UPRAVO ČITATE

Mirnes Sokolović: Poljanski, Aleksić i Moni de Bul...

Mirnes Sokolović: Poljanski, Aleksić i Moni de Buli, dadaistički anti-dadaisti

Čini se da Gojko Tešić, izniman kao baštovan, godinama podšišava avangardu, kalemeći izdanke i pružajući ih od prošlosti prema budućnosti, sve dok ih ne uveže u lijepi perivoj srpske književnosti. Kao naučnik, on želi nešto napraviti od te literature, izlazeći s tezom da isto kao što postoji tradicija avangarde, da tako postoji avangarda kao tradicija. Sve se, naravno, dešava u okvirima nacionalne književnosti, tako da srpski avangardisti (valjda Vinaver ili Rastko) – kao u Bibliji – rodiše Vaska Popu koji rodi Aleka Vukadinovića i Milosava Tešića. Tako piše Gojko Tešić u Otkrovenju avangarde, a u drugom tekstu objašnjava kako se konačno kao naučnik rodio on, govoreći o miholjskom ljetu, o jednoj toploj zagrebačkoj noći, kada je baš u stvaralačkoj radionici Velikog Učitelja posljednji put razgovarao sa Aleksandrom Flakerom.

DADA-JAZZ

Neki bi rekli, međutim, da stvari oko rađanja i nasljeđivanja književnog nisu tako jednostavne, ne samo zato što avangarda donosi radikalne poetičke prevrate, prelom, obračune i raskide sa tradicijom, i ne samo zato što je to bio vrijeme kad su padale ideje, forme i kanoni. Bilo je to nekih umjetnika koji su išli u ovom i onom smjeru, različitih iskustava, što ih je odvelo i u odbacivanje umjetnosti i konačnu šutnju. Ne mislim sada ovdje na nadrealiste, koji također odbijaju Tešića kada ih hoće podšišati svojim baštovanskim makazama, stavljajući im na glavu šerpu srpske književnosti,  kao i svima. Ne treba zaboraviti Ristićev obračun, i napad Đorđa Jovanovića i inih, na tzv. modernističku književnost, na Crnjanskog, Rastka, Vinavera, koje su uvažavali sve dok nije došlo vrijeme da ih sruše.

Djelujući kritički, i Ristić i Jovanović nasrću često na tu utvaru srpske književnosti, o kojoj Bogdan Popović sedamdeset godina misli, nagvaždajući poput Pavla Popovića, a tu se još osjeća, kako piše Đorđe Jovanović, utrobno džangrizanje Živka Milićevića, vizionarsko-frazersko šeprtljanstvo Milana Kašanina ili lirsko-misaona i dosadno istančana preciznost Isidore Sekulić, kao i ošamućenost Dučića kod kojeg se tri dana može čitati o vitorogim mjesecima, vaznama, princezama, jablanovima, vlasteli, Srbiji, Bogu, i sličnim lijepim stvarima. Po svojoj poziciji, i u programu, nadrealisti su najavili da dolaze kao cijeli jedan svijet protiv cijelog jednog svijeta.

Postoje pjesnici, međutim, koji su u toj avangardi radikalniji i od nadrealista. Dragan Aleksić, dadaistički inspiriran, predlaže da se Dučiću odmah odsječe nos. Moni de Buli prijeti da će razbiti sve profesorske njuške ako ga uvrste u srpsku književnost, jer on nije pjesnik nego razbojnik. Branko Ve Poljanski u jednoj pjesmi spretno veže laso oko vrata i Majci Božjoj koja je stupila u City-Bar, tako da će opet biti novorođenih Hristova koji će imati hereditarni sifilis, sve dok se ne bude znalo više tko je kome bog. On je mnogo radikalniji od Rastka, koji je napisao tek da Hrist ima muški znak koji dopire do koljena, zbog čega mu je Pravoslavna crkva prijetila izopštenjem.

I sam Gojko Tešić, u svojoj hrestomatiji međuratne književne kritike, priznaje da nadrealizam djeluje u jugoslovenskom okviru, dolazeći protiv građanskih formi mišljenja, protiv modernističke književnosti, protiv svih vidova konzervativizma i desne, reakcionarne, tradicionalističke kritike i stvaralačke prakse. Radi se, međutim, o tome da Monija, Aleksića i Poljanskog, ako bi se njih gledalo, ne bi moglo svrstati ni u jugoslovensku a ni u avangardu, a kamoli u srpsku avangardu. Oni se distanciraju i od nadrealista, Moni kaže da je to mondenstvo i prilagođavanje društvene psihologije Marsela Prusta beogradskoj iluzornoj aristokratiji. Premda pretpostavlja Ristića i Vuča raznim levantinskim kulturtregerima kao što su Dučić i Rakić, ipak kaže da je ta poezija samo formalno moderna, pisana savremenijom tehnikom, a ustvari po osjećajnosti podsjeća na blagu i slatkorječivu buržoasku liriku. Aleksić se slaže, naglašavajući da se nadrealizam, kao umjetnost u epruveti, bori jedino sa namještajem u sopstvenom salonu.

