UPRAVO ČITATE

Harun Dinarević: Stigme hadžije Kasima Dinarevića...

Harun Dinarević: Stigme hadžije Kasima Dinarevića

Strpljivo je sišao niz avionske stepenice i uputio se prema terminalu. Prijao mu je svjež predvečernji zrak nakon mjesec dana provedenih na žegi koja mu je sveudilj palila tijelo. Motreći u hodu okolna brda čije se zelenilo prelilo u crveno-žuti kolaž, osjetio se lakim (nipošto zbog desetak izgubljenih kilograma!).

Dok je lagani povjetarac sušio znoj na njegovoj preplanuloj koži koja je obješena o kosti izgledala poput ječmenog tijesta, Kasimu Dinareviću je crv nespokoja ispuzavao na površinu uma. Nakon svih muka koje je po treći put za šest godina prošao i ponovo se osjetio nedovoljno čistim. „Zar se nisam trebao vratiti blažen?“,  pitao se po ko zna koji put, samo što je ovaj put to pitanje bilo potpuno svježe i odzvanjalo mu je u glavi kao mantra. Pored njega su druge hadžije užurbano prolazile ususret svojim porodicama, a on, nesiguran u želju da vidi svoju, kaskao je za njima.

– Opet ćemo mi ovako za koju godinu – šapnuo mu je glas s leđa dok ga je ruka tapšala po ramenu.

– Izgleda da ćemo morati – odgovorio je Kasim gorko.

– Morati? – upitao je čovjek koji je sada hodao uporedo s Kasimom.

– Ma navikli smo se, brate – pokušavao je Kasim zametnuti trag svojim mislima. – Nama hadž dođe ko godišnji odmor.

– Haha, dobra ti je ta Kasime – odgovorio je Zulfikar Trako, peterostruki hadžija i neprikosnoveni šampion Kaknja po broju hodočašća.

Nije želio ni sa kim prebirati po svojim trenutnim osjećanjima, djelimično zbog svoje ustaljene škrtosti na riječima, ali glavni razlog je bio taj što se sramio pred drugim vjernicima koji su upravo ispunili misiju svog života.

Iznad njih uzletje avion i oni refleksivno ustuknuše,  isturivši  ruke nad glave kao pred nadolazećom olujom. Zaglušujuća buka se uskoro pretvorila u udaljeno šištanje. Do terminala su nastavili šutke, zbijajući se uz druge putnike.

U putničkoj zgradi je bio pravi mravinjak. Kasim je prelijetao po licima, tražeći neko poznato. Pogledom se zadržavao na statičnim pojavama nadajući se da ga sin i kćerka već čekaju. Od mnoštva čulnih podržaja hvatala ga je blaga vrtoglavica pa se naslonio na zid kako bi se pribrao. Bio je gladan, ali čim je pomislio na hranu počela ga je hvatati mučnina. I dok je tako leđima pripet uza zid i dalje pogledom šarao po licima, jedna ruka ga povuče za rame, a zatim osjeti kako se bujno tijelo pripija uz njega. „Mirza“, pomisli Kasim i ugleda lice svog sina kako mu se smješka. Pored njega je stajala Halima, najmlađa od troje djece. Imala je svoj uobičajeni izraz lica – dosađivala se. Mirza je sklonio svoje bačvasto tijelo, Halima je prišla i poljubila oca u oklembešeni obraz.

– Kako vam je mati – upitao ih je.

Mirza se zabrinuto zamislio, a Halima je odgovor preuzela na sebe:

– Ne pije lijekove, jede masno i svaki dan glavobolja. Juče je imala vrtoglavicu i pala je u kuhinji. Doktorka iz hitne joj je dala lijekove, al’ mora ih nastavit uzimat. Možda će tebe poslušat kad dođeš.

„Ne sluša ta nikog“, pomisli Kasim.

– Govori da joj je život dosadio – dodade Mirza jetko.

Sestra ga neprimjetno čušnu laktom u bok. Nije trebao to reći ocu.

Skoro se smračilo kada su izašli iz zgrade. Nebo je bilo prošarano rumenim pramenovima. Mirza je ogrunuo oca mantilom koji mu je ponio zbog sve hladnijih noći. Odnijeli su prtljag do auta i zaputili se kući.

