan i nijem, meditirajući, na televiziji gledao prenos finalne fudbalske utakmice Svjetskog prvenstva sa stadiona Santiago Bernabeu u Madridu između Italije i Savezne Republike Njemačke kada mu je iznenada pozlilo. Iako je ljekar brzo došao, mogao je samo da konstatuje smrt velikana bh. književnosti, a ostalo je nezabilježeno ko je imao veći posjed na utakmici.
Miljenko Jergović, jedan od Selimovićevih nasljednika, ispisao je fudbalsku priču o muklom prasku na stadionu JNA, kao da je neko udario sjekirom po smrznutoj cjepanici, kada je posljednji igrač odbrane tuzlanske Slobode Jusuf Hatunić mladoj nadi Partizana Zoranu Račiću jednim potezom slomio nogu. Ne zna se da li je to bilo prije ili poslije Mešine smrti, ali već tada je bilo jasno da će se desetak godina kasnije nad našim domovima spustiti neki čudan mrak. Uskoro se u tom povijesnom haosu neće znati ko izvodi kornere, a ko ide na skok.
Kolika je moć lopte u bh. književnosti, pokazaće finale ovog zapisa, kada će se osjetiti dijagonalno sižejno rješenje s kraja na kraj terena. Nekoliko godina kasnije, Jusuf Hatunić je prešao u Partizan, dospio do reprezentacije i na utakmici protiv Španjolske dao gol pucajući sa svoje polovine terena. Sudija je poništio gol a da niko nije znao zašto. Možda zato što je nesretni Jusuf prejako udario po lopti, kažu posljednje rečenice, pa je sudija mislio da joj je mogao slomiti nogu. Kad treba bljesnuti metafizička poenta u bh. književnosti, lopta je spremna dobiti noge.
I Muharem Bazdulj je pisao o fudbalu i književnosti, referišući na naslov knjige eseja Bože Koprivice “Kiš, Borhes, Maradona”, primijetivši da Maradonino ime bolje pristaje uz Borgesovo nego ijedno književno, iako argentinski fanzatist nije imao dobro mišljenje o fudbalu. Bazdulj se još sjetio golmana Camusa i Nabokova, pa odmah asocijativno i Handkea i “Straha golmana od penala”. Fudbal je, prema Bazdulju, poližanrovski, ima prozaičan tok, zanimljiv, no ne i spektakularan, a onda na kraju slijedi – Poezija! Dva gola u mreži protivnika za samo pola sata. Pjevajući Zinedineu Zidaneu, Bazdulj poredi: Niko ko on je, mudrac krilati, Euklid s loptom travom se šeta.
Još nije utvrđena tačna stilska formacija bh. spisateljske reprezentacije, ona se mijenja iz kola u kolo. Po običaju, tu igraju odlični napadači, ali pomalo škripi na sredini terena. Trnovit put koji čeka bh. reprezentaciju Mak Dizdar je odavno naslutio, pa je, najavljujući kvalifikacije, pjevao: Koliko kola od dola do dola, koliko bola od kola do kola. K. R.
MORIJA – uobičajeno raspoloženje u bh. književnosti čija se historija proteže od groblja do groblja, kao i većina historija književnosti. Dok su prvi teoretičari povijest bh. književnosti poredili sa historijom umiranja, drugi su empirijski ustanovili koliko je tuge u ovdašnjoj književnosti, što je normalno za kulturu grobova, jednu vrlo nesretnu zemlju. Od knjige do knjige, od epohe do epohe, u ovdašnjoj književnosti umire se naveliko.
Prije nego je i napisana historija bh. književnosti, ustanovljeno je da joj je duša na izmaku, crnoj zemlji teži. Sve je počelo na stećcima koji stoje u prapočetku svega, gdje jedan od njih mlad sa ovog svijeta ode – a jedan bijaše u majke, drugi poziva sve da pristupe i žale ga, jer ćete biti vi kako jeste on, a on neće biti kako jeste vi, treći kaže da je davno legao i da će još dugo ležati.
U međuvremenu, kod Maka Dizdara, mrtvaci kao lirski subjekti, čekali su vrijeme da shvate kako su dugo čekali, a trebalo je saslušati njihov plač i tu pjesan, da ih ne nahrani trulež i ne sahrani plijesan. Čitatelji su do danas zastravljeni koliko je krvi od usudnih rana i koliko smrti do suđenog dana, u refrenima kod Maka.
Utvara bh. književnosti iznad grobova nastavlja živjeti i sada. Abdulah Sidran, pjesnik neobičan po tome što je krenuo Makovim stopama, podsjetio je, za razliku od drugih, pišu kritičari, da su u iskonu poezije – posmrtni običaji i naricanja, duboko ušavši u fenomen umiranja. U Sidranovoj poeziji smrt predstavlja način života. Kontekstualiziravši stvari, složna je teorija, Sidran je najdublje od svih pogođenih zbivanjima koja su se odvijala u znaku smrti, ušao u smisao i značenje sudbine na ovim prostorima, tematizirajući specifični i nigdje viđeni način kako se u Sarajevu i Bosni i Hercegovini umire.
Morija se, u traumatičnom postratnom kontekstu, ukazuje kao produžena ruka rata, morbidnija je od samog rata, mori ljude podmuklo i hara iznutra, izjedajući kao bolest, kao poslanik smrti, zlokobna i nedokučiva. Sidran, kao pjesnik, specifičan je po tome što je primijetio da time što se rat udaljava, teške bolesti, duševno oboljeli, ubistva i samoubistva, sve su češća. Kao da je nemoguće umaći zloj kobi bh. književnosti, koja stiže kao ruka iz groba.
Bosanskohercegovačke knjige mrtvih postale su ritualni tekstovi kojima se mladi pjesnici oslobađaju morije, tako što čitaju opisano. To su pjesnički darovi, kako kažu, oni na čijim plećima poezija ostaje, ucvijeljenim gradovima koji nikako ne suše obraza i spomen najboljim ljudima koji iz čista mira odlaze nekuda.
Bh. književnost osmislila je sebe prikazujući težak život i umiranje naroda, pjesnici se jednako osjećaju stoljećima. Najpotresnije sudbine nose ipak oni lirski subjekti koje morija napada i prije isteka roka, tako da osjećaju da ne može više ništa ni ružno ni dobro da im se desi, ostalo je naprosto da broje dane, kao smjerni redovnici s malom razlikom u smislu i žestini, što ipak nije baš uvijek taktično. K. R.
