Ambrose Birece se u sedamdeset prvoj godini života pridružio pobunjeničkoj soldateski Division del Norde i poveo revolucionarnu borbu rame uz rame sa generalom Panchom Villom. „Bog je izmislio rat da bi Amerikance naučio geografiju“, zapisao je prije odlaska u Meksiko. Zaljubljenici u njegov lik, spremni vjerovati da se cinik u osmoj deceniji na barikadama držao hrabro do posljednjeg daha, šire glasine da su Villa i Bierce zajedno poginuli 1914. godine. Na njihovu nesreću naša doba je neumoljivo u prilježnom bilježenju činjenica, mi sa savršenom sigurnošću znamo da je Pancho Villa ubijen 20. jula 1923. u Parralu, gradu na jugu meksičke savezne države Chihuahue. Na sreću ovih sanjara što vjeruju da ljudski život može biti uzvišen, o posljednjim danima i koncu Ambrosea Biercea čak ni najsavjesniji savremeni enciklopedisti ne raspolažu vjerodostojnim podacima. Pretpostavlja se da je stradao prilikom opsade Ojinage, iako su jednako pouzdani navodi prema kojima je preživio Ojinagu i umro u Durangu.
Ima među štovateljima ljudskog života i onih koji ontološku prazninu između stvarnosti i univerzalnih ideala o svrsishodnosti bivanja u svijetu popunjavaju vjerom u veličanstvenu nepogrešivost slike koju tvore karakter i biografija. Takvi smatraju da Bierce nikada nije otišao u Meksiko, dedukcijski niz načinjen na osnovu njegovih karaktera i biografije pokazuje da je život mogao okončati samo na jedan način – samoubistvom u Grand Canyonu.
Ambrose Bierce
Ima među ljudima i finih duša, bezazleno priprostih, onih što civilizaciju korporativnog kapitala mrze na beskrajno blag način – vjerujući da je najljepša prirodna ljepota i da je čovjek može iskusiti samo ako se izgubi u Amazoniji… ili u afričkoj prašumi… ili na Pacifiku. Takvi misle da su Ambrosea Biercea oteli brazilski Indijanci.
Postoje i oni koji smatraju da je sve što znamo o svijetu smišljeno kako bi se prikrila istinita historija čovječanstva. Ti paranoici obrnuli su hermeneutiku faktografije, za njih je apokrifno istinito, a vjerodostojno izmišljeno. Takvi vjeruju da je Bierce poživo još deceniju, u Evropi, na mediteranskoj obali. Postoje i pisma koja to dokazuju, neka su datirana 1922. Činjenica da su falsificirana tek potpiruje vjeru u inverzivnu logiku. Takva je volja skrivenih gospodara svijeta…
Optika mašine
Sjetio sam se Ambrosea Biercea dok sam ponovo gledao film Martina Scorsesea “Shutter Island”. Ne zbog toga što je kraj filma konfuzan koliko i kraj Bierceovog života. Uostalom, znamo kako film završava, a ako je vjerovati filmskim kritičarima, nedoumica treba biti, ali ih nije teško razjasniti. Zapravo sam se sjetio jedne Bierceove rečenice iz pripovijetke „Prokletinja“, koja glasi: “Mi se toliko oslanjamo na pravilno djelovanje prirodnih zakona da svako njihovo prividno obustavljanje zapažamo kao ugrožavanje naše bezbjednosti, predznak nepojamne nesreće”.
Junak Scorseseovog filma, odnosna bestselera Dennisa Lehana po kojem je film snimljen, čovjek je, kako zaključujemo na kraju, koji nije spreman suočiti se sa realnošću, tj., spreman je to učiniti isključivo na svoj način. Roman, nažalost, nisam čitao, ali sam čitajući recenzije i kritke filma uočio da filmski kritičari upozoravaju na jednu autorsku intervenciju u filmu – naime, izmijenjen je kraj, odnosno izmijenjena je poanta. Tačnije, roman ne završava ili-ili situacijom.
Iako je estetski i ideološki fokus oba autora usmjeren na činjenicu da junak pati od paranoidne shizofrenije, ta činjenica prestaje biti bitna onog trenutka kada se pomirimo sa mišlju da je odbijanje da se realnost prihvati onakva kakve jeste univerzalno svojstvo ljudske prirode. Jer čovjek nije rezultat niti raskršće mnogih kauzalnosti koje određuju njegovo tijelo ili psihu, čovjek ne može o sebi misliti kao o dijelu svijeta, o običnom objektu biologije, psihologije i sociologije. Sve što zna o svijetu, čak uz pomoć nauke, zna polazeći od vlastitog gledišta ili od iskustva življenja, odnosno iskustva o svijetu. Realnost, međutim, ne čeka ljudske sudove kako bi se konstituisala, zato u njoj nailazimo na najčudnije pojave, primjećujući istodobno da lako odbacuje čak i najplemenitiju i najhumaniju ljudsku imaginaciju.
