Bez svijeta i jezika u Döblinovom romanu „Berlin Alexanderplatz“ (1931)

                                                                                                          Georgu Lukácsu

            Jedino je u ovom velikom romanu sačuvan onaj silni, rasklašeni grad, koji smo prije trideset godina poznavali, voljeli, nad njim se grozili, a koji je u međuvremenu nestao – ne samo zahvaljujući njegovom bombardovanju. – To: što je „fikcijom“ spasio ono što je jednom postojalo, nije međutim Döblinova jedina zasluga. Jer njegova knjiga osim toga spada među rijetke dokumente u kojima je literarno razaranje realnosti bilo legitimno – jer ono je imalo potporu u sižeu : realnosti razaranja.

            Pokušaj da se objavi interpretacija knjige, koja slijedi, tada nije imao uspjeha. Hitler je njeno štampanje preduhitrio. Pošto je ovaj tekst tijesno povezan s problemom realizma, koji je mnogostruko obrađivao Lukács, radujem se da ću ovaj svoj rani rad posvetiti upravo njemu. (1965)

1. Ko živi?

Biberkopf nije dorastao gradu čiji se krovovi nad njim ruše. Ni jedan čovjek ne živi u Berlinu samo tako, kao što ni u svijetu niko ne živi samo tako: Svako je na svojoj poziciji i u skučenom prostoru svoje djelatnosti. Berlin nije samo nepregledna i imaginarna suma tih bezbrojnih stvarnih prostora. Ali mogao bi to zaista postati: onaj koji ne stoji nigdje, koji kao Biberkopf, otpušten iz Tegela, kao odrastao dolazi u svijet, pridružuje mu se, stoji u čitavom Berlinu, prepušten imaginarnom što postaje prostor, a ipak ne može biti prostor, dakle pukom Onom (Es). A to puko Ono postaje sve: ulice, hrana, ljudi koji tumaraju kao puke funkcije u prostoru: „imalo je vedra lica, smijalo se, gluvarilo naokolo“. Ko? Niko ih ne poznaje, niko se ne poznaje. A pošto njega, Biberkopfa, niko ne poznaje, jer stoji samo u Berlinu, on sam postaje utopijski i imaginaran. Bezbrojnim ponavljanjem riječi „naime“ on pokušava da sebe uvede u svijet, da argumentira i da se izvinjava što se uopće nekome obraća. Ali s tim „ja sam naime Biberkopf“ Berlin se ne može impresionirati. „Htio sam Vas naime nešto upitati. Šta se naime …“ – Berlin mu ne odgovara, ne prima ga. Mora se dokazati vlastitim pjevanjem, ali i pjevanje ostaje da visi u zraku, dospijeva samo do onih koji ni sami ne stoje nigdje, ali su svoju iskonsku utopijsku poziciju naučili: dospijeva do Jevreja. Zahvaljujući njima on je bio u Tegelu; ali se još uvijek nije vratio u svoj život i još uvijek ne u svijet. Pošto stoji pred ništa, to njegov život može biti samo njegov stari život. Da bi došao na svijet, mora da se vrati u prošlost, daleko unatrag, da počne prije Tegela. Tu je sestra one Ide, zbog koje je odsjedio u zatvoru; ona ima isti miris kao ona ubijena. Nju je uhvatio na prepad. I tek sada, ponavljanjem prošlog on se vratio, opet je tu. Moralna priča njegovog vaspitanja može da počne.

            To je jedan negativan roman. Život Biberkopfa i forma romana nisu međusobno usklađeni. Međusobno se opovrgavaju i to u kontinuitetu. To je priča pojedinca – utoliko se forma romana (centrirana oko jednog „junaka“) čini opravdanom. Ali Biberkopf je pojedinac u sasvim negativnom smislu: niti je on vraćen na svijet svog vlastitog povijesno biografskog života[1], niti je „individualna ličnost“ koja bi na osnovu nemjerljive posebnosti bila izdvojena – on je gurnut u stranu jednostavno sticajem okolnosti. Ali pošto sam taj život vjeruje da je samosvojan, to se nesporazum oko njegovog sopstva u romanu uzima ozbiljno i on postaje njegovim principom. S rezultatom da umjesto života do riječi dolazi čitav jedan lanac katastrofa: zapravo svijet. Rasap forme romana je dakle legitiman. On je pravi način prikazivanja onog života, koji još vjeruje u pristojnost i samostalnost i kao takav se završava neuspjehom. –

            Iza njega ne stoji ništa: nikakav moral, ni građanski, ni proleterski, ni gradski, ni seoski, ne stoji priroda, ni religija, ni ignorisanje religije, ne stoji ni ravnodušnost, ni milje, ni porodica. On je neljudski, jer je on u jednom barbarskom smislu samo čovjek. Samo je On preostao i ne može ništa naći, jer nema ni šta da traži. Potpuno napušten, on preuzima žargon i frazu svakojakog porijekla, i to samo ukoliko njegov ton izražava njegovo trenutno stanje i osjećaje: „…vjerni slavi … Karla Liebknechta zakleli smo se… neka se visoko vije crno-bijelo-crvena zastava.“

            On iza sebe nema nikakvo povijesno pokriće, pred sobom nema ništa osim formalne namjere da bude pristojan. Na taj način bi trebalo da provede svoj život; ili čak ne svoj, jer njegov život nije ulica na kojoj bi trebalo da postigne ono, što je on i samo on; već uska staza, duž koje je gonjen, i kojom napreduje samo pod prijetnjom pogotka kamenom odostrag i podrugljivih pogleda svjetine s desna i lijeva. Gone ga da bi mu razbili sve što još ima; njegovo uobraženo sopstvo, njegov ponos; da mu pokažu, da je beznačajan. Nema vremena ni da se osvrne oko sebe. Tako mu ništa ne uspijeva da nauči, nikada se ničega ne sjeća, ostaje bez iskustva pa, prema tome, i bez uporišta u vlastitoj prošlosti. U najboljem slučaju, njega se podsjeća: Minna na ubijenu Idu, ponovni pogled na Tegel ga podsjeća na Tegel od prije, i ono ponovo viđeno se sudara s onim čega se sjeća, nova situacija se u jednom momentu poklapa sa prijašnjom. On uopće „nema“ vlastiti život: „njegova“ nesreća se događa, ne ovdje, već bilo gdje, to dokazuje zvonjava zvona, on tek mora da ide da ga traži; i kao što se „nalazi“ smrt, nalazi on sve što mu se događa, nalazi svoj život. Taj život nije ništa drugo već stalna prilika da mu se pokaže, da on nije njegov, on je samo to što su drugi od njega učinili, on je samo suma svijeta koji ga pogađa sa svih strana i jednim udarcem ga satjeruje još dublje u bezizlaz. Tjera ga da trči do iznemoglosti. Pošto ga sve sustiže samo da bi ga do kraja uništilo, sve se to međusobno sudara i zatvara put. Tako progonjenom za svoj goli život preostaje još samo posljednji tjesnac u koji je satjeran. Tim se ne osvaja nikakva pozicija. Nakon kratkog predaha dolazi k sebi; on je ništa.

            Njegova pristojnost je ništa. Oni koji ga vuku sa sobom, izbacuju ga iz auta, jer je moralan, to znači nesolidaran, što znači opasan. On je pošten, dakle nastoje ga ubiti. Mora se priznati da je ova priča „drska, ogavna, bijedna“. Ona nema smisla, a da o sudbini i ne govorimo. Zato se događa. Jer besmisleno ima za Biberkopfa sasvim određenu funkciju. Ono je način stalnog prijekora njegove nemaštovite oholosti; njegove pristojnosti. Jer ta pristojnost nije ništa drugo već izraz straha za njegovo povlačenja od svijeta, za njegovo prividno postojanje-za-sebe. Pomoću nje on pokušava nepredviđenom ponuditi ugovor o međusobnom poštovanju sigurnosti, riječima: ja Tebe ne provociram, ja Tebi ne činim ništa, prema tome ni Ti meni ne smiješ učiniti ništa na žao. Na taj način on svijetu otvoreno postavlja uslove. On uspostavlja jedan moralni poredak svijeta s kaznom, pravom i građanskim mirom, juristički svijet (juristički bez zajednice, jedan protiv svih), ne pitajući prethodno svijet za saglasnost, on mu plaća sumu koju niko nije tražio i smatra sebe iskupljenim; ne zna da je ugovor između pojedinca i svijeta neproporcionalan i da ne podliježe pravilima, naročito onda kada je život, kao što je njegov, ništa, osim onoga što upravo doživljava; dakle ništa drugo već svijet sam. Time je taj ugovor imaginaran. On ne zna da pojedinac, koji je u najvećoj oskudici, gladi i ljubavi upućen na svijet, ne može ni sa čim računati. Nedostaje mu iskustvo u dvostrukom smislu: iskustvo u onom što se u životu događa i: u saznavanju od drugih, to jest osluškivanju. Njegova pristojnost je nedostatak iskustva. On mora biti slomljen, imaginarno stanje prava mora biti deziluzionirano nesrećom i slučajem; sam besmisao može razotkriti život, njegovu istinsku beznačajnost, njegovu nepravdu, u kojoj se nalazi, jer uvijek ostaje u krivu. U moralu ove priče tone i posljednja formula morala: pristojnost.

