Naša usta su previše mala da bismo mogli reći istinu. To znamo. Međutim, to ne znači da bismo trebali prestati da govorimo. Osim toga, mi to i ne možemo, makar govorili samo sebi, u sebi. I tako sve dok misliti znači govoriti sebi. Kao što nema postojanja bez mišljenja. U tom smislu postoji čovjek: onaj koji misli. Onaj koji govori: – postojim, dakle, mislim. I mada su sigurni sudovi rijetki – činjenica, šta li je to? – u ovom trenutku jedan postoji: pišem ove rečenice. Ali šta ističe iz toga? Maloprije je rečeno da istina nije dokučiva, a još uvijek nismo prestali vezati riječi. Zašto? Ako se misliti i govoriti mora, makar s pisanjem stoji različito. Ako je istina nedokučiva, da li to znači da treba prestati s pisanjem na ovome mjestu?

            Savremeni filozofi, teoretici, apoteoretici tolerancije, dakle, relativisti, ali već žreci, imaju jedno pripremljeno Ne koje uvijek potežu na gore postavljene prigovore. Oni vole sljedeću logiku: sve je jednako lažno, dakle, jednako istinito, stoga, neosporno je opstojanje najrazličitijih uvida u stvarnost: čime ih osporiti, ako nema istine? Svi su u pravu, niko nije u pravu. Mi se ne slažemo s tom jedan-dva-tri logikom. Naime, ako je sve jednako istinito, lažno u jednakoj mjeri, onda ih (tumačenja stvarnosti) ne možemo uopće razlikovati: po čemu? po slaganju sa stvarnošću? Ali svako viđenje se jednako slaže i ne slaže. A ako ih ne možemo razlikovati onda su istovjetna: dakle, ne postoje, kao množina. Nula jest jednako nula. Sve je to jedan uvid u stvarnost. A ako se radi o jednome, onda je on, slijedimo li relativističku logiku, jednako lažan i jednako istinit, istovremeno. A ako je on jedan, istinit i lažan, i uvijek takav, uvijek u jednakoj mjeri – kako bi mogao biti drugačiji? – zašto onda pisati? Kada je sve već rečeno, njime: on uvijek već postoji, jednak sebi, nepromjenjiv. Možda bi se još moglo čitati. Ali i to bi zapravo bilo apsurdno: zašto čitati ako je naše mišljenje jednako vrijedno, sa stanovišta istinitosti, stanovištu bilo kojeg pisca. Šiparice koje su se tek počele šminkati i Hegel imaju u jednakoj mjeri pravo kada tumače stvarnost. Preostaje, dakle, samo volja da se piše i čita, ali izlazi izvan okvira objašnjenja. I više nije različita od vjere u svom transcendiranju razloga. Credo quia apsurdum est, to bi se moglo pripisati relativizmu. Tolerancija i jeste religija našeg stoljeća. Toleranciju nije moguće zasnovati relativističkim osporavanjem, jer relativizam ništa, baš nikakvu ideju, ne može zasnovati, baš kao biljka ili kamen. Pravi relativist uopće ne bi trebao pisati: relativist koji piše stoji u punom protivrječju. Kratil, koji je odlučio prestati da govori drugima, još uvijek je unekoliko pošten: on je još samo pokazivao jednim prstom. Pravi relativist bi se, međutim, i u pogledu djelanja trebao ugledati na biljke i kamenje.

            Istina je nedokučiva, ali postoje različita tumačenja stvarnosti. Sva su pogrešna. Neka su, međutim, manje pogrešna. Shodno tome, mi ne mislimo da je pisanje po sebi opravdano. Ako postoji mogućnost manje pogrešnog mišljenja, onda ni mišljenje ni pisanje nisu lišeni smisla. Dalje pisati, to nije protuslovno: tražimo manje pogrešno. Zanimaju nas pretpostavke koje će nam omogućiti pravilnije mišljenje, koje su nam omogućile ovakva tvrđenja. Zbog toga smo nastavili pisati.

            Počnimo od toga zašto odbacujemo istinu.