Ne začuđuje stoga ljudsko nepovjerenje prema životu, kao što ne začuđuje ni čovjekova potreba da se odsustvo svrsishodnosti bivanja u zbilji nadomjesti ideološkim smislom zbog kojeg vrijedi umrijeti. Niti je neobično što u toj želji da adaptira prostor i zaustavi vrijeme čovjek najmanje vjeruje čovjeku. Ko bi bio toliko lud da ne sumnja u hirove ljudskog tijela? Čovjeku je oduvijek trebala optika mašine.
Kadar iz filma “Shutter Island”
Povjerljiva publika
Filmska slika trebala je biti trijumf doba u kojem će se pojaviti savršeni čovjek. Unatoč tome što se to doba raspalo prije nego je i počelo, ontološki status filmske slike ostao je neizmijenjen. Čak i onda kada znamo da je se koristi u čisto estetske svrhe, kako bi se objektivirao fikcionalni svijet, mi ne sumnjamo da je ono što vidimo baš takvo kakvo jeste. Filmska publika još uvijek nije postavila pitanja: Ko snima?, U kojem trenutku snima?, Na koji način snima?, S kojom namjerom i kakvim povodom snima? i Kome je namijenjen snimak?.
Jedini meni poznat film koji od gledaoca očekuje da ne vjeruje filmskoj slici jeste Scorsesejev „Shutter Island“ (istinu govoreći, vidio sam sličan pokušaj Dannya Boylea u filmu „Trance“, ali je Boyle mnogo manje uvjerljiv u nastojanju da bude neuvjerljiv, zapravo kod njega je prozirna namjera da se stvarnost objektivirana filmskom kamerom predstavi kao evidencija stanja svijesti i unutrašnjeg doživljaja junaka). Bar ja nisam povjerovao niti u jednu od očiglednosti koje zapažaju filmski kritičari. Nisam povjerovao ni da postoji mjesto na kojem se odvija radnja, niti da postoje likovi iz filma (izuzev glavnog junaka), jedino u što sam bio siguran jeste da je Edward Daniels nešto doživio, osjetio, iskusio ili spoznao. Okolnosti u filmu (fiziološke koliko i socijalne) dominiraju nad pojedincem, determiniraju ga i definiraju kao subjekt koji proživljava psihičku krizu, tj. kao subjekt koji traga za znanjem koje će mu omogućit da prepozna pozitivnu ontološku strukturu svijeta. Ali te okolnosti su takve da je u njih teško povjerovati. Kada nakon inicijalne sumnje otkrijete da Scorsese nikada nije htio razriješiti dilemu u koju je doveo gledaoce, shvatite i da nema potrebe tražiti objašnjena, jer je reditelj zbrku namjerno izazvao.
To me podsjetilo na Ambrosea Biercea i pripovijesti „Prokletinja“.
Nepovjerljiva publika
Književnost je davno izgubila povjerenje publike. To nepovjerenje naraslo je do te mjere da su pisci, da bi očuvali interes za svoj rad, morali od samih sebe napravit predmet književnog djela. Tako se u književnosti pojavilo mnogo memoarske i autobiografske proze, proze faktografske i dokumentarističke, one koja je publici što ne vjeruje u pripovjednu stvarnost umjesto fikcije ponudila autorov život. Bilo je i drugačijih pokušaja, neki su čak htjeli oponašati filmsku kameru da bi pozornost publike zadržali na književnosti. Recimo Allain Robbe-Grillet, koji kaže: „Svijet novog romana pokazat će stvari i radnje neopterećene uhodanim značenjima, stvari u njihovoj tvrdokornoj prisutnosti – a ne više u ulozi prijenosnika poruku o ‘stanjima duše’ romanesknih junaka“. Glupo bi bilo sada reći da je, dok je Robbe-Grillet htio imitirati filmsku kamera, filmska kamera imitirala Guya de Moupassanta. Osim toga, bilo i bespotrebno to govoriti. Sve ovo sam spomenuo samo da bi mi lakše bilo reći da je, mnogo prije nego što su publika i pisci posumnjali u funkciju pripovjedača u književnom djelu, Ambrous Bierce sumnjao u faktografiju, dokumente i iskaz svjedoka.
U njegovoj priči „Prokletinja“ pripovijeda se o nevjerovatnom događaj, u koji, osim čitaoca, odbijaju povjerovati sva lica pripovijest, izuzev dvojice svjedoka. Priča počinje zagonetno, odjeljkom naslovljenim „Ono što je na stolu nije uvijek za jelo“. U sobi načinjenoj od brvana, rasvijetljenoj lojanicama, nalazi se devet ljudi okupljenih oko grubo otesanog stola. Jedan leži na stolu, lica okrenutog uvis i ruku opruženih niz bokove. Mrtav je i jedini ništa ne iščekuje. Sedmorica sjede nijemo i nepomično, oni su tu iz nužde, to su farmeri i lovci koji moraju igrati ulogu porotnika. Deveti, čovjek koji čita staru knjigu računa, je isljednik. U sobu ulazi deseti čovjek, onaj kojeg svi, izuzev mrtvaca, očekuju, i unosi promjenu. On je očevidac, vidio je kako umire Huw Morgan, čovjek koji leži na stolu.
Deseti čovjek zove se William Harker, novinar je, ponekad piše pripovijetka, bio je uz Huwa Morgana zato što je smatrao da je taj čovjek zgodan model za ličnost neke priče. Dijalog koji se razvija između isljednika i Harkera ima ontološki, a u određenom smislu i estetički i poetološki prizvuk. Nakon što Harker objasni da ga nisu čekali zbog toga što je izbjegavao poziv, već zbog toga što je išao svome listu poslati izvještaj, istražitelj se nasmiješi i kaže: „Izvještaj koji ste uputili svome listu vjerovatno se razlikuje od onog koji ćete podnijeti ovdje, pod zakletvom“. Harker istražitelju uručuje kopiju izvještaja koji je poslao u novine uz objašnjenje: „Pošto se radi o nevjerovatnom događaju, nije pisan kao novinski izvještaj, već kao opis izmišljenog događaja“. Istražitelj sumnja u Harkerovu riječi, uzgred mu napominje da ponekad čita pripovijetke. Općenito, ne Harkerove. Harker je, međutim, spreman pod zakletvom posvjedočiti da je nevjerovatno u ovom slučaju istinito.
U drugom odjeljku, naslovljenom „Šta se može dogoditi na polju divljeg ovsa“, Harker vrlo vješto pripovijeda o posljednjim časovima Huwa Morgana. U Harkerovoj besjedi, Morgana je rastrgala nevidljiva sila koja urliče i kriči.
U trećem odjeljku, naslovljenom „I go čovjek može biti u dronjcima“, nakon što je predsjednik porote upitao Harkera iz koje je ludnice pobjegao, istražitelj i porotnici utvrđuju da nemaju drugog dokaza osim leša i presuđuju da je Morgana usmrtio ris.
Kadrovi iz jugoslovenskog filma “Prokletinja” rađenog po motivima iz Bierceove priče
U posljednjem odjeljku, „Objašnjenje iz groba“, čitaocu je predočen rukopis koji je na početku pripovijesti čitao isljednik. U toj staroj knjizi računa pokojni Huw Morgan je evidentirao svoju svakodnevnicu. U pripovjedačevom komentaru napominje se da u dnevniku postoje pojedini zanimljivi zapisi koji, kao svojevrsne sugestije, možda imaju izvjesnu naučnu vrijednost. Huw Moragan je, naime, otkrio da na visoravni na kojoj se bio osamio, obitava i biće koje ljudsko oko, nesavršen instrument čiji domet obuhvata svega nekoliko oktava „hromatske skale“, ne može registrovati. To biće krstio je imenom Prokletinja. Na kraju dnevnika, i pripovijetke, Moragan zaključuje da nije lud – postoje boje koje ne vidimo.
Tako je i Bierce pripovijetku završio ili-ili situacijom. Čitalac nema razloga da vjeruje Morganu i Harkeru, kao što nema razloga niti da im ne vjeruje. Ako razložno misli, odlučit će se da im ne vjeruju. Dovoljan razlog naći će u tome što sve što je vjerovatno artikulira pripovjedač koji se ponaša slično filmskoj kameri. Kada se pojave nevjerovatne stvari, pripovjedač se povlači, a priču počinju pripovijedati likovi. Ali ako čitalac misli glavom sumnjičavca, biće skloniji povjerovati autentičnom iskazu lica, negoli zvaničnom izvještaju. Na koncu, uvjerio se koliko aljkavo su državni službenici obavili posao.
Sigurno je tek da je cinik i mizantrop Bierce namjerno izazvao zbrku, vjerovatno zato što je prema fikcionalnom svijetu bio nepovjerljiv koliko i prema stvarnosti. Ili upravo zato. Svejedno.
Stvarnost je i u slučaju Ambrousea Bierce bila dosljednja samoj sebi. Kao što je on bio nepovjerljiv prema njoj i životu, tako je i ona bila nepovjerljiva prema njemu i smrti. Smrt nije došla po Ambrosea Biercea. On je izblijedio i postao jedna od boja koje ljudsko oko ne može registrovati. Od tada ne radi ništa, osim što uči geografiju. Prvih godina to ga je još uzbuđivalo, čak je slao neka pisma sa mediteranske obale. Kasnije je shvatio da prividno obustavljanje djelovanja prirodnih zakona nije predznak nepojamne nesreće i ne ugrožava njegovu bezbjednost. Moguće je i da je od samog početka bio toga svjestan i da je ona pisma slao ne bi li izazvao još veću zbrku.