Hadžiju Kasima su pustili da u kuću uđe prvi. Čim je otvorio ulazna vrata zamirisalo je varivo. Kasim je pokušao upaliti svjetlo u hodniku, ali nije uspio. „Sijalica je pregorila, babo“, dobacio je Mirza. Starac je koračao oprezno kroz mrak. Iza sebe je čuo sitne korake i okrenuo se. Ugledao je zasljepljujući mlaz svjetlosti. Preneražen je žmirkao, ali nije želio okrenuti glavu. Čuo se okidač, svjetlost je bljesnula poput munje. Sitna silueta pred Kasimom je progovorila: „Misija svršena, deduka.“

– Šta pričaš ti, magarče jedan? – upitao je gnjevno Kasim i ušetao u dnevni boravak.

Dječak je ušao za njim i zagrlio ga. „Dedo, nemoj se ljutit, tako kaže unuk kapetanu Morrisu kad se vrati s Marsa.“ Iako je bio iznerviran što ga opet neko salijeće s leđa, raznježio se nad unukom i poljubio ga u tjeme. Halima i Mirza su ušli noseći torbe. Stali su raspremati prtljag zajedno s ocem. Kćerka je odnijela očev prljavi veš u kupatilo, a otac je vadio poklone za bližnje iz torbe koju je kupio u Mekki. U njoj se našlo raznovrsnih religijskih rekvizita, od serdžada sa kompasom, preko palete marama do digitalnog tespiha namijenjenog bratu Abidu kojem je cirkular prije dvije godine odsjekao četiri prsta desne ruke. Nakon vađenja svakog predmeta hadžija je naglas izgovarao ime budućeg vlasnika. Izvadio je jednu svilenu maramu boje lavande izvezenu motivom labirinta ne izgovorivši ime one kojoj je određena. Čekao je Halimu da se vrati u sobu.

– Ta je moja – čuo je dobro poznati glas.

Kasimu je marama iskliznula iz ruke kao tek uhvaćena riba. Uspravio se i uputio osmijeh supruzi. Ona je svojim odlučnim očima iznova nacrtala Kasimovu figuru od glave do pete.

– Eto i tebe – rekla je – Ne znam jesil se ispravio na hadžu, al si bogme dobro smršo.

Slegnuo je ramenima, podigao maramu s poda i pružio je Safiji. Mislio je da je ona prećutno bila protiv njegovog putovanja, stoga joj nije želio proturiječiti. Kćerki će pokloniti nešto drugo. Supruga mu uopšte nije izgledala onako kako su je djeca predstavila, kretala se čilo i okretno. Kasim je pretpostavljao zbog čega je ovako hladna prema njemu, ali to sebi nikako nije smio priznati. Već dugo se trudio ublažiti svoju narav i jasno mu je bilo da to Safija vješto koristi. Mogla mu se obratiti posprdno kao sada, što je prije deset godina bilo nezamislivo za oboje.

– Hajmo jest – zapovjedila je.

Dvoje staraca je krenulo prema  kuhinji, a Mirza je uzeo dječaka za ruku i uz ispriku da su ručali prije odlaska na aerodrom, poveo ga kući.

Sutradan se kuća hadžije Kasima Dinarevića preobrazila u pravu košnicu. Obje njegove žive sestre sa svojim kćerkama su doputovale da pomognu u pripremanju gozbe povodom njegova povratka sa hodočašća. Osim njih pripremama su se pridružile nevjesta Azra, žena brata Abida, kao i Lejla, Mirzina supruga. Safija je u svojstvu matice rasporedila zadatke, tako da su žene s najvećom predanošću počele čistiti kuću i kuhati.

Uveče su u goste pristigli i muževi, te nebrojena druga rodbina. Hadžija Kasim je poslije večere sa zadovoljstvom stao dijeliti poklone koje je donio sa putovanja. Rođaci su nesmiljeno hvalili njegovu širokogrudost i predanost činjenju dobrih djela, što mu je jako prijalo, ali istovremeno izazivalo i nelagodu zbog pretjeranih pohvala. Razgovor se uskoro razmahao do takvih razmjera da je Kasimov badžo, kojeg je hadžija držao za pijanicu i besposličara, sasvim ozbiljno od hadžije zatražio da se ovaj zauzme za njega na drugom svijetu ako za to bude potrebe. Povrh svega, Safiju je počela bockati razdražljivost od sve te larme, pa je odlučila da izađe na zrak. Vratila se usred Kasimovog pripovijedanja o crnom kamenu u Kabi.