            „Pozvao sam ga ovamo…da doživi svoj teški, istinski i rasvjetljavajući život“. On je pozvan ovamo: katastrofa se dakle odigrava pred očima izvjesne instance, a hronika je jedan iako negativni odgojni roman.[2] Moralna nekonsekventnost svijeta, proizvoljnost njegovog nervoznog protuudara ipak ima svoj „neočekivani strašni smisao“: ona je pravedna konsekvenca, pravedna kazna za neproporcionalni odnos Biberkopf-svijet. Tek gdje ima više ljudi na jednom mjestu, svijet gubi snagu, jer on iz pozicije suprotnog fronta života postaje njegov medij; u tom pravcu se u svakom slučaju kreće završni motiv romana. Happyend u životu Biberkopfa, njegova iznenadna uspjela integracija u zajednicu, ostaje naravno nevjerovatni događaj. –

            Ukoliko je Biberkopf sam stjecište i poligon osjećaja koji ga obuzimaju, onda on u izvjesnoj mjeri otjelovljuje senzualizam: nikakva tradicija nije unaprijed obilježila njegovu dušu, nijedna mu se nije prikazala kao urođena predstava, on stvarno nije ništa drugo već tek jedna od prilika svijeta. A trajanje njegovog života nije ništa drugo već vrijeme dokazivanja, kako bi priznao njegovu premoć. Pošto ga život nosi, on je stalna žrtva vremena koje prolazi, i koje mu neprestano priređuje nove doživljaje na osnovu kojih on uvijek postaje neko drugi, vrijeme koje ga uvijek uvlači u situacije, kakve on sam nikada nije tražio. Tako ne samo da ne zna šta radi, čim treba da se bavi, već treba li uopće nešto da radi; nikakav postojeći svijet mu ne daje neku svrsishodnu zadaću koja bi mu ispunjavala vrijeme. Prazno vrijeme, što je inače teorijsko formaliziranje i apstrahiranje onoga koje je već oduvijek ispunjeno, postaje strašni element Biberkopfa, pošto je i on sam, odvojen od svijeta, apstraktan – apstraktnost, koja upravo zbog tjelesnosti ovog čovjeka djeluje tim sablasnije. „Šta da radim?“ – Tim pitanjem on ne pokušava da se izvuče iz ove ili one kaznione ili neprilike, već čak iz one najgore, u kojoj je on, iako ne pripada ni jednom svijetu, ipak izložen toku vremena. Pošto na početku njegovog života ne stoji nikakav svijet, on s predmetima svijeta ne zna šta da počne. Pošto ga jednoga dana ponovo spopadne želja da se vrati u Tegel, on tu stoji i oklijeva: da li da ga samo pogleda? Tegel je barem bio neki svijet, jer tamo je još bio „unutra“, iako u najstrašnijem smislu. No zato što je sada vani u svijetu, nije zapravo nigdje, i dok tako zuri u prazno, vrijeme, što ga je proveo u Tegelu (a to vrijeme bi sjećanje dočaralo stvarnijim nego što to čini vizuelni doživljaj) pretvara se u fasade od crvenih opeka. One su samo „tu“, a pošto za njega u njegovoj besposlenosti ništa „nije tu“, on se susreće sa svijetom „po sebi“, njegovim pukim tubitkom. Odsustvo bilo kakve pozicije je za Biberkopfa metafizička šansa: „Šta sam htio ovdje, zar sam ovdje nešto htio … ima tu svašta.“

            Tom životu, koji njim upravlja i koji ga nosi sa sobom, pripada Reinhold: njegov i Miezin ubica. Upravo pod njegov uticaj pada Franz Biberkopf, upravo njemu je vjeran. I tek zahvaljujući bijednoj i negativnoj fascinaciji Reinholdom, Franzov se život definitivno pretvara u totalnu prepuštenost svemu što život nosi sa sobom. Čini se da je ova fascinacija identična sa privlačnom snagom praznog vremena, od čijeg se svakodnevnog i-tako-dalje Franz protiv svoje volje, ali u principu bez ikakvog otpora, pušta niz vodu; zahvaljujući tome on postaje Miezin svodnik, prije nego što je toga i svjestan, i zahvaljujući tome, on za tren oka gubi svoju pristojnost.

            Biberkopf ne pripada nikome: on je između pristojnih i nepristojnih, između različitih miljea, između klasa; da li je radnik ili malograđanin, s pravom ostaje nejasno. Međutim, usprkos svojoj izuzetnoj izoliranosti on ipak stoji za svakog pojedinca: jer svaki pojedinac je doduše drugačiji od drugog, ali ni jedan nije ličnost ili individua u tradicionalnom smislu riječi, u smislu romantizma i 19. stoljeća.

            Izjednačavanje differentiae speificae i bića dovelo je u romantizmu do neopravdane tvrdnje da je posebnost svakog čovjeka već individualnost po sebi, ili da ova na nju barem upućuje; da se, kako to glasi kod Hegela, „odstupanje i subjektivnost“ jasno raspoznaju. Sve dok se život zaista još sastojao od „obrazovanja“ individualnosti i dok je za to imao vremena, shvatanje posebnog kao individualnog bilo je više od samo pretjeranog kompenziranja posebnosti, više od puke teorije o čovjeku. Ova praksa danas nedostaje. Svako je doduše onakav kakav jest, drugačiji od svakog drugog, ali niko za to razlikovanje nema vremena. Mogućnost izbora je omeđena okolnostima; rad koji se u okviru radnog procesa ne bira i koji može da odradi i neko treći, pritisak potreba koje su iste za sve, pretvara svakoga u onemogućenu individualnost i ostavlja svaku različitost kao prirodnu neobrazovanu podvrstu, koja je tu nizašta i za koju nije potreban nikakav opis već samo onaj zoološki. Tako se različitost ljudi, suprotno svakom smislu, čini upravo kao produkt masovne proizvodnje, one neprirodne masovne proizvodnje na koju je tehnika prisilila prirodu: ovoj u procesu njenog bujanja, u višku njenih zaliha nije važan pojedini produkt, da bi se u svakom pojedinom slučaju na njemu precizno radilo; različitosti se javljaju u vidu nemara, grešaka na pojedinim primjercima, kao posljedice nedosljednosti, neodređenosti ili istrošenosti čovjeka fabričkog tipa.

            Ali isti taj pritisak, koji je onemogućio da pojedinac svoju posebnost razvije u vrlinu individualnosti, ogleda se na licima, pretvara ih u ravnu plohu, briše naznake crta. Današnje razlike su još samo tragovi jučerašnjih, upravo ono specifično je još samo naslijeđe; ali to razara: i na koncu je još samo vrsta i stepen razaranja ono što razlikuje ljude: samo što se neko deformira sporije ili brže od onog drugog; ali svi rezigniraju u pravcu jednog lica, jednog života, i na ono malo, što svaki život sam od sebe ima; „Lijepo vrijeme, loše vrijeme, stajati uz peć, doručkovati … šta Vam je gospodine kapetane, gospodine generalu, gospodine džokeju, nemojte se zavaravati.“

            Tako je čovjek bilo ko, jedno krajnje nedefinisano biće. Ta društvena činjenica je kod Döblina metafizički preformulirana: i metafizički i fizički čovjek je bagatela: poljska Lina nije ona sama; već samo slučajno uspjela proba na primjeru njenog imena. Pošto dvije njene prethodnice, koje su isto trebale da se zovu Lina, ali su kao nedonoščad ostaju napola nedovršene, gospođa Przyballa iz Czernowitza je isprobala jednu treću, opet jednu Linu: jednu (neodređenu). Ono što Biberkopf drži u ruci je jedno nejasno i neodređeno biće. Ali ta sjena se svim raspoloživim snagama svoga bića uzdiže do iluzije da je ona izrasla i stvarna ličnost. Stvarniji od nje nije ni Franz Biberkopf. Jer stvarnost nije ništa već slučajno obilje njenih velikih rezervi. Izvodi li Franz Evu ili Mieze – obje se zapravo zovu Emilie – Mieze uopće nije Mieze, on je samo tako zove, jer do sada još „nije imao nijednu koja se zvala Mieze. Takvu jednu bi htio rado da ima.“

