Šta znače optužbe koje je izveo Alispahić? Šta znači, zapravo, tvrdnja da je grupa studenata koja je pokrenula časopis duhovni okot proizašao iz omacovljenja i okerenja glavnih protagonista islamofobijskog fašizma u Sarajevu Marka Vešovića i Envera Kazaza?
„Da sam rođen u Šumadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka.“
(Fatmir Alispahić, Marketing tragedije, kolumne iz magazina SAFF 2003. – 2008., Samizdat, Batva, 2008., str. 219)
„Ali najopasnije kraljevstvo na svijetu bilo je Bosansko Kraljevstvo, zemlja neviđboga, zuluma i tlapnje. Tamo je došao Fatmir, odvažan i jak, prezrivog pogleda, s mačem u ruci, ratnik, propovjednik, osvetnik, s blaženim gnjevom i volšebnim prkosom, da bi zgazio krvlju optočene despotske tronove i spasio ropstva narod svoj, narod Dobrih Bošnjana. Rođen je na bojnom polju, kada su raške pljačkaške horde poklale pleme njegovo, i odrastao u sufijskoj samoći ilirske prašume. Postao je usamljenik, zaštitnik nemoćnih i siromašnih, avanturist bez prijatelja.Ašikovao je s mnogim ženama, ali njegovo srce pripalo je domovini i narodu. Bog je na njega spustio milost i darovao ga iz riznice svojih obilja, snagom za odstrel. Prorečeno je da će donijeti mir i u slavi dočekati Velikog Imama. Njegovo pero je njegov mač, njegov mač je pero njegovo. On će uzburkati duhove i probuditi mrtve. On će voditi osvetu svoga naroda, osvetu ognja i mača, osvetu krvi i tla. I kada bude izvršena osveta, i bude na zemlji mir Božji, i bude vrijeme umeta, biti će Kraljevstvo blagog naroda. A narod njegov je blag, nevin i mudar, i poznaje drevna znanja, i zbog znanja njegovog dušman ga raspinje na kvrgama. A Fatmir je ime odabranog i on će od neznabožaca, i onih koji lažno Boga predstavljaju, i onih koji se krste, i onih koji jedu svinje, odvojiti narod svoj. Njegov put je osveta, njegova staza je vatra, a svjetlost vodilja vjera. Onaj koji se usudi stati na Fatmirov put, bio čovjek ili ifrit, bio sihirbaz ili ratnik, osjetit će snagu odabranika i pogledat u lice smrti. A smrt je njegova sluškinja i ona prati njegov trag. O Mu'mine, prisjeti se Fatmira u bolu svom i ne dopusti da ti srce zavedu riječi munafika, niti da ti vjeru pomute bogati darovi Anamona.“ (Edin Salčinović, Fatmir Barbarin, Sic! br. 3, januar-februar 2010.)
Pišu: Mirnes Sokolović i Edin Salčinović
1. Umijeće nerazumijevanja
Tekst koji slijedi, ni u kojem slučaju ne treba shvatiti kao polemiku s Fatmirom Alispahićem, koji se u posljednjem broju svoje tiskovine (Studenti psovali Ćabu, patriotski magazin Kulin br. 3, mart 2010, str. 31.) u najboljoj ždanovljevskoj maniri obrušio na koncepciju časopisa za po-etička istraživanja i djelovanja Sic!, napisavši gomilu iskonstruiranih tvrdnji i izvevši nekoliko grubih falsificiranja, što je prenio i oficijelni web site Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Dakle, ovaj tekst pišemo strogo iz razloga opovrgavanja nekoliko bezočnih laži, potpuno nezainteresirani za opskurnu i zanemarivu figuru njihovog autora, duboko svjesni činjenice da on, sudeći prema kapacitetu koju godinama pokazuje u svojim tekstovima i interpretativnom umijeću koje tamo demonstrira, ovu šturu autopoetičnu skicu koju smo prinuđeni ponovo ispisati, uopšte neće ni razumjeti.
