Knjiga Pesme Milene Marković je zbirka njenih 5 zbirki poezije (Pas koji je pojo sunce, Istina ima teranja, Crna kašika, Ptičje oko na tarabi, Pre nego što sve počne da se vrti), objavljivanih u periodu od 2001. do 2011. godine. Zbirke nisu unutar sebe podijeljene na cikluse, jer svaka zbirka predstavlja jedan te isti ciklus. Time se ne želi reći da je svaka zbirka unutar sebe monotona, već da je svih 5 zbirki napisano u stilsko-tematskom identitetu.
Bilo je to jednog svakodnevnog dana
U zbirci Pas koji je pojo sunce Milena Marković, 2001. godine, piše, na primjer, pjesmu o Bože rano proleće:
gadan vetar / veš na terasama / oprana kola / koja su udarila čoveka / leži sa čudno izvrnutom nogom / taksi čeka / smušenog da dovede debelu / koja tek što je presekla vene / nekog malog su tukli / onda je pritrčao jedan još manji / i pljunuo ga. (Pesme, Lom, Beograd, 2012.)
Pjesnikinja formira kontrast između suprotnih asocijacija koje potiče naslov kad se pročita van konteksta pjesme i u kontekstu pjesme: prvi put ima pozitivne konotacije (kraj zime, divno proljeće), drugi sasvim negativne (o, Bože, opet prokleto proljeće). Već prvi stih (gadan vetar) ima negativnu konotaciju, drugi i treći čitaoca drže u neizvjesnosti, četvrti i peti (čovjek kojeg su udarila kola leži s izvrnutom nogom) negativno konotiraju prethodna dva i onda – bez čiste negativne konotacije, sam ne sugeriše nikakvu dramu – dolazi sedmi (taksi čeka/smušenog da dovede debelu / koja tek što je presekla vene) koji, zajedno s osmim i devetim, ima funkciju sličnu naslovu: ne dolazi hitna, već taksi; i taksista ne pomaže povrijeđenoj, već čeka da je dovedu, tj. užasavajuće više nikog ne užasava… Još jedno sasvim obično proljeće, još jedna sasvim obična mušterija za taksistu. Drama bez drame kao najdramatičniji užas.
I na kraju (da ništa ne bi ostalo nejasnim) neki tuku nekog malo, i onda dođe ”još manji” i pljune ga.
Čovjek, dakle, ”jednog, svakog, bogovjetnog, proljetnog dana”, istegne ruke, raduje se proljeću, kad ono (otvorivši prozor, ili novine) vidi: na ulici ljudi gaze kolima, tuku i pljuju jedni druge, u stanovima sijeku sebi vene, nisu pretjerano ili čak nikako spremni da pomognu jedni drugima; štaviše ako mogu doprinijet će bolu. Proljeće – ljudi. To je taj kontrast: priroda i društvo.
Kontrast iz četvrtog razreda osnovne škole.
Idejica nam je poznata, problem nije u njoj. Pjesnički je jezik nije oživio, nije joj dao meso i to je problem. Kod Milene Marković, naime, nema umjetnički neobičnog poretka stvari ili odabira detalja: ”djeca tuku dječaka”, ”žena presjekla sebi vene”, ”kola koja su udarila čovjeka, već su oprana”, sve je jezički tako i sve to više nikog ne čudi.
Mogao je, recimo, ”smušeni” snijeti debelu, a da najmanji dječak otrči u nezatvorenu sobu, da uzme žilet i da u bijesu posiječe onog kojeg tuku, po uhu. Ili da se taksista prepadne krvi kad mu donesu cureću ”debelu” i da u žurbi, slučajno pogazi neke od onih – recimo, i onog najmanjeg – koji tuku dječaka, da tako spasi dječaka, slučajno realizira ”pravdu”…
Neko će reći da su larmoajantne fraze (”užas ne zapanjuje”) Milene Marković stvarnosnije, uvjerljivije. One, međutim, nisu stvarnosnije, kao i sve druge fraze; sposobnost za pisanje fraza je samo nesposobnost zapažanja neobičnih detalja.