– Hajd začepi više – rekla je odmah s vrata, a u sobi je nastao muk.

Na nju se prilijepiše razrogačene oči gostiju.

– Svi se nešta pekmezite oko tog hadžije, a on je najobičniji sebičnjak. Mene nijednom nije pito da idem sa njim. Taj bi samo svoju guzicu spašavo. Gorićeš bolan ko i svi mi. Ja ti znam sve grijehe, Kasime!

Halima je ustala da smiri majku, a Safija se stala dijabolično cerekati, i sama iznenađena onim što je izgovorila. Naglo je ušutila, zanesena vrtoglavicom. Malo se klatila s jedne noge na drugu, kao na vrelom metalu, a zatim se uhvatila za prsa i skljokala na pod. Mirza je odmah pozvao hitnu pomoć, a zaove su donijele vode da umiju onesviješćenu ženu. Kasim je skamenjen sjedio na svom otomanu i od straha drhtao. Pokušao se pribrati mrmljajući molitvu na arapskom jeziku dok su gosti, okruženi oko nepomičnog tijela, davali savjete šta da se čini. Safija je došla svijesti, ali je i dalje nepomično ležala. Čim je hitna došla, smjestili su je na nosila i odnijeli u automobil. Zajedno sa djecom prevežena je u bolnicu. Kasima je do iste bolnice odvezao badžo, a ostali gosti su otišli kućama ubijeđeni da je sve ono što se odigralo pred njihovim očima bilo šejtanska posla.

Iste te noći se ispostavilo da infarkt koji je strefio staricu nije bio razoran, pa su je doktori već sutradan pustili kući uz pregršt recapata i upozorenje da se čuva bilo kakvih uzbuđenja. No, skandal koji je potresao kuću Kasima Dinarevića nije ostavio posljedice samo na nesretnu staricu, nego i na njega. Uspio je zaspati tek duboko u noći, a probudio se popodne s grižnjom savjesti što je propustio jutarnju molitvu. Kad je stao ispred umivaonika i ispružio dlanove  pred mlazom vode, ugledao je crvenu nit na desnoj ruci. Isprva je zbog slabog vida mislio da mu se komadić vune zalijepio za ruku, ali dok je pokušavao da ga skine shvatio je da se radi o skorenoj tečnosti. Približio je dlan licu i ugledao malu smećkastu krastu. Zapečaćeni izvor krvi. Sigurno se ubo na zaturenu Safijinu iglu. Poslije jutarnje higijene vratio se u dnevni boravak i sjeo na stolicu pored prozora. Gledao je kroz okno, ali nije mogao vidjeti ništa osim tuja. Misli su mu bile poput srče, svaka bi se zacaklila na trenutak i nestala u izmrvljenoj gomili. Jedino se ponavljala rečenica njegove žene: „Ja ti znam sve grijehe, Kasime!“ O, kako si u krivu,  mislio je. Odavno nije u sjećanja dozivao svoje grijehe, ne zato što ih se stidio, nego zato što ih više nije osjećao svojim. Nije ga žarila njihova privlačnost. Pripadali su nekom drugom Kasimu Dinareviću, dunjalučaru koji će odgovarati za njih kada za to dođe vrijeme. A ipak, još uvijek se osjećao nespremnim za smrt. Sva ta hodočašća koja je obavio u nadi da će ga zgotoviti za onu stranu sada su mu izgledala kao kratki naleti zanosa.

Kada su poslije tog dana dovezli Safiju kući, supružnici su se ponašali kao da se sinoć ništa nije desilo. Ni riječi negodovanja. Šutili su istom starom šutnjom s kojom su srastali tokom godina. Tek za večerom Safija je upitala Kasima šta mu se desilo s rukom na kojoj je bio zaljepljen mali flaster.

– Probudio se, kad na dlanu krv. Bezbeli si iglu izgubila na mom krevetu.

– Ja nisam šila već godinama – odgovorila je ona uz prijeki pogled.

– E ne znam onda, mora da je neka trijeska.