2. Teorijski diletantizam
Šta znači pojam autošovinizma, čiji su zatočnici studenti koji pišu za Sic!, kako tvrdi Alispahić? Kojim je to metodom mr. Fatmir Alispahić utvrdio šovinizam? Prema kome mi to iskazujemo šovinizam? To je auto-šovinizam, uzvraća magistar Alispahić – što znači da smo mi šovinisti prema samima sebi. Dakle, autošovinizam je „uvjerenje studenata da su bošnjačke kulturalne znamenitosti manje vrijedne, da na njihovom ismijavanju treba graditi svoj intelektualni identitet“, odnosi se, dakle, na studentsku patologiju „da mrze i ismijavaju vlastiti narod i njegove vrijednosti“? Da li je autošovinizam pojam primjenjiv samo na ismijavanje bošnjačkih kulturalnih znamenitosti (ovo kulturalne, iako sasma promašeno, dakako, zvuči mnogo ozbiljnije, dostojnije jednog magistra, u odnosu na ispravniji kvalifikativ kulturne)? I da li se autošovinizam može možda odnositi na kritičko razobličavanje drugih nacionalizama, koje provode pripadnici tog naroda? I kako mr. Alispahić uopšte utvrđuje pripadništvo datom narodu? Kako uopšte zna ko su to prozvani studenti? Sudeći, prema „bošnjačkim imenima autora/ica koji pod ‘po-etičkim istraživanjima i djelovanjima’ podrazumijevaju prostačku mržnju prema Bošnjacima“? Naravno, ništa drugo se i nije moglo ni očekivati, to je bilo i jedino moguće, s obzirom na metodologiju magistra-neznalice u okviru žanra jedne bofl kolumne. S takvim motrilištem i kapacitetom, usvajanje i razrađivanje jednog konkretnog i razvijenog sistema vrijednosti, može se pojmiti jedino ako se prevede u kontekst neke banalne relacije, kao što je ona koju Alispahić nameće imputirajući da studenti učenički i interesno prihvaćaju mišljenja svojih profesora. Valjda je tako najlakše objasniti određenu sumu različitih tekstova i autora koje se ne razumije.
Objašnjavati mr. Alispahiću razvedenu koncepciju bezdomništva, nepripadništva i izopštenosti izvan nacional-matica kao najveću sreću i privilegij (Cioran), kao prirodno i stvaralačko stanje za intelektualca (Said), kao preimućstvo univerzalne vrijednosti nad partikularnom, bila bi sasvim nedjelotvorna i suvišna rabota, s obzirom na iskazani kapacitet u pojmljivanju koncepcije Sic! na koju se osvrnuo. Bio bi to uostalom pokušaj jednako uzaludan kao objašnjavati mu razliku između kulturnog i kulturalnog, činjenicu da duhovno omacovljivanje i okerivanje jeste glup i neefektan oksimoron, da pojam islamofobijski fašizam ništa ne znači, jer je ustanovljen na netačnim analogijama i lažnim podacima, da je u nauci (osim ako to nije nacional-nauka) teško utvrditi kulturalne znamenitosti (sic!) – pa makar bile, eto, i kulturalne – i duhovno postojanje jednog naroda. Bilo bi to uostalom uzaludno kao objašnjavati mu da povezivati koncepciju Sic!-a i postavke Envera Kazaza ili Marka Vešovića, jeste teorijski diletantizam prve klase. Sve to objašnjavati Alispahiću imalo bi smisla jedino ako bi on bio samo magistar-neznalica, koji ima problema s pojmljivanjem stvari, pa mu ih je potrebno posebno razložiti. No situacija je znatno drugačija.
3. Usamljeni vitez pera
Jer, šta je alternativa autošovinizmu koju nudi mr. Alispahić, šta je dakle opreka autošovinizmu koju uspostavlja ovaj, kako bi rekao Nedžad Ibrišimović, usamljeni vitez pera na vjetrometinama javne riječi (U: Fatmir, predgovor knjizi Marketing tragedije, kolumne iz magazina SAFF, 2003. – 2008.)? Proanaliziraju li se kolumne u kojima mr. Alispahić nudi koncepcije i predlaže rješenja, naići ćemo na odlomke: „Ko zna gdje su sve još kršćani na početku decembra isturili šarenilo svojih blagdana, koji će uslijediti tri sedmice kasnije. Zašto to čine? Pa mogli su čitavu godinu držati upaljene lampice, u slavu Božića! Nije li po srijedi neka golema frustracija, neko ćeranje inada, goli primitivizam kojim se nastoji muslimanima poručiti: evo nas, žmigamo, hristujemo i isusujemo, vama pod nosom, pa crknite od muke?!“ ili – „Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beća neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkutptica. Teško je reći da je taj mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, na žalost, nema otpornosti ili neotpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu… To je izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.“ Dakle, potražimo li alternativu autošovinizmu, ma kako to bio idiotski pojam, sasvim po mjeri aktualne akademske proizvodnje, ma koliko nas natjerao na ograničenost i nenaučnost, u slučaju ako bismo se spustili na taj nivo i polemisali s mr. Fatmirom Alispahićem, neizostavno bismo morali utvrditi – to što piše ovaj magistar i diletant, u namjeri da nadiđe autošovinistički horizont, da cijeni svoju domovinu i narod, da uvažava njene kultur-aln-e znamenitosti i duhovno postojanje, kao svi slobodni ljudi – e, to je nešto što se zove čisti šovinizam. Dakle, morali bismo ustanoviti da u tom slučaju ne bismo samo polemisali s magistrom-neznalicom, nego i magistrom-šovenom-neznalicom.
