Draga braćo, danas smo svjedočili sramnom ponašanju nekih, koji se zovu muslimanima, u našoj zemlji. Mnogi su danas slavili, iako je dan za tugu. Stanoviti munafici čak su položili cvietne vience pred viečnu vatru – adekvatan simbol komunizma, tj. simbol šejtana. Polagali su cvieće i pred brončane biste, odajući se kao idolopoklonici. Sramotno je da se netko zove muslimanom, a da takve pogrješnosti čini, džahilijetski slaveći vatru i idole. Još sramotnije da su pojedinci učili fatihu! Gdje se to fatiha uči šejtanu, ko uči fatihu Ebu Lehebu i njegovim kipovima, ko želi vječni smiraj Ebu Džehlu?! Lanet olsun!
Na današnji dan, podsjećam, boljševici su 1943. preuzeli vlast u Bosni i Hercegovini. Iste te 1943. godine, objašnjavao sam da je sama narav islama odredila naš stav u borbi protiv boljševizma. Za izhod bitke, koja se bila protiv Velike Britanije i Rusije, vezane su bile čitavog islamskog svieta, osobito nade milijuna muslimana koji su živjeli ili bolje reći umirali pod strahovladom Velike Britanije i Sovjetske Rusije, kao kolonijalnih ugnjetavača. Ja sam se tada nadao – a onda i svi svjetski muslimani za mnom – da će pobiediti Treći rajh, koji – i danas to odgovorno tvrdim – nije imao kolonijalne, već samo humanističko-pedagoške namjere.
Ta orijaška borba koju je Njemačka sa svojim saveznicima vodila protiv boljševizma i Engleske, dakle, nije bio rat dvaju imperializama. To je bio prie svega sukob dvaju svjetova, starog i novog, borba između „Kapitala“ i „Mein Kampfa“. Iz tog sukoba trebao se “stvoriti novi gospodarski i društveni i politički poredak u svietu koji bi omogućio miran i čovjeka dostojan život kako pojedincima tako i svim narodima” (Muslimani u Evropi, str. 231), osim možda Židovima. Kako rekoh, pošto je islam naravni protivnik boljševizma, a nauk islama nespojiv s duhom komunizma, ja sam se nadao, a onda za mnom i cieli islamski sviet – da će u tom ratu pobiediti Njemačka, da će pobiediti sloboda i mir.
Nažalost, kao i mnogo puta u poviesti desilo se da je sila, koja Boga ne moli, pobiedila ideju, da je imperializam pobiedio idealizam, da su zle sile pobiedile dobre. Tako se iz tog sukoba nije desilo ono što sam predviđo: vrli novi sviet mira i slobode. Desilo se suprotno. Porazom Njemačke, i pobjedom savezničkog Kapitala, bezbožništva i materializma, izgubila se svaka nada u bolje sutra.
S obzirom da smo dio svieta, ni kod nas nije bilo različito. Tako je, na današnji dan, 1943, u Bosni i Hercegovini na vlast došao komunizam, najveća pošast koja je prietila čovječanstvu. Došavši na vlast, ti komunisti su najprie strieljali mene samo zbog toga što sam agitovao za to da Njemačka pobiedi u ratu. Time su dokazali da su prikriveni hrišćani, jer su samo u hrišćanskim zemaljama poput Francuske – vlasti strieljali ljude 1945. zbog toga što su, tokom rata, radili za njemačku stvar. Gdje je tu demokracija? Zar nisu ti pobiednički režimi tako pokazali da su nedemokratski, zar nisu pokazali da sam zapravo ja bio u pravu, kad sam birao stranu?
Podsjetiću samo na izjavu De Gaullea, koji je kad su ga pitali koliko je hiljada alima poput mene strijeljao, kazao: nedovoljno. Taj isti De Gaulle je stvarao Evropsku uniju, koja slavi kao svoj dan – dan našeg poraza, da njihove pobjede, 9. maj. A svi naši intelektualci i politički lideri, koji priznaju da sam ja govorio 6 jezika i kunu se u mene, su redom za tu Evropsku uniju! Koga oni ismijavaju? Mene, Evropsku uniju ili sebe?
Žalostno je uistinu danas bilo gledati kako mnogi muslimani u Bosni slave datum dolaska nevjerničkih sila komunizma na vlast, kao dan državnosti Bosne. Dolazak komunista na vlast, kako će se pokazati, unazadit će muslimanski narod u BiH kao ništa do tada. Naprimjer, kako primjećuje Džemaludin Latić, ja sam bio toliko veliki pisac i mislilac da bi moderna poviest bošnjačkog naroda – da me nisu ubili, da sam nastavio da pišem i borim se za našu slobodu – sigurno bila drugačija, manje bolna, možda čak bez genocida u posljednjem ratu.
Svako ko je danas, poput delegacije Predsjedništva BiH prevođene Bakirom Izetbegovićem, kod viečne džehennemske vatre položio cvietni vienac – a znamo da je polaganje cvieća umrlim anti-islamski običaj – odao je počast šejtanu, odao je počast mojim ubicama, čime neizravno slavi genocid nad našim narodom. Čak su proučili fatihu u čast šejtana! Lanet olsun!
Draga braćo i sestre, valjda ćemo jednom doći tobe i prestati raditi protiv sebe. Danas nije dan za slavlje, baš kao ni 9. maj, ili 6. april. To su dani našega poraza. To su dani kada sam ja, poliglota koji sam govorio 6 svjetskih jezika, izgubio svaku nadu da će u svietu zavladati mir i da će doći bolji dani za čovječanstvo. Zato, umjesto da slavimo, poput silnih bezbožnika, povucimo se, o sinovi Ademovi, među četiri zida, sakrijmo se u ormar, i tugujmo, plačimo, crnu žuč iskašljimo na današnji dan.