Neki bi rekli da je tu razlika, jer su nadrealisti nadrealisti, a de Buli, Aleksić i Poljanski ipak pomalo dadaisti. Radi se o tome, međutim, da oni nisu ni dadaisti, Poljanski naprimjer kaže je on u isto vrijeme i dadaista i antidadaista, da je postavši dadaista u isto vrijeme prestao dadaistom biti. Osim toga, oni su se nakon početnog zbližavanja sukobljavali i između sebe, Poljanski ulazi u rat sa Aleksićem, a Moni de Buli piše da su Poljanski i njegov brat Ljubomir Micić toliko netalentovani da ih treba protjerati u mjesto rođenja. U svom tom ludilu, Gojko Tešić uzima svoj dvogled i rezimira mirno: i Aleksić i Moni i Poljanski nisu samo dadaisti nego i avangardisti, zajedno sa nadrealistima, i oni nisu jugoslovenski avangardisti, nego ustvari srpski. Zato što ne mogu stati u veće kutije, Tešić ih onda gura u manje i uredno pohranjuje na policu u svom kabinetu.

dragan1

Dragan Aleksić

Oni su bili različiti i odbijali se svaki put kad su došli u kontakt, a Tešić misli da su porodili pokoljenja i pokoljenja koja su došla nakon pokoljenja, u srpskoj književnosti. Ako se može naći nešto zajedničko njima trojici, to je onda humor koji briše, razara, satire poeziju, sentimentalnu, naučno umrtvljenu, izlizanu svakodnevnom uporabom. Forsirajući nesklade oni dovode u pitanje ustrojstvo svakog sistema. Stav, i ako bi se našao u tom humoru, bio bi anarhija koja izvitoperava svaku sistematizaciju. Njima je apsurd blizak i oni ga proslavljaju glamurozno. Aleksića u dadaističkom manifestu ljuti što je umjetnost bila dosada i čama, sada je došao dadaizam kao električni brzokret koji niječe sve u tradiciji, on predlaže da uzmemo tu dobru majku za kosu i učimo tepati. U jednoj pjesmi, iz čiste dosade, Moni de Buli poziva sve dobro vaspitane devojčice da mu pozajme svoje dojčice, jer mu se misao klati trotoarom poput gojnih sisa udatih matrona.

Dok im pripisuje nezakonite pretke (pa čak i daleke potomke), Tešić previđa da su se Moni i Aleksić okomili na Vinavera, tog rodonačelnika srpske avangarde. Njima je svakako bila blisko Vinaverevo vječito kolebanje koje odbija svako razrješenje, glad za pokretom i traganjem, njegov humor i kamelonstvo, ali oni su doslovno shvatili njegovu krilaticu da treba raskovati sve što je Gospod skovao i prestigli ga. Aleksić tako kaže da treba pomisliti na dušu g. Vinavera, kad se žele utući gluparije, a Moni de Buli ga parodira u svojoj poemi o gospodinu Hipnisonu. Nakon što orkestar zasvira Vinaverovu simfoniju Kosmički smehovi, usta gospodina Hipnisona postaju veća, a njegove čeljusti se pretvaraju u zvezde Velikog Slona. Moni de Buli tu dakle persifilira Vinaverov kosmizam, ovi dada klovni nisu mogli, pored svega, Vinaveru oprostiti njegov intelektualizam.

Dragan Aleksić je do kraja odbijao da se ostvari, spasavajući se dada blefovima. Moni piše o pretenziji svoje knjige… ma kakva pretenzija, onda kaže, moja dužnost je samo da razoravam. Poljanski je stvarao da uništi i uništavao da stvara. Objašnjavajući kako je inaugurirao taj jugo-dadaizam, Aleksić svjedoči da u tom trenutku, kad je pročitao svoj manifest u jesen 1921. na Kralovskim Vinohradima u Pragu, između apartmana dva skandinavska konsula, u jednoj sobi punoj gimnastičkih sprava, gdje su bila četiri polaznika bokserske škole, jedan navijač praške Sparte, tri slučajna prolaznika iz redakcije Narodnji politike, dva bilijarska partnera, jedna mačka i neka djevojka, on nije ni znao ni čuo za dadaizam. Tek mu je jedan slušalac rekao da bi to što je temperamentno pročitao mogao biti dadaizam koji je već izmišljen.