            Mjesto, na koje Biberkopf – odbačen od nesagledivog svijeta – konačno dospijeva, mjesto gdje privremeno uspostavlja kontakt i sudjeluje u životu, je ponovo samo ostatak: „loše društvo“, odbačeno od svijeta. Kao hronika tog društva, s kojim se građansko razišlo, i koje je protusvijet građanskom, ovaj je roman negativan i u jednom dodatnom pogledu: negativno-građanskom. Niži svijet (svijet podzemlja) je protusvijet: ali i u njemu svako traži da bude samobitan, da ima svoje pravo, svoje poslove, svoje poslovne tajne, svoje veze, svoj luksuz, svoju dokolicu – i to na račun mnogih. Ono, što se u vladajućoj klasi zove „mogućnost slobodnog djelovanja“, ovdje se zove „sloboda laktašenja“; ono što se tamo javlja kao „slobodna konkurencija“ i „slobodno udruživanje“, ovdje može da uspijeva samo kao kriminal i divljačko nastupanje bandi. Ono što ona klasa, zaštićena legaliziranom moći svog sistema, postiže bez spontane upotrebe sile, ova obespravljena ostvaruje samo najdirektnijim djelovanjem (napadom). Kriminalac nije protivnik građanskog društva, ono je šta više njegov medij; i zato se on pokušava etablirati u svemu što to društvo u njegovim očima predstavlja. Njegov ideal – kao ideal srednjeg staleža – je autokratičnost građanina, i one žene, koje su zapravo bića dvostrukog morala, istovremeno su i kompanjonke lupeža. One nastanjuju prostor ovog romana; one su stvarno još posebne svojom vlastitom odlukom, i ne razlikuju se samo po rođenju; na taj način ih u romanu valja shvatiti. Pa ipak, ni one nisu individue u građanskom smislu, njima nije potrebna pretjerana kompenzacija različitosti da bi se isticale nekom ličnom notom, kao što je to potrebno pojedincu koji nije ugrožen ni u svom ličnom pravu, ni u svojoj privatnosti; one su svake minute debelo uposlene osiguravanjem svog posebnog statusa; a materijal njihovih poduhvata i njihovih zadovoljstava „nosi boje civilizacije“ (Marx). Ali pristojni Biberkopf ne pripada ni svijetu podzemlja. On ne samo da je, kao Reinhold, otpadni produkt građanskog društva, kojem ne pripada, već je osim toga i otpadni produkt lošeg društva, koje ga također odbacuje. Isključen od isključenih, on protiv svoje volje živi kao moralni boem („slobodno lebdeći“, kako glasi tehnički termin) u zrakopraznom prostoru između raznih društvenih miljea.

            Tako je upućen na sebe i isključivo na sebe. Ali što se njega tiče, on kao platforma ipak nije dovoljan sam sebi, on nije navikao, da stoji sam samcat, pa dospijeva neprestano među ljude i upada u slučajne konstelacije.

            Nijedna od kombinacija, koje sa sobom donosi njegovo kretanje, nije unaprijed utvrđena: da ova ide s onom a druga s onom drugom, to nikada nije bilo planirano. Prilika čini ljubav, kompanjone, lokalni patriotizam i zločin. A na kraju izvršilac je niko. Da je on, Franz, našao jednu Franziku, što mu se već učinilo kao znak s neba, toliko je nepouzdano jamstvo za uspjeh neke kombinacije, čiji je čovjek plijen već odavno, još prije nego što mu uspije da sam donese odluku. Ali post festum za druge, naime za sve, osim za Biberkopfa, ima nešto utješno što će taj slučaj ublažiti, čak poništiti; nešto što će pitanje, hoće li se on i ona po svojoj „prirodi“, svojoj „individualnosti“ slagati, učiniti bespredmetnim. – Navika: jer navika spaja one koji su se našli igrom slučaja, i to ih spaja, tako da sada jedno drugome odgovaraju. Biberkopf je međutim isključen i iz ovog posljednjeg i najkasnije prispjelog spasa od igre slučaja. Neprestano je prisiljen da se odvikava, od Tegela, od svojih soba, od Mieze i sebe samog. Njemu ne nedostaje samo udomaćenost u svijetu, navika na određenu tradiciju, pripadanje izvjesnoj klasi, već čak i navika na vlastiti život.

            Progutan od društva, odbijen od društva, upućen na samostalnost, kažnjen zbog samostalnosti, ponovo vraćen poroku i ponovo upleten u taj svijet, odbačen od svijeta – to više nije život, to je još samo puko dešavanje, slijevanje bezbrojnih rukavaca, njihovo akumuliranje zbog hiljadu brana. „Biberkopf“ djeluje još jedino kao pločica s imenom koje pliva, da bi u svemu ovome sačuvalo posljednji privid identiteta; i kao što ni Berlin nije ništa, ništa već ime za različite prostore, tako je i ime Biberkopf jedino, što se održava. Sama stvarnost je ta koja sa sobom donosi taj „nominalizam“, njega ona donosi iz sebe same: grad, koji je nekada i sam bio nešto stvarno, koji čovjek doživljava kao cjelinu, buja, „prevazilazi granicu uobrazilje“ (Kant), ma koliko da se i ova pokušava „proširiti“. Kao jedina garancija njegove vlastite realnosti preostaje mu još ime koje ga obuhvata (pokriva) čitavog. Nije na taj način čovjek taj koji diskreditira realnost, već ona je ta koja sebe obestvaruje, to znači da zadržava još jedino jedinstvenu formu imena.

            Ista je stvar i sa Biberkopfom. Njegovo ime je jedina konstanta u rijeci njegovog života koji je uvijek drugačiji, ma gdje u njega zakoračio. Ali i kod njega je ime još jedina garancija identiteta „individue“. On se još uvijek ne raspada u međusobno totalno neusaglašene i učahurivanjem smrtno razdvojene faze gusjenice i leptira. Još uvijek dešavanje njegovog života ima jedan nazivnik. Ali i sam taj nazivnik, ime, dovedeno je u opasnost, pa već u (rugalici) „Liberkopf, Ziberkopf“ etiketa počinje da gubi svoje obrise. –

            Samo tamo, gdje branama prouzrokovana, suviše snažna akumulacija zaustavlja njegov život, on bar donekle postaje njegov; tako tokom njegove bolesti, kada se sve ono što je davno prošlo još jednom i istovremeno stjeće na istom mjestu; pa makar samo kao vrtlog od hiljadu slika, a ne kao sređeni niz njegovih dana. –

II. Ko govori?

            Ovaj dakle roman govori o životu bez subjekta. Ko govori?

            Medij pjesništva je jezik. Ali jezik po sebi ne djeluje kao medij. Kao govor i uzvik, saopćenje, pitanje, naredba, on je funkcija unutar medija, kao život. On ne teče kao kontinuirana i paralelna nad-struja života što prolazi, već se javlja jednom ovdje, jednom ondje, kao floskula, pitanje, interjekcija, kao međutekst života. Ovome što mu prethodi, iz čega izrasta, jezik međutim nije dorastao – on to neće, njemu to nije potrebno; jer ako život govori svojim prosječnim jezikom, to ne znači da bi se on sam i njegova cjelina u tom prosječnom jeziku još jednom trebali ponoviti i na taj jezik prevesti, već on hoće ovo i ono, i to uvijek pojedinačno. Ali posebnost funkcije jezika postaje izolacija, izjava koja jeziku nije dorasla se objektivira, probija granice života: glas, kojim se život oglašava da bi govorio „o sebi“, ostaje negdje između, riječi se zgušnjavaju, postaju svoj vlastiti medij, upadaju u vlastitu sintaktičku rotaciju. Transmisije između toka riječi i toka života su pokidane, ritmovi teku bez prijenosa brzine, bez tačaka i zareza, odlomci smisla i odjeci rime funkcioniraju u sebi; ali primum movens, sam život, bez ritma i rime, mnogostruk i bez jednoznačnog poretka unutar rijeke jezika, koja nije zaustavljena ni jednom tačkom, nije osvježena niti jednim zarezom, ostaje sirovija od njenog vlastitog produkta, jezika. I tako sada život nije više dorastao poetskoj riječi, onoj istoj, koju je sam stvorio. Život je svom jeziku dao slobodu samo da bi se sam u njemu preobrazio, da bi se u sudbinskoj povezanosti s njim prepustio mehanizmu njegovog sustava.

            Pošto se osamostalio, jezik gubi odnos prema životu – ne prema životu kao sadržaju jezika, već prema njegovom duktusu i principu kretanja. Jezička atrakcija romana „Berlin-Alexanderplatz“ je u tome da se ova distanca opet ukida: jezik se osvrće unatrag, prema izvoru iz kojeg je potekao, pokušava da mu ponovo doraste; pokušava da medij, koji je zapravo život, još jednom ostvari kroz jezik. Ne govori se dakle „o“ životu, već se život odvija po drugi put: na jeziku jezika. –

            Uobičajeni govor romana, referentni govor prvog ili trećeg lica govori o životu; tim on također govori i o jednoj osmatračnici iznad života, to znači kao gledalac, kao neko ko se sjeća, kao neko ko nije učesnik. Prividno sasvim neutralna i za prikazivanje svakog predmeta primjenjiva govorna forma time je primjerena samo određenim predmetima: ona pretpostavlja da se ovi mogu posmatrati ili da se mogu evocirati u sjećanju. Ova pretpostavka je međutim u odnosu na Biberkopfa besmislena: on je manji nego život koji se nad njim sprovodi; on mu je toliko malo dorastao da, što se njega tiče, „o njemu“ nikada ne bi mogao govoriti u trećem licu. Pošto njegova prošlost nije nikakva kontinuirana putanja, on se ne može sjećati, on ne može putanju izvještaja voditi paralelno s putanjom života; ono što de facto nije mogao oblikovati, to ne može ni naknadno formulirati. Pošto ga svake sekunde udara ono što mu se dešava, on nikada ne dolazi do riječi. Ukoliko bismo htjeli da taj život usprkos svemu pretvorimo u predmet jednostavnog izvještaja, iako se život prethodno nije koristio takvom primjenom predmeta, onda bismo ono što je prikazano već unaprijed izobličili sredstvima predstavljanja. –