Jer pripisivati čitavom narodu krvofilstvo (narod od krvi i noža), demonstrirati svako malo mržnju prema drugačijem, nekoliko puta konstatovati „da, Srbi su genocidni“, „da, Srbi su poremećeni!“, „da, Srbi su otpad civilizacije!“ (Marketing tragedije, str. 12), operirirati kritičkim pojmovima: ekavsko kreveljenje, hroptanja
krmadi, krštene prepečenice i sve ono što nam je zagađivalo bosanske živote proteklih decenija (Marketing tragedije, str. 48), e, to je istinsko ispoljavanje vjerske i nacionalne mržnje, što bi trebalo biti krivično djelo kojim na kraju svog pogromaškog teksta prijeti studentima, u volšebnom i neshvatljivom, patološkom obratu.
4. Magistar i metafore
Pogledajmo kako piše i barata argumentima magistar s Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Uzmimo rečenicu: „Grupa studenata književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu pokrenula je šovinistički časopis koji treba razumijevati na istoj razini na kojoj razumijevamo sliku bošnjačkih logoraša koje su četnici i ustaše primoravali da se krste, da pjevaju zločinačke pjesme, da vrijeđaju svoju vjeru i i svoje vrijednosti. Jer to što čine studenti nije normalna potreba njihovog akademskog odgoja, već patologija koju su u njihove glave utjerali univerzitetski čuvari logora.“
1. Šta ste vi?
2. Mi smo šovinisti.
3. Zašto?
4. Zato što smo pokrenuli šovinistički časopis.
5. Kako vas treba razumijevati?
6. Na istoj razini kako razumijevamo sliku bošnjačkih logoraša.
7. Znači, šta su bošnjački logoraši?
8. Šovinisti, kao i mi.
9. Kako to?
10. Pitajte Fatmira. On je to napisao.
11. Prema kome to vi iskazujete šovinizam?
12. Prema samima sebi.
13. A bošnjački logoraši?
14. Isto.
15. Kako to onda da ste vi i bošnjački logoraši šovinisti?
16. Pitajte Fatmira. On je to napisao.
17. Molim?
18. On piše da smo mi i autošovinisti.
19. Šovinisti ili autošovinisti?
20. Ne znam, pitajte mr. Fatmira, valjda i jedno i drugo istovremeno, on će vam to objasniti.
21. Zašto ste autošovinisti?
22. Zato što su u naše glave univerzitetski čuvari našeg logora utjerali patologiju.
23. Otkud vi u logoru?
24. Logor je ustvari Fakultet, znate, to je metafora magistra Fatmira.
25. Kako se utvrđuje patologija?
26. Tako što autošovinizam nije normalna potreba našeg akademskog odgoja.
27. Šta je normalna potreba vašeg akademskog odgoja.
28. Šovinizam.
29. Zašto to?
30. Pitajte Fatmira. On je šovinista i ima normalne potrebe akademskog odgoja.
31. Po čemu zaključujete?
32. On je šovinista i magistar normalnog akademskog odgoja u logoru kojim patroliraju čuvari.
33. Otkud je dostupan normalan odgoj u logoru i kako ga je moguće dosegnuti?
34. Pitajte Fatmira, to je metafora koju je on skovao.
35. Kako to da Fatmir ima normalne potrebe akademskog odgoja u istom logoru?
36. Zato što mu logorski čuvari nisu utjerali patologiju u glavu.
37. Kako to znate?
38. Zato što nije autošovinista.
39. Šta su njemu utjerali u glavu čuvari univerzitetskog logora?
