Na sutrašnjoj sjednici Skupštine KS (tačka 6. dnevnog reda) ponovo će se naći prijedlog o imenovanju osnovne škole po Mustafi Busuladžiću. Busuladžić je, kako objašnjavaju zagovornici navedene inicijative, bio istaknuti bošnjački intelektualac, kojeg su komunističke vlasti ubile bez pravičnog suđenja 1945. godine u Sarajevu.
Ako prijedlog bude usvojen – a po svemu sudeći, tako će i biti – poslat će se određena poruka. Koja?
Dvije su argumentacijske linije, koje su predlagači iznosili. Jedna ide u smjeru osude komunističkog režima, koji je ubio nevinog čovjeka, bez pravičnog suđenja. Druga ide u smjeru isticanja ličnosti Mustafe Busuladžića kao intelektualno-moralnog uzora.
Počnimo od prve. Sa stanovišta vrijednosti savremenog demokratskog društva, kakvo i bh. društvo teži da bude, nedopustivo je da vlasti strijeljaju čovjeka. Bez obzira da li je bilo suđenja ili nije, bez obzira da li je strijeljani kriv ili nije. Zašto ovo ističem? Kada je početkom septembra, vođena rasprava o Busuladžiću, pojedinci i udruženja (npr. „Mladi muslimani“) naglašavali su da je ubijeni bio nevin i da je ubijen bez prethodno održanog pravičnog suđenja. Takva postavka implicira da ne bi bio problem da je bio kriv, odnosno da je sud utvrdio njegovu krivicu. Drugim riječima, ovisno o krivici i uz poštovanje određenih sudskih procedura – dopušteno je strijeljati ljude. Tim (ideološkim lapsusima) su naoko liberalni kritičari komunističkog režima zapravo odavali svoje mračno političko nesvjesno.
Ponavljam, sama činjenica da je komunistički režim strijeljao Busuladžića, neovisno o tome da li mu je sudski utvrđena krivica – dovoljna je za osudu komunističkog totalitarnog režima. Međutim, to što su ga „ubili komunisti“ ništa ne govori o moralnoj prirodi samog Busuladžića, već samo o političkoj orijentaciji tih koji su ga ubili. To što je neka vlast nekog ubila samo po sebi ništa ne govori o moralnoj prirodi ubijenog. Komunisti su ubijali i nedužne, ali i ubice. Ubijali su sa suđenjem, ali i bez njega. I ne samo komunisti.
Ubijen od strane vlasti, bez suđenja. Tako se može opisati Mustafa Busuladžić, ali i Mušan Topalović Caco. Da li će SDA osuditi vlast, koja je (bez suđenja) ubila Cacu? Da li će nekoj školi dati ime po njemu, jer je „ubijen od strane vlasti bez suđenja“? Neće, nadam se, i ne treba, naravno.
Dalje, sam Hitler je poginuo od zločinačke ruke, od ruke vlasti, tj. svoje ruke, pa ga sama ta činjenica ne čini moralno pozitivnim likom: ne bismo u Dobroševićima ili drugdje davali ime školi po njemu, čak i da su ga ubili crvenoarmejci, bez suđenja ili sa suđenjem. Ako bi, recimo, mene ili nekog ko ovo čita sutra strijeljala komunistička ili neka druga vlast, sumnjam da bismo to – bar sada dok možemo – shvatili kao sopstveni moralni uspjeh. U razvijenom smislu, to bi bilo jednako kao smatrati da si pametan, ako ti cigla padne na glavu.
Sada se možemo vratiti drugoj argumentacijskoj liniji predlagača. Mustafa Busuladžić je navodno bio jedan od najvećih bošnjačkih mislilaca. Čak i da jeste – a nije – problem je što je intelektualac Busuladžić za vrijeme Holokausta nastupao kao ideološki sljedbenik ustaškog i nacističkog režima.
Pisac Jorge Semprun, koji je preživio zatočeništvo u koncentracionom logoru Buchenwald, pisao je da u krugu od dva kilometra izvan tog logora nije bilo ptičjeg pjeva, jer su ptice pobjegle od nesnosnog mirisa spaljenih ljudskih tijela. Za to vrijeme, dok su Jevreji masovno ubijani, Mustafa Busuladžić piše i objavljuje, recimo, sljedeće rečenice: Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova.
Dok Jevreje ubijaju širom Evrope, ali i kod nas („su se ljudi borili protiv Židova“), Busuladžić udružuje pojmove iz Hitlerovog glosarijuma u propagandni poduhvat, kojim se demonizira Jevreje i opravdava genocid činjen tad nad njima („židovski duh špekulacije, podvaljivanja“), ali mnoge Sarajlije, među njima i Bošnjaci, spašavaju svoje komšije Jevreje.
