Andrić vjeruje da se ljudi ponašaju po određenim obrascima.
Ta je vjera dio jedne šire vjere u postojanost, a koja se otkriva u pripovjedačevim referenima u romanu Na Drini ćuprija.
“U nizu mena”, veli on na kraju četvrtog poglavlja, “i brzom ocvetavanju ljudskih naraštaja, on je ostajao nepromenjen, kao i voda koja prolazi ispod njega.” (Na Drini ćuprija, str. 175)
Most je, veli na kraju šestog poglavlja, “kao prašinu stresao sa sebe sve tragove koje su na njemu ostavljale prolazne ljudske ćudi ili potrebe, i ostajao posle svega nepromenjen i nepromenljiv”. (str. 203)
Ili, kako kaže na kraju sedmog poglavlja, “most se ne menja ni sa godinama ni sa stolećima, ni sa najbolnijim promenama ljudskih odnosa”. (str. 213)
Dakle, ćuprija na Drini se protistavlja ljudima kao postojano spram nepostojanog, nepropadljivo spram propadljivog, itd.
Grčki su filozofi, počev od Parmenida i Heraklita, vjerovali da u potpunom smislu riječi jeste samo ono što stoji, što ne propada, ne nestaje, ono što se ne mijenja.
Tako je npr. Platon je nalazio da propadljive stvari nisu, već jesu samo obrasci, po kojima su stvorene, jer za razliku od stvari koje propadaju ti urneci po kojima su napravljene opstaju. Sve mostove koji su napravljeni u Platonovo vrijeme je uništio ili oštetio zub vremena, dokazavši njihovu propadljivost, ali je ideja mosta ostala je nepromijenjena, posve ista.
Ćuprija, u Andrićevom romanu, u odnosu spram ljudi, ima donekle ulogu kakvu imaju Platonove ideje. Postojanost mosta je protistavljena nepostojanosti ljudi, bilo da se radi o naraštajima ili pojedincima.
Ali, s druge strane, mi zapravo vidimo da se i most mijenja. Najprije, kada ostane bez hana; zatim kada izgradnjom novih saobraćajnica izgubi provobitni značaj, a najzornije očitovanje njegove propadljivosti jeste na kraju, kada biva miniran i oštećen.
Međutim, čak i kad se ćuprija pokaže kao nepostojana, Andrić ne gubi vjeru u postojanost. Naime, kada vidi da su “od najtvrđeg i najtrajnijeg počeli da odbijaju”, njegov glavni junak Alihodža Mutevelić, u samrtničkoj meditaciji, zaključuje:
”Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih, a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje.” (str. 482)
Dakle, čak i ako je most propadljiv, ideja građevina podignutih za božju ljubav je stalna.
U Alihodžinoj hijerarhiji bitka – a Andrić nam ničim ne sugeriše da se ne slaže – ideja zadužbine jeste u najpotpunijem smislu, jer je trajnija od svega drugog.
Zatim, na drugom mjestu u ovoj hijerarhiji bitka vidimo monumentalne građevine, kao manifestacije carske moći; takav je npr. višegradski most, koji ”ostaje nepromenjen uprkos smjeni mnogih naraštaja”.
Ali Andrić nalazi i u ljudima postojanost.
U čovjeku jeste ono što se ne mijenja, a to su obrasci (εἶδος) ponašanja.
Uvijek će, veli Alihodža, biti “umnih i duševnih ljudi”.
Dakle, ne samo da pojedini ljudi jesu “umni i duševni”, već će i nakon što oni nestanu, doći novi (“umni i duševni”), koji će se ponašati po istom obrascu.
Dakle, iako su ljudi propadljivi, obrazac je neuništiv.
Za Alihodžu i Andrića, kao uostalom i za Platona, vjera u postojanost je neka vrsta utjehe i misaonog potčinjavanja empirijske stvarnosti, koja je isuviše moćna da bi joj se mogli oduprijeti svojom empirijskom snagom.
Vjera u karakter
Značajno obilježje Andrićeve proze, koje proizlazi iz njegove potrebe da nalazi postojanost ispod empirijskog, jeste vjera u karakter.
Tako je, npr. u romanu Na Drini Ćuprija, Abidaga, od početka do kraja, isuviše strog, zloban, u toj mjeri da liči na karikaturu. S druge strane, njegov nasljednik Arifbeg je “posve drugačiji čovek”, on je “zdrav i pošten čovek”. (str. 162)
Dakle, dvojica upravnika su različiti, ali obojica su istovjetni sebi, imaju stabilan obrazac ponašanja.
Isto je s većinom drugih junaka.