            „Iznad života“ isto tako stoji dramsko-dijaloška forma: kao što se u „direktnom govoru“ direktno odvija život, tako je ovaj već od samog početka i onaj nemušti život podstakao da preraste u „govor“; dešava se zapravo samo ono što je „vrijedno govora“. Unaprijed se polazi od pretpostavke da je život zapravo samo život koji govori kako bi mu jezik koji prati njegov tok dorastao. Ljubav i borba se ostvaruju kao dijalog. Na ovaj način je opet prejudiciran jedan određeni tip čovjeka: on hoće da se izrazi, on može da se izrazi, u svakom slučaju da govori, on je zapravo čovjek tek u jeziku; prije svega: njegov svijet je svijet ljudi, čine ga ljudi s kojima govori, on govori i onda kada se s njima ne da govoriti. Pošto se čovjek ovdje može uzdići u jeziku, znači da može da govori i „uzvišenim“ jezikom. Čak i ono što se u čovjeku dešava, a ostaje neizgovoreno i što je nemoguće izraziti, ovdje se pretvara u monološki izgovoreno, kao da je podvodna struja neiskazanog života zapravo također jezik. Ukoliko se život u svom dramskom samoprikazivanju tumači i tretira kao radnja i izričit govor, on se time zavarava u pogledu svoje vlastite pasivnosti: ta pasivnost: „biti nošen životom“ je međutim najstrašnije otkriće današnjeg svijeta. U tom značenju je pasivnost tema reprezentativne savremene literature, ukoliko ova nema izričito aktivno-revolucionarni karakter; u najrazličitijim kontekstima, u najrazličitijim riječima. Ona je tema kod Joycea i Döblina; ona je tema psihoanalize za koju je čovjek žrtva svog djetinjstva i drugar svog neljudskog „Ono“; u filozofiji Heideggera za koga je život u ovaj svijet „bačen“ i stoji pod uticajem „Se“ ; ona je tema marksizma, prema kojem čovjek biva „nošen“ talasom nehumane privrede; historizma, prema kojem život postaje obavezni korisnik vokabulara koji je stvoren od drugih; svijet je suviše moćan a da bi se s njim moglo suvislo i ravnopravno razgovarati. Na mjesto riječi dolaze slike: Odvijanje života (koji je prepušten pukom dešavanju) djeluje na filmu kao nizanje i zgušnjavanje vizuelnog. Ne slučajno: jer vidjeti je pasivnije nego govoriti; a vidljivo je široko kao svijet, no u jeziku se uvijek čuje samo čovjek.

            Zacijelo postoji život koji se ne bavi ničim, već ga se protiv njegove volje podstiče na aktivnost ali ne u aktu neprekidnog viđenja. Neshvatljiva nadmoć svijeta ili skriveni predmet sanjarenja rijetko se projiciraju u savršeno oblikovane slike, kao što se one oblikuju u govoru; pa ipak je razvoj od (aktivnog) govora prema (pasivnom) viđenju veoma karakterističan za život, koji se shvata kao pasivan. Ali prije nego što je „Berlin-Alexanderplatz“ bio filmovan, roman je progovorio o tom pasivnom životu bez subjekta. Ko govori?

            Nije to neko ko se sjeća u prvom licu; nije to obični izvjestilac u trećem licu; nije to subjekt s nekim drugim subjektom u skučenom i humanom prostoru direktnog razgovora. Niko ne govori, niko jezički ne oblikuje; jer život, do kojeg je jeziku ovdje stalo, i sam je bez subjekta i lišen je formulacije. Ukoliko se jezik, artikulirani govor ovom životu želi prilagoditi, on se mora lišiti forme, preobraziti unatrag, ponovo prevesti u život: umjesto na jeziku života, život se sada još jednom odvija u jeziku jezika. Bez obzira na sintaksu, jer život je ne-sintaktički, a bez poštivanja njenih tačaka – on ide dalje; bez strpljenja za njenu pedanteriju zaokruženosti – on je nepovezan. Dakle bez susretljivosti prema jeziku, jer sada je jezik taj koji životu pravi ustupke.

            On (jezik) se sada tu otprilike postavlja na mjesto pogleda. Nema dvotačke koja nasilno probija jedinstvo pogleda i svijeta, nema oka koje govori „vidim“. Zato i nema opažaja koji bi bio naznačen formulacijom „Biberkopf je vidio“. Jezik postaje direktan (što nema nikakve veze s „direktnim govorom“ u uobičajenom smislu). On sada ne govori ni o viđenju niti o viđenom, već on govori videći; ono što govori je ono viđeno. Poslije tačke je to viđeno nestalo i prošlo: „Policajci sad imaju plave uniforme.“ Ko govori? Niko, ni Biberkopf ne govori, on vidi. – „Biberkopf, zbunjen do dna svoje duše, posrće.“ Ova sintaktički korektna rečenica je nešto kao puko uvjeravanje, sve ostalo je prepušteno čitaocu. Umjesto toga jezik se razbija, nimalo drugačije od ne-sintaktičkog stanja, koje je njime izraženo, on sam počinje da posrće, gubi ravnotežu, tu je, a ipak i negdje drugdje i suprotstavlja se nekoj nepostojećoj glavnoj rečenici: „Ako pas s kobasicom skoči preko jarka.“[3] Pred očima sakrivenog Reinholda Franz tuče djevojku Mieze, s kojom se ovaj (Reinhold) htio naveliko hvaliti: „Franzu Biberkopfu, Lieberkopfu, Ziberkopfu …“ Biberkopf više nije Biberkopf – „on nema imena“ – zbrka zahvaća i jezik. Bijes zbog njegovih uzaludnih pokušaja prenosi se u rotirajuću i beskonačnu brojalicu: „kochste Suppe Fräulein Stein; krieg ich’n Löffel Fräulein Stein; kochste Nudeln Fräulein Stein itd.“( „kuhaš li supu, gospođice Stein; hoću li dobiti kašiku, gospođice Stein;kuhaš li rezance gospođice Stein itd“). Često se jezik ne pretvara samo u neku pojedinačnu ličnost već u situaciju kao cjelinu, čiji je dotična ličnost samo dio. Tu su preuzeti „subjekt“ i preuzeti „objekt“, kao i stvarno izgovorena riječ, međusobno pomiješani ili su povezani u lancu minijaturnih rečenica; jer situacija u sebi istovremeno obuhvaća čovjeka i stvari i govor. Tu na primjer počinje govor s onu stranu prvog i trećeg lica („i ode. I mirno ode. Mirno i polako niz stepenice.“), prelazi u monolog („samo neka me pojuri, neće se usuditi“), da bi na kraju završio s uobičajenim prikazom u trećem licu („a preko puta je… istrusio… rakiju“).

            Sa zastajućim, isprekidanim ili nemuštim životom zastaje i jezik, ali bezdan koji se tu otvara je bezdan u svijetu. U trenutku kad počinje ništa, jezik se vraća, vraća se natrag na obalu bivstvujućeg, fabrikama i životinjama, nerođenim i umrlim, akcijama i temperaturama iznad Islanda. Samo u bespomoćnosti on ostaje neimenovan – jer jezik je pretvoren u život i svijet, a ne u ništa. Tako zaobilazi bezdan i jednostavno ga izostavlja; ma gdje bio, taj nigdje nikome ne nedostaje, nije vrijedan pomena. – Slijedi nevjerovatna priča o utopljeniku Bornemanu po imenu Funke. Njoj više nije potreban govornik. Neprestano se u više navrata pojavljuje sama od sebe, kao da želi da predupredi eventualne brbljivce. Nju ne pripovijeda čovjek, i niko ne bi mogao progutati njen besmisao, svako bi je morao prvo prežvakati. Tako se ona i u romanu bez ikakve primisli javlja više puta. Njena učestalost je dio nje. – Da, čak tekstovi koji su u ovaj roman umontirani, vremenske prognoze, recepti i pisma, preobražavaju se tu, pošto se čitav svijet preobrazio u jezik. Sada su sve to tekstovi u tekstu, a ne više tekstovi u svijetu. Na kiosku visi govor kancelara, sumnje, nade i želje za dobar život lijepe Bavarske. Nigdje se ne kaže „Franz čita sljedeće“, mi tekst čitamo zajedno s njim. A ovaj nije ništa drugo već čitanje istog. Pošto Biberkopf počinje brižljivo, tekst to čini doslovno. Ali ubrzo Biberkopfu postaje dosadno, i nama zajedno s njim, a s njim i tekst: sada i on sam postaje dosada koju sam proizvodi, međusobno oskudno povezani ukrasi govora se razdvajaju, riječi počinju da igraju da bi se svojom osamostaljenom asocijativnom snagom potpuno razišle u prazninu otvorenog besmisla: „Djelo čovjeka…fragmentarno djelo … ispuniti mjesto… sreća na Vašem budućem stremljenju. Živi, kao što stremiš i želiš da si jeo.“ Seriozno započet govor završava raspremanjem trpeze; a govornik, početno još vidljiv, nestaje među divlje raspršenim riječima, kojima više nije potreban govornik.