U ljeto 1941. i u Sarajevu Jevreji su bili prinuđeni nositi žutu traku. Ustaške vlasti su im najprije otimale imovinu, a onda su ih počeli deportovati u logore smrti. Svako ko je pomagao Jevrejima i sam je rizikovao svoj život. To su, između ostalih, učinili stari Izet Hardaga i njegov sin Mustafa, koji su spasili porodicu Kabiljo, zbog čega su ih kasnije ustaše otpremile u Jasenovac. I pored toga, Mustafina supruga Zeineba nastavlja pomagati Jevrejima o čemu postoje pisana svjedočanstva, o čemu je govorio sarajevski rabin Eliezer Papo.
(Na fotografiji se vide Zeineba Hardaga i Roza Kabiljo u ljeto 1941. kako šetaju Sarajevom, pored hotela „Central“. Roza nosi žutu traku, ali njih dvije, vidimo, šetaju, jer joj Zeineba svojim zarom pokriva ruku, na kojoj je žuta traka.)
Derviš Korkut, rodom iz Travnika, bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, bio je poznati orijentalista. Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i na Sorboni. Njegov brat Besim, preveo je Kur'an na bosanski jezik. Dok je Busuladžić pisao da su se „kod nas ljudi borili protiv Jevreja“, Derviš je spasio jevrejsku djevojčicu Miru Papo, ali i Sarajevsku hagadu, koju je u džamiji na Treskavici sakrio uz pomoć jednog hodže.
Khassidey umot ha-olam („pravednici među narodima“) – tako se nazivaju ljudi, koji su spašavali Jevreje za vrijeme Holokausta. U svijetu ih je više 23 hiljade, među njima i 53 iz naše zemlje. Odlikovao ih je muzej Yad Vashem. Na njihovim medaljama stoji citat iz Talmuda: „Onaj ko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet.“ Vjerovatno najznačajniji bošnjački književni kritičar, akademik, profesor na Sorboni – Midhat Begić i njegova supruga Francuskinja Mauricette, usvojili su jevrejsku djevojčicu Zlatu Papo i spasili je. I oni su odlikovani od Yad Vashema kao pravednici među narodima. Po Midhatu i Mauricette se u ovom gradu i ovoj zemlji ne zove nijedna osnovna škola. Čak ni ona u Dobroševićima.
Mustafu Busuladžića nije trebalo strijeljati, ali ne treba ni školi davati ime po njemu. Bar iz poštovanja prema ljudima, koji su, spašavajući Jevreje u Drugom svjetskom ratu, spašavali obraz ovog grada i naroda. Bar…
Pedeset i jednu godinu, nakon što su Jevreji u Sarajevu morali nositi žute trake, 1992. u Prijedoru je Bošnjacima naređeno da nose bijele trake. Mnogi od njih su završili u Tomašici, kao što su mnogi Jevreji završili u visokim pećima. Marko Vešović svjedoči da je Gojko Đogo, koji je nešto ranije hapšen od komunističke vlasti zbog verbalnog delikta (zbirke „Vunena vremena“), pred rat ovako savjetovao svog prijatelja Karadžića: “Gore, severno od Dubrovačke reke, to treba sve pobiti.“ To je ogoljena esencija genocidne ideologije, koju će Gojko i Risto Đogo i slični „intelektualci“ propagirati i tokom rata. U srpskoj javnosti, Gojko Đogo slovi kao veliki pesnik i intelektualac, koji je progonjen od komunističkog režima.
Ako sutra „bošnjački“ zastupnici („naši ljudi“, što bi rekao Busuladžić) usvoje prijedlog o imenovanju škole po Đogi-Busuladžiću, uvrijedit će uspomenu ne samo na Zeinebu Hardagu, Derviša Korkuta, Midhata Begića i druge khassidey umot ha-olam, već i na ljude, koji su za vrijeme rata spašavali Bošnjake od toga da završe u masovnim grobnicama poput Tomašice.
Lazar Manojlović je učitelj, koji je tokom proteklog rata spašavao Bošnjake iz logora Batković. Rat je dočekao u Bijeljini, nakon što ga je Partija ranije protjerala tamo iz Tuzle, gdje se na jednom velikom partijskom skupu pobunio protiv partijskog diktata. „U vremenu mraka i opšteg saginjanja, kad se moral ruši u prašinu a uspravni ostaju samo spomenici, ljudi nesavitljive kičme prava su rijetkost. Oni primaju na svoja ramena sve što drugi ne mogu, i ostaju zapamćeni kao baklje koje gore, i svijetle, da sačuvaju obrise ljudskog lica u tami koja sve obuzima. Jedan od takvih ljudi bio je Lazar Manojlović“, napisao je Jusuf Trbić, predsjednik bijeljinskog „Preporoda“. Učitelj, dobri čovjek Lazar umro je u martu ove godine. Po njemu se, ni nakon sutrašnjeg dana, nijedna škola u ovoj zemlji neće zvati. Čak ni ona u Dobroševićima.