40. Normalne potrebe akademskog odgoja.
41. Koje?
42. Šovinizam i antisemitizam.
5. Antisemitske stilske vježbe
„Na Zapadu se već godinama pokušava uspostaviti naučna alternativa proizvodu (sic!) o jevrejskom stradalništvu (sic!) u Drugom svjetskom ratu. Ipak, do nas ne dolazi ništa od ovih istraživanja. Razumljivo, jer politička moć (sic!) koju drže Jevreji (sic!) ne dopušta brkanje “istine” (sic!) o holokaustu. Naučnici koji su pokušali zvaničnoj verziji suprotstaviti činjenice, brutalno su proganjani… Ipak, kroz tu medijsku maglu do nas su se uspjele probiti neke teze koje nanose sasvim drugo svjetlo na tekstualne proizvode (sic!) na osnovu kojih smo do danas bezrezervno vjerovali (sic!) da je Hitler pobio šest miliona Jevreja… Krematoriji su posebna priča. Zvanična historija tvrdi da su nacisti u roku od deset minuta kremirali tijela ubijenih, a nauka tvrdi da je za taj proces potrebno dva sata (sic!). Navodi se i da nigdje nije pronađena deponija pepela (sic!) – “a od šest miliona kremiranih Jevreja bi se stvorilo makar jedno brdo šljake”. (sic!) Ovi naučnici smatraju da je podatak o šest miliona ubijenih Jevreja obična laž (sic!), jer je na teritorijama pod nacističkom kontrolom bilo četiri miliona Jevreja, od kojih su dva miliona pobjegla u Rusiju. Navodno je stradalo tek 300.000 Jevreja (sic!), i to od posljedica tifusa (sic!) i iscrpljenosti u konc-logorima (sic!). Ključni argument je navodni sporazum cionista i nacista (sic!) o preseljenju Jevreja iz Njemačke (sic!), s ciljem formiranja Izraela (sic!), a zašta su bile zainteresirane obje strane. Sve drugo je predstava (sic!).“ (Fatmir Alispahić, Marketing tragedije, u: Marketing tragedije, kolumne iz magazina SAFF 2003. – 2008., Samizdat, Batva, 2008., str. 78 – 79)
Potonji odlomak, svoj bjelodani antisemitizam, Alispahić, uzmaknuvši pred javnošću, pravdao je zavjerom ljudi koji su ga pozvali na odgovornost, jer „ljudi koji su čitali moj tekst ne vide da navodim trojicu zapadnih autora koji negiraju ili minimiziraju holokaust, te da njihovi stavovi nisu moji stavovi. Takva se zavjera može izvesti samo uz dogovor, što znači da su ovi ljudi svjesno krenuli u akciju moga uništenja, ne obazirući se na odvratnost zla koje čine, a pogotovo ne na istinu.“ (Isto, str. 82.)
Dakako, Fatmir je pobrojao rečene stavove samo da bi se stilski poigrao, jer, znate, jasno je da to nisu njegovi stavovi – jer podatke izvjesnih progonjenih zapadnih naučnika navodio je samo da bi se razmetao intertekstualnošću. Da su to njegovi stavovi, mi bismo možda mogli ustanoviti njegov barbarizam, ali ovako, nakon što je Fatmir prepoznao zavjeru, ostali smo u nedoumici. Jer šta znači to što se napiše: proizvod jevrejskog stradalništva, što se stavlja istina pod navodnike, što se insinuira nepostajanje deponije pepela. Fatmir je tu samo žrtva odvratne zavjere. Zavjere sopstvenih citata. Nije potrebno nadmašivati mr. Alispahića u razumijevanju teksta, da bi se mogla detektirati i raskrinkati ovakva podvala, kojom se kasnije kameolonski izuzimao od odgovornosti. Takvu kukavičku podvalu prokazao bi vrlo lako i neko njegovog kapaciteta i umješnosti.
U potonjem citatu bilo bi potrebno umjesto sintagme kremiranih Jevreja ubaciti ubijenih Bošnjaka, u pojedinim brojkama intervenirati, deponije pepela zamijeniti masovnim grobnicama, naziv Izrael promijeniti u naziv Bosna, i dobili bismo tekst u najboljoj ciničkoj dabićevskoj maniri.