            Ova igra riječi međutim u jednom sasvim drugom kontekstu poprima prikazivačku funkciju, svoju vlastitu istinu. Ona savladava otaljavanje života i prostornog svijeta. Puka paralelnost zgrada može se imitirati paralelnošću imena, ali ne i put, prelaz jedne kuće u drugu. Niz riječi „ Wachgesellschaft … Wachsmann als Erzieher …Flachsmann als Erzieher, … Waschanstalt …“ ne intenzivira slučajnost stvarnih prelaza u prostoru. Trafika i pekara u susjedstvu nemaju međusobno nikakve veze, samo zajednički pregradni zid; i taj zid pretvara igru riječima s njenim kompletnim besmislom zajedničkih slogova u elemente jezika.

            Predicirajuća, zaokružena rečenica postaje besmislena ako ne sadržava nikakav iskaz o stvarima. Jer o stvarima može govoriti samo onaj koji za njih fiksira ove ili one osobine, koji od njih želi ovo ili ono. Biberkopf međutim od stvari ništa ne želi, on je naprotiv njihova žrtva; i ukoliko one nisu ništa već su samo „tu“, ne razdvajaju se u dvostrukost subjekta i predikata. Tu nesposobnost cijepanja u jeziku jezika postiže obična riječ koja nešto imenuje. U njenom imenu koje ništa ne kazuje, ništa drugo već samo sebe, stvari se predstavljaju, postavljaju se na put, ostaju nepodijeljene, srodne slikama, koje isto tako odražavaju jezik sam i njegovu egzistenciju i koje odbijaju svaku diobu. Ako stvari prožimaju Biberkopfa, to njihova imena ipak nisu manje površna od stvari. Dok se rečenica sa svojim predikatom vraća ka subjektu i dotičnu stvar određuje, oko imena je praznina i domen beskonačnog broja drugih imena. Kao što se kroz glavu Biberkopfa s nazivima „Schuhgeschäft, Hutgeschäft, Glühlampen“ odvija bijeg zgrada i ulica, tako sad nas istim redosljedom prožima bijeg imena i misli. Bijeg misli je bijeg zgrada i ulica u mediju jezika. A bijeg riječi nas navodi da zaboravimo da je jezik jezik – a i ono nemušto odjekuje kao jezik, i to ne samo u romanu. Već sam preobražaj riječi priprema stvarnost, često je to naravno preobražaj u nijemu riječ: u pismo, etiketu, natpis na radnji i izvještaj o vremenu. Ali sad svaka stvar što jeste, postaje žrtva svog imena, poistovjećuje se s njim, postaje mu slična. Jutarnjim novinama koje su već izašle prethodne večeri posramljeno slijedi stvarno jutro – „na početku je bila štampa a onda se pojavio svijet“ (Karl Kraus). Slijedeći poslušno štampanu najavu „Rosenthaler Platz, Wittenau, Nordbahnhof i sl.“, linija tramvaja br. 69 prelazi svoj put, i to je provjeren primjer. U izvještaju o vremenu odražava se hirovitost grada, željezničke stanice se na njegov mig pretrpavaju, kvaliteti trgovina odražavaju se u njihovim natpisima stvarnije i bogatije nego na prodajnim tezgama: ne samo u romanu, jezik uzima stvar pod svoje i prikazuje ju. A ukoliko se jezik romana prenese na imenovanje i citiranje kako bi se označila sama stvar, on samo preuzima riječ koju mu je dobacila stvarnost. Jezik ne odražava stvarnost, on čak funkcionira kao ona.

            Ime označava stvar. Ali čemu ime, ako se ta stvar Biberkopfa uopće ne tiče, ako ljudi, zgrade i voda nisu njegovi? Oni su samo tu. Čak su i njihova imena više nego odrednice njihove egzistencije i ne pogađaju više u srž te egzistencije. Franz spominje ovo i ono, ali pojmovima „kuća“ i „prozor“ ne evocira se strava, koja bi se potpunim imenovanjem trebala otjerati. Bilo „kuća“, bilo „prozor“ – da uopće postoji tako nešto kao kuće i prozori, i već to njihovo postojanje stvari ispunjava stravom, iako je sve mirno, ma kako stvar koja je otjelovljenje postojanja, bila banalna i bezopasna: „Iako je tako, iako ste samo voda, vi ste sablasne.“

            Preobražaj unatrag ne traje za stalno. Jedan dio romana sastoji se od izvještaja, hronike, pitanja, opomene, optužbe. Život koji živi Biberkopf, i njemu je samom doduše nejasan, ali u pozadini njega i njegovog života čuči nešto treće, anonimna instanca, koja zavarava i koja povremenim povicima kroz šuplje zgrade u život unosi strah („Pazi se, Franz“) ili ga jednostavno u prolazu pita („Strašno, Franz, zašto strašno?“) , ili ga ponižava („Uzdisati može i bolesni miš“), da bi se na kraju opet povukla. Samo ta instanca, pred čijom je osudom njegov život odgovoran, može taj život shvatiti doslovno, samo ona ga može rezimirati, samo ona, kao treća ličnost, o tom životu može svjedočiti u trećem licu. “Ko govori“, pita Hiob na onom ispitu, dok glasovi do njega dopiru niotkuda. To je instanca, koja život stavlja u njegov vlastiti nered i iskušava ga, kao da se taj život namjerno sam preopteretio; ta instanca, koja život zaustavlja i ponovo ga pušta, da bi ispitala kako je savladao lekciju koja mu je bila zadata. Ali čak i toj anonimnoj instanci na kraju izmiče književni njemački. Jezik se inficirao svojim objektom. A treće lice, koje Biberkopfu ostaje blisko, kako bi ga držalo na oku, nije duh čitavog svijeta, već duh jednog veoma lokalnog miljea: ono govori berlinskim dijalektom. Bog mora odgovoriti onako kako mu se Berlinčanin obraća. Ime je stvar; kad je Biberkopf „protjeran“, on „ipak ne odlazi“; ne samo da to drugačije naziva. I ukoliko treće lice hoće Biberkopfa da imenuje, ukoliko hoće da o njegovom životu ispriča jednu moralnu priču, onda će i ono biti prisiljeno da se spusti na nivo Biberkopfa, pa će i njegov jezik bit preobraćen unatrag.

III. Šta je?

                                               „On uspostavlja čudnovate odnose, povezuje ono

što se međusobno ne podnosi, ali ipak tako da u sve to upliće jednu tajnu etičku nit.“

                                                                                                   Goethe o Jean Paulu

            „Ima tu svašta“: ovim je mala priča o Biberkopfu ugrađena u okvir romana „Planine, mora i divovi“. Činjenica istovremenosti, paralelnost svih stvari izaziva kod Döblina metafizičku paniku. Šta izaziva strah? To, da u jednom istom sjecištu vremena svijeta, u istom sada to i to i to jeste tu, da se to i to dešava, da uprkos generalnom nazivniku „sada“ svako biće, svaki pojedinac koji otjelovljuje svijet, živi mimo svih ostalih koja su tu, da jednostavno pored njih prolazi; i tako je zapravo već „prolazan“ i prije nego što je – u uobičajenom vremenskom smislu – prošao; da kao smrtno biće ostaje napušten od svijeta; da cjelina bitka, koja je očigledno naznačena i određena sveobuhvatnom riječju „sada“, ostaje imaginarna; imaginarna „po sebi“, jer se upravo ta cjelina bitka, da bi bitisao, raspršuje u bezbroj pojedinačnih bića, koja su o egzistenciji (onih drugih) međusobno neobaviještena. To pojedinačno stanje bitka zapravo je metafizički skandal ovoga svijeta. Sasvim je svejedno, da li je tu riječ o pojedinačnosti stvari u prirodi, o pojedinačnosti životinja ili ljudi: svako biće je ono samo a ne nešto drugo, upravo toga a ne nekog drugog dana, tu ili tamo gurnuto u ostvarenje. Svakom se to moglo desiti ranije ili kasnije ili ne desiti mu se nikako. Tamo leti jedan bumbar: „Njegovi plemenski srodnici, srodnici po rodu i po vrsti su mrtvi, već su mrtvi ili još nisu ni rođeni … ne znam zašto upravo ovaj.“ Svaka pojedinačna individua djeluje kao žrtva principiae individuationis: prostor i vrijeme, kroz čije ordinate se vrsta dijeli i raspada u izgubljene primjerke.

            Zastati kod svakog pojedinačno ne bi se moglo izdržati. Sve istovremeno poziva odmah i s istim pravom na traženje spasa u riječi. A pravda ne zna kome da dade prednost i koga da pusti da joj se poimence predstavi: „to su muškarci, žene i djeca … sve njih nabrojati i opisati njihovu sudbinu je teško … a šta se tek u njima zbiva, ko bi sve to istražio, bilo bi to jedno golemo poglavlje.“ Svako biće je promašaj drugog, a pozvati samo jedno, znači zanemariti i osuditi ono drugo. – Ali nisu to samo stvari koje se gube u paralelnosti i koje sebi međusobno ne jamče egzistenciju, a traže da ih se spomene i spasi u riječima: i sam spasilac zahtijeva garanciju u stvarima: on nastoji da ga svi primijete, da ga svi potvrde; jer ukoliko ga zaboravi i prešuti ma i jedna jedina stvar, sa stanovišta te stvari znači: ne-biti. Ali to „sada“, formula povezivanja za sve što postoji, ne ostvaruje ono što obećava; ona istovremeno ostaje u formalnostiti paralelnosti.