Jer, kako taksista čeka? da li provjerava ulje u motoru dok čeka da mu snesu onu koja je isjekla vene? ili mijenja sijalicu na zadnjoj štop-lampi? Ne, on samo sjedi i čeka. Zašto nije individualiziran? I on, i ”debela” i ”smušeni” i oni koji tuku dijete. Zar je ”smušeni” individualiziran, zar je ”debela” individualizirana? Ili je to banalan pokušaj individualizacije? Zar je individualiziran najmanji dječak koji se priključuje tučnjavi tako što pljuje onog koji je manji u tom trenutku od njega? Ili je to samo ilustracija psihološke fraze (kad su u grupi protiv jednog ili kad su u jačoj grupi, najslabiji su najratoborniji, najgori)? Zašto se onaj, kojeg je auto udarilo nije sam ponudio vlasniku auta da mu ga opere za novac? Zašto to ne bi bilo moguće?
I nije riječ samo o tome šta je ”moguće”, a šta ”nemoguće”. Da li je moguće da se Kafkin junak jednog jutra probudi preobražen u kukca, i da li je moguće da ga je više strah toga što je zakasnio na posao, nego što je pretvoren u kukca i što ne zna ko, zašto i kako ga je pretvorio u kukca? Jasno da nije, ali Kafka tom ”nemogućnošću” mnogo bolje i efektnije predstavi, formira utisak, daje meso ideji da zapanjuje to što zapanjujuće nikog ne zapanjuje.
Ima ljudi koji ončas zaborave vic koji ste im ispričali i uvijek mu se iznova smiju. Djeca se tako iznenade kad otkriju da je kilogram željeza isto toliko težak kao i kilogram perja. Čitaocima koji vole pjesme Milene Marković je neobično što se najmanji dječak priključi tuči i pljuje onog kojeg svi tuku. Nisu čuli za tu situaciju, nisu vidjeli, ne bi je i sami, svi, znali napisati?
Ne može se poezija pisati (tj. vrednovati) s pretpostavkom da je samo takva alchajmerovska ili dječija svijest njezin recipijent. Tj. može, ali nije neglupo. I to nije samo pitanje etike, to je i pitanje estetike. Tu su etika i estetika u jedinstvu: pjesnik koji piše fraze ignoriše razliku između ljudi koji nemaju bolest svijesti i onih koji je imaju, i time vrijeđa i jedne i druge.
Deset godina razvoja
Deset godina poslije pjesme o, Bože, rano proleće, Milena Marković je napravila sljedeći poetički iskorak. Na primjer, (iz posljednje zbirke) pjesma puj puj:
prosila mi baba zla / nisam joj dala / nešto mi je rekla / nešto mi je loše / mislila / ja sam za njom pljunula /prošla sam pored mrtvačnice / i jedne bolnice / i još jedne / i ušla u treću / i tamo u hodniku je jedan čovek bez nogu / jeo kikiriki / i slušao radio.
Ko nije prošao kraj ”zle babe” koja prosi i kaže vam ili pomisli nešto loše ako joj ne date novca? Ko nije prošao kraj mrtvačnice i ”jedne bolnice” i ”još jedne” i ”ušao u treću”? Ko nije vidio invalida, pa čak i čovjeka bez nogu, kako jede kikiriki i sluša radio? Kakvo je umijeće doživjeti sve to? Ili bolje reći: kakva je umjetnost zapisati to, sve, tako? Ko nije mogao sve to doživjeti i zapisati baš tako? Bez da primijeti neobičnije detalje?
Jedina neobičnost pjesnikinje je možda u tome što je pljunula za babom koja prosi. Ali ta neobičnost također nije originalnost, jer ima i takvih ljudi koji pljuju na prosjake, i premda ih nema puno, ima ih i previše da bi se za bilo koga od njih moglo reći da je originalan u svom činu. Možda je jedina originalnost pjesnikinje Marković u tome što je ona napisala i objavilada pljuje na prosjake? Možda bi to bila originalnost, da baba već prije pljuvanja nije predstavljena kao zla, i da baba ne dobacuje neke zle riječi, pa je sama kriva za pljuvanje: dobila je ono što je tražila.
Blamaža atrakcija
Svijet pijanaca izvaljenih ispod tezgi, klinci turiraju motore, klinke hodaju polugole na minusu, pijani su preprodavci, neki Pera drka iza žubnja, neka Kića drka nekom nepoznatom tipu, po pjesnikinji se posrala ptica, pjesnikinja sjedi u parku, ljubljenje u liftu, pa opet pušenje u parku, gosti festivala bi nešto da opale, kasirka je brkata, frizerka je sisata… To je svijet poezije Milene Marković. (I nije ga njezin recenzent predstavio tako da njeni ljudi ispadnu apstraktni i situacije da izgledaju kao klišeji; on je samo pokušao duhovito poredati te bezoblične figure da ovu prezentaciju poezije Milene Marković ne bi učinio dosadnijom nego što jeste.)
Milena Marković pjeva o sjedenju u kafiću i laku za nokte (dižem noge na sto u kafiću / lak mi se skinuo do pola/ prljavo mi između prstiju / nema vode u kampu / nema vode za sitnu decu), ona pjeva o tome kako ”ode kod drugarice”, pa ”jede musaku i pečene paprike”. Ona – u pjesmi i zaljubi se princ u cicu – pjeva o Cici koja je imala princa, ali ju je kasnije ostavio zbog neke druge, a ona se zatim navukla na dop. (Cica-mica nije zavrsena prica: ”navukla se na dop ko krme” – kako se krme navuče na dop?)
”Voli me, molim te, voli me, molim te”, kaže pjesnikinja u pjesmi čupavo. ”Molim te / nikad nikad / nemoj ljubavi / nemoj da digneš ruke / od mene”, kaže u pjesmi šikam. (Ako ni zbog čega drugog, onda treba mrziti te muške Lu Salome i ženske Don Žuane što uzrokuju toliko loše poezije u ovom svijetu.)
Ima, doduše, i momenata u kojima ova poezija kao da postaje poezija. Pjesnikinja kaže, na primjer, na jednom mjestu kako nekog mladića otac tuče zamrznutim svinjskim butom. I to je efektan detalj. Ali ne mogavši odoljeti, pjesnikinja upropasti i taj stih objašnjavajući čitaocu (da otac tuče svog sina tako) ”pošto je mesar”. Ima takvih bljeskova nekolicina na 330 strana ove zbirke pet zbirki Milene Marković, ali skoro uvijek su u tom (”pošto je mesar”) kontekstu.
Ko tebe kamenom, ti njega frazom
Milena Marković nije ni prvi ni posljednji pjesnik koji želi nekog uvrijediti u poeziji, jednako kao što nije ni prvi ni posljednji pjesnik kome to ne uspijeva. Jer loše to izvodi: kada se želi nekog istinski uvrijediti – i to više nije pitanje etike, to je pitanje estetike, i ne treba biti Hegel da bi se to znalo – najvažnija stvar je individualizirati iskaz: ne vrijeđati onako kako bilo ko bilo koga vrijeđa: rječničkim metaforama.
Tako Milena Marković pjeva o nekoj djevojci koja ima uske pantalone / i belo od kupaćih gaćica / iznad pantalona / žvače žvaku i puca balone / uobražena krava / uobražena guzata krava.
”Ja sam jedno govno”, kaže pjesnikinja u pjesmirazvitak, ”/ koje ima pravo na sve / imam pravi o na to / da budem govno.” Ili u pjesmi govno jedno:”Pričam sa cvećem koje mi ne uspeva / pričam sa mutnookim / samo neću sa tobom da pričam / govno jedno.” Ili u pjesmikurac na biciklu: ”Gledaju se u ogledalu / samo kad peru zube / a to rade prilično često / zbog higijene ili savesti / da operu ta govna / što im izlaze na usta.” – Ili, u dupe i krofna: ”tamo bi išao u teretanu / igrao tenis / i ta govna.” Itd. itd.
Nije, dakle, problem ove poezije što je prepuna govana kao takvih, nije problem u ”nepristojnosti”, već što su te riječi (kao i ostali elementi: kurac, pička, sisa, u uobičajenim kontekstima) pjesnički nedjelotvorne: nerazvijene metafore, fraze kojima svako označava karakternu osobinu (”govno od čovjeka”), za stanovite verbalne (”ne seri”) ili neverbalne aktivnosti (”tenis i ta govna”).
Tako ovih 330 stranica Pesama Milene Marković sebe pretvara u septičku jamu punu fraza. Drugim riječima, poezija je tu pojela govno.
Urbi et Srbi
Kad recenzent, pročitavši više od 300 stranica poezije Milene Marković, pomisli kako je shvatio principe te poezije – slabo, nekreativno psovanje – na kraju ga, u pjesmama mladi stranac, čija nana crnu vunu prede i malena banjska, dočeka veliko iznenađenje.
U pjesmi malena banjska pjesnikinja govori o svom putu na Kosovo, prilikom kojeg je srela ”guzate američke vojnike” (tj. porobljeno Kosovo) i kako je vidjela znak pokraj puta sa imenom iz naslova, i sjetila se kako vodi porijeklo iz tog mjesta: ”i nikad neću”, kaže pjesnikinja, ”da zaboravim banjsku / zato što / neko beše strahinjiću bane / beše bane u malenoj banjskoj”.
U estetskom smislu, ova pjesma ne donosi ničeg novog – opet je tu slab arsenal omalovažavajućih stilskih sredstava, ”guzati vojnici”, ”dosta su mali, možda neke veće šalju na druga mesta” – ali ova je pjesma zanimljiva u smislu ideološke deklaracije. Spram sadašnjeg statusa Srpstva na Kosovu, junakinja pjesme se identificira, preko rodnog sela i uz nostalgičan uzdah, sa epskim junakom i formira kontrast koji i ne mora biti nacionalistički funkcionalan s obzirom na to da Banović Strahinja nije klasičan srpski epski junak.
U ideološkom – a susljedno tome i estetskom smislu – još problematičnija je pjesma čija nana crnu vunu prede. Tu pjesnikinja govori o ”mladićima pesnicima koji imaju negovane ruke, i lepi su i mršavi, i mnogo su pametni, i njihove majke sigurno su ponosne na njih”, a kojima bi Milena Nacionale radila sljedeće: ”ja bi sve njih da premeste prugu / pola metra ulevo / ja bi sve njih da jedu kavurmu / i da krune kukuruz / ja bi sve njih na jedan brod / pa marš u pizdu materinu / nek ih guze britanci / ružni / nek ih guze amerikanci / sa zubima // nek ih guze francuzi / sa šalovima / samo ne italijani / nikako / pa to je mnogo gadno / neka ih izjebu / dovoljno su nas / samo da ih ne gledam jer / lopata treba u te ruke / život u ta negovana tela / i muka u te glave / pa da vidimo.”
Stil i forma su u jedinstvu, samo što je to bjedinstvo: osim, dakle, što ponovo vrijeđa nekreativno, frazerski (”idite u Ameriku neka vas guze”, ”mrš u pizdu materinu iz srpske zemlje”) Marković i u ideološkom smislu liči na nekakvog četničkog baju. Moglo bi se reći da joj samo fali brada.
Ali brada ne čini četnika.
Treba se, naime, samo zapitati, zašto baš poslati te pjesnike na brod ili Amerikancima da ih guze, sagledati tu vezu u ideološkom kontekstu unutar kojeg pjesnikinja piše. I lakše je onda shvatiti da je riječ o pjesnicima koji se ne prisjećaju vremena srpskih junaka, sa simpatijom spram njihovih muda, lakše je vidjeti da riječ je o pjesnicima koji ne prodaju bubrege pod muda, tj. iscijeđenu krpu epike pod spužvu epske lirike kojom se treba prebrisati identitetsko ogledalo. (Jer i Milena Marković je u Beču dobila specijalnu nagradu, i nije je toga stid. Da li bi sebe zbog te veze s Bečom poslala na brod, pa pravac: pička materina? Jasno da ne bi.) Krivi su oni koji ”pomažu Amerikancima da jebu srpski narod”.
Tako je, dakle, Milena Marković transplantirala sebi ideološka muda Vojislava Šešelja i jebe mater ”pjesnicima njegovanih ruku”, slala bi ih na poljoprivredno dobro Ovčara da rune kukuruz, jer im Mladen Obradović, noseći pasje mudo umjesto mozga, nije intelektualni guru.
I da ništa ne bi ostalo nejasnim, Milena Marković u pjesmi mladi stranac mladom nekakvom strancu (kojeg, da bi motivisala, da bi ”opravdala” ono što slijedi, retorički pita: ”gde si ti bio dok sam ja / cerila i mučila u toj strašnoj / dvaesdrugoj kolko / kažeš da imaš”) – kaže sljedeće:
niko te ovde ne voli / idi majci i ocu / idi devojci sa tankim prstima / sigurno ima takva nek / u tvojoj zemlji / niko te ovde ne voli / posebno ne ja // ti si / stranac / srećno stranac / a ja strance ne volim jer / u narodu sam koji /nestaje.
Ugroženost srpskog naroda, koja treba da opravda mržnju prema strancima. I ne samo mržnju, već agresivnu manifestaciju te mržnje, tjeranje stranca iz Srbije. Trijebljenje sa srpskih zemalja, etničko čišćenje.
To je ta velika – da se poslužim teorijskim izrazom Envera Kazaza – ”originalna inovacija” u L’Etrangeru Milene Marković. Tu stranac čak nije više ni Amerikanac, ne dolazi više samo iz neke od država koje su u NATO alijansi, već je samo – one and only – stranac. I kao takvog, pjesnikinja Marković bi ga poslala u Ovčaru da runi kukuruze.
Etnički smisao poezije Milene Marković, dakle, izvire iz deklaracije očitovane u tri navedene pjesme, a u estetskom smislu ta dimenzija ove poezije bi se mogla sažeti u sljedeće:
Imam topić stalnih metafora
njime branim ugroženi narod,
gađam njime nesojske pesnike,
Bris Tatone, NATO avione.
Dok u etičkom smislu, poslije svega, ne preostaje ništa drugo reći nego da je ova poezija, na kraju, pojela ideološko govno.
Dodatak: Jedinica za specijalne pjesničke operacije
U interpretaciji pjesme Milene Marković malena banjska Muharem Bazdulj je u „Vremenu“ Milenu Marković poredio sa Zdravkom Čolićem, objasnio – bez ironije – da je Kosovo simbolički pupak Srbije, objasnio da je Milena Marković odrasla uz Diznijeve crtane filmove, prešutio ksenofobiju pjesme mladi stranac kao važan kontekst tih kosovskih sentimenata, i izveo sljedeće zaključke:
Nešto bješe Bazdulj Muhareme: Svašta postoji, ali najvažnije da postoje Milena i Srbija
1. ”I tad su je stigli i baba i majka i sestra i zemlja i groblje. Stigla ju je i Ibar voda, iz pjesme, a i inače. Jer postoje i zemlja i voda, koliko god se neki pravili da ne postoje. I postoje i babe, majke i sestre, i postoji groblje i postoje ljudi kojima to nešto znači i koje sve to neće da pusti. Ali i tu bi pjesma mogla završiti i bila bi bolja nego da je završila prije znaka sa desne strane, i bila bi jako dobra, ali bi opet bila mnogo, mnogo manje subverzivna.Jer postoji i jezik, postoji i kultura, postoji i pamćenje. Postoji i ono čega bismo se uvijek sjetili i u tri ujutro, ono čega bismo se sjetili usred noći. Ono čega bi se Milena Marković sjetila usred noći ima veze sa malenom Banjskom; to su stihovi: Neko beše Strahinjiću bane / beše bane u malenoj Banjskoj / u malenoj Banjskoj kraj Kosova / da takoga ne ima sokola… Lako je sjetiti se Strahinjića bana na Dorćolu, spustivši se niz Kralja Petra ulicu, recimo, za to ne treba biti pjesnik. Treba biti pjesnikpa se spustiti Ibarskom magistralom do putokaza za Banjsku i sjetiti se Strahinjića bana.”
2. ”Ako nekad u budućnosti bude poezije i ako bude Srbije, ako bude poezije srpskog jezika, ovog jezika, našegjezika, priča o početku dvadeset i prvog vijeka neće se moći ispričati bez pominjanja poezije Milena Marković. Bez da se kaže nešto u smislu: Neko beše Marković Milena.”
Nešto bješe Bazdulj Muhareme
Hriste bože raspeti i sveti,
Bazdulj Muha kroz oblake leti.
Leti preko Vremena i Blica,
Kec se smeška otkopčanog šlica.
”Zbogom turski nerođeni sine,
Zbogom Bosno, jebem ti planine!
Sa tri čvora pupče mi vezano:
Odlazim sad na Kosovo ravno.
Nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će Muha da osveti
Zbogom Turci, nesrpski jeziče!
Oj, Kecmane, vreli subverzivče!
Ne na Dorćol, već na tri sastavno,
Odlazim ja na Kosovo ravno!
Zdravo pećki osveštani Srbi,
Vlah Alija leti da vas ljubi,
Ako treba barikade dizat,
ja ću svoje romane nanizat.
Gračanice, sazdanje prelepo,
zbog tebe sam Kecmanu se šlepo,
da mirišem božure uživo:
ne što želim da sam Andrić Ivo.
Milena je da odlazim čula:
Sebe mi je za pas zadenula.
Paraglajdom ko Lazar letimo.
Odlazimo da se prisetimo.”
(Tekst objavljen na portalu E-novine u februaru 2014. godine)