6. Ko je tu psovao Ćabu?
Koji su to argumenti Fatmira Alispahića koje je upotrijebio u osudi časopisa Sic!, dignuvši dreku kao da je planuo centralni komitet. „Primjera je mnogo“, piše on, „ali, dovoljno je zaustaviti se na tekstu „Hodočašće“, utoliko je što se ubicom jednako smatra onaj koji je ubio jednog i koji je ubio mnogo ljudi. U ovom, jednom od mnoštva sličnih tekstova, vrijeđa se peta islamska dužnost.“ (v. Studenti psovali Ćabu, patriotski magazin Kulin br. 3, mart 2010, str. 31)
Najprije, uopšte nije u pitanju tekst, nego kratka satirična priča. Šta je tu uvredljivo? Da čujemo Fatmira: „Potom slijedi besramno iživljavanje nad vjerskim osjećajem muslimana: ‘Hadžija se zapetljao u halje, pa nikako da se iskobelja, izvrnuo se na leđa, mlatara udovima i psuje: Jebem ti narod i običaje kad su vaki. Navlači ove drolje baško zadnja sirotinja. Pa ti pripusti njima da rede oko Ćabe. Jebem ti budalaščin.u'“. Znači to što Alispahić citira je zapravo iskaz književnog lika. Na osnovu kojeg donosi zaključke o časopisu i studentima. Da li su studenti psovali Ćabu kako stoji u naslovu huškačke bofl kolumne? Nisu. Da li je književni lik psovao Ćabu? Nije. Kako se zove ovaj postupak? Falsificiranje. No, ako je to falsificiranje, šta je tek onda sljedeći postupak – vidjeli smo kako je mr. Alispahić citirao inkrimirani odlomak – a sad pogledajmo kako on zaista glasi u časopisu: „Čestiti Hadžija Roćko se zapetljao u halje, pa nikako da se iskobelja, izvrnuo se na leđa, mlatara udovima i psuje: Jebem ti narod i običaje kad su vaki. Navlači ove drolje baško zadnja sjerotinja. Pa ti pripusti njima da rede oko Ćabe. Jebem ti budalaščinu'“ (Sic!, br. 3, januar-februar 2010., str 98). Dakle, u Alispahićevom citatu je izostavljen pridjev čestiti, kao i ime lika Roćko. Alispahić ne navodi na naslov priče (Kako su
Hadži Murat, Hadži Tolstoj i Hadži Roćko obavili petu ismlamsku dužnost), nego samo nadnaslov: Hodočašće. Da bi se uklonili svaki tragovi o fikcionalnoj prirodi književnog teksta koji se citira. Kako se zove ovaj postupak? Falsificiranje koje provodi jedan diletant i švindler. Koji pri tom ne razumije tekst koji analizira. Jer da bi se nešto uistinu kritiziralo, prvi preduvjet je da se to prethodno razumije.
Ko tu, dakle, falsificira i ne razumije? Fatmir Alispahić, magistar kojemu jedino ide žanr štetočinske kolumne. S takvom falsifikatorskom moći, interpretativnom sposobnošću i razumijevanjem teksta, može se valjda jedino magistrirati na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
7. Pismo Hadžije Roćka
Nakon što je nadobudni student, čije bošnjačko ime nije važno, izmislio gnusnu laž o čestitom Hadžiji Roćku, a nevješt i nestručan kolumnist, čije bošnjačko ime također nije važno, nasjeo na njegovu provokaciju i kompromitirao božjeg ugodnika, na adresu redakcije časopisa Sic! stiglo je pismo potpisano kićenim krasopisom velikodostojnika Hadžije Roćka. Ovdje donosimo pismo u cijelosti.