Te noći je sanjao da kao kakav indijski jogi leži na madracu od čavala ne osjećajući ništa, a onda u jednom trenutku dođe njegova žena, nadnese se nad njega i uz cerek mu nogom pritisne tijelo o oštre metalne vrhove. Probudio se prije negoli su čavli zašli u njegova leđa.

Probudio se izbezumljen. Jastuk je bio mokar od znoja. Sjeo je na krevet i pokušao se pribrati uz kratku molitvu. Pogledao je u dlanove: sada je tanka crvena nit krvi bila i na lijevom dlanu. Uprkos flasteru, krv je procurila i na desnom. „Šta me ovo spopada?“, uznemireno se zapitao. Zamotao je obje ruke u zavoje, ali krv bi i sljedećih dana poput ponornice pronašla put do površine.

Nemir se infiltrirao u kuću Dinarevića. Čak je i Halima kada je došla s posla unezvijereno gledala oca kako sjedi pored peći ne obraćajući pažnju ni na što oko sebe. Okupljali su se oko usebljenog Kasima i slušali njegovo beslovesno mrmljanje, ali među tim iskidam glasovima, među batrljcima riječi, nisu razumijeli ništa osim svojih imena. Ono što se njemu javljalo u zastranjenim šikarama uma bili su odbljesci budućih života članove svoje porodice nakon njegove smrti. Vidio je kako nestaju stvari i životi za koje je mislio da će potrajati dugo nakon njegove smrti; gledao je kako njegova stolarska radnja odlazi pod katanac, kako Mirza rasprodaje alat; kako Halima sama samcata pilji u ambis televizora, a njegovo treće dijete Kenan, više nikada ne ulazi u rodnu kuću; gledao je smrti za koje ni sanjao nije da će ih pomisliti, za njim nije ostajao nikakav svijet, ostali su samo ogrisci onoga što je ikada pretpostavio da su dio njegovog učešća u svijetu.

Kasno uvečer, kada su svi zaspali, Kasima je iz bunila prenuo nesnosan svrab. Vatra u peći se odavno ugasila, a znoj na njemu skorio. Pod butinama je osjetio vlažno peckanje urina.  Odmah se zaputio u kupatilo da sa sebe sapere stid, ali dok je prolazio kroz hodnik jedan list papira na ormariću mu je ukrao pažnju. Oblik teksta je podsjećao na pismo, ali bez naočala slova su mu izgledala razliveno i nečitko. Ušunjao se u sobu, uzeo naočale sa ormarića, a onda se vratio po papir s kojim je ušao u kupatilo. Sjeo je na WC školjku i stao čitati:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Poštovani Mirza,

Prema opisu neugodne situacije u kojoj se našao Vaš otac, sve ukazuje na to da su se kod njega pojavile stigme. Zacijelo se pitate šta su to stigme. U kršćanskoj tradiciji stigme predstavljaju rane Isusa Krista koje su mu nanesene tokom raspeća. Međutim, kako mi muslimani ne vjerujemo da je Isa a.s. razapet, za nas ovaj koncept ne postoji, barem u onom smislu koji predstavlja za kršćane. Iako u našem svjetonazoru ne postoje pojave kao što su stigme, neki učenjaci smatraju kako je moguće da Gospodar čovjeku šalje poruke i na taj način. Prema njihovom mišljenju stigme ne simbolizuju rane Isaa a.s., nego lopova kojega je Gospodar zamjenio sa Isaom prije nego je našeg Poslanika podigao k sebi.

Posljednja pročitana rečenica je žecnula hadžiju, natjeravši mu ponovo znoj na čelo. S nelagodom je nastavio čitati:

Stoga je moguće da stigme predstavljaju simbol mogućeg iskupljenja za materijalni dug. Pretpostavljamo da se one javljaju kod posebnih ljudi koje Gospodar odabere time im pruživši posljednju šansu za rješavanje svojih dugova. Najduži ajet u Kur'anu časnom je 282. ajet sure El- Bekare i nije slučajno to što je Uzvišeni odabrao upravo ovaj ajet da nas upozori o dugu. On počinje rečenicom: „O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka.“ Najbolje je da oca nagnate na preispitivanjeo o dugu koji se ispriječio između njega i Gospodara.

Neka Vam uzvišeni Allah dž.š. olakša brige!

Insanko

Za dodatne inforamcije javite nam se na portalu www.insan-e.ba

Kasima je zatečenost zakucala za WC školjku. Otkud njega u istoj ravni za lopovom i ko je ovaj Insanko što priča bapske priče? Zašto je Mirza odao njegovu sramotu? Uprkos skepsi prema onome što je upravo pročitao, pokušao se prisjetiti svih dugova iz prošlosti. Nije ih bilo mnogo, rijetko je posuđivao novac od drugih. Jedino što mu se javljalo kao moguće rješenje jeste Safijina nagla želja da ode na hadž, ali to nije moglo spadati ovu vrstu duga. Ili jeste? Niko ne može znati na koje načine nam se Uzvišeni obraća. Odlučio je da sutra izgladi odnose s ženom tako što će joj ponuditi da iduće godine zajedno odu na hodočašće. Duboko je vjerovao da je to bio samo njen hir jer je bila zapostavljena, ali bolje opcije nije bilo na vidiku.

Uspio je brzo zaspati primiren donesenom odlukom. Ipak, njegovu namjeru će poremetiti san koji će te noći usniti. Nije to bio koloplet strahova i želja s kojima se obično suočavao u snu, nego ponavljanje događaja iz jedne davne noći koju je već odavno bio zaboravio.

Čim je isplovio iz sna Kasim se hitro obukao i izašao iz kuće kao da je cijeli život čekao na to jutro. San ga je otpravio prema dijelu grada gdje je živjela žena koju je usnio. Nije znao tačnu lokaciju njenog stana, niti da li je još uvijek živa, zbog čega se, ne bez stida,  morao raspitati o njoj u komšiluku. Laknulo mu je kada je saznao da je živa. Prije nego se zaputio do njenog stana, želio je još jednom pogledati u svoje dlanove – možda je cijela ova papazjanija samo umišljaj. Odlijepio je flastere – i gle čuda – na dlanovima nije bilo ništa osim starog malenog ožiljka na desnom dlanu. Kasim se smjesta počeo kolebati, pomislio je da ih je odnio njegov zavjet da će ženu poslati na hadž. Ali već je bilo kasno, nije se mogao vratiti znajući da će dug zbog kojeg je došao ostati.

Pozvonio je na vrata i žena se javila kroz jedva odškrinuta vrata.

– Tražim Senku – izgovorio je snebljivo.

– A ko je treba – upitao je oštri glas s druge strane vrata.

– Koji Kasim?

Nije želio izgovoriti svoje puno ime, jer on je ovdje došao sa pola sebe, pa je pokušao odgovoriti šaljivo:

– Stara mušterija.

– Mrš mi s vrata, huljo.

– Čekaj, čekaj, nije to što misliš. Molim te otvori mi.

Nastala je pauza. Jedno oko je škiljilo u Kasima i žena je napokon otvorila shvativši da je starac potpuno bezopasan.

Stan je bio hladan i prljav, vonjalo je po jeftinom duhanu i vlagi. Žena je sklonila stvari sa jedne stolice i ponudila ga da sjedne.

Motrili su se neko vrijeme;  Senka je čekala da gost kaže razlog svog dolaska, a Kasim se kuražio da izgovori sve ono što je od buđenja pripremao. Po izrazu njenog lica shvatio je da ga još uvijek ne prepoznaje. Možda ne bi ni on nju prepoznao da već nije znao da je to ona – crte njenog lica lako je mogao uklopiti u sjećanje. Sada je bila skoro sijeda, čak su joj i oči izblijedile. Gledala ga je izmučenim pogledom, hladnim poput permafrosta. Shvatio je da je odonda njen život mogao ići samo nizbrdicom.

– Gukni golube – rekla mu je, vidjevši da je on u grču – Šta trebaš?

– Sjećaš se kad si radila u kafani „Razvod braka“ u Podlugovima? – uspio je izustiti drhtavim glasom.

Senka je samo klimnula glavom.

– Eh, jedno vrijeme sam i ja tu svraćao. Nisam bio toliko čest gost.

– Pa šta sad? Bilo vas je mnogo koji ste dolazili. Šta me se sad to tiče?

Iako se i dalje ponašala kao da ga ne prepoznaje, Kasim je po drukčijem načinu na koji ga gleda zaključio da ga se ipak prisjetila. Oči su joj oživjele i počele igrati po gostu.