            Tako strah od Spinozine jednadžbe determinatio = negatio ugrožava čitav ovaj roman, koji ne baš dobrovoljno ostaje samo kod svog jedinog objekta = Biberkopfa. Ovaj je međutim, kao pojedinac, već unaprijed krivotvorenje svijeta. S druge strane, govoriti je moguće samo pod uslovom da se govori o nečemu, o nečemu pojedinačnom. Utoliko je već svaki govor krivotvorenje. Ovaj paradoks je nešto što se može usporediti s metafizičkom dijalektikom individuacije koja govori da ništa pojedinačno nije „svijet“, ali da s druge strane svijet jeste utoliko, ukoliko se on ostvaruje u bezbrojnim primjerima pojedinačnog. Već i metod provlačenja i raščlanjivanja asocijativnih niti kroz čitav ovaj roman je znak ove dijalektike: svaka trenutna i pojedinačna asocijacija je nužno i protiv volje uvijek vezana za nešto, za pojedinačno i određeno; ali to što određuje je nestalno; ono se ne može održati u svom identitetu, ono je dijalektičko, ukida samo sebe – doduše ne preobrazbom u svoju drugost, u svoju suprotnost, ali ipak promjenom boje u nešto drugo. Asocijacija je pokušaj da se cjelina daje kroz pojedinačno; naravno cjelina haosa – u tome se razlikuje smisao ove dijalektike od svih dosadašnjih filozofskih, u kojima pojedinačno treba da odrazi cjelinu sistema. Asocijacija je uvijek vezana za pojedinačno. Ali sveobuhvatna je ipak tek kao lanac asocijacija; i ona je tako jedini pravi način predstavljanja svijeta, koji u svojoj višestrukosti kao da je u opreci sa svakom tematikom. Svijetu je : kako u romanu „Planine, mora i divovi“, tako i u romanu „Berlin-Alexanderplatz“ (u jednom inače samo u filozofiji poznatom smislu) tematski stalo do svijeta uopće, a ne do Biberkopfa. Ali ono pred čim se filozofija uvijek zaustavlja, pred čim se ona možda mora zaustaviti: pred stvarnom individuacijom – i tu se roman odlučuje na skok. Čak i o prorjeđivanju i samodiobi svijeta u vrste i pojedinačna (bića) filozofija govori još uvijek samo uopćeno, pojedinačno u najboljem slučaju uzima kao primjer i pojašnjenje generalnog, dok se s pojedinačnim principijelno mimoilazi. Roman međutim uprkos svojoj namjeri da prikaže svijet zaista uskače i u pojedinačno, kao što to čini i sam svijet koji u svakom od svojih izoliranih dijelova odustaje od svoje cjeline, zaboravlja ju i propušta. Ipak je svijet uvijek i bilo kada, uvijek negdje, i ma gdje bio, on je inkorporiran u pojedinačnom. Ovom se propustu sada pridružuje i jezik. On podrazumijeva svijet a kaže Berlin; on podrazumijeva ljude a kaže Biberkopf; pa ipak se Biberkof ne svodi na puki primjer svih ljudi – kao ni ostali primjeri, u kojima se iskazuje vrsta i koji su svuda naokolo. Biberkopf je primjer samo u moralnom smislu: u smislu „tako vam je svima“.

            Iz panike pred istovremenošću, iz nečiste savjesti zbog propusta svijeta proizlazi asocijacija. Ali ima nečiste savjesti i zbog propusta pojedinačnog, asocijativno kajanje koje se s velikom mukom vraća na pravi put. Kao što pojedinačno, u čije okvire roman uskače u više navrata, nije samo puki primjer, tako ono nije samo trenutno. Za pojedinačno, u koje se svijet zalijeće i u kojem se otjelovljuje, ipak je karakteristično relativno trajanje: ono traje određeno vrijeme, ono proživljava jedan život. Asocijacija, međutim, koja pojedinačno sa ciljem da uhodanim putem stigne do najvažnije teme: a to je svijet, provjerava uvijek samo nasumce, čini to na štetu njegovog relativnog trajanja, a time se isto tako mimoilazi i sa svijetom. Jer ovaj ostaje u pojedinačnom, kao pojedinačno u kojem on ima izvjesni rok trajanja. Asocijacija se prema tome mora još jednom vratiti na početak i koncentrirati se prošlost: Biberkopf, koji neodlučno obilazi oko Miezine kuće, okreće se i odlazi. „Odlazi, govori kukuriku.“ Iz riječi „kukuriku“ izlijeću sve moguće vrste kokošaka, kokošaka posmatranih iz svih aspekata, od pilića za pečenje do noćnih ptica. Uplašeni od ovih, sada se javljaju njihovi najdalji srodnici, moniali, „naučnici ih nazivaju blistavim fazanima“ – i sad smo već u Indiji – tu počinje asocijacija; kao da se kaje, jezik kritikuje znanje svoje lutajuće asocijacije kao „bibliotekarske mudrosti … za Berlin … prilično beskorisne“. On se doduše ne vraća odmah Franzu, a zaobilaznice preko klaonice i Hioba su još jednom poriomanski recidivi jezika, još jednom putovanja bez određenog cilja.

            On ne putuje, on oscilira, pošto istovremeno želi da bude svugdje; tako, dok svaku pojedinačnu temu izbjegava, kruži naokolo u svemu i svakom, da bi u jednoj rečenici, ili barem u jednom odlomku sažeo ono što se raspalo u ne sasvim konkretnom, odnosno ne potpuno zaokruženom svijetu. Ili kada on u nepreglednom mnoštvu svega, što tu ima, traga za Biberkopfom, a otkriva ga samo s mukom, možda slučajno ili ga ne nalazi nikako. Reflektor koji pretražuje horizont sadašnjeg klizi preko mnogo toga; njegova kugla istovremeno obuhvata ono blisko i ono daleko. Mnogo toga osvjetljava protiv svoje volje; mnogo toga izvitoperuje: životopise nepoznatih bića na koje nailazi njegovo svjetlo osvjetljava kao slijepe ulice koje tek na tom udarnom svjetlu pokazuju svoju sjenovitost. Često mrlja svjetlosti iz blizine osvjetljenog vatro-otpornog zida preskače u prazno da bi jedva primjetno u daljini bljesnuo zid oblaka. Ponekad se sasvim zaboravlja; nemiran, u prolazu pored svega što jeste, a što će istovremeno biti, zadržava se u praznom: „Nema razloga, baviti se time, gdje smo to? Mi?“ …“I nema, jer ne znam ko je umro.“ Povremeno on oklijeva, ne zna da li da ostane tu ili tamo: divno je iznad Bospora, pri „užarenoj vijesti“ od Troje do Grčke; osvijetljeno zasvijetli; riječ koja je otprilike pala, uzdiže se do ditiramba.“ –

            Jezik koji se preobratio unatrag ne ostaje ni od čega pošteđen, ništa mu nije lakše nego svijetu, koji se ne centrira u Reinholdu i koji se između ostalog ostvaruje u bagateli Biberkopfu. Ništa jeziku nije lakše nego onom što traži, koji preko trga, puta i zaobilaznice koja prolazi pored mnogo toga, gore i dolje, naslućuje Franzovo skrovište. Uvjeravanju da se Biberkopf nalazi sakriven u Linienstraße x 5, ne bismo povjerovali; bio bi pronađen već kroz priču. Pa iako ga niko ne traži, redovi kuća i jezika ne prestaju, sve dok ga ne nađu. To je zaista poglavlje za sebe prije nego što bude otkriven: „rukovet ljudi oko Alexa“. Vidjeti Biberkopfa direktno očima, direktno ga naći, značilo bi krivotvoriti ga; on je „između ostalog“ a njegova metafizička beznačajnost, kao dio njega, bila bi izgubljena; kada bi upadao u oči, privukao bi pogled, a on nije samo ono što mu se dešava, već i ono s čim se nikada nije susreo: upravo to najudaljenije mu daje njegovu pravu ograničenost. Dok sve to ne prođemo, ne nalazimo ga. Negativno teološki metod, zaustavljati se na svim mjestima, na kojima se on ne nalazi, nabrojati sve stvari koje nisu on, ne samo da ga izostavlja, kao rupu svijeta; on će biti još jednom stvoren iz svega što ga čini, i sve će biti pobrojano prije nego što se stigne do priče o njegovoj maloj veličini. Izdaleka dolazi riječ sa zrakom sunca: „protutnjao je pored zvijezde X, sunce sija već milionima godina, od vremena mnogo prije Nebukadnezara, od prije Adama i Eve … i sada ono sija u ovu malu pivnicu.“

            Ovim traženjem – ne riječi već stvari – svakodnevna funkcija jezika je posve isključena. Jer u životu i za život su predstava i riječ upravo mogućnost da se dokaže da je odsustvo stvari, njena distanca i prikrivenost zapravo laž. Predstava i govor se neposredno i bez zaobilaženja „usredotočuju na temu“ ; riječ, koja nešto znači, jezik, koji o nečemu govori, po pravilu ne treba ni da traže niti da nalaze – fantom ispričanog se pojavljuje niotkuda i nijemo prkosi svojom iznenadnom pojavom. Ali ovdje jezik ne predstavlja život što govori, već i onaj nemušti život; ovaj život, koji je udaljen od svega što nije on sam, mora preći distancu da bi bio kod onog drugog.

