Dnevničke bilješke
Security time
Govorio je Čalija, iz one čuvene loze Čalija, odakle potiču Murto i Nijaz (i Nijazov brat Zijo), s kojima sam u jesen, pred kraj prve decenije ovog stoljeća, bio na terenskom radu u Travniku. (Requiem je već bio napisan i čekao je na izdavanje.) Bio je to poslijeratni period renoviranja vojno perspektivnih objekata, u ovom slučaju kasarne u Travniku, iste one kasarne u kojoj sam nepunu deceniju ranije položio zakletvu kao pripadnik 51. klase vojske Federacije BiH, kojom je tada komandovao ratni general Atif Dudaković. Redovno služenje vojnog roka je sada, deset godina poslije, bilo stvar prošlosti i zamijenjeno je profesionalnom vojskom.
Dakle, deceniju kasnije, kao uposlenik firme za „završne radove u građevinarstvu“, radio sam pregrade postojećih vojničkih spavaona rigipsom. Istih onih spavaona gdje sam kao dvadesetogodišnjak spavao iskidanim vojničkim snom kao vojnik druge čete, trećeg voda, treće desetine.
Po novim, „NATO standardima“, vojničke spavaone moraju biti manje i prefinjenije, a broj „mokrih čvorova“ po glavi vojnika mora biti veći.
Sa nama je, u ekipi za rigips, bio i, pomena vrijedan, Omer iz Male Kasabe kod Zvornika. Ispijeni i nakrivljeni Omer, koji je rat proveo u Srebrenici i koji je pripadao onom dijelu srebreničkih branilaca što u se uspjeli probiti do Tuzle. Prilikom proboja bio je ranjen u predjelu lica. Geler minobacačke granate ga je zakačio preko lijevog obraza tako da mu je polovina usana ostala ukočena u grimasi neprirodnog osmjeha.
„Omere, tebe je Bog zaobilježio“, govorio je Murto, „ jedino se ti smiješ kada god pričamo o Srebrenici“.
Murto Čalija nije koristio riječ „obilježio“, već „zaobilježio“, i uvijek je, kada je izgovarao tu riječ pravio kružni pokret kažiprstom, aludirajući na to da Bog ima određeni spisak svih stvari na svijetu, i da na tom spisku zaokružuje određena imena ljudi, zemalja i kontinenata.
Po Murtinim riječima, Bog je svakoga na svijetu nekako „zaobilježio“.
Ja sam već tada bio vanredni student filozofije, i u spavaoni koju smo dobili kao terenski radnici navečer sam čitao uobičajenu literaturu, Platonovu Državu i Indijsku filozofiju od Servapali Radakrišnana. Omer se, kao i obično, ukočeno smješkao dok me posmatrao kako prebirem po knjigama i govorio, kao za sebe: „Ima li u tim filozofijama štagod o dnevnicama za terenski rad“?
Dakle, govorio je jedan mlađi Čalija, iz loze Murte i Nijaza, mnogo godina kasnije na kapiji ASA auta u Sarajevu, gdje je bio uposlenik u Rent-a-caru, objašnjavajući mi sortu novopečenih vlasnika firmi koji tako naprasno (odmah s vrata) nazivaju selam. Bili su to uobičajeni ranojutarnji razgovori. Ja sam tada radio na obezbjeđenju ASA –auta i kao uposlenik security agencije, u urednoj uniformi, izbrijan, sa češkom zbrojevkom i dva okvira municije, trudio se, što kažu kolege, „da ne upotrebljavam pištolj suviše često“.
„Uvriježeno mišljenje, koje se toliko puta potvrdilo, ti koji s vrata nazivaju selam će da te vjerovatno nešto prevare ili da planinaju prevaru, nije tačno“, tvrdio je Čalija, „što se njih tiče (tih selamdžija), oni su te već prevarili u vezi nečega, samo što ti to još uvijek ne znaš.“
Mi smo prevareni, samo to još uvijek ne znamo.
Dijagnoza je bila, potvrdiće se kasnije, i više nego ispravna.
Upliv religijskih manira, tako naprasan i komičan, izazivao je podsmijeh skoro kod svakoga, ali pošto se radilo o vlasnicima i gazdama, onima koji su svojim radnicima davali platu (jer plata se nije zarađivala), taj podsmijeh je morao biti skriven, iz čisto praktičnih razloga.
Povremeno bi se, u našim razgovorima, sve svodilo na onu frazu o već viđenom, kao o općoj priči ( koja je takođe bila dio ranojutarnjih razgovora), sa usudom imena „Alija“. Vlasnik agencije za fizičku zaštitu lica i objekata čiji sam tada bio uposlenik je imao takvo ime i bolovao je od naprasnog buđenja islamskih običaja u svom gazdinstvu. To ime je očito bilo samo po sebi dijagnoza.