Kako je taj jugoslovenski švrća te godine usred Praga po drugi put odsanjao dadaizam, to Aleksiću neće biti jasno ni nakon deset godina kad bude pisao sjećanje Vodnik dadaističke čete. Poljanski je čuvši tu proklamaciju ostavio mariborsko pozorište i dotrčao u Prag. Moni de Buli kaže da je Aleksić i izgledao kao neka dadaistička konstrukcija, s atletskim tijelom na koji je bila prišrafljena jedna bilijarska kugla, izvajana u ljudsko lice i sa prilijepljenom svilenom kosom. Aleksić pak, u jednoj pjesmi, sebe tvrdi da je previše star da bi bio mlad, da je nesposoban da igra u trapezu, sa iskustvom pacova i lava. To nije ništa čudno, ako se sjetimo da kod Aleksića i jedna pištaljka ide ulicom, rođena 1801. godine, sa gaćama preko leđa, a neki hirurg hoće kretena po rođenju u njegovoj priči načiniti genijem. Kad se jednom uputi putem besmisla i poricanja smisla, Aleksić se neće s njega nikada vratiti, otvarajući svoju poeziju apsurdnom humoru.

ZLATNE-BUBE-Moni-de-Buli_slika_O_9224625-540x595

Aleksićev anarhistički revolt sijeva i ne poznaje granice, i Radomir Konstantinović kaže da se taj dada-duh može prije vezati za hrvatsku književnost, negoli srpsku, ne samo zato što u to vrijeme Aleksić piše u Zagrebu hrvatskom jezičnom varijantu kao i Poljanski, nego i zato što je ekspresionistička pobuna došla do šireg izraza u hrvatskoj poeziji nego u srpskoj. Arhivar Gojko Tešić ostaje neusaglašen sa Tešićem antologičarem, jer naprimjer u Antologiji srpske avangardne pripovetke kaže da je Zagreb u periodu 1917.-1922. bio središte srpske avangarde, dok je u dvadesetim godinama Beograd postaje centar i Ujević, Kulundžić, Krklec, Nevistić i Bartulović stvaraju u srpskom kontekstu (Hamza Humo se u toj antologiji našao kao srpski autor). Iako ga je Tešić sa Poljanskim i Monijem uvrstio u tu antologiju, Aleksiću je izgleda sve to svejedno, pa je tako u svom manifestu Srpsku akademiju preselio u Zagreb, a hrvatsku u Beograd, a piše i da ga nervira roman zbog svog bio, bila bilo, kao dugokrivudasta trakavica, a kamoli književnopovijesni narativi a la Tešić.

Akademicima je predložio da preskoče Drinu i skoče na Avalu. Poljanski na Terazijama dijeli svoje stihove prolaznicima besplatno, gledajući kako se tramvaju mimoilaze s volovima, i sa ekstazom liričara razbija glavu kako da digne zemaljsku kuglu u zrak, a ne bi bio nezadovoljan ni da Beograd izgori u sunčanoj detonaciji. Moni za svaku knjigu kaže da mu je posljedna, da bi se onda u sljedećoj vratio na tu rečenicu i priznao da se ne sjeća šta je njom htio da kaže. U svojoj priči Konstrukcija jednog sna, iz Tešićeve antologije, prilazi boemskom stolu upravo u trenutku kad Ujević predaje logiku, tako što Dušanu Matiću od logike preda go (nakon čega Matiće ostane nag), Toša Manojlović od logike uzima kilo i izlazi iz kafane deblji, a Moniju od svega ostane lik što mu Tin predajući logiku također preda. Ostaje pitanje za Tešića, čiji je Moni pisac kad u kafanskom ogledalu na kraju ove priče ugleda Ujevića umjesto sebe, nakon što je velikom piscu oduzeo lik.