            Jezik mukotrpno nalazi put do Ovdje; mukotrpno do Sada. On luta kako u vremenu tako i u prostoru: u svojoj radosti što život Biberkopfa sad zaista počinje – a ono što je bilo prije toga? – on vraća u divotu vrtova raja. Ali stvaranje svijeta, ukrašenog suncem i mjesecom, i otvaranje svjetske izložbe Berlin, nagoviješteno zastavicama gasovoda i podzemnog kopa, postaju jedno u velikom oduševljenju početka. Jezik luta, ali u tom je lutanju sreća jezika. Možda on svaki put namjerava da dospije direktno ovdje ili tamo, do Biberkopfa ili do Reinholda, ali njegova neobuzdana težnja za skitnjom narušava sigurnost puta i cilja. Ovim narušavanjem jezik ne samo da pogađa sve tačke svijeta, umjesto jednog skučenog središta Biberkopfa, on tim pogađa i sam život. Jer prolaženje i pronalaženje onog što se ne traži je karakter života, koji većinom nema dovoljno vremena ni strpljenja ni prilike ni određenosti želje da dospije upravo tamo gdje želi. Faktički pokretački mehanizam je zapravo igra zamjene: „Mogla bih namrtvo izljubiti limara, toliko volim Franza.“ Kao Döblinov jezik, tako i Miezin poljubac pogađa pogrešno mjesto. Munjevita razmjena djevojaka između Reinholda i Franza samo je izlog čitave te firme. Svaki se zadovoljava, svaki je zamjena za onog dugog. Da se tekst romana upravo odnosi na Reinholda ili Biberkopfa, nije u većoj mjeri slučajno od činjenice dali se Fränze ili Cilli nalaze kod Reinholda ili kod Biberkopfa.

IV.

Ne sjećamo se onih, koji su bili ranije;

ni onih koji dolaze poslije,

nećemo se sjećati kod onih

koji će doći još kasnije.

Propovjednik I/II

            Nije dovoljno navoditi sve što se događa; rekapitulirati sve ono što tu ima. Ukoliko su doduše pojedine stvari njihovim objelodanjivanjem spasene, one na taj način još uvijek nisu garancija. jedna drugoj. Još uvijek ostaju međusobno neusaglašene, moraju se povezati. Ukoliko su prostorno razdvojene, povezat će ih se lukom istovremenosti; ukoliko su vremenski razdvojene mogu se dešavati na istom mjestu. Da istovremenost po sebi, ili isti lokalitet zbivanja po sebi, nisu dovoljni da se ono što je razdvojeno objedini, djeluje kao nedostatnost: oni koji su u nekom pogledu bliski ipak su razdvojeni: „samo dva broja dalje nalazi se zgrada gdje će otprilike nakon četiri sata izmiliti jedan debeli bez šešira i obratiti se Cilli.“ Franz stoji tamo gdje stoji Cilli, gdje će ona stajati, ali praznina između njih se ne može preskočiti, samo jezik to čini; jer iako samo na trenutak, on predskazuje događanje u trenutku četiri sata kasnije: „ona (Cilli) ide dalje, sljedećeg će sigurno uzeti, takav jedan šuft, taj Franz, pakosnik.“ Pošto nije dovoljna samo jedna odrednica, mjesto ili vrijeme, jezik u svom traganju za stvarima može pogoditi mjesto, ali promašiti vrijeme. Može zakasniti: zbog rupe na ogradi gradilišta pojavljuje se robna kuća; ali to je tek priviđenje, kranovi prolaze kroz etaže i trgovački pult, dok na letećim ćilimima između tapeta vatrostalnih zidova cupkaju sablasti prodavačica. Pod utiskom onog što imaginarno postoji, i ono najstamenije u okolini gubi stamenost. Kroz okvire prozirnih fasada zgrada prolaze vlakovi sutrašnjice, a transparentnost stvari ne dozvoljava da se nazre njihov izvor, već njihovi sljedbenici. „Tako je razoren Rim, Babylon, Niniva … sve je razoreno, zamislite samo.“ Paničan strah od paralelnosti nije najgora; strašniji je užas prodiranja: da je kran sad tamo gdje stoji prodavački pult, da mjesto u prostoru postoji i dalje bez one stvari kroz koju je ono bilo davno prošlo.

            Međusobna neusaglašenost bića znači, kada su u pitanju ljudi, neznanje.   Franz se praćaka u jezeru Wannsee, Mieze je otišla. „Možda je otišla na izlet. Ali njeno lice je već odavno ubijeno, njeni zubi ubijeni, njene oči mrtve.“ Prirodnost da se neka činjenica mora saznati da bi tek postala poznata, ovdje postaje neshvatljiva, da ta činjenica nije ništa drugo već da je „tu“, da se ne miče, da njena neopozivost ne prodire do mišljenja i eventualnosti. Tako je groza nad neusaglašenosti stvari i groza nad pukim tubitkom svijeta jedna te ista. –

            Pošto se riječ gubi u vremenima, vremena postaju prostori vremena. Max Rust, četrnaestogodišnjak, sjedi u električnoj željeznici. S tom „radnjom“ on nema nikakve veze. On je dio onoga kapitala, što je roman prisiljen da prešuti. Ali on mora reći ono što prešućuje. Rust nije samo jedan od onih koji su tu. On je bio, i on će biti. Nečista savjest ovog trostrukog propusta ne može se umiriti. I na tom beznačajnom mjestu, od tog slučajnog trenutka – dječak X, tog i tog dana mjeseca Y, na sjedištu električne željznice br. Z – gonjen je kroz tunele vremena naprijed, u žurbi, da bi stigao do kraja, ispod zemlje, ispod danas i sutra zbivanja u romanu, još dalje preko čovjeka X ; on će postati bivši. Tamo se jezik penje i izlazi na svjetlo dana. On ima sve kompetence one instance pred kojom se odigrava život. Osvrće se unatrag, izviđač unatrag. Još uvijek putuje vlak događaja, približava se, ali on se približava onome što je prošlo; još uvijek dječak sjedi na svom mjestu – a već je bivši.

            Pošto međutim sve što jeste i šta će biti, već ima „svoje vrijeme“, kada će biti prošlost, to je hronologija vremena postala farsa. Već pri Reinholdovoj prvoj posjeti kod Mieze ova instanca jednim pozivom upozorava na ono, šta će se s njima na kraju desiti. Zbivanje koje tek slijedi samo je kopija odavno sprovedene odluke; to što će biti, tek je nagovještaj onoga što jeste. Tako sad jezik, koji je dosada stalno bio monodičan i koji je uvijek slijedio samo jednu liniju zbivanja, postaje polifon. Dok Mieze biva gonjena i ubijena, duboki glas kobi još uvijek insistira na onom „Sve ima svoje vrijeme“ i čini da ono što bi se još možda moglo spriječiti, bude već davno izvršeno. Sadašnjost i futur drugi postoje u istom vremenu. Naravno, da taj duboki glas kobi pri izvršenju svog obreda ne zadržava do kraja mir, on upada u nadolazeći strah od smrti, vrišti, gubi ravnotežu :“Nasilje, nasilje … njegovo vrijeme, njegovo vrijeme …. Sve“; čak i njega kao da dave, pa od svega preostaje još samo jedva čujno „sve, sve“, kao i upravo još lebdeća riječ one koju u tom času ubijaju. –

            Svi su vremenski periodi sad paralelni, asocijacijom povezani s prošlim. A asocijacija, koja sve objedinjuje u jednom Sada, je zapravo eshatološka. Paničan strah od istovremenosti tu sad izbija posljednji put: ono što je bilo, što jeste, što će biti, to postoji; ali to je sve međusobno neusaglašeno, ne u manjoj mjeri neusaglašeno i nepovezano od prostorno diskretnih stvari i bića, koja sada jesu, a ipak ni za koga nisu uhvatljiva. Ona su jedinstvena samo pred onom jednom instancom; pošto njen obračun s njima pogađa u svaki kut vremena, glasovi pobune se javljaju unisono, a Hiobova pobuna odzvanja iz usta Biberkopfa. Samo ova instanca koja je u knjizi života skupila čitave kolone imena, poziva poimence umrle i žive i one još nerođene na zajedništvo pakla i Strašnog suda i u jednom dahu povezuje one najudaljenije, vojnike plaćenike i sanskilote, furije i policiju, Mordecaia (bibl. ličnost, prim prev.) i Reinholda, Agamemnona i Mieze, kurvu Babylona i djecu mladića u električnoj željeznici – na kraju, svi se oni nalaze u svom divljem i stoljećima sprečavanom ujedinjenju; formiraju se u vojsku mrtvih, i tako stupaju strojevim korakom „u šestero i udvoje i u troje, maršira Francuska revolucija, maršira Ruska revolucija, marširaju Seljački ratovi, anabaptisti, svi oni prolaze i slijede smrt.“

V.

