Kako naši čitatelji ne bi ostali zakinuti za još jedan zanimljiv dokument savremenog bh. književnog života, više da se malo zabave jer se ovdje nema šta naučiti, na početku ovog kratkog komentara prenosim u cjelosti diskretno pismo javnih namjera koje je pjesnik i literarni aparatčik Hadžem Hajdarević uputio, prije svih, piscu i našem saradniku Damiru Šabotiću, a zatim i redakciji časopisa Sic, Društvu pisaca i Pen-centru (na znanje i ravnanje), članovima žirija Fondacije za izdavaštvo iz 2012. (ako budu imali šta dodati), samoj Fondaciji i gospodinu Miletu Stojiću kao prvom čovjeku te Fondacije (radi njihove evidencije i arhive), Manifestaciji Cum grano salis (također radi arhive) i izdavaču Šabotićevog romana “Nađi me” koji je predmet cijelog pisma. Hajdarević kaže:
“Poštovani kolega Šabotiću
Na više internetskih portala (prvo na SIC-u, pa dalje) objavljeno je nešto kao javno zgražanje kako to da vaš roman “Nađi me” uđe među pet romana nominiranih za Nagradu “Meša Selimović” (Cum Grano Salis, Tuzla) a da u Fondaciji za izdavaštvo – Sarajevo ne bude godine 2012./2013. uvršten među deset nagrađenih književnih rukopisa za izdavačku potporu. Dakako, to jest samo po sebi nečuveno!
U tim zgražanjima, uz koja se, dakako, lijepi i mnogo šta drugo, ne propuštaju se navesti imena članova tadašnjeg Žirija u Fondaciji za izdavaštvo: Hadžem Hajdarević, Ivan Lovrenović, Marko Vešović, da bi se, u nastavku zgraženosti, pljuvalo i po autorima čiji su rukopisi te godine ušli u kvotu od deset knjiga odabranih za objavljivanje. Ja sam, eto, spletom okolnosti, bio i u Žiriju za Nagradu “Meša Selimović”.
Mislim da bi, poštovani kolega, bilo korektno, s vaše strane, krajnje korektno i pošteno, da kažete onima koji vas brane kako rukopis vašega romana “Nađi me” nije te 2012./2013. godine uopće ni došao do članova Žirija Fondacije za izdavaštvo (prvi put sam, kao čitalac, “našao” vaš roman kad ga je selektor za BiH u vezi Nagrade “Meša Selimović” Marko Vešović uvrstio među četiri bosanskohercegovačka romana koji mogu konkurirati za spomenutu nagradu), što znači da ga 2012./2103. nisu bili prilici čitati ni Marko Vešović, ni Ivan Lovrenović, ni ja, Hadžem Hajdarević, u svojstvu predsjednika tadašnjeg Žirija. Vaš roman nije došao do članova Žirija Fondacije, iz banalnih razloga: niste ispoštovali konkursni uvjet da se roman pošalje pod šifrom, pa ste umjesto šifre (što se izričito tražilo u uvjetima Konkursa) naveli svoje puno ime i prezime: Damir Šabotić, zbog čega je vaš roman “Nađi me”, od strane komisije koja je zaprimila ponuđene rukopise, na licu mjesta stavljen ustranu.
O tome se i vi svi koji vas brane možete informirati u Fondaciji za izdavaštvo – Sarajevo, odnosno u Zapisniku komisije koja je zaprimila rukopise prije nego što će rukopisi biti dati članovima tadašnjeg Žirija. Bio je to početak decembra 2012. godine.
Još jednom vam čestitam na dobrom romanu. “Nađi me” je istinsko romaneskono osvježenje u sumornoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji. Uživao sam u čitanju i zdušno se založio da bude među pet romana nominiranim za Nagradu “Meša Selimović”. Žao mi je što nisam bio u prilici čitati ga godinu ipo dana ranije, kao što će mi biti žao ukoliko se vi lično ne potrudite da ova besmislena olajavanja u džungli Interneta budu skinuta sa mjesta gdje su objavljena.
Lijep pozdrav, sve najbolje!
S osobitim poštovanjem:
Hadžem Hajdarević”
Da se odmah zna, taj koji se zgražavao i besmisleno olajavao žirante Fondacije u džungli interneta i kojeg Šabotić, kako mu je lijepo preporučeno, što prije treba obavijestiti o izvjesnim administrativnim nepravilnostima sam nažalost JA lično, Mirnes Sokolović, koji je u tekstu “S onu stranu linija fronta” (objavljenom u četrnaestom broju časopisa SIC), kao i u tekstu “Siroti, mali laureat” koji se ukazao na portalu e-novine, upitao kako je to moguće da jedan roman ne bude uvršten čak ni među deset najboljih knjiga na području naše zemljice koji kontrolira penovska klika, a da uđe među pet najboljih knjiga u izbor za nagradu sa znatnog šireg područja, a pri tom su o svemu odlučivali skoro isti ljudi (među njima i administritativno ažurni Hajdarević). Osim toga (evo da se još malo zgrozim na licu mjesta), valja također primijetiti da nijedan od romana podržanih tada na konkusu Fondacije nije bio ni blizu Nagrade Meša Selimović za istu godinu.
Umjesto da me pokajnički kontaktira i objasni sve, posipajući se pepelom po glavi i priznajući da je ipak on sam šifra, s preporukom da bi bilo pametno istog trena ukloniti sve tekstove, Šabotić je samo promptno otpisao svim adresantima ismijavajući Hajdarevićev pokušaj da od njega napravi kerče, sigurno veće nego što sam ja pravio od sebe pišući u našoj internetskoj džungli o cijeloj toj farsi.
Šabotić je, naravno, u pismu potvrdio da je poslao rukopis prema svim procedurama konkursa i da šifra nije bila njegovo vlastito ime i prezime. On ipak nije bio romansijerski rasijan u trenutku slanja koliko Hajdarević misli da jeste. Također, Šabotić navodi da je iste godine podržana knjiga Muharema Bazdulja sastavljena od tekstova objavljivanih ranije, pa je žiri također mogao znati o kome se radi, osim naravno ako ovaj pisac nije stavio neku zakučastu šifru tipa “Muha citat” ili “Mamin mali Danilica” (što bi također bio citat iz jednog zlonamjernog pisma Dragoslava Mihailovića).
One koji se vole zgražavati nad sudbinom naše najnovije književnosti obradovaću, međutim, još jednom informacijom: ti žiranti Fondacije su, dakle, nagradili Bazduljevu knjigu, iako u konkursu piše da je svrha podržati knjige sljedećih književnih rodova: proza, poezija i drama. Hajdarević, naravno, u pismu nije objasnio šta su tačno Bazduljeve kolumne: poezija, proza ili drama? Čudno je, doista, da se ta knjiga nije našla u izboru najboljih romana za Nagradu Meša Selimović, i tu je Šabotić dobrano zakinuo Bazdulja.
Ne sve to, međutim, nije važno. O čemu se, zapravo, radi?
Hajdarević insistira da Šabotić kaže sicovcima da su izvjesne stvari nađene u nekom zapisniku i da mi momentano uklonimo tekstove za vijeke vjekov, jer više neće biti potrebe da tog pisca branimo. Radi se, međutim, o tome da ja nikad Šabotića nisam branio, niti bi bilo potrebe ikad ikoga braniti, od Hadžema Hajdarevića. Ja sam odavno napisao da toga literarnog poslenika smatram potpuno irelevantnim da raspravlja o stvarima književnim. Ne govorim to sada samo na osnovu njegovog pisma u kome pokazuje zavidnu upućenost u zapisnike, procedure i arhive, dok o romanu zna reći jedino da je nekakvo osvježenje i da je uživao i zdušno se založio, što bi Šabotića trebalo valjda sada obradovati.
Ne, ne govorim to zbog toga. Hajdarević je mnogo ranije diskvalificirao samog sebe da raspravlja o književnosti, jer je po bošnjačkim hrestomatijama pisao kritike sa ovako slikovitim pasažima:
„Proze Seada Mahmutefendića u bosanski književno-čitateljski prostor došle su nekako izokola, preko hrvatske književne produkcije, ali su, ujedno, u njega bahnule i sasvim najednom. On, naprosto, insistira na zaoštrenim krajnostima ljudskih karaktera; on svoju rečenicu, kao kerče otvorenih čeljusti, vodi ispred ili iza sebe samim rubom neke literarizirane pomućene svijesti…“
To je njegovo jedino djelo, ne bi bilo dobro da mu se nadnosimo i nad pjesme. Ja sam, dakle, u tim tekstovima koje je Hajdarević pronalazio i čitao po internetskim džunglama, njega pitao kako to proze dolaze izokola i bahnu sasvim najednom i kako je to kad jedan pisac vodi rečenicu kao kerče otvorenih čeljusti, rubom neke literarizirane pomućene svijesti. Njega niko nije ni pitao o Šabotićevom romanu. Kako je moguće da kritik koji tako piše godinama dođe u bilo kakav žiri da odlučuje o bilo čemu? Hajdarević, međutim, meni preko Šabotića poručuje tek da bi bilo lijepo da uklonim tekstove i da ne valja pljuvati po žirantima i da ima neki zapisnik u fondaciji i nešto oko šifri. Mene to ne interesuje, ja i ne znam ko su svi ti ljudi. Ja bih više volio da je on meni pokazao u prozi to kerče otvorenih čeljusti. Tada bih možda i razmislio da uklonim tekstove, ovako sumnjam da ću ga poslušati.
Ne bi doista bilo dobro da sve te fondacije i manifestacije kojima Hajdarević piše uzmu za zlo ovakve rečenice pa da ga prestanu pozivati da žirira. To bi bilo loše. Ja im poručujem da zaborave to smiješno njegovo pisanje: to nema nikakve veze sa žiriranjem. Ja nemam ništa protiv, on je dobar činovnik i zna sve procedure. Mene čak i raduje što sve te vodeće institucije i manifestacije vode ažurni ljudi kao Hajdarević. Neka obavezno protokolišu u svojim arhivama njegovo pismo u vezi Šabotića, neka zabilježe da je problem bio u tome što je Šabotić mislio da je on sam šifra i da je zato njegov roman ostao nepročitan. – Neka mu obećaju da će ga opet zvati da odlučuje, ne bi li se smirio i već jednom otišao bestraga.
