Ne sjećam se dobro jesam li stvarno bio u ratnom Sarajevu. Bio sam jedno vrijeme zaboravio da sam preživio opsadu i rat, to mi se sve činilo kao halucinacija. Tek nedavno su me podsjetili, raspitujući se kako je bilo, ja sam sjetio i počeo nešto bulazniti pred tim pažljivim slušateljima, kao šestogodišnjak. Onda sam im rekao da ja ipak o tome ne znam ništa, jer siege of Sarajevo nisam ni osjetio: te četiri godine proveo sam, ustvari, prodajući šećernu vunu na Sejšelima.
Priznajem da sam u književnosti bio mnogo zainteresovan za tu temu, a onda me odjednom počela daviti. Te ratne knjige kasnije sam rasprodao i pogubio, nisam više mogao pročitati ni retka. Neki kritičari dušebrižnici zabrinuti za nivo angažmana u svojoj šerpi, dok ga kusaju kašikama, uvijek se iznova sablažnjavaju pred opasnošću da rat nestane iz naše književnosti. Kako možete reći da se o tome treba prestati pisati?, pitaju pomalo bijesno. Oni to gledaju kroz povijesnopoetički okular, rata tamo treba, kao i odgovornosti. Nikome, međutim, ne smeta da se o ratu piše, ko god ima potrebu, materijalnu i ličnu. Ili povijesnopoetičku.
Sve je dozvoljeno. Da sam ja rata vidio i osjetio, to je ipak pouzdano. Kada kažem da me više ne interesuje, to je samo privatna stvar. Ja više nisam mogao o tome slušati, jer mi je dosadilo. Neki moji tekstovi su možda tako zvučali, ali ja nikad nisam želio nekome propisivati o čemu treba pisati. Kada je trebalo uzeti učešća u raspravi o ratnom pismu, možda sam bio najmjerodavniji da nešto o tome kažem. Imam, naime, još uvijek veliki ožiljak na listu desne noge, a mali geler nosim i dandanas u koži iznad sljepočnice. Moglo bi se čak reći da bih prema mjerilima ratne estetike bio sasvim ravnopravan učesnik polemike: jer o ratu smije raspravljati samo onaj ko ga je prokušao. Moji ožiljci, što je egzaktno utvrdiva činjenica, veći su možda i od onih koje nose najveći klasici naše ratne književnosti, i to je možda bio dovoljan razlog da uzmem riječ.
No sve to sada nije važno. Rat se meni javlja kao čudo, kao bogojavljenje, kao onda kad dvojica nepoznatih mladića krenu izaći iz našeg podruma, u koji su slučajno zalutali, i odmah ih na izlazu pogodi olovni grom, čim su zakoračili, tako da ih gotovo rastrgne. Poslije ih ljudi unose natrag u naš podrum, dok ih oni nešto preklinju, dugo i bolno vrišteći, i ja vidim sada da su oni slabi, vuku ih po podu, ništa od one stare bodrosti, oni jauču i samo ih bespotrebno zamotavaju u krpe, dok se krv na betonskom podu pretvara u grimizni sir. Pred tim prizorom, ne želeći ih više gledati, ja zaspivam, da se probudim ujutro u miru, jer će ona dvojica ležati na podu prekriveni čaršavima. Moj bližnji, ovom ću ga prilikom zvati svojim kamaradom, šestogodišnji, koji me tih godina pratio kao brat blizanac, već je hodao oko njih kao mrtvozornik i htio ih otkriti da im vidimo lica, i u času dok on prvog otkriva ja, užasnut, ni sam ne znajući zašto, istrčim vani, u avliju gdje su stariji, svečani i ozbiljni, organizovali mladićima transport do njihovih grobova. Kasnije, dok ih iznose iz našeg podruma, ja i kamarad stojimo iza ćoška i previjamo se od smijeha, zato što on rasteže prstima usta, plazi jezik i kosi oči, preslikavajući lice jednog od njih, na svoje.
Dugo me nakon toga prati taj prvi udar groma, i ta rastegnuta sekvenca godinama kasnije će se vraćati, kao na traci. Neki su mislili da je sve to bio samo san, da se ja toga ne mogu tako sjećati. Kamarad bi jednom rekao da sam sve umislio, a drugi put da je sve bilo baš tako, čak i da je jedan od mladića, ono jutro kad su ostali nasamo, progovorio kao Lazar i saopštio mu šta će se desiti u dalekoj budućnosti. Ja znam da nisam želio da me nešto tako udari na prvom koraku iz podruma, čak i ako bih kasnije znao budućnost kosmosa. Rekli su mi onda, ako to ne želim, da moram vrtiti u sebi, na putu, gdje god da krenem, one arapske stihove i ja sam ih učio napamet sve više i više, da mi mogu doteći sve do podrumske škole i nazad, a da se ne ponavljam. Da je rat potrajao, možda bih postao i mali hafiz.