Cijenjena redkcijo,
Nakav ahmak i mamlazčina slaga na me da sam osovo tobejarabi Ćabu, pljunu mi usta i ukalja obraz. Estagfirulah. Rašta da od tolkog naroda napane baš na me ne umijem kazat. Ništa ne ču do trebine uči akšama. Oti dan grahnulo pramaljeće, dotjero mi Juka (on ti je od onog Fazlića, sin mu milicajac) novi cekular, pa se prifatim da štagod ispilim, te ne stigo otić na pone i ičindiju, već sklanjam po sebi. Potlije dođem na trebinu uči akšama, a ljudi ni mukajet. Ondar mi Hadžija Fišek rekne: „Ne valja ti poso Hadžija“. Velahavle velakuvete, kakav li mi to poso Hadžija Fišek ne begenše. „Recider kakav poso Hadžija, pa da batalim. Akobogda, pa da se popravimo“. Ondar mi Hadžija Pipica rekne: „Vele da si osovo Ćabu Hadžija“. Kad sam to čuo ja sam se skahario. Poletim da reknem, bolje govna jest neg svašta pričat Hadžija, pa prigrezem jezik. Pitam ja njega: „Pobogu si Hadžija, otkud ti to?“. Ondar se odnekut stvori hodža Kurajlić i isturi pridame nekakvo čage. Veli: „Došla depeša iz Rijaseta Hadžija, sve ti fino piše“. E tu sam ti se ja bajliso. More bit da bi i zjanijo da mi Hadžija Hoki ne dade jednu nanijagu da turim usta. Od nje mi se razgali te ti smognem kuveta. Priuzmem ono čage da razvidim. Ugledam, nisam imentovan. Velim: „Nisam imentovan“. Ondar hodža veli: „Tude nisi Hadžija, al te jedan student imentovo“. Poletim da reknem, ne seri hodža dina ti, pa prigrizem jezik. Tu ti ja njega priupitam: „Koji bolan hodža student?“. Tu ti ja zaustim da lanem na hodžu, kad šta će ti bit, prikide me Hadžija Kulak. Veli: „Vakat da se daje ezan, i priteklo“. Ondar Hadžija Mujezin upali mikrofon i zaokujše. Sutri dan pođem da sve potanko razvidim.Sad bi imo da reknem dvije-tri.
Najprvo, nije istina da sam ja osovo tobejarabi Ćabu. To vam odma mogu kazat i Hadžija Tolstoj i Hadžija Mutrat ako njih pitate. Što je sve to nekom trebalo, da tako slaže na me ne umijem kazat. A da su se naši alimi i učenjaci pripustili da u stvar bolje provide analajsali bi da je sve izmišljotina i da cijela ujdurma mene kvalitetom nije dostojna. More bit hin se zamantalo od previše eglena i muhabeta, naučili muderisi na lahku paru, pa ne čuju šta besjede. Lahko je trebine držat, al haj zasuči rukave, uradi nešta, nije važno šta, da vidimo ko si.
Drugo i drugo, ko to meni more rijet da naši bosanski običaji nisu najbolji? Ko je taj nezahvalnik i kurvin sin što mu je draže tuđe neg svoje. Kolko su naši ljudi poznati i priznati ne treba kazivat, a mi kakvi smo, sam nek nam nije naš. Mjesto da se ponosimo što nam se ljudi školuju, što su priznati, što nas predstavljaju, a jok, mi sve kontra.
Treće i treće, kad drugi put Rijaset bude o meni depešu slao, da me se imentuje. Da ne bude opet da ljudi pričaju te Hadžija ovo te Hadžija ono, a nema mi imena. Nek se brate zna, ako je nešto uradio Hadžija Roćko onda napiši Hadžija Roćko, ako je nešto uradio Hadžija Fišek, onda napiši Hadžija Fišek, itakodalje. Nek se lijepo zna, onda se moremo poreferat, pa kom opaknci kom obojci. Islamska Zajednica je od svih nas i niko nema prava da nam nešta iza leđa radi, da šušura i da nas se ogovara. Ako je sijelo i ono je javno i svak ima pravo da dojde. Nije red da se muslimani međuse tako ogovaraju i kolju, već se trebamo ujedinit i bit transparentni.
Urgiram vašoj redakciji da objavi ovo moje pismo na mjestu gdje je objavljena smradna laž o meni i da se spere ljaga sa mog obraza. Još bi da urgiram da se odsad o meni piše samo istina i da se vakve stvari više ne ponavljaju.
S iskrenim nijetom,
Hadžija Roćko
8. Ne autošovinista, nego samo šovinista
U kovitlacu još jednog patološkog obrata, sic!ovštinu Alispahić pripisuje Filozofskom fakultetu, odnosno dominantnom ideološkom vidokrugu koji se tamo demonstrira. Sic! od svoga nastanka nije imao nikakve veze s institucionalnim djelovanjem, apsolutno je neovisan od Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pojavio se kao samizdat, što je bilo nužno da bi dohvatio minimum objektivnosti.