Nevidljivo kao prošlo, nepredvidivo kao buduće je ono što se sada najčešće izvlači na površinu da bi se u svom paralelitetu i prožetosti s onim drugim učinilo vidljivim. Tako je fanatazija u uobičajenom smislu, ona što fragmente vidljivosti varira i spaja u neobičnu, ali smislenu cjelinu, zapravo suvišna. Dovoljno je ono što se naprosto može naći. Ljudi upravo pregledani rentgen-aparatom žure preko ulice: „Leži li fetus čvrsto u svom skrovištu … on šeta preko Alexanderplatza.“ Ovdje nije fantastično nešto nestvarno, već upravo obrnuto: da je stvarno tako ,, da sad 70 centimetara iznad asfalta lebde nerođeni.“ Naravno da je u ovom romanu svijet često samo vidljiv; ali pošto Franz s njim nema nikakve veze, on se odmah povlači u svoju posljednju etapu, u etapu pukog privida. Ali i tada se još pod svijetom podrazumijeva i ono neviđeno, ono što se ne može vidjeti. I zato ovaj roman najmanje pripada impresionizmu u koji su ga zbog fragmentarnog načina prikazivanja povremeno ubrajali. Poantilističko razbijanje u okviru impresionizma doduše razara pojedini predmet, ali to je uvijek zbog optičkog ovakvog ili nekog drugog određenog stanja, uvijek nekog stanja, koje pogled hvata u jednom trenutku, čiji okvir taj pogled ne napušta.

            Roman ne poznaje okvir i isječak svijeta; već uvijek samo čitav svijet. Iz njega se bez provjeravanja odavde i od tamo montira neviđeno. A ipak tu nije riječ o nekoj kompoziciji fantastičnog karaktera. Jer montaža ništa ne izmišlja, već otkriva; ona ne konstruira nekakav u sebi zatvoreni, uvjerljivi svijet privida, već putem montaže onog najudaljenijeg tek otkriva pravi paralelitet stvari, što bez kompozicije ne bi bilo očigledno, pošto se cjelina svijeta ne može vidjeti odjednom. Utoliko je ova kompozicija nadrealistička: tek ona svijetu daje istinsku stvarnost, ona je čini stvarnijom nego što je ona to po sebi u svojoj prosječnoj vidljivosti. Ona spaja paralizirane noge raskomadane stvarnosti u jednom sagledivom okviru: ne s ciljem da makrokosmos otjelovi u mikrokosmičkom već da onu „manjkavu beskonačnost“ svijeta, njegovu prenapučenost, višeslojnost, proizvoljnu isprepletenost, nepreglednost, konačno predoči u preglednom okviru. Pored sve minucioznosti ona ove dijelove neusklađeno stavlja jedan u drugi, ali to čini samo toliko neusklađeno, koliko su oni to stvarno. Nije realnost ta koja biva neusklađenija, samo što ta neusklađenost postaje vidljivija. Metod koji se za to primjenjuje je ono što se u muzici zove “uvođenje glasova“. Ono najudaljenije se međusobno toliko približava, višedimenzionalno dešavanje svijeta dovedeno je u neposredno susjedstvo, tako da ono različito zaista zvuči disonantno i tom svojom disonancom zastrašuje. Nadrealistička kompozicija dakle nije ništa manje nego puka fantazija, ona je tehnika prikazivanja svijeta. I ne drugačije od filozofsko-spekulativne arhitektonike ona je izlaz iz nedostatnosti čovjeka, čiji sažet prikaz („komprehenzija“) ne može postići da ono što si je čovjek kao „ideju razuma“ preduzeo, koji „cjelinu svijeta“ doduše može misliti, ali prikazati je može samo indirektno.

            Dijalektički karakter ove umjetnosti ne sastoji se u tome da postane vidljiva cjelina sistema, već upravo cjelina haosa. Haosa: jer svijet nije samo paralelitet stvari, one su, ukoliko uopće stupaju u kontakt, proizvoljno povezane: Ida ne umire zato što ju Franz ubija, već zato što snaga udarca drvetom, što otpornost kožnog tkiva ima ovakvu ili onakvu jačinu i; drveta uopće, kožnog tkiva uopće. Franz ostaje na distanci, a s njim i krivica. Mesar koji volovima odrubljuje glave, ne odvaja lubanju od vrata, on ubija jedan svijet; vedre pašnjake, toplu štalu, mirisno polje. Njegovo djelo je moćnije od njega samog, ono se prenosi i u druge revire. „Mi smo na kraju fiziologije, ovdje počinje metafizika.“ Ali čak i taj red preobražaja gubi obrise. Jer svinje nisu prevarene samo u pogledu umiranja, već i u pogledu onog najkraćeg roka mrtvosti, uz pomoć najsavršenijeg komfora klanja one iz života, koga nisu ni svjesne, bivaju direktno prevedene u stanje kuhane potrbušnice.

            Sve stiže svuda, sve postaje sve. Svako biće je nestabilno, neizbalansirano, iznenada se prevrne i eto ga na zemlji: stvar jedne sasvim druge dimenzije. U ovoj mnogoznačnosti učestvuje i jezik. Fizičko zakazivanje Biberkopfa je privatna blamaža, istovremeno i medicinska, stvar koja se generalno može opisati, kao takva ona je veoma udaljena od svih blamaža, a ipak je identična s tom jednom neugodnom činjenicom. Jezik sa svoje strane sada napušta svoje uobičajeno jedinstveno stanovište (govorenje o …), postaje mnogostran i poprima više perspektiva: svaki aspekt jezika postaje posebni stil. Blamaža koja ne želi pozornost gubi se u vrtlogu besmislene brojalice: fiziološko, banalno uzdiže se do uopćenog traktata koji docira i predstavlja se u vidu upute za neku vrstu terapije. Ovi tekstovi su u nepromijenjenom obliku preuzeti iz stvarnosti i implementirani u roman, ali ne kao tekstovi o seksualnosti, oni u većoj mjeri sami pripadaju spolnosti nego li njen javno-poslovno-medicinski eho, koji je po sebi već jezik.

            Sve je sve. „Nije sigurno“, stoji (u tekstu) pri pogledu na izlazeće sunce „šta je sunce….centralno tijelo našeg planetarnog sistema … 3000 puta veće od zemlje …“. Ta stvar sunce ne samo da doseže do mnogih stvari i dopire u mnoge revire, kao drveni tučak u Idin život, kao sjekira u mirisnu livadu, ono je mnogo toga i to onog najraznovrsnijeg. A pošto čovjek sunce vidi kao svjetlo dana a isto tako kao zvijezdu, dobiva vrtoglavicu. Ta se vrtoglavica prevazilazi sasvim različito. Najradikalnije a istovremeno i najbezbolnije pomoću izvjesnih teorija koje puristički uspostavljaju red: postoje dva sunca, dva odvojena predmeta, svakom pripada njegov metod, a prelaz s jednog sunca na drugo nije dozvoljen. Isto tako radikalan, ali namjerno apsurdan je metod Picassovog ili Légerovog slikarstva. Slučajna perspektiva u kojoj se predmet – na primjer kvadratičan stol, obnovljen javlja kao trapez – smatra perspektivom dotičnog predmeta, prividno skraćenje uzima se doslovno kao stvarno, stol koji je izobličen u trapez fiksira se i učvršćuje najizraženijim konturama tako da on više uopće ne može preći u neku drugu perspektivu. I Döblin ono što se obično smatra hibridom promjene naše perspektive ili slobode naše pojave premješta u sam svijet. Ali ovaj se kod njega ne prilagođava nasilno jednoj jedinoj jednoznačnoj perspektivi – svaka stvar jeste šta više u svakom trenutku mnogo toga i mnogoznačna je; sunce planet, jutarnja utjeha i bog Helios. Poput diskretnih stvari u prostoru isto tako i njene funkcije stoje jedna pored druge, a panike pred istovremenošću ima dosta i u jednoj jedinoj stvari, u kojoj je kao u nekoj vrsti leće to mnoštvo sakupljeno. Ono pitanje: „Šta je to?“, koje se od Platonovog doba nameće i upućuje svakoj stvari i svakom biću da otkrije svoje jednoznačno Šta, gubi snagu i polaznu osnovu i na kraju otpada.

            Prva pouka, koju je dao riđokosi Jevrejin Biberkopf, kaže: Budi kao što Ti je ime; „Znali su za njega. Ti si baron Warta. Lijepo, reče on, ja sam baron Warta.“ Svaka je stvar onakva kakvo joj je ime i za kakvu slovi. Ta pouka u slučaju Biberkopfa nije mogla dati rezultat. Onaj ko je sam anoniman, za toga i stvari postaju bezimene i nisu ništa već to – Franzova ontološka šansa ima svoju društvenu pozadinu.

            Svako djelo i svaka stvar je sada mnogo toga: na isti način, svaka je ništa. Svakoj se oduzima transparentnost, svakoj se oduzima ime. Jesti postaje gurati nabodene komadiće mesa u otvore glave. Krasti postaje nijemi transport jedne stvari s jednog mjesta na drugo, plesati postaje besmislena procedura. Lišene svog imena, stvari nestaju u polutami. Još su doduše vidljive, ali se više ne mogu prepoznati, „mogle bi se nazvati priviđenjima“. Obavijen polutamom zajedno s njima, lopov opravdava svoje anonimne zahvate; i dok poriče sva imena stvari, on se sveti onom svijetu u kojem i sam nema imena.

                                                                                          S njemačkog prevela: Mira Đorđević