Od Đerzeleza, Sirotanovića do mrtvog prvog predsjednika. Oni učeniji i mudriji i vični lijepom govoru bi vjerovatno spomenuli i posljednjeg od odabranih halifa. Ali, Alija nije bitan. Kao i ono selamanje o kojem je govorio Čalija.
(Tada se već formirala konstrukcija moje nove zbirke „Angleter“, jer je uprkos revnosti u security agenciji, i potrebi da se ima najmanje dvijestotine i trideset i više radnih sati mjesečno, mogla iskoristiti noćna služba za iskidano čitanje ili pravljenje oskudnih bilješki iz koji će kasnije nastajati stihovi.)
Prvu godinu u tom poslu, na zaštiti privatne banke novopečenih poslijeratnih bogataša, moj kolega, onaj koji pokriva drugu noć (radilo se , dakle, svaku drugu noć po trinaest sati smjene), Ibro će, na svojoj koži, tačnije na svom vratu osjetiti istinitost one Čalinije tvrdnje o selamdžijama i apriornoj prevari.
Potrebno je napomenuti sljedeće spefičnosti ovog zanimanja, koje su vjerovatno općepoznate i koje vjerovatno nikoga ne zanimaju. Svijet obezbjeđenja, naoružane fizičke pratnje i video nadzora u pravnom polumraku tranzicije ima svoje određene čari i kočoperne slatke užase. Neko bi, zlonamjeran, mogao pomisliti da se takve agencije bave „legalnim reketom“, tim lijepim bijelim sportom, što nije daleko od istine, jer su često nadležnosti legalnih organa policije i privatnih zaštitarskih agencija u nekoj čudnoj simbiozi od koje se u zraku osjeća opojni miris kriminala.
Konkretno govoreći, iz jedine jasne pozicije, pozicije običnog uposlenika, radnika, koji pored dvijestotine i više sati mjesečnog bdijenja ima još u periodima odmora ( kada nije na konkretnom objektu ili pratnji bankarskog novca), zadatak da obezbjeđuje sportske manifestacije, zabavno-umjetničke performanse, koktele i ine dogodovštine vladajuće vlastele. Tu naravno spadaju i vjerske manifestacije, od bajramskih koncerata do obezbjeđivanja teravih – namaza. Dakle, ovdje je važan slučaj zaštitara Ibre, koji će u tom periodu konačno dobiti svoj nadimak: Ibro Zaklani, i to neposredno nakon rada na obezbjeđenju dočeka Nove Godine.
Kocka je pala tako da ja tu „najluđu noć“ imam redovnu novogodišnju smjenu na obezbjeđenju objekta, dok je Ibro, logično, sa ostalim „slobodnim„ zaštitarima dobio zadatak obezbjeđenja vaskolikog sarajevskog građanstva. Dvije lokacije trebaju biti „pokrivene“,: javni doček „najluđe noći“ ispred BBI-a, i „Mucha lucha party“, koji je to veče premješten u mnogo adekvatniji prostor: Bosanski kulturni centar. Dakle, Ibro i ekipa zaštitara će novogodišnju noć dočekati na poslu uz DJ-eve i Go-Go plesačice u Bosanskom Kulturnom centru. Ne izgleda to tako loše, barem većini koja ne zna blagodati ove službe.
Negdje oko dvadeset minuta iza ponoći, dok je pijana masa u Bosanskom kulturnom centru padala u, ko zna koji po redu, delirijum, a Go-Go plesačice u kavezima mamile uzdahe, jedan, poprilično stondirani slavljenik je poželio da jednu od plesačica „počasti svojim fizičkim kontaktom“. Tu nastupa revnosni zaštitar Ibro i u sljedećih nekoliko sekundi, u sveopštoj buci od elektronske muzike i sljepilu od svjetlosnih efekata dobija nekolicinu udaraca nožem kojeg je uzoriti građanin imao skrivenog kod sebe. Prvi udarac je bio u lijevom predjelu, ali je oštrica na svu sreću bila prekratka i zaustavila se u vratu na nekoliko milimetara od dušnika, ne probivši ga. Drugi udarac mu je skoro probio desno plućno krilo, a posljednji, treći udarac je završio u Ibrinom dlanu jer je napadač već bio savladan. Napad je trajao nekih dvadesetak sekundi. Dovoljno.
Prema opisu noža u izjavama očevidaca, oštrica je imala oblik zmijskog jezika.
Ispostavilo se da je napadač višestruki povratnik iz svijeta kriminala, sklon rasturanju opojnih supstanci teže kategorije i da je odnedavno bio na uslovnoj kazni zbog prebukiranosti naših zatvora. Ali, to nije bilo važno.
Vijest o napadu se u novogodišnjoj noći proširila brzo među zaštitarima jer smo uglavnom svi bili povezani, preko mobilne, ili preko veze radio-stanicama.