Ako bi bilo ko utrošio samo sedam dana na istraživanje akademske proizvodnje na Filozofskom fakultetu, vodeći se stvarnim podacima o temama i koncepcijama magistarskih i doktorskih radova, uopšte kritičkih radova koje objavljuju uposlenici, lako bi se još jednom uvjerio u poetiku patoloških obrata u kolumnama mr. Alispahića. Istraživač koji bi, dakle, takvom proučavanju žrtvovao samo sedam dana, naišao bi i na magistarsku radnju F. Alispahića u najboljem izdanju nacional-nauke. Mogli bismo se zapitati: kako je moguće da je Fatmir Alispahić odbranio magistarski rad usred logora, ostavši samo šovinista, a ne postavši i autošovinista?
9. Zloćudnost novogovora
Šta znače optužbe koje je izveo Alispahić? Šta znači, zapravo, tvrdnja da je grupa studenata koja je pokrenula časopis duhovni okot proizašao iz omacovljenja i okerenja glavnih protagonista islamofobijskog fašizma u Sarajevu Marka Vešovića i Envera Kazaza? Na šta se to uopšte poziva Alispahić, kako možemo znati šta mu znači bombastični pojam islamofobijski fašizam, da bismo se opravdali pred pozornošću javnosti, koju je Alispahić pozvao na kontinuiranu budnost, budući da joj se anacionalna rabota u najgorem autošovinističkom obliku odvija pod nosom? Ili se trebamo prevashodnije dati u uvjeravanje javnosti da grandioznosti duhovnog omacovljenja i okerenja mi nismo svjedočili? Koji su konkretni naučni dokazi mr. Fatmira Alispahića u prilog omacovljivanja i okerivanja? (Ko se to tu omacovljivao, a ko okerivao, strogo bi mogla upitati naša javnost.) Radi se, zapravo, o tome, da bi polemisati s Fatmirom Alispahićem podrazumijevalo i nužno vodilo ka zagađivanju sopstvenog jezika gomilom besmislica, pregrštom šovenskih floskula, ispraznim i zloćudnim novogovorom, koji po narudžbi dana proizvodi ovaj narodni kazivač kojeg je sami đavo doveo u nesretnu situaciju da se mora prihvatiti pera, odvojivši ga od narodskog eglena, usljed čega u dirljivoj dijačkoj maniri na margini svojih bofl kolumni zna pokatkad uzdahnuti konstatujući „da je red da se čitaoci malo odmore od dnevnih aktuelnosti, pa makar tako što nećemo obrađivati nikakvu temu, već ćemo, ‘nako, malo, promuhabetiti“ (v. Marketing tragedije, str. 99). Polemisati s Fatmirom Alispahićem, uistinu bi značilo besprekidno ‘nako malo muhabetiti, značilo bi ne obrađivati bilo kakvu temu, značilo bi, dakle, progovoriti gomilom formula koje legitimiraju označiteljski lanac, koji reproducira najzloćudniju nacionalističku ideologiju i šovinizam.
No ono što se nameće kao zadatak odnosi se na analiziranje i prokazivanje njegovih kolumni, tih njegovih najboljih tekstova (F. Alispahić), tih zalazaka u prostore bezumnog esejiziranja, tih malih eseja – jer to što mr. Alispahić piše, to su, znate, mali eseji, tako lično on tvrdi, autopoetički, crno na bijelo (v. Marketing tragedije, str. 85).
Nesumnjivo je da bi takva analiza samo dala dodatne dokaze u prilog tezi o rapidnom razvijanju i etabliranju bošnjačkog nacionalizma u poraću, koji u Alispahićevom ostvarenju dohvaća respektabilne razmjere i neviđenu banalnost. Stoga bi analiza Alispahićevih kolumni, tih otpadaka šovenske provenijencije, koje ovaj radini esejista proizvodi kao na traci, bila vrijedan poduhvat dostojan pažnje Sic!-a. Takva pažnja koja mu posvećena u prošlom broju, vjerovatno je bila i stvarni razlog njegovog huškačkog teksta, a takva pažnja vjerovatno neće popuštati još neko vrijeme u časopisu, sve dok se banalnost i naopakost ovog autora ne izmetnu u grotesku
