Impresije sa Giro di Sarajevo
Kulturac na biciklu – kulturac, jer je moj prošli urednik Toma Marković, kad smo raspuštali redakciju u Beogradu, rekao: Idite sada kud gde koji, i budite revni kulturci, a bicikl, jer je rekao, uzmite i bicikle da stignete na vreme – taj kulturac na biciklu, tako sastavljen, vozika se našim glavnim gradom, patrolirajući književnim životom. Družim se s kulturcem, iz dana u dan, već nekoliko mjeseci, sjedimo za istim stolom, grijemo iste stolice u redakciji. Kulturac je otad sreo mnogo ljudi koji imaju ekscentričnu navadu, da se privežu za bandere i predu na duge cijevi autonomata. Niko ne mlati kasnije kao oslobođeni kulturac po sicu.
Kulturni život posljednjih mjeseci zuji poput košnice. Umjetnici se osjećaju najzdravijim tkivom ovog društva. Po redakcijama kulture naših najstarijih novina se dime kafe i prati sve iz minuta u minut. Na godišnjicu smrti Maka, onog klasika, pjesnik je uskrsnuo da govori epohalno o milenijskoj sudbini jednog svijeta, jednog naroda, jednog potkontinenta, ako bi se Bosna mogla nazvati potkontinentom. Svi su dobri umjetnici, svima treba dati podjednako prostora, sve treba kontaktirati.
Ako ostane ovaj kraj bez pčela, to znači da je počeo Sudnji dan na području opštine Vogošća. Kulturac je pred redakcijom jutros parkirao svoj bicikl i spreman je da ga krehne čim zatreba. Robert de Niro, maskiran u burku, pobjegao mu je između Arapa na aerodromu i nestao u prvim blokovima zgrada, iako su ga svi očekivali da će se preobući u taksistu. Na promociji, uvjeren u sedmi meteor, jedan književni poslenik govori da će njegova knjiga kolumni s nogama žirafe, nakon što Kanton Sarajevo postane Atlantida, svjedočiti budućim generacijama šta su ljudi osjećali prema ovom vremenu, iako takve knjige izdaju ljudi u stanju kliničke smrti. No niko se, kaže, ne osjeća baš sjajno.
Kulturac postavi snimač i bude sasvim prisutan izoštrivši sluh, na dva kilometra odatle. Najagilnija teatarska ličnost u Sarajevu u posljednjih 20-ak godina šetka se štasmosom uzduž i poprijeko, bodro. Niko nije bio siguran da li je ponio olovke na obilježavanje 20 godina postojanja Buybooka, a za to vrijeme u izdavaštvu su dovedeni mnogi svjetski autori, ponuđena različita štiva. Shvatili smo da je postojanje centralnog događaja, kakav je Festival književnosti, nešto što nedostaje Sarajevu, a i nama kao izdavaču stalo je da okupimo sve autore s kojima radimo i dovedemo ih u naš grad kao dobri domaćini.
Pisac kurator Đenaro Gatuzo je priredio odabranu selekciju za festival. – Želimo piscima, rekao je specijalno za naš list, omogućiti da se obrate publici, jer oni su ti koji joj se danas, u vrijeme različitih kriza, trebaju obraćati više nego bilo ko drugi, potcrtao je, posebno se osvrnuvši na ovogodišnji program: – Značajno je gostovanje autorice Mone Eltahawi, koja je kroz svoja djela, bez dlake na jeziku, pogađala tamo gdje je to bilo potrebno, poput izbjegličke krize, ratova pa do seksualnosti u islamu, mišljenja je Gatuzo. Ko ne dođe da razgovara sa Gatuzom, neće vidjeti prvog fantazistu festivala.
– Da li ste zadovoljni igrom na prvoj festivalskoj večeri? – Mnogi su istrčali na teren, nije se ništa dogodilo, što pitate? – Da li su se udobno smjestili na tribinama o angažmanu? – Nisam vidio da se neko osjećao epistolarno. – Kako vas sada sluša zadnja loža? – Bilo je to kao neko prosvjetljenje, objašnjava, najednom su se reflektori popalili i mi smo se našli na marginama društva. – Koliko će trebati da se ekipa rekuperira i oporavi od poraza? – Jednom kad smo ih pustili da izađu na parket, oni su zabijali sve do večeri. Bila je to borba do posljednjeg čovjeka u publici. Ovo je možda najbolja ekipa koju sam vodio. – Važnije je ostaviti jetru na malonogometnom turniru Alija Izetbegović.
Svi fino sjede i niko se ne gura. Kulturac na biciklu stigne pročitati sve vijesti. Prvi je stigao neki docent sa magazinom pod rukom oduzevši pravo prvenstva desetogodišnjaku na raskrsnici, da pokaže svima gdje ponosno štampa svoje tekstove. Drugi pjesnik osjeti svaki put kad stoji sa kvarnim čovjekom, susretne se, a imaju neki trnci, neka zračenja koja primi, i nakon pet-deset sekundi što ih je primio, on bježi od tog čovjeka, i kasnije, ako je on na ovoj strani ulice, on pređe na drugu. Stojeći na ulici desetak puta sa predsjednikom države, nije primio nikakve negativne zrake i to je bio znak da Predsjednik može bezbjedno proći kontrolu na aerodromu.
Glavni urednik Novog Izraza osjetio je obavezu da javnost informiše zbog čega je bio prinuđen da podnese ostavku na mjesto glavnog urednika časopisa za književnu i umjetničku kritiku Novi Izraz. Umjesto da pojačaju, greškom su prebacili na drugi kanal, dok su ponovo okrenuli na prethodni kanal, desili su se novi momenti u obraćanju. Urednik je ćutio poseban osjećaj dužnosti jer se, naspram e-mail korespodencije od 13. juna 2016. koja je vođena između članova PEN-a po ovom pitanju, na PEN-ovom portalu oglasio predsjednik Upravnog odbora PEN Centra u BiH Nedžad Ibrahimović s, vjeruje, zbunjujućim informacijama za javnost. Zbog toga je momentano pregorilo nekoliko frižidera.
Nešto se pokvarilo, krči riža, ne moraš do kraja čitati, samo pusti u štampu. Predsjednik Društva pisaca Dževad Karahasan, želeći ostati nesuvremen, u blistavoj auli Vijećnice najavio je spektakularne pjesničke susrete. Bio je dužan naglasiti da se spektakularna nesuvremenost ne bi mogla dosegnuti bez saradnje sa ambasadama Švicarske i Austrije i večeri posvećenih gender poeziji, bez saradnje koja se počinje dobro razvijati sa našim kulturnim institucijama, kao i bez mnogo ljubavi, energije, mladih ljudi koji su preuzeli u svoje ruke Društvo pisaca i koji polako preuzimaju književnost.
Sreća što postoji mnogo članaka koji se mogu čitati usput, kulturac se želi obavijestiti o svemu. Ono što je kod vaginizma jedinstveno je to što se javlja i u glavi i u telu, reakcija nije svesna, baš kao treptanje, mišići vagine su naučeni da se grče i blokiraju da bi se zaštitili od očekivane pretnje, ako se ne leči, ovo stanje postaje sve gore, kontrakcije imaju priliku da se razvijaju, vremenom postaju jače, traju duže i intenzivnije su, to je taj sićušni, problematični bilder tamo dole, gvozdena dama, na neki način. Govoreći ispred Društva pisaca u Bošnjačkom institutu, podsjetili su na Kiševu krilaticu da se pisac ne udružuje, da je pisac sam.
Posebno treba potcrtati, blagonaklono, da se festival pjesnika određuje, ne tematski, koliko duhovno, pokušavajući svake godine naći jednu dominantnu temu, ideju, pitanje, san, i tako će ove godine dominirati pitanje odnosa književnosti i vremena, književnost je oblikovanje vremena i najbolje sredstvo da se sačuva vrijeme. Treba se sresti sa samim sobom i iznenaditi, kao čovjek koji vidi samog sebe i zgrane se svojom nesuvremenošću. Violončelist David Teie snimio je prvi muzički album isključivo za mačke i predstavio ga u Lady Dinah's Cat Emporiumu, jednom od dva bara u Londonu specijaliziranih za mačju publiku. Tu se muzički Dolittle ne misli zaustaviti jer već priprema nove projekte, album za konje te za pse.
Zadovoljstvo nam je da predstavimo… Dragi predstavnici medija, veselimo se što… Radujemo se što ste se okupili u ovolikom broju… S nama su naši veliki… Džon Friman je bio na kafi sa svakim živim svjetskim piscem, od Ruždija, Pamuka i ostalih velikana. Mi ćemo iskoristiti tu priliku da, otišavši s njim na kafu, dođemo do bitnih kontakata i veza, da sutradan, svakog od tih pisaca možemo tim vezama dovesti u Sarajevo. To je jedan od zadataka ovog Festivala, da se nametnemo kao nešto što ne treba preskočiti.
Velika panda za koju se vjeruje da je najstarija koja je ikad živjela u zatočeništvu umrla je u 38. godini, prenijeli su ekonomisti. Starost pande Jia Jia u ljudskom smislu je veća od 100 godina, saopćeno je iz tematskog parka u Hong Kongu u kojem je panda živjela. Njeno stanje se naglo pogoršalo u posljednjih nekoliko sedmica, a onda je izgubila apetit. – Samo je jedan put i on je u nama. Ja pripadam onoj generaciji koja je kao neki tinejdžer počela raditi u MESS-u u vrijeme agresije i opsade našeg grada – rekao je direktor MESS-a, koji je organizovao reviju što je podsjetila na ratno Sarajevo, prošetavši pistom u Domu armije bunde Gertrude Munitić, Ines Fančović i Tatjane Ljujić-Mijatović, vreću za spavanje Danisa Tanovića, skafander Hanke Paldum u kojem je pjevala borcima na Igmanu, ljetni i zimski šešir Muhameda Filipovića, majicu u kojoj je ranjen Zlatko Lagumdžija, čizme Dragana Vikića, kabanicu Jovana Divjaka, beretku sa ljiljanima Alije Izetbegovića.
Zahvaljujući ratnom iskustvu, mi empirijski znamo da su kultura i umjetnost stvarna ljudska potreba poput hrane, vode ili zraka. Tada su pozorišta bila puna ljudi iako je odlazak do pozorišta bilo svjesno izlaganje riziku da vas opali neka granata ili snajper. Iz te volje da se bude čovjekom izrastao je i Festival MESS kao jedan od simbola kulturnog otpora. Fudbaleri Juventusa, nakon reprezentativne pauze, večeras na domaćem terenu igraju protiv Udinesea u okviru 8. kola italijanske Serije A. Do početka meča je nešto manje od sat vremena, a italijanski mediji prenose da Miralem Pjanić neće biti u startnoj postavi za ovu utakmicu.
– Umjetnost ne mijenja svijet, ali ona može nadahnuti, inspirirati, potaći da razmišljamo o društvu i nama samim te na taj način usmjeravati nas u potrazi za onim što već decenijama poput slijepaca pokušavamo napipati u mraku svijeta u kome živimo. Ima i gorih problema, sve ima gore od goreg, sreća da kulturac može naotvarati nekoliko tabova na google chromeu, pa čitati istovremeno. – Maja 1992., u vozu na liniji Marsej-Nica, čovjek tridesetih godina, na sjedištu preko puta jedne vrlo lijepe djevojke, raširio je vješto nekakav časopis koji je izgledalo kao da čita, tako da je samo djevojka mogla vidjeti njegov isukani organ, u stanju potpune ukrućenosti. Neki kreten je prozreo taj egzibicionistički čin, koji je bacio djevojku u ogromnu i prekrasnu zbrku, ali bez i najmanjeg protivljenja, i to je bilo dovoljno da tog larpurlartistu pretuku i izbace iz kupea. Možemo samo, rekli su u Institutu za po-etička istraživanja, najglasnije izraziti gnušanje i prezir prema tako odvratnom načinu uzvraćanja na jedan od najčistijih i najnekoristoljubivih činova koje je čovjek sposoban da ostvari u ovo doba opšteg obezvređenja i moralnog posrtanja.
Fenomen teatra u ratu, teatra pod opsadom se dešavao u Sarajevu, istakao je Dino Mustafić. “Predstavom “Sklonište“ i formiranjem Sarajevskog ratnog teatra, Sarajevo je postalo jedini grad koji je u ratu osnovao kulturnu instituciju“. Mustafić je podsjetio na činjenicu da je odlazak u pozorište predstavljao istinsku opasnost po život građana Sarajeva, jer je bilo situacija kada su granatiranja bila intezivnija pred početak predstave. “Ipak, teatarske sale su uvijek bile pune. Imali smo više od hiljadu premijera, repriza… Teatar je živio“, naveo je Mustafić te naglasio kako u Sarajevu nije bilo predstava o pjevanju i pucanju, odnosno repertoar je bio respektabilniji nego što je danas.
Surova je sudbina porno časopisa. Nekada budno čuvani i poštovani, pažljivo odlagani na skrovita mjesta u ormarima, pod krevetima, šupama i ostalim štekovima, sada godinama leže na rafovima trafika tražeći zalutalog putnika kroz vreme koji i dalje vrednuje isključivo analogne metode samozadovoljavanja, odbijajući nepregledne okeane internet pornografije. – Buybook će se osnažiti u radu sa knjigom, imat ćemo mogućnost da potražimo još jače sponzore, da potražimo još jače goste za sljedeće naše festivale. Već su se najavili razni kulturni atašei iz Njemačke, Italije, Francuske, da budu partneri i da pozovu svoje goste koji će doći sa tih jezičkih prostora. – Mi smo, bez sumnje, poslednje generacije koje su prve seksualne fantazije provele prelistavajući stranice erotskih magazina.
Zahtjev HNK Napredak, podržan istupom kardinala Vinka Puljića i portala SAFF, da se zabrani izvođenje predstave Vaše nasilje i naše nasilje reditelja Olivera Frljića u okviru 56. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, a pod krinkom zaštite vjerskih sloboda i navodne blasfemije koju taj teatarski komad sadrži, predstavlja eklatantan primjer nerazumijevanja pojma umjetničkih sloboda i njihovo čitanje onako kako to ide na ruku uskim klerikalno-etničkim vizurama.
Mladenka se umalo utopila nakon što je s mladoženjom odlučila skočiti u bazen. Problem je napravila njena haljina koja je postala preteška i povukla je prema dnu. Svi su aplaudirali dok nisu shvatili da novopečeni mladenci imaju ozbiljan problem. Mladenka se mučila da ostane na površinu, a mladoženja da je zadrži.
Na kraju im je pomogao neko od prisutnih koji im je pružio štap za koji se mladenka uhvatila i izvukli su je na sigurno.
Došli su neki ljudi kao sa svadbe, bio je tu i Konoplyanka i urednik kulture, ušli su, bio je to naš poznati violončelist, sjedili smo u redakciji s njim blizu četrdeset minuta, postavljali smo pitanja o njegovom školovanju na Bečkom konzervatoriju, govorio je o sklonosti violončelu koji je osjećao od djetinjstva, posebno smo tražili da nam rastumači repertoar svojih koncerata koji slijede, govorio je poneseno, on je hvalio kvalitet naših stranica, urednik je tumačio da svi koji žele da se predstave imaju mjesta, mi ćemo svakome pomoći da se izrazi, mi ćemo mu postaviti naša pitanja o kome god se radilo, mi smo otvoreni za sve prigovore i zadovoljstvo nam je da ih čujemo, to znači da naš list živi i da se nećemo ugušiti u riječima, a kad je razgovor objavljen, ispostavilo se da je to bio ustvari intervju s našim slikarem koji godinama živi u inostranstvu. Eto, reče urednik, kako mi radimo ovako kvalitetnu rubriku i novinu, to je naš recept. Pročitavši taj intervju sa slikarem u cjelosti, moram priznati da sam i ja tek shvatio djelo onog violončeliste za kojeg nikad nisam čuo.