I Poljanski u pripovijesti 77 samoubica umnožava Nikifora Mortona ispisujući njegovu nevjerovatnu ljubavnu zbitiju. Sluđen time što ne može sopstveni život urediti svojom voljom, Morton se u telegrafskom stilu ovdje pojavljuje kao mlad i bijesan, gord i tiranski veseo, ljut i silovit, ali i kao dobar i sentimentalan lik. Pripovijest je ispisana brzim ritmom, gotovo automatskim, Morton se kreće po cijelom svijetu lako, sve dok ne ustanovi da je pobijeđen. Tada će uvidjeti da ima 77 tijela, rasijanih po svim dijelovima svijeta, u velikim gradovima, i kada poželi da živ legne u grob ustanoviće da treba iskopati 77 raka.

tumblr_nfeneuDdlD1qbeku9o1_500

Kod Poljanskog su humorni lakoća i blef koji se spajaju sa dadaističkom destrukcijom, kao onda kad ovaj ubica-samoubica odluči izvršiti atentat na svijet u okvirima tipografske maštarije. Automatski ritam zbivanja koje diktira slučaj humorno će prizvati apokalipsu, jer je red svijeta izgubljen i nemoguć. Kad ispali sebi metak u čelo na kraju, past će svih 77 tijela i komesar u Tangeru će naći u džepu mrtvog Mortona kataklizmičnu pjesmu. Govorni jezik se ovdje sreće sa bufonerijom avangardnog žargona. Poljanski u ludičkoj motivaciji ove pripovijesti kao da je konačno na svome terenu, jer je umakao gvozdenoj logici zenitističke ideologije.

Upravo se u ovakvom nonšalansu i kakotedragosti osjeća se otklon Poljanskog i Aleksića od zenitističke ideologije barbarogenija, oni su se i udaljili vremenom od Zenita. Prestavši biti saradnikom tog lista, Aleksić je napisao kako dadadirektorijat neće više trošiti vrijeme na prosperitet u časopisu mirnih i osjećajnih literata. Poljanski će za to vrijeme ostati raspet između svoje anarhističke nehajnosti i čelične lirike zenitizma, što će ga odvesti u sukob sa Aleksićem i neku vrstu grča koji će do kraja obuzimati, kako primjećuje Konstantinović, njegov humor. Raznolik i sposoban, filmski stručnjak i kamenorezac, glumac i pjesnik, umjetnik koji je radio lako i na licu mjesta, bez puno bilježaka, Poljanski nije mogao ne biti pomalo i čovjek koji je bio sklon i zenitističkom konceptu svoga brata. Aleksić kaže da mu je jednom dobacio riječi Ljubomira Micića kao eho.

Najblistaviji humorni trenuci i kod Poljanskog i kod Aleksića i kod Monija de Bulija ipak se javljaju onda kad su ravnodušni, ničim obuzeti, u humoru koji se opredjeljuje nizašto. Sva trojica su završila izlaskom iz literature: Moni de Buli je otišao trgovati u Pariz 1932., Poljanski je također u Parizu proživio od 1927. do 1947. kao slikar i klošar, a Aleksić je u Beogradu odlučio da treba zaraditi pare i radio uredničke poslove koji su bili daleko od poezije. Moni je nestajao, kako svjedoče, kao duh, kao neko ko jeste i ko nije bio, a niko nije primijetio ni da je nestalo Poljanskog, čak se i njegov brat Micić na njegov pomen kasnije krstio i govorio da on nema brata.

Kritika je rano poručila Moniju i Poljanskom i Aleksiću da trebaju dići ruke od mlaćenja prazne slame, pitajući se ko uopšte štampa i ko finansira ta sočinenija, potcjenjujući i svoju publiku i same sebe. Micić je pisao da dadaista može biti svako, Milan Begović je to vidio kao ludost i ograničenost, Vinaver kao slučajnu antologiju, Kreša Kovačić je sve smatrao za blef, a Krleža – za pubertet! Svi su nestali u tom traganju, poprilično uzaludnom, na kraju nepotrebnom. Tešić se danas gorko žali da je srpska literatura ogrezla u tradicionalizam. Kada bude stoljeće kasnije krasnoslovio o srpskoj avangardi i uklapao ove pjesnike u svoje tabele, možda ne bi bilo loše da je tek imao u vidu da oni nisu napustili samo srpsku literaturu, nego i literaturu kao takvu. To ipak, ako već ništa, nije mala i bezazlena empirijska datost.

Sumirajući rezultate 1931., Dragan Aleksić primjećuje jedan istorijski apsurd, da poslije deset godina književnih borbi u literaturi opet vladaju oni koji su vladali 1900. i 1910. Antidadaistima neće biti traga ni stotinu godina kasnije, 2016., i to ne zato što se njima niko nije bavio, nego što se njima bavilo na način akademski, kako je to radio Tešić. Dvadeset procenata dadaističkih načela, kaže Aleksić, odgojili su tri poslijeratne generacije, ali niko nije mogao stići dadaističke nerve, u nonšalansu i kakotedragosti. Na kraju mu je ostalo da bude dadaista još na jedan sekund i ponovi vedro i ležerno staru dadaističku krilaticu koja kaže da je ipak sve svejedno.


INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM