Michel Houellebecq ne dobiva priznanje za svoje neupitno stilsko umijeće. Istina, nazivan je najvažnijim francuskim romanopiscem, ali pohvale koje dobiva se uglavnom odnose na njegove ideje, ne i na izraz. Možda je to zato što je sklon tiradama, pa njegova proza može djelovati kao zbrzana i odveć ispunjena slutnjom. On je suprotnost esteti, jer fikciju stavlja u službu razaranja ideologija koje prezire. Spisak je dug: feminizam, ideal životne samoostvarenosti, globalizacija, neoliberalizam, komercijalizam. Ukratko, Houellebecq piše kao ekscentrično gunđalo.
Ono za što mu se odaje priznanje jeste moć predviđanja. Dva primjera su dovoljna: u svom romanu iz 2015. Pokoravanje (Soumission), naizgled umjerena islamistička stranka iskorištava parlamentarnu krizu da preuzme vodeću ulogu u francuskoj vladi, nakon čega uvodi i šerijatski zakon. Pokoravanje je objavljeno istog dana kada su dvojica alžirskih muslimana upala u redakciju pariškog satiričnog sedmičnika Charlie Hebdo i ubila 17 ljudi; časopis je objavio uvredljive karikature poslanika Muhammeda. [Nije jasno kako se napadom na Charlie Hebdo ispunilo predviđanje o ulasku islamističke stranke u francusku vladu. H. I.]
Njegov sljedeći roman, Serotonin, objavljen 2019, prikazuje francuske farmere kako blokiraju puteve u znak protesta protiv agroindustrije i Evropske unije, čija im politika uništava posao. Nekoliko mjeseci prije nego što je knjiga objavljena, ali davno nakon što je napisana, radnici – kasnije nazvani Žuti prsluci – izašli su na autoputeve, isprva protestujući protiv poreza na gorivo, a zatim i protiv poreznih olakšica koje je predsjednik Emmanuel Macron dao bogatima, kao i drugih neprilika proisteklih iz njegove neoliberalne agende.
Ali Houellebecq ne samo što predskazuje događaje, već ih ujedno i satirično tretira, s besprijekornim osjećajem za ton. Njegova imitacija napuhanog jezika marketinga, birokratskih eufemizama i hipertehničkog žargona pogađa tačno mjeru između zabavnog i užasavajućeg. Francuska u njegovim novijim romanima djeluje kao devastirajuća parodija sebe same. Selo, ispražnjeno od seljaka i kolonizirano od strane vlasnika vikendica, pretvoreno je u umirući zabavni park; gradovi su često pusti poput trgovačkih centara u doba e-commercea; a ljudi tu prazninu ne nadopunjavaju čak ni redovnim seksom. To je “svijet kakav bi izgledao … nakon eksplozije međugalaktičke neutronske bombe”, piše Houellebecq o jednom francuskom selu u Mapi i teritoriji (La carte et le territoire). U svom najnovijem romanu, Poništeno (Anéantir), njegovi protagonisti lutaju tim pustim svijetom, dezorijentisani, uzalud tražeći izlaz.
Houellebecqovi glavni junaci — a on nikad nema glavne junakinje — su impotentni mizantropi, koji imaju više uspjeha s potrošnim robama nego sa ženama ili ma s čime/kime drugim. Emotivno su vezani za marke i modele automobila i kućanskih aparata, te za podbrendove hotelskih lanaca i korporativnih konglomerata. Gotovo da možete čuti autora kako prevrće po ustima pseudo-riječi koje izmišljaju marketinški stručnjaci — Canon Libris (prijenosni printer), Ibis Styles (lanac hotela) — pri čemu Houellebecq uživa u tom nepodnošljivom brbljanju. Jedna od glavnih scena u Mapi i teritoriju uključuje pomno čitanje uputstva za korištenje fotoaparata Samsung ZRT-AV2, koje sadrži apsurdne postavke poput FUNERAL, OLDMAN1 i OLDMAN2, kao i BABY1 i BABY2, koje će vjerno reproducirati svježinu dječije puti — ako se unesete adekvatnu godinu rođenja.
Satiričari se otkrivaju kao moralisti, a Houellebecq nije izuzetak. Štaviše, on je religiozni pisac; iako se njegovi drski romani obično rugaju institucionalnoj religiji. Njegov ozloglašeni pornografski roman Elementarne čestice bavi se na tematskom nivou – masturbacijom, egzibicionizmom, orgijama i silovanjem djecem, ali je, u suštini, tirada protiv bezbožnog materijalizma. Pokoravanje je u nekim dijelovima Francuske dočekano kao upozorenje da će nacija podleći islamizmu ako ne bude oprezna. Houellebecq je ponekad i sam poticao to tumačenje, rekavši u jednom trenutku da je islamofob. Ali je kasnije kazao da vjeruje kako religija ima svoju socijalnu svrhu. Primjera radi, u jednom intervjuu za Paris Review sugerisao je da Pokoravanje izražava “pravu potrebu za Bogom.” A koji bi to Bog bio? Houellebecq ne zna: “Kada, u svjetlu onoga što znam, ponovno razmotrim pitanje postoji li stvoritelj, kosmički poredak i slično, shvatam da zapravo nemam odgovor.”
Poništeno je još jedan roman o obraćenju, ovoga puta o buđenju jednog sekularnog Francuza, a u vezi s tim neopisivim univerzumom. Paul Raison — prezime znači “razum” — birokrata je koji živi u vakuumu, odnosno potpunoj odsječenosti od običnih međuljudskih odnosa. U trenutku kada se pridruži svojoj porodici u bolnici, nakon očevog moždanog udara, saznajemo da Paul svoju sestru nije vidio sedam — ili osam? — godina, a brata nije vidio toliko dugo da nije siguran hoće li se sjetiti kako izgleda. Iako Paul dijeli stan sa svojom izvještačenom suprugom, prikladno nazvanom Prudence (“oprez” ili “razboritost”), njih dvoje se rijetko viđaju i razgovaraju. Houellebecq faze njihovog braka opisuje kroz natjecanja između brendova. Jednog dana Prudence napuni njihov frižider gotovim obrocima od tofua i kinoe iz Biozonea, ostavljajući samo jednu policu za Paulov sir St. Nectaire i njegove druge omiljene domaće proizvode. Desetak godina kasnije, Paul sam jede mikrotalasni pileći tagine iz gurmanskog odjela Monoprixa (lanca supermarketa).
Paul radi za francuskog ministra finansija, Brunu Jugea — juge znači “sudija” na francuskom (nikad ne potcjenjujte Houellebecqovu spremnost da čitaoca udara po glavi nasrtljivom alegorijom). Bruno je klasični tehnokrat, smiren i, naravno, razborit, neopterećen sumnjičavošću ili drugim osjećanjima. On služi predsjedniku koji je, kako izgleda, modeliran po Macronu, francuskom neoliberalnom lideru. (Moguće je da je sam Bruno modeliran po Macronovom nekadašnjem ministru finansija Brunu Le Maireu.) Nastupajući s visine, kao kakvo božanstvo, ministar finansija demonstrira svoju moć da odlučuje o tome ko će napredovati, a ko će se mučiti. Njegovo glavno postignuće je to što posrnula francuska automobilska industrija postaje sposobna da proizvodi luksuzne automobile konkurentne njemačkim. Industriju unapređuje velikim smanjenjem poreza osmišljenim da potakne investicije. Za njega nema smisla pokušavati oživjeti tržište automobila srednjeg ranga, jer to tržište nestaje zajedno s francuskom srednjom klasom. Bruno ne smatra svojom zadaćom da spašava tu klasu. On se bavi industrijom kao takvom. Društveni problemi ne spadaju u “polje njegove ekspertize.”
Houellebecq se kreće kroz Paulove i Brunove hermetički zatvorene živote sporim, ležernim tempom, ali narativ oživljava provalama kontrapriča: halucinantnim saopćenjima koja dolaze… Zapravo niko ne zna odakle dolaze; to je teološka zagonetka romana. Te poruke dolaze u obliku snova i videozapisa. Houellebecq sa neumjerenom detaljnošću opisuje Paulove snove, koji su prilično teški za slušanje.
Druga kontrapriča uključuje vremenom sve užasnije video snimke koji postaju viralni. Jedan od njih prikazuje muškarce u kapuljačama kako Bruni odsijecaju glavu giljotinom. Videozapisi pružaju stalni komentar glavne radnje. “Izbor giljotiniranja, sa svojim revolucionarnim konotacijama, samo je naglašavao njegovu sliku – odalečenog tehnokrata, jednako udaljenog od naroda kao što su to bili aristokrati u Ancien Régimeu”, misli Paul.