– Jedne noći sam ostao duže nego inače – nastavio je Kasim – Fukara se razišla i nas dvoje smo ostali sami. Oboje smo bili mrtvi-pijani…

– Stani stari – prekinula ga je. – Znam kamo smjeraš. Jebo si me, i šta? Bilo vas je hiljade.

Hadžija je ostao zgranut, ne zbog fakta kojih je bio svjestan, nego što je to izgovorila tako hladno, kao da se ne radi o njoj.

Žena se gromoglasno nasmija Kasimovoj reakciji.

– Glupačo – vrisnuo je Kasim – osto sam ti dužan pare. Sjećaš li se kad si mi razbijenom flašom probila ruku?

Kasim je ustao i ispružio dlan na kojem se ocrtavao mali ožiljak u obliku rašlji. Kako je ustao u koljenu mu je nešto kvrcnulo, oštar bol je prostrujao potkoljenicom i Kasim je odmah pokunjeno  sjeo u stolicu kao netom prekoreni učenik.

– Stari, hajde da zaboravimo to, stvarno više nije važno – uzvratila je Senka sažaljivo.

– Neka, hoću da raščistimo stvari. Kad smo završili sa… sa… sa činom, tražila si mi pare. Ja ti nisam dao, jer mi nisi unaprijed rekla da se plaća. I onda si poludila, razbila si flašu i napala me. Ja sam pobjego s raskrvavljenom rukom. A meni su svi u kafani pričali da su te… odrađivali za džabe.

– Haha, a ti si stvarno povjerovao tim propalicama. Takvima nema džabe ni kod žene. Ma hajde, stari, tornjaj se odavde.

Ustala je sa stolice i krenula da otvori vrata. I Kasim je ustao, ali još uvijek nije imao namjeru da ide. Slavodobitno je isukao novčanik iz džepa.

– De reci kolko sam ti osto dužan.

– Vidiš, meni bi dobro došle te pare, al neću ih. Proradila ti savjest pod stare dane i hoćeš da kupiš sebi mir. E pa ja ti ga neću prodat. Napolje!

– Evo, jel pedeset dovoljno? – bio je uporan Kasim.

– Izlazi, il zovem policiju!

– Evo stoja. Molim te uzmi. – ucviljeno se ponizio.

– Stvarno si naporan. Ne želim tvoje smrdljive pare! Izlazi!

Kasim se pokunjio i novčanicu od sto maraka spustio na stol. Senka je zgrabila novac i izbacila ga na hodnik. Iz kupatila je donijela metlu i zamahnula na starca. On se zaštitio rukama, ali udarac nije uslijedio.

– Hajde, izlazi – rekla mu je mirno.

On je uzdahnuo i pomirljivo izašao iz stana. Čuo je tresak zalupljenih vrata, ali se nije osvrtao. Tek u hodniku zgrade je shvatio da drhti od hladnoće. „Dunjalučari“, pomislio je rezignirano „nikako im ne možeš ugodit.“ Podigao je novčanicu sa poda i stavio je u džep. Nije znao šta mu je činiti, odlazak kući bi značio poraz, a sa Senkom se dalje nije moglo pregovarati jer je djelovala izbezumljeno. Stajao je na hodniku beznadežno, a ljudi su izvirivali iz stanova privučeni bukom. Dosjetio se da proba provuči novčanicu ispod vrata, poslije čega se može mirne savjesti vratiti  kući. I doista je uspjelo; ispod starih vrata bilo je dovoljno lufta da novčanica glatko prođe.

– Gdje si bio – pitala ga je Safija čim je ušao u kuću.

– Vraćo stari dug.

– Ma kome to?

– Ademu Šverci.

– Mislila sam da si mu davno vratio sve.

– Bilo je još malo, sto maraka.

Otišao je kupatilo i uzeo abdest za podnevnu molitvu. Dlanovi su mu i dalje bili čisti, ni traga krvi. U spavaćoj sobi se okrenuo prema jugoistoku i stao se moliti. Nepoznate riječi što ih je mrmljao u sebi ispuniše ga mirom, nadomjestivši svu vjeru koje u tom trenutku nije imao.

 

Foto: Almir Kljuno

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM