Prošlo je više od godinu dana kako je čitavo jedno razdoblje u našoj književnosti završeno. Stvari posljednjih decenija u našoj književnosti stoje tako da prelomni događaj može biti i to, kada jedan urednik i direktor odluči prodati svoj magazin drugom direktoru. Nakon toga se raziđe čitav krug naših najjačih pisaca i intelektualaca; naši najkreativniji umovi posustanu. I mi onda znamo da se oni više nikada neće skupiti u tom sastavu; tako se rasformiralo društvo oko magazina Dani.

Nećemo više nikad moći otkrivati naš jezik (i cijeli jedan univerzum) u kolumnama Mila Stojića. Nikad više nećemo čitati one njegove zapise: pune poučnih etimoloških razjašnjenja, kratkih pričica, političkih žaoka! Gospodin Stojić – takvu sudbinu kao da je htio preduprijediti, kao da ju je odavno predosjetio; svoje zapise – te šupljikave esejčiće – ukoričio je prvo u jednu, pa u drugu, pa ih zatim dao na prijevod – da bi ih mogao ukoričiti, znate, i u treću knjigu. U međuvremenu je valjda napisao i nekoliko zbirki pjesama razlomivši te kolumne u stihove; njegova poezija nam se takvom čini. A zatim je te „opiljke svoje duše“ (ne pjesme, nego kolumne, to su opiljci duše, tako im Stojić bennovski tepa) blagoizvolio ukoričiti i u četvrtu knjigu, da im se ne bi zametnuo kojim slučajem trag. Da se ukine svaka mogućnost da nas oni slučajno ne prosvijetle! Četiri knjige kolumnica objavljenih kod četiri različita izdavača! To je borba za pretrajavanjem u okrutnom vremenu; tako je nastajala najveća i najčišća poezija našeg vremena!

Nećemo više nikada čitati historijsku čitanku. Te Jergovićeve tekstove u kojima on piše tako lijepo i pitko da se lako možemo zaboraviti pa pomisliti da čitamo jedan od njegovih romana; on se tu godinama spremao za svoje romane: to su istovjetni postupci opričavanja svega i svačega, to je istovjetan stil. Te izlomljene rečenice koje gube dah; to ustrajno opisivanje besmislica nekog prošlog svijeta u kojima se tobože zrcali čitav kosmos. – Čemu svo to trućanje, o čemu to ovaj pisac piše godinama? Taj pisac u jednoj svojoj kolumni piše tako o običaju štopanja čarapa; to je možda korisno. Je li dug put do one romaneskne sekvence o kiseljenju paprika?

Naravno, kasnije će te kolumnice biti ukoričene u knjige, u nekoliko tomova; i Stojić i Jergović ta ukoričenja danas poimaju kao svoje djelo. Uvezuje ih melanholija, nostalgija, dosadna i pozerska; njihov, kao pisaca, najveći izum. Njihovu poeziju i prozu teško razlikujemo od tih kolumni; to je isti ritam. Oni su meštri u tom intelektualnom tezgarenju u dva, tri i četiri magazina; – kasnije i u deset izdavačkih kuća. Oni su majstori kolumne – tog najglupljeg žanra u galaksiji!

Nećemo više nikada dočekati da u Danima osvane kritika Envera Kazaza – u kojoj će nam on na jednoj stranici nabrkljačiti kako se opet javilo neko vrsno djelo Muharema Bazdulja, Miljenka Jergovića, Ahmeda Burića, Semezdina Mehmedinovića, Mileta Stojića. Nećemo više znati za djela u kojem autori žestokim jezikom decentriraju klekiralističko-nacionalističke ideologije u našoj južnoslavenskoj ili bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici. Je li to naš teoretičar i kritičar Enver Kazaz misli da su te klekiralističko-nacionalističke ideologije mali zeleni tamić – pa im zato već deset godina ustrajno decentrira gume? Trebalo bi samo tako nastaviti narednih i deset i dvadeset godina – pa ćemo jednom vidjeti kako će taj kamion ideologija početi blesavo krivudati na cesti našeg društva, i strmoglaviti se ravno u ponor našeg vremena, uz klicanje pedeset teoretičara i teoretičarki tom našem intelektualnom vulkanizeru koji je pobijedio.

Nema tu više ni onih usmenjačkih polemikica Marka Vešovića u kojima rješava probleme i urniše ličnosti od kasablijske važnosti; nećemo se više smješkati nad tim prosječnim dosjetkama i sitnim jezičkim obrtima koje su postale obrazac polemičkog stila kod nas. To je jedan šablon koji ne zna ništa o pravoj polemičkoj živosti koja pulsira u onom što su pisali jedan Krleža, Kiš ili Davičo. – Vešovićeve polemičke kapriole kratkog daha stope se s ritmom dana čim se sklope tanke magazinske stranice.

Sada znamo da se zajedničkim snagama na stranicama jednog magazina rodio stil cijele naše književnosti; sada znamo kako je skovan, kako je postao dopustiv. U laboratoriji tog magazina – u retortama aktualnosti – rođen je možda i onaj čudestveni naslov jedne pjesničke zbirke: Posljednje suze nafte i krvi. Kasnije će ta poezija biti proglašen vrhuncem naše kritičke tranzicijske književnosti, a galoni nafte i litri krvi će u toj ludnici proplakati posljednjim svojim suzama! Ne treba otići u analizu dalje od naslova, ako se ne želi urnebesnije zabaviti.

Valjda je na stranicama istog magazina još u vrijeme rata nastalo i nešto što će se kasnije nazvati kultnom knjigom antiratnog pisma. Sarajevo blues! Te zapise, prelomljene magazinski, teško bismo mogli razdvojiti od člančića, kao dnevničkih dosjetki nekog dokonog novinara. Mehmedinovićev doprinos svjetskoj antiratnoj književnosti, po Bazdulju, ogleda se u primječaniju tog pisca da se muhe u ratu ne mogu istjerati iz sobe; jednostavno, sva stakla su porazbijana. U red takvih otkrića – ide i jedna metafora naše zemlje kao skladišta stakla; i čitav niz sitnica. Jedino što tu možda može biti problem jeste što taj Sarajevo blues Semezdina Mehmedinovića koji primjećuje da se u ratu ne mogu istjerati muhe iz sobe i da je Bosna skladište stakla – što to, dakle, velehvaljeno književno djelo: nije ni književno, a nije ni djelo. Brizantnost tih zapisa ravna je inventivnosti pisaca i intelektualaca koji usred rata odlaze uraditi intervju sa Zaimom Imamovićem – ili sjedaju pisati nostalgične tekstove o Davorinu Popoviću i Kemalu Montenu, tim galebovima na Miljacki. Zasluga Dana jeste i u tome što su piscima nametnuli kao legitimnu preokupaciju čitave nizove pop-drangulija: pjevači, fudbal, dodjela Oskara, Evrovizija; sada nam je malo jasnija poplava tih bedastoća u savremenim romanima.

To nisu književna djela! Iako su bila ukoričena i poredana u glasovitoj biblioteci Dana koja je prije osam godina najavljena na radiostanicama širom BiH gromkim refrenom: Novi Dani, novo svitanje/ počinje narodno čitanje! Urednik biblioteke Ivan Lovrenović je napisao tada da će biblioteka ponuditi ono što je vrijedno i lijepo za svakoga, na način neprolazan. Bilo je to novo doba knjige, za narod – po narudžbi Dana. Blago nama!

Zasluga urednika te biblioteke jeste u tome što je u istu ravan doveo Semezdina Mehmedinovića i Isaka Babelja, Miljenka Jergovića i Ivu Andrića, Muharema Bazdulja i Voltaira, Mileta Stojića i Lorku, Abdulaha Sidrana i Ujevića, Irfana Horozovića i Prousta. Kakve oni imaju veze; ko bi to uopšte mogao objasniti?

Zato je izmišljen Muharem Bazdulj, kao esejist. On je sedmicama sačinjavao svoje tekstove, satkane od sto i hiljadu citata! Kako bi nas uvjerio u tajne veze koje izmiču našem oku. Zato Muharem Bazdulj i postoji kao esejist! Bazdulj je u to ime iscitirao sve: od Kiša i Pavića, preko Brodskog i Zorana Ćirića do Jima Morissona. Kako piše o temama koje su svima dobro poznate i kojima su svi ovladali, nema mnogo potrebe da predočavamo to što on i drugi zovu njegovim djelom. Najviše što on zna reći u tim prikazima punim biografskih podataka jeste da je nešto „stilski bravurozan roman“. On piše, naprimjer, ovako: „Karnevalština, bizarnosti, smijeh – sve su to sastojci Bulgakovljevog romana čija čvrstina i cjelovitost počivaju – kako to reče T. Kulenović – na tezi i na tuzi.“ On sam ne uspijeva izreći ni opštepoznate stvari, dostojne jedne fraze, jer će do kraja rečenice nesumnjivo posegnuti za nekim citatom, ma koliko taj citat bio glup i bezvezan. No dostignuće Muharema Bazdulja otkriva se u tome što je on jedini znao spojiti nespojivo: u tim esejima on poredi Jergovića sa Kišom, Andrićem i Carverom; sagledavši strukturu Sarajevo bluesa – sjetit će se Bodlerovog Spleena Pariza, uočivši jedinu postojeću vezu: ta dva djela razdvaja tačno 123 godine!

Upotrijebiti sjen Šarla Bodlera da sekundira Semezdinu Mehmedinoviću njemu je isto tako jednostavno kao staviti Aliju Isakovića u društvo sa Geteom, Židom, Malroom. To nije bilo nedopustivo u uredništvu koje štampa Šekspira uz bok Jergoviću, a glavni esejista o Kafki ne zna reći ni onoliko koliko zna svaki prosječni čitalac toga magazina; on Proces ne zna ni prepričati bez tuđe pomoći. Na tim stranicama pisci i intelektualci tragaju i potvrđuju mrko i lijepo lice Bosne, dosadno i isprazno lamentirajući nad poraženim bićem cijele jedne zemlje, dok g. Lovrenović poduzima svoje ture po poznatim krajevima naše države unutarnje – kako bi nam po devedeset osmi put otkrio neotkriveno lice te naše domovine, da bismo konačno progledali nad našim ljepotama i znamenitostima, zadivljeno. Sve to smo mogli doživjeti samo u kompozitnoj integralnosti kasnije ukoričenih sedmodnevnih putopisa! To uredništvo vidi sevdalinke kao krunski dragulj naše književnosti! To je tako; tome je teško šta prigovoriti.

Učeno društvo je obamrlo, Dani spavaju. Ko će sada uzdizati nove pisce, utvarajući čitavu kritiku i esejistiku? Gdje će se rađati novi stilovi? Ko će promovirati naše pisce kao najozbiljnije kandidate za Nobelovu nagradu? Ko će štampati nove biblioteke, ko će voditi računa o našim vajnim književnicima, stavljajući ih na pijadestal kamo pripadaju? Možda društvo novih kolumnista koji su se namnožili oko nas; možda ritam nekog novog stila stvarno jednom začujemo u tom svakodnevnom kolumnističkom njištanja koje traje od ratnih i poratnih dana do dana današnjeg. – Možda ga vidimo u toj hipodromskoj živosti našeg književnog života, u kojem sada jedino vidljivo jeste to da pisci opet nepovratno dangube danujući danomice po narudžbi dana – dandarajući svojim posljednjim snagama, dok im današnjica uzima danak po svojoj mjeri.