Mirnes Sokolović

Povodom Sic!a 11: O konceptu Sic!a i napadima na njega

Od Sic!a kao časopisa se očekivala uloga mlade uzdanice u rušenju nacionalističkih autoriteta i svetinja dok im se ne zatre svaki trag – to jest, uloga baštinika i nastavljača nekoliko pojmova koji je naša magazinska i akademska kritika smislila u obračunu s njima, nacionalistima, i otuda je Sic! kao časopis u našoj građanskoj javnosti dočekan burno, na sva zvona, mnogostrukim slavljenjima. Sic! je u tom smislu na svom početku mnogo obećavao, on je trebao preuzeti baklju angažmana. Svi su na toj svečanosti željeli pomoći, dati svoj doprinos. Svi su razumjeli te ideje, i bili sretni na tom balu dobrodošlice, puni nade u konačnu pobjedu koja je bila sve izvjesnija; štampa ju je već predskazivala! Zatim: naš pad, lom! Izostanak dobrog takta, i neko je porazbijao skupocjene ćupove humanih nadanja i iluzija na tom balu pod maskama. Onda: tišina! Nešto se strašno dogodilo. Naša građanska kritička štampa je zbog toga najednom o tom časopisu naprasno zašutjela.

Sic! se neočekivano okrenuo protiv naših liberalnih intelektualaca i medija. Tu više najednom nije bio niko kome bi bilo jasno nešto od te neočekivane prevare, i ko bi mogao objasniti takav zaokret, to iznevjerenje naših najsvjetlijih nada; tu nije bio niko ko bi shvatio i objasnio takav bijeg s poprišta. Dakako, bio je to samo hir nezahvalnih, i oni to tako razumiju i danas! Ta šutnja šokiranih intelektualaca koji više nažalost ne mare za nas traje do dana današnjeg.

Iako, zapravo, nije uopšte neobično što je Sic! u jednom trenutku prevazišao tematiku koju kritički magazini i akademska kritika kod nas preživaju godinama; radilo se samo o tome. To je bilo moguće naslutiti već na početku. Izjasnivši se vrlo rano o nacionalizmu, o našoj akademskoj teoriji, o konceptu nacionalne književnosti – mi smo u tih nekoliko prvih mjeseci našeg književnog života apsolvirali sve probleme nad kojim je naša alternativna kritika razbijala glavu godinama.  – Nama je prije svega bio odbojan način na koji su oni kritikovali, i mi to tako nismo radili ni u prvim brojevima, kao studenti. Mi smo umjesto naše alternativne, kritičke misli samo vidjeli neku prazninu, i nismo se znali od toga izliječiti; oni nisu znali zašto kritikuju, oni nisu znali da kritikuju, to je sve bilo jedna fraza, kojoj su se klanjali do zemlje kao najvećoj intelektualnoj vrijednosti. To je bilo samo neko samozadovoljno vikanje, i po tome se nisu razlikovali od nacionalnih pisaca i intelektualaca. Trebalo je s time stati. To je bio dovoljan razlog da sve te intelektualce i pisce koji na početku prisvajaše naše tekstove odgurnemo od sebe, po zasluzi! I to je učinjeno.

