Postavši u međuvremenu majstor yoge, gospodin profesor Nurudin Hadžisalihović, direktor Instituta za nacionalne studije i skokove u budućnost, meditirao je prošle sedmice o sudbini knjige uglas sa njemačkim akademicima koji su stigli specijalno za tu priliku u Kamerni teatar.
Promišljajući tu temu nekoliko dana i tupeći zjenice, polagali su nade da ćemo preskočiti onih famoznih pedeset godina koliko azerbejdžanska književnost kasni za Evropom.
Nisu se okanili dok nisu proosjećali svu klasičnu literaturu i cijelu filozofiju dvadesetog vijeka, s bilješkama, sve ostavljajući za nova pokoljenja, kako bi se naša djeca mogla posvetiti pametnijim stvarima i konačno skočiti u dalj.
Bili su to posebni dani, kad su iz Instituta u Kranjčevićevoj ulici stizali novinarima mailovi po nekoliko puta na dan, najavljujući da će se direktor Nurudin svečano spustiti niz Alifakovac na svom mopedu i obratiti se javnosti ispred obnovljene Vijećnice.
Dok se spuštao niz mahale za njim su se vukle, kao plašt, njegove priče o dunjama na ormaru, brodskom podu, zelenim vitrinama, ontičkim kvalitetama kruške, šarama na bosanskom ćilimu, dva tipa evropskog romana i dva tipa bureka, za njim je tim ulicama silazilo tisuću mirisa.
Gledajući u daljinu, iskivao je pred novinarima neviđenu misao o razumijevanju među narodima, ponajprije među ljudima, o potrazi sa sagovornikom, tako da su se mnogi bojali da će se budalaste skupine ljudi iz cijele Evrope stuštiti na naš grad, u potrazi za Nurudinom, privučeni svjetlošću koju je isijavao blaženi pogled i njegova sijeda glava.
Ljudi u evropskim metropolama dobro su ga upoznali 2002., kad je nastupao sa bh. timom na sajmu automobila u Dizeldorfu, pojavljujući se na stejdžu kao plesač u Mevlaninom odijelu.
Direktor Nurudin, u stanju blaženstva, kontemplira književni život nakon smrti
Tražeći idealnog sagovornika, direktor Nurudin posvetio je svoj život pitajući se kako da razgovara o svojim problemima s nekim s kim se nikad nije sreo.
Niko nije znao odgovor na to pitanje. Onaj koga nikad nisi sreo je svakako jedan od boljih sagovornika i svaki put se lijepo ispričamo. Lako se usvoje neki pokreti i tehnike disanja.
Objašnjavajući na završnoj večeri filozofiju džezve raširio je ruke, iskrivio prste, podigao jednu nogu i odjednom se ukočio pred punim teatrom. Ostao je tako stajati sedam dana. Možda Nurudin i sada stoji koliko se bio zadubio rješavajući probleme u ime svih nas.
Bili smo na rubu da saznamo da li postoji književni život nakon smrti.
Upućeniji su objasnili da se zagubio otišavši u posjetu Al Biruniju, perzijskom naučniku, koji je u 11. stoljeću proživio 16 godina sa Hindusima, prevodeći knjige, upoznavši yogu i prilagodivši je sufizmu.
Razgovarajući, ruku pod ruku, Nurudin i Al Biruni, bili su onda krenuli polahko da u 17. stoljeću nađu Maskerana i daju mu temu seminarskog rada, ali su se porječkali oko toga koji je dio tijela karnevaleskan ako se dubi na glavi i rasprava je sada trajala beskrajno.
Nigdje drugo u svijetu se nije moglo razgovarati tako prirodno i normalno kao ovdje. Peglanje je zasigurno bilo najsmisleniji sport nakon dijalogizma i to su cheerleadersice prve mogle potvrditi.
Svaka čast ko je izumio tu mašinu!