Dauthodža Mutevelić je “mudar i pobožan, tvrdoglav i uporan čovek”. (str. 178) Riječju, Dauthodža više liči na jedan ideal čovjeka, jednu ideju, nego na samog čovjeka.
Njegov potomak Alihodža Mutevelić je donekle drugačiji,, jer je prije svega tvrdoglav, a zatim pobožan; čangrizav, ali trezven, itd. Dakle, i on je postojan karakter. Za razliku od drugih junaka, koji dolaze i vrlo brzo nestaju sa scene, Alihodža se zadržava duže i imamo priliku da pratimo njegov razvoj. Ali razvoja zapravo nema, kako stari on se neznatno mijenja, zadržava svoj karakter. Alihodža je, od početka do kraja, Alihodža.
Isto je sa njegovim političkim suparnikom, Osman-efendijom Karamanlijom, koji je “silovita priroda, fanatik nezdravih živaca” (str. 231), te je kao takav kontrastiran Alihodžić. Ali je postojan kao i on.
Isto je sa većinom drugih junaka. Pripovjedač najprije kaže ko su oni, a zatim radnjom dokaže da su zaista takvi.
Sjetimo se Fata Avdagina je “lepa, ohola i mudra” (str. 221), a prije svega ohola, jer nakon što biva nadmudrena ona se osjeća nepodnošljivo poniženom, te radije bira smrt, nego da se uda u Velji Lug.
A osim što je istovjetna sebi, ona se uklapa u jedan širi obrazac, εἶδος, jer, kako veli Andrić, “često se dešava kod nas da devojka koja je na velikom glasu…” ili “to su ta izuzetna bića koja priroda izdvoji i uzdigne do opasnih visina”, itd. (str. 217-219)
Andrićevi čitaoci znaju da su ovakvi obrasci (“on je bio jedan od nih ljudi, koji…”) česti u njegovoj prozi i, čini se, da su izraz jedne duboke potrebe da nađe red u svijetu.
Karakter kao sudbina
Nije samo sudbina Fate Avdagine dominatno određena njenim karakterom, već je to slučaj i kod većine drugih Andrićevih junaka.
Tako, u šestom poglavlju, nailazimo na “osobenjaka čičicu” Jelisija ili, kako vele turski vojnici, “sumanutog kaurskog derviša, dobroćudnu i bezopasnu ludu” (str. 193-195)
Uz njega, srećemo i mladića Mileta, koji neoprezno pjeva ustaničku pjesmu, kako pripovjedač veli, “ne misleći ništa, zaboravljajući gde je”. (str. 196)
Njih dvojica bivaju pogubljeni na Ćupriji, zato što je tako “hteo slučaj koji satire slabe i neoprezne, da su tu povorku otvorila ova dva prosta čoveka, dvojica iz gomile neukih, ubogih i nedužnih, jer ti su često prvi koje hvata nesvestica pred vrtlogom velikih događaja”. (str. 199)
Dakle, Jelisije i Mile su žrtva slučaja, ali primarno vlastitog karakatera, jer slučaj satire i druge, ali najprije i najviše slabe i neoprezne.
Isto važi za mladog štrajkfora Gregora Feduna, neopreznog sanjara, koji je “životom platio nekoliko prolećnih trenutaka nepažnje i zanosana kapiji”. (str. 300)
Ali na ovom mjestu već vidimo da karakter, iako mu Andrić pridaje dominantnu ulogu, u slučaju navedenih junaka, nema apsolutnu vlast u njihovoj sudbini; naime, Jelisije, Mile i Gregor Fedun su bili takvi kakvi jesu i prije vrtloga, pa nisu izgubili glavu, što znači da u oblikovanju njihovog kraja, osim njihove naravi, značajnu ulogu ima i situacija.
Kako, na navedenom mjestu, veli Andrić, u vrtlogu velikih događaja, najčešće prvi ginu slabi i neoprezni, što znači da ginu i oni drugi – jaki i oprezni, o čemu se govori na jednom drugom mjestu u Ćupriji i tome ćemo se vratiti nešto kasnije.
Na ovom mjestu podcrtavamo da Andrić, u Ćupriji, najčešće, skoro uvijek govori o slučajevima, u kojima karakter ima dominantnu ulogu u sudbini, a vrlo rijetko o onima u kojima je vrtlog odnosno slučaj ima svu vlast, pri čemu se karakter pokazuje kao beznačajan.
Andrić je, prema tome, dio jedne duge tradicije u evropskoj literaturi.
Heraklitu se pripisuje izreka da je karakter čovjekova sudbina (ἦθος ἀνθρώπῳ δαίμων).
Ovo ἦθος (ethos) osim karakter znači i “običaj”. Drugim riječima, ἦθος je uobičajeno ponašanje, dakle, obrazac.
Ovo δαίμων, koje se prevodi kao sudbina, znači bog.
Kod Grka, bogovi često ističu da su ljudi sami krivi za svoju sudbinu.
Tako Zeus kaže u Odiseji:
Ah, koliko se žale na bogove samrtni ljudi,
zboreći zla da im dolaze od nas, a nevolje sami
spremaju sebi svojim zločinstvima preko sudbine
(Odiseja, str. 56)
S druge strane, Medeja veli da u sudbini sudjeluju i bogovi i ljudi:
E moram, starče, plakati; ta bogovi
i moja zloća sve to tako smisliše.
(Grčke tragedije, str. 275)
Dakle, osim Boga, ili kako Andrić kaže “slučaja koji je hteo”, i čovjek sudjeluje u svojoj sudbini svojim karakterom, ethosom, uobičajenim ponašanjem. Ono isto (dakle, sudbina) što je, u jednom pogledu, učinak božjeg djelovanja, u drugom pogledu jeste čovjek koji djeluje u datoj situaciji.
Ponašanje kao ilustracija karaktera
U studiji Andrić i Krleža kao antipodi, Nikola Milošević zastupa tezu da Andrić, za razliku od Krleže, sistematski eliminiše dramske efekte, između ostalog i tako što radnju potčinjava namjeri psihološkog protretisanja.
Jedan od brojnih primjera koje Milošević navodi je opis svađa između austrijskog konzula i njegove supruge u Travničkoj hronici.
Nakon što opiše prizor svađe, Andrić kaže: “Takav je bio uvek početak.” (Travnička hronika, str. 143)
”Rečima: ‘Takav je bio uvek početak’”, veli Milošević, “pisac oslobađa čitaoca mučnog i napetog iščekivanja.” (Andrić i Krleža kao antipodi, str. 146)
“Andrić nas”, kaže on dalje, “unapred obaveštava da prisustvujemo samo jednoj od mnogih i uvek istih scena koje gospođa Miterer priređuje svome mužu i koje ne mogu doneti ništa dramatično i neočekivano.” (Moje podvlačenje)
Kao što su svi mostovi empirijske imitacije ideje mosta, tako su i sve svađe između austrijskog konzula i njegove supruge samo ilustracije njihovih karaktera, kako onog gđe Miterer tako i karaktera samog konzula.
Milošević, veliki zagovornik Heraklitove teze da je ćud čovjekova sudbina, nalazi da nisu samo postupci Andrićevih junaka psihološki uslovljeni, već su to čak i njihova ideološka stajališta.
Stikovićeva sujeta: Ideologija kao ilustracija karaktera
Tako, recimo, u 19. poglavlju Ćuprije nailazimo na Janka Stikovića, koji je, čak u jednoj karikaturalnoj mjeri, postojan, te se čini da nije ništa drugo do ilustracija sujetnog mladog čovjeka.
Kako Milošević podcrtava, čak je i Stikovićeva nacionalistička ideologija prije svega u službi njegove sujete.
”Ideju”, veli on, “o psihološkoj uslovljenosti Stikovićevih pogleda autor nam sugeriše na više načina. U eksplicitnom obliku ta ideja čitaocu se prezentira, najpre iz perspektive Milana (sic!) Glasinčanina […]: ‘I ta nacionalistička ideja koju sada tako vatreno propovedaš, i to je samo jedan naročiti oblik tvoje sujete.” (str. 9)
(Uzgred budi kazano, Milošević na navedenom misli na studenta Nikolu Glasinčanina, koji u romanu izgovara ovu rečenicu, a ne na kockara Milana Glasinčanina, koji je junak jednog drugog poglavlja.)
Iako Glasinčanin ima lični motiv da prepozna Stikovićeve mane – jer su obojica, na različite načine, intimno povezani sa učiteljicom Zorkom – prvi svejedno ispravno prepoznaje narav potonjeg, kada primjećuje da se radi o “čoveku koji ne može da voli nikog i koji će dok je živ, sam mučen i nezadovoljan, mučiti sve oni koji se prevare i približe mu se”. (str. 435)
Ali, iako Stiković jeste takav, radnja romana, na izvjestan način daje za pravo njegovom karakteru, jer Zorka bira njega a ne Glasinčanina. Također, radnja daje za pravo i Stikovićevom nacionalističkom gledištu, a ne onom Glasinčanina, koji je pesimista i oštar kritičar Stikovićevog nacionalističkog optimizma.
Naime, Glasinčanin, prije rata 1914, veli: “Zadugo neće ovdje biti mira ni reda ni korisna rada. Ni Stikovići ni Heraci neće ih stvoriti. Naprotiv, treba bježati odavde, kao od kuće koja se ruši. Ovi mnogobrojni i zbunjeni spasioci koji se javljaju na svakom koraku najbolju su znak da idemo u susret katastrofi.” (str. 437)
I, zaista, katastrofa u vidu Velika rata se ubrzo dogodila. Ali Glasinčanin nije pobjegao, kako je savjetovao (sebi). Nije pobjegao, jer Zorka nije htjela da pođe s njime. Na kraju se, prijavio u srpsku vojsku.
”Rat je tu”, kaže on, “i nama svima je sada mjesto u Srbiji. Mora se, Zorka, mora, jer je dužnost.” (str. 442)
Glasinčanin ide čak dotle da, na istom mjestu, veli: “A ako iziđem živ iz ovoga i ako se oslobodimo, neće trebati možda ni ići u Ameriku preko mora, jer ćemo imati ovdje svoju Ameriku, zemlju u kojoj se mnogo i pošteno radi, a dobro i slobodno živi.”
Dakle, isti onaj Glasinčanin, koji je pet stranica ranije govorio da “treba bježati odavde, kao od kuće koja se ruši”, sada tvrdi da bi se od te kuće možda mogla napraviti Amerika. Govoreći možda, priznaje da nije potpuno siguran, ali čak vjera i u samu mogućnost znak je velike promjene.
Dakle, imamo na djelu jednog junaka, koji se mijenja. Ako i ne mijenja karakter, onda mijenja mišljenje, što – suprotno Miloševićevoj tezi – znači da ideološkoj stajalište junaka kod Andrića nije određeno karakterom.
Pri tome, on nije jedini, koji prolazi takvu transformaciju, u pogledu nacionalizma.
Pavle Ranković: Tragična sudbina netragičnog junaka
U istom dijelu romana, susrećemo se i sa gazdom Pavlom Rankovićem, jednim od imućnijih Srba u Višegradu.
Njegova sudbina je važna za ovu raspravu, jer očevidno nije determinisana njegovim karakterom.
Naime, Rankovića austrijske vlasti njega, “sa još nekoliko uglednih Srba”, uzimaju za taoca, iako je, za razliku od Jelisija i Mileta, vrlo oprezan, a uz to i lojalan Austro-Ugarskoj.
Gazda Pavle je, od početka, protiv srpske nacionalističke omladine i nastoji biti izvan politike; “on”, kako veli pripovjedač, “ne želi da dolazi u sukobe s vlastima, sa kojima bi hteo da je uvek u miru” (str. 415), itd.
Ali, uprkos tome što je, po karakteru, posve drugačiji od čičice Jelisija i momčeta Mileta, Pavle je, na kraju, “odgovoran glavom za nešto što niukoliko ne zavisi od njega”. (str. 469)
Austrijska vojska, naime, prijeti da će ga ubiti, u slučaju da srpska vojska ošteti most ili “kod najmanjeg znaka da se tako štogod sprema“.
Za razliku od Radisava s Uništa, koji odlučivši da “ruši carsko” prihvata rizik da izgubi glavu, Pavle je posve žrtva “vrtloga”, a ni najmanje svog karaktera.
Pavle je, za razliku od Radisava, žrtva isključivo po osnovu svoje nacionalne i, uz to, klasne pripadnosti.
Ova činjenica ima bitnu ulogu u značenju romana. Naime, Pavle, koji je isprva veliki kritičar nacionalističke omladine, u trenutku kada shvata da će možda, uprkos tome što nije ništa skrivio, izgubiti glavu, zaključuje da je možda srpska nacionalistička omladina bila u pravu.
“Tako je”, veli pripovjedač, “više od polovine ljudskog veka radio, štedeo, paštio se i dovijao, pazio je da mrava ne zgazi, uklanjao se svakome, gledao samo preda se, ćuteći i stičući išao svojim putem. I evo kud ga je taj put doveo”. (str. 471)
Pavle zatim pomišlja da je “uopšte bio na pogrešnom putu, da su njegovi sinovi i ostala ‘mlađarija’ u pravu i da zaista dolaze vremena bez mere i računa ili vek nekih novih mera i računanja; u svakom slučaju, da se njegov račun pokazao netačnim, a njegova mera kratkom.” (str. 471)
Andrića je pratio glas moraliste, koji propagira umjerenost i suzdržanost, naročito u odnosu prema vlastima. Ali, vidimo da isti taj Andrić prihvata da ostrašćena, nacionalistička omladina, koja se vodi suprotnim načelima, također može biti u pravu i da umjerenost i lojalnost vlastima neće spasiti glavu ljudima poput gazde Pavla.
Danilo Repac: Moderni lik, a ne karakter
Iako Nikola Glasničanin i Pavle Ranković, s razvojem događaja, mijenjaju ideološko stajalište, za njih se još uvijek ne može reći da mijenjaju karakter.
To se ne može reći čak ni za francuskog konzula u Travničkoj hronici, čiji je karakter u znaku protivnih svojstava, pa je, kako veli pripovjedač, Davil u jednom periodu “zdrav, čestit, preduzimljiv veseo”, ali nakon toga dolazi period kada je “osjetljiv, kolebljiv, spor, nepoverljiv i sklon melanholiji”. (str. 67)
Na istom principu funkcioniše i karakter Kolonje.
”Ista dosledna nestalnost”, veli pripovjedač, “vladala je i u karakteru ovoga čoveka.” (str. 248)
Kolonja se, veli pripovjedač na istom mjestu, na prvi pogled prikazivao kao “povodljiv, gibak, savitljiv do odvratnosti”, ali se, “isto tako dešavalo, na mahove, potpuno neočekivano i naglo, da je zauzimao smela gledišta protiv sviju i svakog i branio ih hrabro i tvrdoglavo, zalažući se ceo, bez obzira na štetu i opasnost po sebe”.
Dakle, Davil i Kolonja su složeni, kontradiktorni karakteri, nisu prosti kao gđa Davil koja je, jednostavno, “umna, trezvena i okretna žena”. (str. 54) Ali su svejedno stalni u svojoj nedosljednosti.
Jedini slučaj, u kojem dolazi do takorekuć supstancijalne, dramatične promjene karaktera, jeste onaj Danila Repca u romanu Na Drini ćuprija.
U 23. poglavlju, kapetan Skadarskog odreda njemačke vojske, u jednom trenutku se izgalami na žandarmerijskog narednika u Višegradu Danila Repca, Srbina koji nije samo poput gazde Pavla ostao lojalan austro-ugarskoj vlasti, već je bio njen dio.
Njemački kapetan, galameći, traži od Repca da osigura potrebne namirnice za vojsku, a žandarm, kako veli pripovjedač, “sav ukočen, trepće i samo ponavlja: – Razumem, gospodine kapetane. Biće odmah. Razumem. Odmah”. (str. 473)
Zatim, kako kaže pripovjedač, “prelazeći naglo iz svoje kataleptičke ukočnosti, u neki ludački pokret”, Repac se okreće i juri u čaršiju, gdje poput njemačkog kapetana “grdi, preti i bije oko sebe”.
U jednom trenutku, Repac se susreće sa Alihodžom Mutevelićem.
Ugledavši Repca, veli Andrić, “kako potpuno izmenjen juri prema njemu, hodža se iznenađen pitao da li je taj podivljali, usplahireni čovek zaista onaj isti ‘vakmajstor’ koga je godinama gledao kako, miran, dostojanstven i uljudan, prolazi ispred njegovog dućana”. (str. 474)
“Sada ga”, kako Andrić veli dalje, “mrki i koštunjavi Repac gleda nekim novim očima koje ne raspoznaju više nikog i ne vide ništa osim svog rođenog straha.”
Prije nego udari Alihodžu u glavu, Repac mu veli:
“Povješati vas treba sve, sunce vam nebesko! Zar vam nije naređeno da dućane držite otvorene! Nego da ja zbog vas…”
Pripovjedač kaže da je sve to Alihodži došlo “kao da kad čovek sniva”, jer, kako je rečeno, poznavao je Repca kao posve drugačijeg čovjeka, mirnog, dostojanstvenog i uljudnog.
Alihodža će se u sličnoj situaciji naći i nakon što srpska vojska uđe u grad, ali će ga spasiti srpski vojnik i višegradski bravar Vlado Marić, ističući da je Alihodža “dobar i pošten”.
Dakle, Alihodžu spašava njegov karakter, ali se lako moglo se desiti da, ni kriv ni dužan, uprkos karakteru, bude žrtva, kao što je bio i gazda Pavle. Na koncu, historiografija bilježi takve zločine nad sunarodnicima Alihodže Mutevelića, po ulasku srpske vojske u BiH, krajem Prvog svjetskog rata.
Radi se o tome da je Andriću, kao autoru koji je radio u srpskim političkim i kulturnim institucijama, bilo nezgodno govoriti o takvim zločinima, jer bi bio sankcionisan i izoliran, poput onih koji su pisali o tome u njegovo vrijeme (npr. Dimitrija Tucovića) ili danas (npr. Saše Ilića ili Tomislava Markovića).
Stoga je, pisac Ćuprije i Hronike radije birao da svoja zapažanja – npr. ono o nestalnosti ljudske prirode (u epizodi sa Danilom Repcem) u ratu – izloži u situaciji gdje je vlast tuđa.
Pri tome valja imati na umu da on, čak i kada govori o zločinima pod osmanskom ili austro-ugarskom vlasti, ne šalje poruku da se te tuđinske vlasti moraju posmatrati kroz prizmu navedenih zločina.
Naprotiv, ako pažljivo čitamo, čak i čuvenu scenu nabijanja na kolac, vidjet ćemo da je na djelu posve drugačija poruka.
Abidagin karakter kao Plevljakova sudbina
U Andrićevom romanu, Radisav s Uništa nije stradao, zbog toga što je Srbin i kmet, već zato što je uništavao carsku imovinu.
“Zar si ti toliki delija da carsko rušiš”, veli mu, u jednom trenutku, starješina sejmena Plevljak.
Plevljak nije bitan samo zato što kaže ovo, već i zato što je vrlo lako mogao i sam završiti, kao Radisav.
Sjetimo se da Abidaga njemu prijeti da će ga nabiti na kolac, ako ne pronađe krivca.
Abidaga, dakle, ne prijeti da će kazniti proizvoljno izabrane Srbe, ukoliko ne nađe krivce, već je zainteresiran da nađe krivce po svaku cijenu, pa je u tu svrhu spreman nabiti na kolac i starješinu svojih sejmena.
To ostavlja snažan dojam na Plevljaka.
Pripovjedač veli da bi on “i bez zakletve verovao Abidaginoj pretnji”, pa stoga, dok traži krivca, galami na svoje podređene, derući se “kao da ga živa nabijaju na kolac”. (str. 135)
Kao što Danilo Repac, nakon galame njemačkog kapetana, “gleda nekim novim očima koje ne raspoznaju više nikog i ne vide ništa osim svog rođenog straha”, isto tako i Plevljak živi “mučen najcrnjim mislima, preturajući neprestano po glavi: da li će Abidaga zaista ostvariti svoju pretnju i oduzeti mu život”. (str. 136)
Sjetimo se i kako završava 5. poglavlje romana, nakon što je Radisav mučen i pogubljen. Plevljaku se vraća strah, koji je privremeno potisnuo, dok je izvršavana kazna.
”Sad se”, veli Andrić, “tek setio Abidagine pretnje da će ga živa namaći na kolac ako ne uspe da uhvati krivca. Izbegao je tu strahotu, ali za dlaku, u poslednjem trenutku.” (str. 150)
Dakle, Plevljak je za dlaku izbjegao sudbinu Radisava.
On kasnije, pritisnut tim saznanjem ali i općenito Abidaginim zlokobnim prisustvom, poludi, a kada ga uhapse sejmeni, kako bi ga odveli u Pljevlju, njihov bivši starješina počinje “da uobražava da ga nabijaju na kolac; grčio se i odupirao uz očajnu viku”. (str. 159)
Po čuvenoj definiciji, zadatak pjesnika nije “da izlaže ono što se istinski dogodilo, nego ono što se moglo dogoditi”. (O pesničkoj umetnosti, str. 9)
Tako ni Andrić ne kaže da se nabijanje Radisava s Uništa desilo, već da se moglo desiti, kao što uostalom tvrdi i da se Plevljakovo nabijanje na kolac moglo desiti.
Kolac je, dakle, potencijalno rezervisan za pripadnike svih naših naroda i narodnosti koje Abidaga okrivi za npr. rušenje carskog ili nemar pri obavljanju službe, dok se ne može reći da je rezervisan za bilo koga nasumično izabranog. Dakle, ekstremna, nehumana kazna, ali ne i kolektivna, poput one kojom se posve arbitrarno kažnjava gazda Pavle.
I tako je u romanu ne zbog nekakvog stalnog karaktera osmanske vlasti, već zbog karaktera Abidage, jer, kako vidimo, nakon što na njegovo mjesto dođe Arifbeg, “posve drugačiji čovek”, “zdrav i pošten”, takvo nasilje se ne ponavlja.
Kao što je Nenad Veličković dokazao, srpski nacionalistički diskurs povodom navedenog prizora pripisuje Andrićevoj prozi vlastite rasističke poglede na Bošnjake, kao i jednostranu sliku osmanske vlasti u Bosni, ali to nisu Andrićeve poruke, već poruke nekih njegovih (srpskih i bošnjačkih) tumača koji njegovom tekstu pristupaju kao Rorschachovoj mrlji.
Zastarjelost Andrićeve proze
Na jednom mjestu u Poetici, Aristotel piše da karakteri trebaju biti dosljedni, te negoduje što je glavna junakinja Euripidove tragedije Ifigenije na Aulidi nedosljedna.
”Ona, koja moli da je ne žrtvuju”, veli on, “nimalo ne liči na onu docniju koja se drage volje žrtvuje.” (str. 81)
Komentarišući ovo, Nikola Milošević piše da je se “tek valjda sa romanima Dostojevskog ova klasicistička i organicistička predrasuda iz temelja uzdrmana u ime jedne druge, istančanije i dublje vizije ljudske prirode”. (Šta Lukač duguje Ničeu, Beograd, 1979.)
Ovu istančaniju i dublju viziju ljudske prirode mi nalazimo i u Andrićevoj prozi, ali samo u epizodi, koja govori o Danilu Repcu, dok većina drugih likova u Ćupriji i Hronici odgovara spomenutoj “klasicističkoj i organicističkoj predrasudi”.
Andrić u svojim hronikama, razmatra sudbinu mnoštva likova, pri čemu se fokusira na njihove međusobne, karakterne razlike, a znatno manje pažnje pokazuje za njihovo razlikovanje spram samih sebe, bilo da se radi o evoluciji karaktera, utjecaju raspoloženja na postupke, itd.
Ako u tom pogledu, Andrićevu prozu poredimo recimo s onom Dostojevskog ili Camusa, naći ćemo da je ona, po Miloševićevim kriterijima, zastarjeli klasicizam. Zastarjelost svakako ovdje ima uslovni smisao, jer vidjeli smo da već Euripid prevazilazi propise klasicizma.
Za razliku radnje u klasicističkoj prozi, kakva Andrićeva jeste u najvećoj mjeri, radnja npr. Stranca nije ilustracija karaktera glavnog junaka, niti Camus polazi od pretpostavke da je karakter Mersaulta postojan.
Glavni junak Stranca od početka ispod prividne indiferentnosti krije teški duševni nemir, moglo bi se čak reći i duševnu bolest. Ali tek nakon majčine smrti i tek pošto se suoči sa Arapinom, prignječen slučajno jakim suncem, koje asocijativno-psihološki i fiziološki u njemu obnavlja mučna osjećanja sa majčine sahrane, on je u stanju da počini zločin.
Dakle, izvor njegovog postupka je u jedinstvu njegovog emocionalnog stanja i situacije, pri čemu situacije ima jednaku bitnost kao i njegova osjećanja. Štaviše, situacije u značajnoj mjeri mijenjaju njegovo stanje (majčina smrt, mučna sahrana na suncu, sunce pri susretu s Arapom, itd.) vodeći ga ka zločinu i smrti.
Iz drugog ugla gledano, situacije ne bi to mogle da u njemu od početka nema onog duševog nemira, koji se krije ispod indiferentnosti. Ali taj duševni nemir na samom početku i u trenutku kada čini zločin nije istog stepena, čak nije iste naravi.
Čovjek nije unaprijed data esencija, koju njegovo ponašanje ilustruje, već se, kao egzistencija, konstituiše putem događaja.
Time Camus potpuno uklanja opreku između “unutrašnjeg” (karaktera) i “vanjskog” (situacije), dok je ona u Andrićevoj klasicističkoj prozi na snazi, budući da “unutrašnje”, po pravilu, ima daleko veći značaj za sudbinu od “vanjskog”.
Unutrašnje i vanjsko
Vjera da u nama postoji unaprijed određen karakter, koji će odrediti sudbinu, sličan je vjeri koja stoji iza čitanja dlana ili ispitivanja lobanje.
To je, kako primjećuje Hegel, vjera da postoji neko a priori “unutrašnje” koje se manifestira “spoljašnjim”. Unutrašnje bi, prema toj shemi, imalo ulogu označenog, a spoljašnje (dlan, lobanja, itd.) ulogu oznake.
“Tom posmatranju”, veli Hegel, “važe za ono nesuštinsko spoljašnje sam čin i delo – bilo delo jezika ili neke učvršćenije stvarnosti – a ono biti-u-sebi individualiteta za ono suštinsko unutrašnje.” (Fenomenologija duha, Beograd, 2005, str. 152)
Dakle, čin kao ”nesuštinsko vanjsko”;
karakter kao “suštinsko unutrašnje”.
Hegel skreće pažnju na apsurdnosti u koje, vodeći se ovom dihotomijom, zapada kriminalistička frenologija, koja je bila popularna u njegovo doba.
“Ono što treba da bude saznato”, veli on, “nije ubica ili lopov, već sposobnost da se to bude.” (str. 153)
Dakle, ubistvo bi bilo ilustracija karaktera ubice, koji navodno postoji i prije samog ubistva.
Svakome ko na taj način misli, trebalo bi, kaže Hegel na istom mjestu, opaliti šamar i to ne slučajno šamar, jer je “prva pretpostavka takve nauke mnjenja, naime, da je stvarnost čoveka njegovo lice, itd.”