Nama je, za razliku od njih, bilo najprije važno pronaći predmet naših analiza! I mi smo to ubrzo i uradili. Konkretan, egzaktan predmet, koji nas se tiče: to je bio književni jezik! Koliko je inovativnosti u našoj književnosti; šta se to konkretno nasljeđuje? Čemu ona pretenduje? Šta je to sama sebi zadala? Može li takvim stilovima odgovoriti svojim ciljevima? Na kraju: koje su ideološke i političke reperkusije i simptomi tih i takvih stilova? Sva ta pitanja mogla su se jedino postaviti na temelju konkretne građe kao što je jezik jednog djela. Jasno je iz razvitka sic!ovskog koncepta kojom brzinom smo prevazišli moralizatorsku kritiku društva u ime vrijednosti koje nisu nikada razjašnjene: naša kritička misao po magazinima i akademskim časopisima još uvijek vjeruje u te utvare, i guša se u ime njih: zašto bismo se i mi pouzdali u utvare? Nije bilo potrebe. Kada bi se popisali ovdje svi metodi i postupci demonstrirani u analizama, sve ideje koje su izrečene o aktualnoj književnosti, svi koncepti o literaturi apsolvirani na našim stranicama, ukazala bi se veličina jednog literarnog rada pred kojim bi se djela naših kritičkih i revolucionarnih teoretičara činila kao dječija. Taj posao u našoj novoj književnosti godinama je stajao neobavljen, jer ga niko nije znao uraditi prije nas! Sic!ovski se moralo pisati u čitavom spektru žanrova, registara i prosedea: u eseju, u povijesnopoetičkoj analizi, u književnoj kritici, u polemici, u satiri, u prozi, u poeziji; ironično, kritično, podcjenjivački, provokativno, analitički, hrabro, inovativno; zato je takva kritika od samog početka bila zanimljiva. – Nije mnogo toga u našoj literaturi postojalo nakon rata, i niko od našeg spisateljskog življa nije se bio kadar priključiti tome čišćenju naših literarnih prilika.

Možda se moglo očekivati da će pohvale vremenom učestati, da će taj rad biti propisno valorizovan; tako su mislili samo naivni. To je bilo iluzorno, jer smo mi u jednom trenutku počeli govoriti o stvarima koje naši građanski mediji i intelektualci nisu mogli pratiti; nisu mogli shvatiti i sami sebi objasniti ni da su slušali o njima stotinu godina! Dakle: mi smo se počeli baviti nečim neaktuelnim, mi smo skrenuli! Mi smo potonuli u svetu književnost, zaokupljeni panteonom lijepih muza! To je sve jedan larpurlart, objasnili su nam.

Osim toga, još se nešto dogodilo. Šta? Detektirano je da kritička književnost ima jednak ritam i stil kao i ona koja vjeruje u nacionalne svetinje. Vidjeli smo da u istu estetsku vrijednost vjeruju jedan nacional-naučnik i jedan poststrukturalist; oni isto govore o literaturi. Književnost afirmisana na stranicama jednog kritičkog magazina ima tradicionalniju formu od kanonskih djela nacionalne književnosti. Jedan ljevičar i jedan desničar, kao pisci, pišu u istom registru naprimjer o ratu. Jedan revolucionarni teoretičar vjeruje u kritički potencijal iste poezije, kao i jedan kritičar liberalni konformist! Itd. Takve sitničave primjedbe – sve je to posljedica nove larpurlart orijentacije našeg časopisa!

Sva te protivrječnosti – imaju smisla u književnoj čaršiji u kome jedan izdavački projekt može ujediniti pisce i intelektualce koji godinama polemišu, eliminušući jedni druge kao moralne hulje! Treba samo pogledati najnoviju široku literarnu djelatnost oko Dobre knjige, jedne izdavačke kuće koja je, kao pisce, priređivače, urednike, recezente, okupila na jednom mjestu i Marka Vešovića i Dževada Karahasana, i Rusmira Mahmutćehajića i Envera Kazaza, i Ivana Lovrenovića i Zilhada Ključanina, i Hadžema Hajdarevića i Adisu Bašić, i Mileta Stojića i Muhidina Džanku, i Aliju Pirića i Fadilu Nuru Haver; naprimjer: našu najnoviju antinacionalističku angažiranu poeziju i prozu i djela iz edicije o slavnim Bošnjacima koja pišu akademski profesori.