Zastrašujuće kod tih videa je to što su jezivo realistični. Kako kaže jedan vodeći ekspert za specijalne efekte o jednom videu koji prikazuje ogromnu livadu: “ni jedna travka u prirodi nije ista; sve imaju nepravilnosti, male mane, specifičan genetski potpis. Uvećali smo hiljadu njih, nasumično odabranih unutar šire slike: sve su različite… to je posve neobičan, lud poduhvat.” Ko bi mogao napraviti tako nešto i zašto? Misterija gura roman u polje Black Mirrora — što, s obzirom na Houellebecqov niz tačnih predviđanja, zapravo djeluje pomalo zabrinjavajuće.
Misterija, koja je data, nestaje iz fokusa; biva zamijenjena drugom koja se pojavi i nestane u trenu, zadržava se samo u tragovima. To je obrazac za duhovno otkrovenje koje se polako (vrlo polako) obrađuje. Kao tinejdžer, Paul je bio opsjednut franšizom Matrix, serijalom od četiri distopijska kultna filma koji govore o mogućnosti da zavjerenički AI entiteti porobe čovječanstvo i priključe nas sve na simulakrum.
Tokom posjete svom bivšem domu, u kojem je proveo djetinjstvo, Paul nailazi na poster trećeg filma: The Matrix Revolutions. Na njemu je Keanu Reeves u ulozi heroja Nea, koji otkriva užasne istine Matrice. On, “slijep, s krvavim zavojem preko lica, luta apokaliptičkim pejzažom,” piše Houellebecq. Isto tako, Paul je na pragu susreta sa svojom vlastitom matricom. Suočen sa smrtnošću, počet će sumnjati da ono što se čini nestvarnim zapravo jeste stvarnije od poznate stvarnosti; lutat će kroz polje ličnog pakla.
Ključni glagol je “lutati”. Poništeno luta i meandrira. Možda mudračka zamišljenost, kao poza autora ovog romana, najavljuje prelazak 68-godišnjeg Houellebecqa u mirniju, zrelu fazu njegove spisateljske karijere. Paulova duhovna potraga vodi ga iznenađujuće blizu New Age vjerovanjima kojima bi se autor, dok je bio mlađi, vjerovatno bezobzirno izrugivao. Osjetila sam da mi nedostaje taj nekadašnji mrzovoljni Houellebecq.
Ali on i dalje posjeduje svoj literarni šarm. Njegove digresivne tirade prenose sociopsihološke istine bolje nego što to čini radnja; to vidimo u njegovoj opasci o pauku Mygalomorphae koji “ne podnosi društvo nijedne druge životinje i sistematski napada svako živo biće uneseno u njegov kavez, uključujući i druge Mygalomorphae.” To je Houellebecq koji nudi prijatno cinični komentar društvenih fenomena. Svidjela mi se priča o tome kako je lokalno vijeće unovčilo ime sela Belleville-sur-Saône, i to promijenivši ga u Belleville-en-Beaujolais jer “Beaujolais” više privlači indijske i kineske turiste.
Najbolji Houellebecqov trik u Poništenom tiče se pretjerane upotrebe akronima. Vladini analitičari dobijaju brifing u Generalnoj direkciji za unutrašnju sigurnost, četiri riječi uglavnom su, u romanu, zamijenjene slovima DGSI, koja se zatim ponavljaju iznova i iznova. Ubrzo nas zasipa paljba letrističkog besmisla: BEFTI, FNAEG, PEoLC, i tako dalje. Ne mislim da sam ovu tipografsko brbljanje smatrala žargonom samo zato što je moj francuski prilično zastario. Houellebecq ne voli eksperte — to vidimo na primjeru Brune — a odbojni akronimi su jezik kojim eksperti nas ostale “spuštaju na zemlju”.
“Šta znate o PVS i MCS?” hladno pita jedan napuhani ljekar kada Paul, tokom brifinga o zdravstvenom stanju svog oca, spomene neke akronime koje je pokupio od medicinske sestre. “Ah, ništa, vjerovatno sam nešto pročitao na internetu,” kaže Paul stidljivo, pokušavajući je umiriti time što će djelovati kao glupan. Matrica je zatvor za um, a Paul je njen zatvorenik; Houellebecq s pravom polazi od pretpostavke da smo, u većoj ili manjoj mjeri, svi na nju priključeni. Ali više vjerujem da će nas osloboditi njegov sarkazam, nego njegov misticizam.
Prevod: Haris Imamović
The Atlantic, Foto: (Joel Saget / AFP / Getty)