“Istiniti bitak čoveka je”, dodaje on, “pre njegov čin, u činu je individualitet stvaran.”
Čin je, veli, ubistvo, krađa ili dobročinstvo.
Čin, kaže Hegel, nije znak toga.
“Čin jeste to”, veli on, “i individualni čovek jeste ono šta čin jeste.” (str. 154)
Čin Danila Repca ne označava ono “unutrašnje”, ili ono što su ljudi, poput Alihodže, poznavali kao Repčevo “unutrašnje”, kao njegov karakter.
Repac svoju egzistenciju, svoje “unutrašnje”, konstituiše kroz “spoljašnje”, kroz čin, koji, kako podcrtava Hegel, nije znak, već čin.
Da nema ”vanjskog” znaka “unutrašnje” naravi (na lobanji, na licu, na dlanu, itd.), zna već Euripidova Medeja, koja egzaltirano veli:
O, Dive, zašto ljudima dade merilo
da njime lažno zlato mogu poznati,
a ljudskom telu ne udari belegu [χαρακτὴρ]
da po njoj znadu ko je čovek zlikovac.
(Grčke tragedije, str. 249)
Dakle, χαρακτὴρ je izvorno znak i, kako kaže rječnik, ”otisak, pečat, obilježje, pismo, tip, tipična forma,” (Franco Montanari: GE – The Brill Dictionary of Ancient Greek, 2015, str. 2338).
Dok npr. englesko character sačuvalo ova rana značenja, riječ karakter u našem jeziku ne asocira na znak.
Vidimo kako u Medeji, u ambijentu grčkog, riječ karakter komotno nosi značenje znaka koji bi bio urezan na tijelu, misli se na figuru, lik (u smislu fizičkog izgleda), lice, itd.
Potraga za karakterom i jeste uvijek, u izvjesnom smislu, potraga za upisom “unutrašnjeg” na “vanjskom”, tijelu, na licu, itd. Ili, čak u unutrašnjem tkivu, npr. u jetri, kako su stari narodi vjerovali, ili pak mozgu, kako dobar broj ljudi danas misli.
Kada bismo, umjesto da ispitujemo oblik njegove lobanje, rasporili čovjeka (npr. Danila Repca), u nastojanju da otkrijemo njegovu “unutrašnjost”, ne bismo, veli Hegel, ni našli ono za čime tragamo.
”Moždana vlakna”, kako veli Hegel, “i tome slično, razmatrana kao bitak duha, već su jedna mišljena, samo hipotetička stvarnost, a ne postojeća, ne osećana, viđena, ne istinita stvarnost; kada ta moždana vlakna postoje, kada se vide, ona su mrtvi predmeti”. (str. 165)
Čovjeka možemo vidjeti, a i on sebe može vidjeti, samo u njegovom činu. Prije tog čina on nije dovršen, jer on nije postojani, unaprijed utvrđeni, “unutrašnji” karakter koji se “samo” manifestira svojim ponašanjem.
Andrić kao junak bez karaktera
Kada sam, nastojeći objasniti Andrićevu sklonost da piše o dalekoj prošlosti, u Andrić – pro et contra prihvatio tezu Radovana Zogovića da naš nobelovac nije bio hrabar čovjek, jedan kvalitetan čitalac mi je skrenuo pažnju na bitnu činjenicu, koja može dopuniti “istinu”: pisac Ćuprije i Hronike je 1941. odbio da potpiše Apel srpskom narodu, kojim se osuđivao partizanski ustanak.
Autor Apela, kojem su se pridružili brojni intelektualci, bio je Velibor Jonić, ministar prosvjete u Nedićevoj kolaboracionističkoj vladi, što je značilo da je Andrić, odbivši da stavi svoj potpis, preuzeo rizik, čime je iskočio iz granica njegovog psihološkog protreta koji je Zogović naslikao u Bilješkama o Andriću. To sigurno nije bio jedini hrabar čin u životu našeg nobelovca.
Niko nije uvijek lišen hrabrosti, pa ni Andrić, kao što niko nije uvijek hrabar, izuzev druga Tita, bar onog kakvog vidimo u Andrićevim obraćanjima na poslijeratnim partijskim kongresima.
Epizoda u vezi s Apelom ne dokazuje da je Andrić, u suštini bio hrabar čovjek, niti da Zogovićeve bilješke dokazuju da je, u suštini, bio kukavica, već one zajedno dokazuju da je Andrićeva, kao i suština čovjeka u tome što je nema, te da pojedini čovjek, u različitim trenucima svog života, ostvaruje razne dispozicije, u raznim mjerama – dakle, neke manje, neke više – što znači da je najbolje što imamo na raspolaganju u pogledu spoznaje ljudske egzistencije – dobra pripovijest.