Je li to taj angažman o koji smo se oglušili? Je li to taj moral koji smo iznevjerili? Je li to ta ljekovita književnost koju nismo dobro shvatili? Je li bilo puko trućanje kad smo konstatirali da su sve te knjige pisane u istom registru, je li se sada vidi da je to nešto značilo? Ako su to okviri jedne kritičke angažovane misli i literature, zaposlimo se onda, gospodo, na naše katedre i propovijedajmo nacionalnu književnost! Ujedinimo se s Preporodom! Ono što je najzanimljivije u svom tom ludilu jeste jedna vrsta trajne dosljednosti, jedna dubinska struktura povezanosti i srodnosti svih tih angažmana i djela: iako su se raznoliko ideološki izjasnili o nacionalizmu na stranicama naše štampe, svi ti pisci i intelektualci, svojim idejama, svojim stilskim opredjeljenjima, svojim djelima, još uvijek vjeruju u tu sablast nacionalne književnosti, oni su učestvovali u njenom građenju, oni su već sarađivali sa preporodima, oni rade na našim nacionalnim katedrama, oni je evociraju svojim jezikom i stilom, oni operiraju s nacionalnom književnošću kao s najnormalnijim pojmom, i to je sve lako dokazati. Eto kolika je snaga naše magazinske kritike, eto koliko je to širina za jačanje i izoštrenje morala i koncepta naše najnovije misli! To je njihov antinacionalizam, to je taj moral!

Mi nismo htjeli uzeti mjesta u književnom životu krojenom po toj mjeri. Bili smo slijepi za vrijednost i značaj te i takve angažovane literature. Jedne napredne književnosti, koja se bori za istinu i pravdu! Jedne književnosti koja liječi zemlju i ljude. Jedne književnosti za čovjeka! Književnosti revolucionarnog potencijala. Mi smo objasnili u tematu našeg jedanaestog broja zašto nam je sada potreban dezangažman, zašto smo za jednu književnost koja će u ovakvim (povijesnopoetičkim i društvenim) radije birati zlo i nemoral, koja će se prije opredijeliti za poraz, koja će naglašavati i propovijedati razočarenje i odustajanje, kojoj će biti draža nakaza i nesreća, patnja i očaj, od popravljanja društva i ljudski najbitnijih zadataka. Mi smo napisali zašto je nedostojna i licemjerna samilost i briga koje iskazuje naša najnovija književnost u svom zalaganju za društveni boljitak, u neposrednom prokazivanju ideoloških opačina. Nama je smiješan literarni ukus naše alternative: i liberalnokonformističke i nove marksističke misli, podjednako; obje trućaju i nameću književnosti luđačku pretenziju društvene transformacije, stavljaju joj u zadatak lažljivost i prevrtljivost, odgovornost kao trik, u ime angažmana radi angažmana, angažmana kao kiča; u srcu tih misli je plošna predstava morala, oni su njime opsjednuti, jednom devalviranom i omalovaženom riječju, jednim mutnim pojmom s kojim ti alternativci operiraju u punom uvjerenju. To naravno nije sve što bismo imali reći o moralu, to će biti tema našeg sljedećeg broja. Mi smo sada napisali pleodaje za jednu književnost novog senzibiliteta, za jednu snažnu novu književnost koja će kao britva preklati stare vrijednosti, koja će ih dvaput nadmašiti svojim mrakom i surovošću; ona će se pojaviti, ona je već tu! Jeste li primijetili tu poeziju i prozu?

Mi se gnušamo popularnosti i slave. To bi nesumnjivo bili momenti kada bismo se počeli preispitivati. Mi ne računamo na studente, na naše pisce i intelektualce, na profesore i teoretičare, urednike i izdavače; mi se nikada nismo uzdali u promjenu, to nije bio naš cilj. Postoje naši čitaoci, njih je ustvari sve više, o tome tek treba da se čuje, ali mi nikada nismo težili društvenoj transformaciji, to je iluzija, mi ne težimo biti dominanta niti preuzeti kapacitete, to nije takav koncept.

Neki su međutim uvjereni da bi ih naš časopis eliminisao, ismijao, zauvijek ućutkao, izbacio iz literature, zameo im svaki trag, oteo im hljeb iz ruku, da naprimjer nije nedavno akademski aparat poslao na nas teški teoretički bombarder kritika Davora Beganovića – koji nas je svojom usputnom intervencijom umalo raznio. To je bilo dovoljno. Primjedba tog kritika na tekstove u našem časopisu sijevnula je kao munja nebeska! I mnogi su posumnjali u nas nakon tog istupa.

Tom je prilikom profesor Beganović pokazao kako zna razne književne teorije. On je tu  pokazao svoju besprijekornost. Šta je on ustvari rekao? Da su kritike Imamovića i Kljune objavljene u našem časopisu trapave i nesuvisle, dozlaboga. Zašto? To nije rekao. Nakon toga smo gledali kako se trećinu teksta profesorski prenemaže isprobavajući prave teorijske rukavice iz svoje kolekcije da bi u stilu mogao pristupiti djelu, kao pravi teorijski parvenu. On nam je blagoizvolio u svojoj kritici ukratko predstaviti kako je – preko Isera – došao do otkrića da postoji autorova intencija. Da profesor nije naučio Isera, mi ne bismo znali da postoji autorova intencija, niti bismo razumjeli zašto Bazdulj piše svoj najnoviji roman.

On je te rukavice, dakle, specijalno oblačio za interpretaciju romana Muharema Bazdulja. On je objasnio kako neće, kao kritičar koji sukcesivno prati našu književnost, znate, oblačiti svoje teorijske rukavice ako bude trebalo poimati žanrovsku literaturu Nure Bazdulj-Hubijar, ona tog napora nije dostojna, ali će se svakako ozbiljno pozabaviti knjigama Muharema Bazdulja, zato što je to visoka i ozbiljna literatura! To je bio dobar primjer koliko kritika još uvijek  vjeruje u potencijal naših najtanjih talenata. Sudeći po metodu koji demonstrira u tom svom tekstu pod naslovom „Davor Beganović – na vlašiću akademska farsa“ – on nije ni mogao drugačije. U toj svojoj akademskoj farsi Davor Beganović, uzimajući ga zaozbiljno, pokazuje da ne može razumjeti da Bazduljev roman nema veći efekt i jaču sugestivnost u odnosu na kolumne i članke koje taj pisac ispisuje u dnevnom tisku. Beganović već sada uzima taj petparački Bazduljev roman kao vječnost, i otud dolazi njegova uznemirenost!

Šta još reći o svemu tome? Ti tekstovi objavljeni u našem časopisu su nesuvisli i trapavi – a tekst profesora Beganovića u kome se ubjeđuje s piscem o cijeni hotelskih soba u Konstancu – jeste rad dostojan toga da se ubilježi kao bibliografska jedinica u njegovom dosjeu na stranici fakulteta. Davor Beganović piše isključivo u nemiru prikupljanja tih bibliografskih jedinica!

Da Beganović zna šta Iser misli o autorovoj intenciji – to je odlično! Ali to se uči na prvoj godini fakulteta, i to je prof. Beganović nesumnjivo naučio prije Imamovića i Kljune, jer je stariji od njih najmanje trideset godina! Profesor Beganović je sigurno prije njih znao i koliko je tri plus tri. To je, naime, šest. A pet puta šest je trideset! To se sve uči u osnovnoj školi. Ali kakve to ima veze s bilo čim? Otkud nekome to što zna Isera i cijene hotelskih soba u Konstancu daje za pravo da utvrdi da su neki tekstovi nesuvisli i trapavi? Kakav je to dokaz? Treba pogledati Imamovićev odgovor u kome on Beganoviću s lakoćom pronalazi pet-šest omaški koje tu kritiku nepovratno kompromituju, secirajući na licu mjesta Bazduljeve rečenice koje profesor slijepo navodi.[1] Imamović i Kljuno su prvi i odavno osporili Bazduljevo djelo, i tome niko dosada nije iznašao valjanog protuargumenta, o tome se skoro dvije godine sustavno šuti – a gospoda profesori do danas ne mogu dokučiti zašto je demontirano djelo tog našeg najtalentovanijeg mladog autora.

Sic!ovske kritike su autori stvarali mjesecima, s jednim orginalnim uvjerenjem, u ime konkretnog koncepta, s jasnim ciljem, a to što profesori misle da se za takvo pisanje mora imati mentor, što dvije godine odgonetaju ko bi taj mentor mogao biti – odaje prije svega njihovu glupu akademsku logiku. Oni ne mogu shvatiti da neki tekst može nastati bez mentora, ne računajući na akademske bodove! Zašto bi se inače pisalo? Mora da to tamo, obavijena tajnošću, postoji neka tamna katedra za demontiranje naše literature i osporavanje našeg teoretičkog djela! Njima upravlja neki mračni Mentor koji samo povlači konce uništavajući našu literaturu. Bolje ga je zato ne imenovati, ako ne želimo ostati bez kabineta!

Davor Beganović, to je onaj eminentni kritik i teoretik koji je za Jergovićev roman Volga, volga tvrdio da je to revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti, da relativizacije njegova pripovjedačkog umijeća zapravo i nema, jer je ono ovog puta, znate, apsolutno. Kada sam pokazao u kritici kako se u Jergovićevu romanu jedan krug proširuje i produbljuje kao kanjon Colorada, kako se zemlja na palubi broda ljulja pod čovjekovim nogama grozničavo, a neki palačinci i vojnici se plave sveudilj, kako Jergović za živog  čovjeka piše da se pretvara u rak smrtonosan za svoju ženu, sve omaškama – Beganović je kukavički šutio samo šaljući kratka pisamca redakcijama portala koji su taj tekst prenosili, upozoravajući ih na dobar takt i vladanje! On u kritici i sam navodi kako je isto takvo jedno pisamce uputio Oslobođenju. Kada Davoru Beganović suprotstavite argumenta, on vam se javi pismom u kome vas poziva da se deliciozno isponašate pokazujući svoj delikatni profesorski manir. To je tako.

No angažman i djelo Davora Beganovića nisu problem sami po sebi. To prećutkivanje i ignorancija jesu simptom s kojim se naš časopis susreće odavno. Na snazi su kuloarska denunciranja: intimna pisamca i razgovori! Kakavička insinuiranja u kolumnama i člancima. Smjerno suzbijanje tih eseja i kritika, njihove cirkulacije! Zataškavanja kritika! Njihovo pravdanje desetim razlozima: psihološkim profilima, lošim imovinskim stanjem! Ta gospoda se stvarno uplašila za svoje sinekure i kabinete. Nas to ne interesuje!

Mi smo sve uradili da se odmaknemo od tog pisanja kao prikupljanja bodova, od te borbe za koncepte na planu teorijskog apstrakcionizma, od tog moralizatorskog napora u kojem se počinju priviđati pripovjedački apsoluti. To je najviše što oni znaju reći o književnosti. To je sva glupost naše akademske kritike i teorije. Mi smo na našim stranicama izumili jedno drugačije, novo, snažnije pisanje – jedan novi ritam u saopćavanju i predočavanju činjenica i argumenata.

Nas ne interesuju dobar takt i kuloari: mi, gospodo, nemamo vremena, nama se žuri! Ovo što je napisano nije sve što imamo reći, mi još zapravo ništa nismo rekli, nas očekuje još mnogo stvari o kojima valja progovoriti u ovoj našoj literarnoj pustinji. Mi ćemo nastaviti ovako pisati, mi moramo nastaviti ovako pisati, dok ti problemi ne budu apsolvirani, a lažni idoli porušeni na planu književne istorije.