Napadač se mirno predao po dolasku policije, posve nesvjestan sveopće situacije zbog vidnog učinka neke od nelegalnih supstanci. Postoje stanovite, ali nepotvrđene informacije da je nekolicina zaštitara iskoristila sveopći novogodišnji ambijent i prije dolaska snaga reda, uputila mnoštvo bolnih komentara u stondirano tijelo izgrednika.
U prostorije Kliničkog centra na Koševu je skoro sat iza dočeka najluđe noći primljen Ibro i najbolji opis je bio u jednom od komentara kolega koji su se tu zatekli: „Sve je bilo prekriveno krvlju, a naš Ibro krklja u agoniji ko’ kurban“. Sretna Nova godina.
Moja smjena na objektu završila se u sedam ujutro, sada već nove godine, i vrativši se u iznamljeni stan lišen mogućnosti bilo kakve pomisli na san, dobijam poziv od svog pretpostavljenog da naš vlasnik, direktor i gazda agencije (famoznog imena Alija) ima neobično probuđenu zabrinutost za život svog radnika i da ima namjeru da posjeti porodicu Ibre, suprugu i dvoje maloljetne djece, ali da nema adresu niti predstavu o tome gdje njegov uposlenik stanuje. Vijesti iz bolnice su takve da se još uvijek ne zna da li će kurban da ostane u svijetu živih, a porodica još uvijek nema ni najmanju slutnju da se nešto uopće desilo. Naime, ispostavilo se da sam ja, dok smo radili zajedno obezbjeđenje sportskih događaja, sa automobilom, ponekad odvezio Ibru do njegovog stana u Otesu, i da sam (a to je direktoru, vlasniku i gazdi sinulo), vjerovatno upoznat sa adresom nesretnika. Spremam se i u rano jutro prvog dana nakon novogodišnje noći polazim put Otesa da pronađem adresu i javim svom pretpostavljenom. Poznata mi je ulica Oteškog bataljona i zgrada, tu sam svog nesretnog kolegu mjesecima prije klanja ostavljao. Naravno, trebalo je pronaći adresu bez buđenja sumnje jer je takvo bilo i naređenje. Bunovan i bez sna u zadnjih 24 sata, uspijevam pronaći tačnu adresu i broj stana. Gazda, vlasnik i direktor je zadovoljan.
Predveče saznajem da je Ibro još uvijek među živima, a internet portali, željni senzacije, uveliko bruje o samom događaju nižući sočne detalje.
Nakon nekoliko operacija i mjesec dana oporavka Ibro saznaje da je iznenadna briga vlasnika, gazde i direktora koja se probudila to veče bila uzrokovana jednim posve drugim motivom, praktičnim motivom. Iznenada se ispostavilo da je sama priprema novogodišnjeg obezbjeđenja bila krcata manjkavostima (radnici su potrošna roba), i da formalno-pravno zdravstveno osiguranje i osiguranje za naplatu odštete kojim agencija treba da štiti svoje uposlenike nije jedna od stavki na koju novopečeni vlasnici pretjerano obraćaju pažnju.
Suptilno i uz mnoštvo selama mu je ponuđeno da sve zaboravi, da ne traži mogućnost naplate obeštećenja jer će u protivnom dobiti ekspresan otkaz.
Ibro zaklani je, ipak, postavio pitanje našem vlasniku, gazdi i direktoru u vezi vlastitog prava i tako dobio otkaz uz stečeni nadimak i jasan biljeg na vratu kojeg će nositi do kraja života.
Na koncu, govorio je jedan mlađi Čalija, iz loze Murte i Nijaza, mnogo godina kasnije na kapiji ASA auta u Sarajevu, gdje je radio u rent-a-caru, objašnjavajući sortu novopečenih vlasnika firmi koji tako naprasno (odmah s vrata) nazivaju „selam“.
„Neće oni tebe prevariti, ne, oni su te već prevarili, samo što ti to još uvijek ne znaš.“
Dvije godine kasnije sam imao angažman u drugoj agenciji na obezbjeđenju jedne benzinske pumpe, i tu saznajem da je neposredno prije nas na razgovor za posao dolazio i jedan korpulentan zaštitar sa svim referencama. Jedini razlog zašto nije nije dobio posao je zbog vidnog ožiljka na vratu i prvog utiska kojeg „živi kurban“ daruje pri prvom susretu. Odmah sam shvatio, bio je to Ibro, Ibro Zaklani, kojeg je takođe Milostivi Bog „zaobilježio“, kako je čuveni Murto Čalija prije mnogo godina u travničkoj kasarni poentirao.
Bude li pak svečano
Na stolu i krvi i vina
uputićemo vas: kako
od Duha preko Boga
do Sina