Ne mogu da se sjetim je li taj događaj s dvojicom mladića, koji tonu pred našim očima u podrumsku prašinu, bio prije ili poslije toga kad je i mene taj grom, iz vedra neba, okrznuo. Tog ranjavanja se sjećam kao atrakcije u sunčanom danu, kao čudesnog ukazanja raštimanog kombija na pustoj cesti koji dolazi po mene… Bio sam smiren, pun očekivanja, da će se nešto promijeniti u tom životu, što se vukao po toj ravnici kao magla. Krv mi se slijevala niz lice, ali bio sam čudno sabran, tješeći raspamećene ljude oko sebe, kao da se nešto napokon moralo dogoditi. U koži iznad sljepočnice se zaustavilo gelerče, bezopasno, ali zato je kad su mi svukli trenerku, rana na nožnom mišiću zinula kao pirana.
Blagodareći tome što se mišić tako razjapio, ja sam prvi put prešao u Sarajevo, preko rijeke, kombijem, dok su na nas pucali, pa kroz tunel ispod aerodroma. Na nekom stolu, u drhtavici, zaspivao sam tog dana, konačno, pred jednim poslovnim hirurgom koji je tako sastavljao ljude od jutra. Mislim da sam tek tada, zaspivajući, sjetio kako je otac, noseći me, preskakao leševe u ambulanti poredane po podu, koji su mi bili smiješni. Nisam tada ni sanjao da sam mogao i ja ležati gdje su oni, a oni gdje sam ja. Nisam znao ni da se u vrijeme dok sam ja spavao u narkozi, tresući se u nekoj groznici, odlučivalo o sudbini moje noge. To sam tek kasnije shvatio.
Ne znam kako se zvao hirurg koji je odlučivao tada da li ću biti paraolimpijac. Otada gajim averziju prema tome da se odlučuje o mojoj sudbini dok spavam, i kojim sportom da se bavim. Tek godinama kasnije, vidjevši svog vršnjaka kako ide bez noge, otac mi je najnormalnije saopštio da se lako moglo desiti da i ja sada tako hodam. Pretpostavljao je da sam već očvrsnuo, rat je bio završio, bio sam već desetogodišnjak, pravi klipan. On je onog dana, umjesto mene, dok sam spavao, čekao hirurga pred vratima da kaže šta je uradio, od mene. Nisam uzalud bio odvrtio u glavi pola one ploče sa arapskim versama, prije nego sam izašao. Geleri su me samo okrznuli, nisu me rastrgali, čak ni moju nogu, bar ne sasvim.
Probudivši se iz narkoze, razaznavao sam pred očima samo obrise, sve je bilo mutno: ja sam se tada probudio u san. Lica bližnjih oko mene bila su razmrljana, nisam mogao vidjeti ni grb Armije BiH na zelenoj beretki koju mi je donio na poklon očev prijatelj, plava boja je curila preko zelene. Taj čovjek će kasnije pasti na jednom brdu kao heroj odbrane, ja ću već ozdraviti i mog oca će ta vijest prenuti iz prvog sna, sjediće na rubu kreveta i ridati, dok ja budem stajao naspram njega šokiran nekom ogromnom kožnom kesom koja mu je u tom delikatnom trenutku ispala iz vojničkih gaća i visila do koljena. Taj detalj po kome pamtim tu smrt, zabilježenu u analima odbrane grada, mogao bi poslužiti kao naravoučenije patriotskim historicima da je prijateljska ljubav pregolema i da zbog nje i prijatelji heroja odbrane plaču, ma kolika da su im muda.
Neka ostane upamćeno i to da sam sa zelenom beretkom na zamotanoj glavi i sa štakama tih prvih dana hodao oko nebodera u koji smo preselili, što neće biti bezazlen podatak onima koji me i dandanas sumnjiče kao bošnjačkog nacionalistu. Oni koji su u meni na fakultetu vidjeli potajnog srbofila, također imaju dokaz, jer u svojoj glavi nosim krhotinu srpske kulture, kao zrno soli.
I ovaj geler zemlje Srbije,
što preteć mozgu dere kroz kožu…
Kad sam se ukazao prvi put takav napolju, načet kao pravi borac, šestogodišnji heroj odbrane grada, s nakrivljenom beretkom, kamarad mi se počeo smijati u lice i otrčali su svi od mene, a ja sam zalud, na malim štakama, za njima klipsao, pokušavajući to novo društvo stići, da se upoznamo, jer dotad, osim kamarada, ja prijatelja imao nisam. Našli smo se tako, moja porodica i ja, u centru grada, u neboderu na sedamnaestom spratu, u stanu okrenutom prema Grbavici, što je bila poprilično drugačije u odnosu na onu kuću što je tonula daleko u pozadini Sarajeva, negdje daleko u polju, odakle su se zgrade vidjele kao siluete. Ja sam prevrtao po papirima i igračkama dječaka, koji su živjeli tu nekad prije rata, zvali su se čudnim imenima: Aleksandar i Igor. Kamarada je taj pakao što se valjao po ulicama toliko opčinjavao, da smo ga našli jednom na balkonu kako sjedi mirno na samom rubu mecima raštimane ograde, s nogama koje su visile prema dole, sa sedamnaestog sprata. Njegova majka umalo nije svisnula kad ga je vidjela tako.
Mene su jedno vrijeme oduševljavali naši antiratni pisci koji su sa pisaljkom u ruci pratili ratni život. Oni su se bili odrekli gibanja svoje duše, da popišu ratne poslove i dane. I ja sam, kao desetogodišnjak, hodeći tih prvih poslijeratnih dana po ulicama, imao sličan koncept i govorio sebi da sve ovo treba zapamtiti i jednom posvjedočiti o tome: i o nabacanim kontejnerima, i prevrnutim tramvajima i trolejbusima, i stanovima koji zjape dok se iz njih viju nagorjele zavjese kao zastave, i o čoporima pasa koji kruže, i o gumama koje stalno negdje odgorijevaju. To je bio takav koncept, posvjedočiti tim razglednicama da se neke stvari više nikad ne bi ponovile, da bi se, kako je pisao jedan antiratni angažovanik, otvorile oči svakome, utuvilo u glavu pojedincu da masovna histerija vodi u pokolje, da se iza patriotizma krije istina o suštini obmana.
Volio sam zato Vešovićevu borbenost u raščinjavanju pisaca koji su bili izvođači ratnih radova, njegova svjedočanstva o suludom svijetu kome je čarapa postala kapa. Cijenio sam oštroumnost Veličkovićevih priča, koja je jednaka onoj kojom se mala pripovjedačica iz jednog njegovog romana ruga ratnim ideologijama, čak i jednoj dok je još u povoju. Stajao sam na strani Kovačeve i Davidove časnosti. Bio sam osupnut kad sam otkrio Školu stradanja Jakova Jurišića koji je opisivao svoje dane u zatočeništvu na Grbavici, do posljednjeg dana kada je ubijen. I dan danas nisam ravnodušan prema romanu Istočno od zapada Vlade Mrkića u kome on opisuje svoj put iz Sarajeva do Beograda, koji vodi preko preko Ankone, Trsta, Venecije, Trsta, Ljubljane i Mađarske, da se vidi sa svojom porodicom, na samoj granici, jer u Srbiji ne smije ući zato što je, kao novinar, pisao protiv zločina. Na kraju mu to ne dopuste i on se istim putem vraća nazad u pakao Sarajeva, svojevoljno, a da se sa svojim bližnjim nije ni vidio.
Ja sam, međutim, ostao zadivljen racionalnošću tih autora, meni su se ta iskustva, nakon nekog vremena, učinila tako korisna, kao da ja ništa od toga nisam bio ni doživio. Ja sam im zavidio na tim iskustvima, takvoj preuzetnosti, toj pronicljivosti, ja sam to mogao samo zamisliti. Meni se, međutim, dogodilo da ne mogu razdvojiti javu od sna, u sjećanjima na rat. Nisam znao šta se stvarno dogodilo a šta sam sanjao. Ja sam pola od toga halucinirao kasnije, prije nego sam, onda, i zaboravio da sam prokušao rat. Pomalo me čudila tolika vjera i pouzdanje da cijela jedna država može ozdraviti od književnosti, da neki ubilački koncept može biti papirima nadvladan u glavama ljudi. To je bio paklen plan, što se moglo samo poštovati. Sjećam se da smo se mi u podrumu, kad bi krenuo napad, pouzdavali samo u snove neke nane s jednim zlatnim zubom u glavi koja je sanjala unaprijed da li će Igman pasti i da li će se četnici spustiti dole: u tom ludilu naša sudbina je zavisila jedino od toga šta će ta starica sanjati. Samo smo, mislim, toliko znali.
Nekad baš i nisam siguran šta se dogodilo nakon, a šta je bilo za vrijeme rata. Jedan moj prijatelj otvorio je normalno vrata jednog dana i zakoračio u lift sa trinaestog sprata i propao u tamnu provaliju misleći da je lift tu, da ga čeka, tada u njima nije bilo svjetla, bili su razvaljeni. To je bilo, mislim, za vrijeme mira, nakon rata, a sjećam se da su ga izvukli razdruzganog, kao da ga je pogodila granata stodvadesetka. Jedna žena što se hvalila da je u sekundi umakla metku koji ju je trebao pogoditi u leđa, kasnije je ostala, u miru, nepokretna i takva živjela narednih dvadeset godina. Meni se sve to pomiješalo, kao da ju je onomad stvarno u kičmu pogodio taj snajper.
Sjedeći kasnije na raznim mjestima, među ljudima, meni se neprestano priviđalo da se, najednom, u hipu sve počinje rušiti, da će sada početi padati plafoni, da će se survavati zidovi, kao da ih odnosi rijeka. Pohodio me tako nekoliko godina nakon rata taj osjećaj dok sam sjedio u učionici, među mirnim učenicima, iščekujući da nastupi taj haos, kao odabran, jer su ostali tek sjedili bezbrižno u klupama. Obuzeo me na jednom partiju, deset godina poslije, opijenog i euforičnog, u hali punoj ljudi: svako malo mi se činilo da ta rasplesana rulja odjednom počinje trčati prema meni, bježeći od nekog masakra tamo punog krikova. Bio sam cijelu noć spreman na borbu dok je iza sviju njih stajao moj kamarad i oštrio svoje prste vitkim noževima. Uhvatilo me to prikazanje jednom i usred Knez Mihailove ulice kada mi se učinilo da će svih pet hiljada ljudi sada okrenuti kao po naredbi, da se stušti na mene i zatuče me, pa sam umaknuo u prvi haustor, gdje je kamarad već bio rasporio svoju podlakticu sve do čađave kosti. Vidio sam da je sada postao mlađi od mene.
Rekao sam da me rat u jednom trenutku prestao interesovati. Oslobađanje od rata je, zato, vrlo privatna stvar, to bi mladi kenjkavi kritičari trebali već jednom prihvatiti. Kad kažem rat, mislim na stalni predosjećaj da će se pokolji vratiti, kao refren. Mene je taj grč s vremenom popustio, ja sam ga zaboravio. Da, meni su postale dosadne te priče šta se dogodilo, kako nam je teško bilo, svo to popisivanje poslova i dana, to nabrajanje i naricanje o tome šta se zbivalo s tim našem čovjekom. Kažem, to je osobna stvar, jer sam prestao gledati stvarnost kroz rupu od metka na zidu. To je bilo u ono vrijeme kada sam zaboravio da sam imao neke veze sa ratom, prije nego su me opet podsjetili. Ja o tome nisam želio govoriti, osim kao o jednoj groznici, halucinaciji, vrtoglavici, dalekom preludiju mirnodopskog života, već zaboravljenom kao da je bio san, kako sam to predstavio u romanu Rastrojstvo.
Nakon nekog vremena učinilo mi se zanimljivim žonglirati tim dlakavim ježurcima predosjećanja, kao lopticama. Raspjevavali smo traume u širokim rasponima, sve dok se ne bi obesmislile tako da se više nisu mogle ni prepoznati. Onda smo prestali i tako pjevati, zato što smo prestali vjerovati u književnost. Pitao sam se sve češće da li stvarno neko vjeruje da književnost može nekoga utješiti i sačuvati nešto za vječnost. Da li stvarno misle da se tako spašenim činjenicama može nešto uraditi? Nisam znao otkud toliko pouzdanja u razum, kad se govori o svom tom ludilu, kad se vidjelo kako brzo i lijepo gore knjige. Ja sam vjerovao da bi se tim papirima mogla izliječiti jedino upala etičkog ranoranioca, ujutro kad se nadigne, tamo gdje ne treba.
Počelo me ipak, nakon nekog vremena, iz nepoznatog razloga uznemiravati ravnodušno Šalamovljevo štivo, njegove priče iz posljednjeg kruga kolimskog pakla, u kojima govori kao da je već mrtav. Sviđala su mi se Babeljeva lirska prelijevanja kad opisuje pokolje, neki humorni kratki spojevi u patnji kod Solženjicina, britka ironija iz Aušvica, kod Tadeuša Borovskog, da o Krausovom sarkazmu i ne govorim. Vidio sam da je u ludilu, fantastici i grotesci kod Platonova, ili Bulgakova, više istine nego u inim svjedočanstvima o povijesnim zbivanjima. Sve je to jedna istorija književnosti, nenapisana, o ratovima i logorima dvadesetog vijeka, koja neće biti napisana ni nakon što ja donesem tri-četiri fragmenta, vrlo subjektivna i parcijalna, ne pretendujući ni na šta. Ovo što čitate samo je prolog tog teksta. Otkrivši tako i Šalamova i Babelja i Krausa i Borovskog i Nadeždu, ja nisam više mogao da čitam našu ratnu književnost, kao da sam postao osjetljiviji na patnju nepoznatih ljudi, nego na svoju sopstvenu i onu našu.
– Eno se Sokolović bogami opet razbolio od logorologije, isto ko Kiš, samo sada za pare – već čujem, reći će moji drugovi.
Jednom je neki mladi pisac, u punom amfiteatru, čitao svoju priču, svoje svjedočenje o opsadi, nakon petnaest godina, o tome kako se mučio i nosao kanistere, kao dječak, i pozivao je sve da pišu o tome, da mu šalju svoje radove, jer sačinjava zbornik. To bi nam, rekao je, trebalo svima pomoći da se spasimo, da ozdravimo, knjige su ljekovite, bio je vrlo osjetljiv i tužan čovjek. Kamarad, sada već mnogo mlađi od mene, skoro dječak, čitavo je vrijeme sjedio pored mene i rugao mu se, imitirajući njegov piskavi glasić kojim je pričao o užasima. Provlačio mu se iza leđa kad ne gleda i skidao strašno njegove potresne pokrete i tikove. Kad je počeo čitati priču o tome kako mu je poginuo najbolji drug na sankanju, kamarad nije mogao više izdržati nego je sišao dole i posadio se na glavu na katedri, pored njega. On je ostao tako dubiti, sve dok pisac priču nije završio. Nismo onda više mogli zadržati smijeh i morali smo istrčati iz amfiteatra, nas dvojica, nakon te tužne priče, uz sveopšte zgražavanje ljudi. Bio sam im spreman tada reći kroz smijeh da nemam ništa s njima, s tom njihovom ratnom patnjom, da nemam zašto ozdravljati, da mi i ne treba taj njihov lijek, jer sam rat proveo ljetujući na Madagaskaru.
Mislim da je taj kamarad učinio smisleniji potez samo jednom prije toga, još u ratu, dok smo se vraćali s tim kanisterima, idući uz same zidove zgrada, jer je glavnom transverzalom dejstvovao snajper. Kamarad se tada u trenu samo oteo i istrčao jedini ravno na taj bulevar, pred snajper koji je počeo pucati svuda oko njega, podižući asfalt oko njegovih nogu. Kad ga je njegova majka uhvatila i vratila u zaklon, htjela ga je ubiti od sreće.
Osam godina nakon rata, bili smo već zašli poduboko u mir, kamarada ležećeg su opet našli nasred ceste: rekli su mi da je grcao kako god da su ga okrenuli, toliko se gušio u svojoj krvi. Bio je skliznuo pri ogromnoj brzini, hitao je naprijed većom brzinom nego što je živio, prije nego je tako prestigao sam sebe, da ostane vječno mlad. Imali smo godina otprilike kao oni mladići kad su ih unijeli pokidane u naš podrum. Meni je tog jutra, kad su mi javili šta se dogodilo, neko nevidljiv prišao s leđa i rekao mi na uho da sam ja sljedeći, da sam se samo nekim čudom dosad izvukao, zato sam bio opet spreman na borbu kao da počinje novi rat. Zbude se to tako nekad, neko pada kao žrtva rata, a neko kao žrtva mira.
Danas ne mogu da mislim na sve to a da se malo ne smijem. Nisam samo siguran zašto je kamarad tog dana brzo hitao naprijed, kao da se tako lako moglo pobjeći od rata, sada kad je nastupio mir.