            Postoji nekoliko ubjedljivih dokaza. Klasična definicija kaže da je istina slaganje suda sa stvarnošću. Znanje, međutim, nikada ne može biti identično stvarnosti; jer mora postojati razlika između njih: inače su jedno, dakle, nema saznavanja: šta bi se saznavalo kad bi to šta saznavalo i bilo saznavano istovremeno. Objekat ne saznaje: nema objektivnog uvida. Kakva je ta razlika? O njoj nam može reći neposredno iskustvo čula: iskusili smo da ne postoje identični utisci. Štaviše, jedna stvar uvijek različito nadražuje čula, a ta razlika čak može postati protivrječnost. Filozof je nekada mislio da su zapravo čula nepouzdan instrument saznanja, a zapravo ta neizvjesnost koju nam ona prenose jeste nešto najizvjesnije što se može kazati o stvarnosti. Činjenica neprestane mijene. Ona je osviještena i neposrednim i posredovanim iskustvom, i ona sada ostaje kao glavna naša pretpostavka.

            Mi smo unutar te stvarnosti i saznajemo je iz određene tačke gledišta: dakle, nužno je deformišemo. Ne možemo je saznati u cjelini, jer smo njezin dio: saznati sve, značilo bi ukinuti razliku između mene i onoga šta saznajem, distancu neophodnu za saznavanje: to bi bilo apsurdno. Mi zaustavljamo tu stvarnost: želimo znati šta ova stvar znači za nas sada. Naime, kvaliteti stvari, ne postoje samo objektivno. Stvari za nas posjeduju kvalitete jer su očovječene. Orah je tvrd za ljudske dlanove, ali za kopita? Dakle, i mi učestvujemo u oblikovanju tih kvaliteta. Stvari su po nama: stvari po sebi ne postoje, bar su takve nedokučive našem znanju: sve što postoji spram nas. Božanska perspektiva nas se ne tiče, samo naša. Muha ili slon, također, imaju drugačiji osjećaj stvari, svijet je za njih nešto sasvim različito. Osim toga, postoje različiti ljudi, s različito čvrstim dlanovima, u različitim situacijama, različito siti, na primjer, i orah ne postoji po nama: jer ne postojimo mi, kao nešto homogeno. Postojimo različiti, ti i ja. Različiti jedno od drugog. Različiti od sebe samih. Hljeb vremenom postaje otrov. Ja sam jučer bio sretan, a danas nisam. Stvari ne samo da nisu jednake sebi, već unutar kretanja prelaze i u vlastitu protivrječnost.

            Stvarnost je obilje. Svijet je bespregled i neizmjer. Jer je nedovršen, nedokrajčen. Još uvijek nije. Još uvijek ne znamo šta će biti: u toku je. Stvarnost ne zna šta je to jednakost sebi. U prirodi uistinu vlada pravo ludilo rasipanja. Time se vraćamo pitanju odnosa stvarnosti i svijesti koja spoznaje tu stvarnost. To je odnos diskrepancije: stvarnost je pregolema. Da je kojim (teško zamislivim) slučajem svijest veća od stvarnosti, mi bismo već sve znali i svako daljnje mišljenje, tumačenje bilo bi nepotrebno, nezamislivo: dakle, iskustvo potvrđuje nesklad, u korist stvarnosti. Nesrazmjer stvarnosti i naše moći spoznavanja sličan je nesrazmjeru glave i planete: ko je lud da vjeruje kako je moguće strpati stvarnost u ljudsku lobanju?

            Kad u ovoj konstelaciji spoznaja želi obuhvatiti stvarnost, onda je ona mora i pojednostaviti, izlomiti i sažvakati. Spoznaja je nužno i deformacija stvarnosti: dakle, istine ne može biti. Vidjeli smo već kako čula uprošćavaju stvarnost, ali to nije ništa spram onoga što čini svijest. Jasno da u živoj spoznaji, čula i svijest uzajamno rade, i nema jednostranog protoka: međutim, jasno da svijesti ne bi bilo da nema čulnih podataka. Svijest zapravo deformiše već deformisano. Čulni podaci još uvijek govore o neponovljivosti stvarnosti, svijest, međutim, uopštava te čulne podatke na način koji im daje privid jedinstva i istovjetnosti: što se svijesti tiče, strah je strah. Spoznati, uvesti u svijest, prekinuti svijet, podijeliti, znači umrtviti živo, zaustaviti. Misaono sažima mnogostruke i raznolike, nikad istovjetne, utiske u jednu jedinstvenu, sintetizovanu predstavu. Predodžba je fikcija. Mišljenju je pretpostavka davanje privida jedinstva tamo gdje ga nema; stavljanje u jedan, jednačenje. Svaka nova spoznaja, svaka spoznaja novoga, jeste zapravo samo razvrstavanje i organiziranje tog novog materijala prema starim shemama, prilagođavanje, utapanje novoga u staro, prepoznavanje staroga u novom. Dakle, prije nego što smo počeli misliti i govoriti već ispunjavamo sve uvjete da ne kažemo istinu.

            Postoji jedan uslov neistine, a koji je uvijek tu; to je jezik. Jezik, znači laž. A svijest znači jezik. Jezik koji je izgrađen na samim predrasudama. Svaki pojam postaje poistovjećivanjem neistovjetnoga, kaže Niče. Pojam sa svojom stabilnošću, sa svojim načinom popunjavanja opsega, sa prirodom svoga dosega, nesukladan je stvarnosti, ili bar onome što nam još i naša čula šapuću o njoj. Pojam jeste ukidanje razlike i pojedinačnog: pojam je lonac u koji se trpaju sasvim različite stvari, čiji je sadržaj – opseg, jednoobrazna mješavina svega toga, a živa različitost koja vlada među živim tim sastojcima neprimjetno isparava. Pojam je jedno, a stvarnost i život su nešto drugo: višestruko. Pojam je privid. Privid da je stvarnost stabilna više nego što jeste: da postoje istovjetne stvari. To je svijest sebi umislila. Pojmovi, dakle, logika počivaju na poistovjećivanju različitog. Dakle, na metaforama. Pojmovi su metafore koje su zaboravile da to jesu – Niče. Svi pojmovi samo su fikcije: mašta koja misli da je stvarnost, svijest koja je umislila da je jednaka stvarnosti. Pojam, dakle, previđa razlike među individualnim pojavama i stvarima koje ulaze u njegov doseg, i njihovim različitim stanjima i vrijednostima. I ne samo da pojam poistovjećuje različito, on to čini i sa protivrječnim. Različiti pojmovi različito to čine. Govorili smo čovjek i još uvijek to činimo, a međutim znamo da su jučer ratovali neki ljudi, da je danas jedan čovjek tlačio drugog, da će sutra jedan ustrijeliti drugog: nismo pri pameti ako vjerujemo da pojam može obuhvatiti čovjeka, kada je toliko ljudi u protistavu, ako vidimo da u dosegu jednog pojma, postoje stvari koje su u odnosu kontradikcije: osim toga i jedna stvar, sagledana s različitih stanovišta, u različitom smislu i vremenu, može samoj sebi protivrječiti; kako onda još uvijek da očekujemo istinu. Onaj koji je rekao da se istina može izraziti samo pojmovima nalik je mjesečaru. Jezik nije nikakva kuća bitka, već je stvarnost jedno nepregledno i neuhvatljivo obilje.

            Kaže se da pojmovi ne mogu pokriti stvarnost, ali ipak mogu uhvatiti njezine zakone, ako se u njima očituje suština stvari. Međutim, možda je preneoprezna ta naša vjera u suštinu. Ono po čemu nešto jeste nazivamo bit ili suština. Ako je nešto to što jest po nekim svojstvima ili karakteristikama, onda ta svojstva ili karakteristike zovemo i njegovim bitnim svojstvima ili suštinskim karakteristikama.

            Smijemo li vjerovati da jedna ili dvije ili tri (ili četiri osobine itd.) nečega mogu biti istina tog istoga? Osim toga, prema čemu mjerimo to nešto? Boja ili oblik korijena ili boja lišća ili sposobnost prilagođavanja izvjesnom tlu jesu nesuštinske stvari kada se neka biljna vrsta tretira kao građevinski materijal. Dok, opet, te osobine postaju suštinske sa aspekta borbe protiv erozije, protiv pustinje ili sa estetskog aspekta, na primjer. Dakle, suština je poprilično relativna stvar: osim toga, svako drvo raste, ono i gnjije, i sve te karakteristike nisu stalne. Uvijek se mjeri prema nečemu, i dakako da može postojati hijerarhija motrišta, jer postoje prioriteti za ljudsko tijelo, međutim, apsolutizirati jedno, znači misliti previše pogrešno. Pitanje suštine je zapravo pitanje da li je isto ako umrete danas ili ako umrete za dvadeset i sedam godina. Mi mislimo da to nije u suštini isto. Stvarnost i životi su nešto više od bilo kakvih suština.

            Ta stvarnost, takva, nije logična. Time je bilo gore po nju. Jer se logika nadovezivala na pretpostavku da ima identičnih slučajeva: da je stvar jednaka sebi. To je, podsjećamo, prvi aksiom Aristotelove logike. Međutim, vidjeli smo, osjetili smo, znamo, da nema identičnih slučajeva u stvarnosti. Onda su pogrešno postavljena temeljna načela logike, načelo identiteta i načelo protivrječnosti su, prema viđenom, spoznaje koje prethode svakom iskustvu. Praznovjerje. Niče je istinu nazvao voljom koja teži da ovlada mnoštvenošću senzacija: ”Mi smo ti koji smo stvorili ‘stvar’, ‘jednaku stvar’, subjekt, predikat, činjenje, objekt, supstanciju, oblik, pošto smo i predugo bili zaokupljeni time da pravimo jednakim, grubim i jednostavnim. Svijet nam se pojavljuje logičnim jer smo ga prethodno logizirali.”

            Otkud tolike zablude?

            Zbog straha.

            Logika je proizvod čovjeka koji se plaši nepoznatog, neizvjesnog, obilja koje prijeti da postane haos. Jer okružen haosom, onaj koji ima potrebe, ne bi mogao preživjati: on će zbog svog tijela svim silama pokušati da uspostavi red. Bez uopćavanja, izjednačavanja, uređivanja ne bi bilo moguće razlikovati stvari: bez razlikovanja stvari (jestivo od nejestivog) živjeti bi bilo nemoguće. Ljudima je priopćavanje potrebno, a priopćavati se može o nečemu čvrstom: inače je nesporazum neminovan. Dakle, nagoni traže uređivanje stvarnosti; uređivanje stvarnosti je nagon. Ukrotiti silnu masu iskustava! – stvarnost nam izgleda logičnom jer nam takva treba. Filozof je apsolutizirao tu potrebu da se uredi: one je prezreo čula i mijenu, on hoće da nadiđe neposredno, čulno. On je čulno i neposredno nazvao prostačkim. On je stvarnost vidio kao sistem, splet zakona.

            Jedan kaže sve je voda, drugi opovrgne: sve je vazduh, treći tvrdi sve je vatra, a četvrti da je to rat, peti sve je ekonomija, šesti – seks, sedmi da je to tehnika, itd. itsl. Njihova želja za objašnjenjem bila je zapravo njihova volja da složeno shvate kao prosto, da negiraju individualne pojave i da promjenu svedu na istovjetnost: dakle, volja za lažiranjem. Svesti stvarnost na jedno, to je iluzija. Poistovijetiti različito. Metafore i metonimije! Sve je sve, samo nikada nije jedno. Sve je različito od samoga sebe.

            Mnogi su već osporavali identitet, međutim, prečesto su i zaboravljali da su to učinili. Već Heraklit zna da su stvari u vječitoj promjeni, a uz to postavlja jednu metaforu kao univerzalnu formulu svega, princip svega, jasan, jednak sebi samome: ne mijenja se. Slično i Niče, koji kaže da je sve volja za moć, ali i da nije: ”Sve što je jednostavno puko je imaginarno, nije ‘istinito’. Što je međutim zbiljsko, što je istinito, nije ni jedno ni tek i svodljivo na jedno.” Slično i Hegel. Slično i Marks. Sartr, slično.

            Dijalektička misao, na primjer, dičila je se svojom spoznatom kretanja i njegovih principa, svojim osporavanjem identiteta, otkrićem unutarnje protivrječnosti, i posve je nerazumljivo kako je brzo zaboravljala ta svoja otkrića, kako je brzo zaboravljala da se pojam razdvaja i cijepa u sebi, da u njemu leže unutrašnje razlike, protivrječnosti, kako je brzo zaboravljala relativnost pojma, kako brzo poistovjećivala pojam sa stvarnošću, kako je brzo pravila sisteme. ”Ja ne vidim čovjeka, ja vidim samo radnike, buržuje, intelektualce”, kaže Marks, a ponavlja Sartr kao primjer dijalektičkog negiranja idealizma, lažnohumanističke identifikacije različitog. Međutim, upravo to što Marks vidi samo buržuje, proletere i intelektualce (dakle, opet buržuje) jeste negiranje dijalektike. Jer, kada Marks ili marksist kaže proleterijat on, prečesto, misli na nešto homogeno: ili ako već zna da nije homogeno, onda će biti, morati biti homogeno po svaku cijenu. Međutim, da li je toga dostojna jedna dijalektička misao? Da li bi mogao postojati jedan tako monolitan subjekat koji će provesti revoluciju i dovršiti historiju? Da li misao koja načelno osporava stav identiteta, može tvrditi da odnosi unutar neke društvene grupe mogu steći toliki stepen saosjećanja i kohezija, toliki otklon od međusobnog protivstavljanja (i pored svih nacionalnih, spolnih, psihičkih, intelektualnih razlika), da će na koncu ta grupa (ti milioni!) postati jedno? Kada ni Marks nije jednak samome sebi: postoji pisac Klasnih borbi u Francuskoj, koji ima mnogo više smisla za složenost i kretanje negoli pisac Manifesta, i još uvijek vidi razlike i protivrječnosti unutar samog proleterijata i same buržoazije. Manifest je, dakle, ideologija: poistovjećivanje pojma i stvarnosti. Vjera da se u stvarnosti bore dvije klase, dvije rase, dvije ili tri nacije, civilizacije, generacije, vjera da unutar tih grupa nema razlika ili protivrječja, vjera da se protivrječja mogu ukinuti silom, atentatom, otadžbinskim ratom, revolucijom. Pojam, dakle, koji teži da postane stvarnost: stvarnost koja mora postati jednaka pojmu! Iako je pojam kao i sud: uvijek dva ili više povezanih dijelova, ali ipak dijelova različitih, često i protivrječnih, ako gledamo sa drugog stanovišta. To zaboravlja logika Manifesta: zaboravlja sebe, svoju osnovnu pretpostavku: unutrašnju protivrječnost. Autor Manifesta komunističke partije poistovjećuje pojam i stvarnost. On zaboravlja da piše manifest jedne političke partije, koja će silom pokušati da poistovijeti stvarnost i pojam, da homogenizira sadržaj pojma: dakle, da učini ono s čime se ne slaže dijalektička misao. Autor Manifesta nije se slagao sa svojom definicijom koja daje primat egzistenciji nad sviješću: on daje primat pojmu nad egzistencijom. Pisac nije vidio ljude, već pojmove. Dakle, nije bio materijalist.

            Prošlo stoljeće je vjerovalo u čovjeka, ali je u njegovo ime ubijalo ljude. Osnivani su logori, koji su trebali pripomoći da se izjednače pojam i stvarnost. Danas je ostao samo pepeo od te prošlostoljetne antropologije koja je tražila stalnost i istovjetnost tamo gdje je najviše nema: u ponašanjima ljudi. Da bi se čovjekovo ponašanje, da ne govorimo ponašanje ljudi, moglo opisati sistematično, naučno, neophodno je da ono podliježe izvjesnim zakonitostima, međutim, kako pretpostaviti zakonitosti tamo gdje umjesto tipskih karakteristika preovlađuju individualne crte.

             Šta je čovjek? Ko je čovjek? Treba zamisliti sve pridjeve i sve imenice, sve priloge i glagole, u svim kombinacijama i nijansama, u svim vremenima i padežima, sa svim, doslovnim i metaforičkim značenjima. Ako to možete – spoznali ste čovjeka.

            Čovjek je mrtav.

            Zajedno s njim je i filozofija mrtva, mišljena kao metafizika, kao antropologija. Postoji niz pisaca, mahom francuskih, koji su preuzeli Hegelove i Ničeove zamjedbe upućene klasičnoj logici, kao i izvjesne kritičke modele, a zatim postali svjetski poznati. Vrijeme je postmoderno i čudno: filozofi najviše napadaju na logiku. Sve što filozofi danas čine, jeste masakriranje same filozofije: stare filozofije. Danas još samo postoji kritika, koja tvrdi samo ako osporava, i koja, ako biva osporenom, tvrdi da ništa ne tvrdi.

            Postoji nekoliko rečenica koje je Aristotel napisao protiv Kratila i Protagore, a koje i danas mogu dati razumu dovoljno razloga da odbaci sofistiku i relativizam, kritiku koja poistovjećuje suprotne pojmove: zvala se ona dekonstrukcijom ili dijalektikom, svejedno. Rečenice koje daju dovoljno razloga da se ponovo tvrdi sa stanovitom sigurnošću.

            Stvar je jednaka sebi.

            Tako je nemoguće da nešto i jeste i nije.

            Već smo vidjeli nekoliko načina na koje se mogu osporiti ti aksiomi. Međutim, postoji i mogućnost njihove odbrane. Prije svega, opovrgavanja stare logike prečesto su bila praćena predrasudom o Aristotelu kao zagovorniku isključivosti. To, međutim, nije tako. Jedno pažljivije čitanje njegovih rečenica otkriva još neke dimenzije: njegovi su kritičari zapravo bili isključivi. Hegel, na primjer, govori o aristotelovsko-skolastičko-volfovsko-kantovskoj logici koja apsolutizuje stav identiteta. Jer mu takvo što treba. Ali Aristotel je pisao i drugačije.

            Stvari, koje postoje i samostalno, van mišljenja, uvijek su, u izvjesnom smislu, neprotivrječne i sa sobom istovjetne. Inače nisu, ne bi mogle postojati, ne bi se mogle međusobno razlikovati: jednu stvar ne bismo mogli razlikovati od druge: po čemu? Po čemu bi ona mogla biti posebna stvar. Da bi Heraklitova rijeka bila dva puta različita, svaki put je morala biti nešto određeno. Kada nešto ne bi ostajalo jednako sebi, onda ono ne bi imalo razlikovna obilježja,ne bi bilo određeno: mi ne bismo primjećivali, kako kaže Aristotel, tako grube razlike između lađe, čovjeka i zida. Dakle, iskustvo također ide u prilog stavu identiteta. Aristotelov zakon precizno glasi: ”Isključeno je da isti predikat jednom te istom subjektu istovremeno u istom smislu pripada i ne pripada.” U istome smislu i u istome vremenu! Aristotelova ograda je prečvrsta da bi poricala činjenicu kretanja i mogućnosti unutarnje protivrječnosti. Želi se reći da ono što upravo gubi jedno svojstvo još uvijek ima nešto od onoga što se gubi, ako nešto propada, preostaje ipak nešto od njega, a ako postaje nužno je da nastaje iz nečega: nema istovjetnosti između kvantitativne i kvalitativne preobrazbe. Jedan gram i dva grama brašna nisu jednako različiti u tome smislu kao jedna i dvije vreće brašna, ali ni od hiljada sjedinjenih vreća brašna isto tako neće postati životinja.

            Tako je nemoguće i da jedno te isto u jednom te istom vremenu i jeste i nije. Kada Hegel izjednačava suprotne pojmove, on to čini samo zato što mijenja stanovište, ali Aristotel je preciznije postavio načelo neprotivrječnosti: ”Zaista, bar onima koji, iz ranije izloženih razloga, uvjeravaju da je istinito ono što izgleda, i da je samim tim sve podjednako istinito i lažno, pod izgovorom da sve stvari ili ne izgledaju svima iste ili nisu uvijek iste istom pojedincu, ali da često izgledaju kao da su same sebi suprotne u isto vrijeme (jer kad prekrstimo prste, opip pokazuje dva predmeta, a vid samo jedan), ovim se može odgovoriti da stvari zaista izgledaju kao da imaju suprotna obilježja, ali ipak ne istom čulu, niti u istom odnosu, niti pod istim uslovima niti u isto vrijeme; a sve su to određivanja nužna za istinitost osjećanja.” Aristotelova ograda da isto ne može istovremeno i istosmisleno da obuhvata dvije suprotnosti ostaje na snazi.

            ”Očigledno su isto tako malo u pravu oni koji kažu da se sve nalazi u mirovanju kao i oni koji tvrde da je sve u kretanju.” To kaže Aristotel. Greške potiču od isključivosti. Mi se slažemo s time. Aristotel na jednome mjestu, u Metafizici, uspijeva umaći apsolutizaciji bilo identiteta, bilo promjene. On, naime, definiše pojam ”slično” kao takvo istovjetno koje nije apsolutno. Slično nije sasvim bezrazlično, nego je istovjetno samo po formi: prema čemu sličnost ne znači samo istovjetnost. Tu Aristotel jasno vidi istovjetnosti kao relativne, kao važeće samo u određenom smislu i granicama, dakle, sličnosti. ” ‘Slično’ se kaže za stvari kojima se po svemu pripisuju isti atributi, koje imaju više sličnosti nego razlike i čiji je sastav jedan. Najzad, ono što ima veći broj suprotnosti s nekom drugom stvari, ili značajnije suprotnosti prema kojima su stvari sposobne za promenu, to je slično ovoj drugoj stvari.” (Aristotel) Ako se jedna stvar cijepa na dvije, na dva svoja različita stanja unutar kretanja, onda su to dvije stvari, različite samo sa izvjesnog stanovišta, dok su nekog drugog istovjetne: dakle, slične. Onda ih, svejedno, možemo podvesti pod jedan pojam, ali ako se držimo onog stanovišta zbog kojeg je sličnost izvjesna. Ako smo njega postavili kao važno. Dakle, identičnost u izvjesnom smislu. Pojam kao metafora.

            Aristotel je podrazumijevao da su sve stvari različite i ovako postavljeno načelo identiteta nikako nije apsolutna istovjetnost. Ali Arisotel je isto tako brzo zaboravljao takvo svoje postavljanje. Ako se istovjetnost shvati kao sličnost, ona se, po Aristotelu, odnosi prije svega na opću suštinu ili ”formu” niza predmeta koji su, dakle, međusobno i različiti. Suština kao stanovište koje smo izabrali kao važno. Ali ne jedino. Za Aristotela jeste jedino: on vjeruje da postoji srž svake stvari, suština koja ostaje istovjetna, uvijek, postojana, nepromjenjiva. Ostalo se mijenja, suština ostaje ista. Mijenjaju se površinske osobine, ali ne i one važne. Otud vjera Aristotelove Metafizike u apsolutni princip, suštinu cjelokupne stvarnosti. Dakle, Aristotel se ipak u svome sistemu drži apsolutiziranja istovjetnosti. I s tim u vezi Hegelova ili Ničeova kritika ostaje. Nepromjenjiva suština ne postoji: stvar uvijek ima više nego jednu važnu karakteristiku, a još ni te karakteristike nisu stalne. Iako u određenom jednom trenutku, ne mora biti prijeporna hijerarhija među kvalitetima. U traganju za sigurnim osloncem, Aristotel je previdio da misao, ukoliko želi da se saglasi sa promjenjivom i protivrječnom stvarnošću, onda mora da joj i odgovara, što će reći, da joj se i prilagođava. Misao mora biti elastična. Time dolazimo do osnovne ideje ovoga eseja.

            Stvar je jednaka sebi u istom smislu i vremenu.

            Identitet između dvije stvari očituje se kao sličnost.

            Pojam obuhvaća stvarnost poistovjećujući različite stvari, po principu metafore.

            Koje su konsekvence svega toga? Identitet između znanja i stvarnosti također može biti samo kao sličnost: nikakve istine ne može biti. Znanje i stvarnost koja se spoznaje moraju biti različito: istina, cijela istina, kao potpuno poklapanje rečenog sa postojećim, previše je nelogična stvar. Nezamisliva. Takav identitet onemogućio bi postojanje znanja o stvarnosti: oboje bi bilo jedno. Spoznaja je deformacija stvarnosti. Spoznaja, dakle, kao metafora. Pojam kao fikcija. Svaka spoznaja pretpostavlja određen ugao gledanja, dakle, osnovu poređenja.

            Metafora je način na koji naša svijest razotkriva stvarnost.

            Mislim, dakle, poredim.

            Spoznaja je proistekla iz metafore. Najviše što svijest koja spoznaje može učiniti jeste da to ne zaboravi.

            Najgore što čini je kada to zaboravlja. A kada to zaboravi, onda želi reći istinu i samo istinu. Zaboravlja, dakle, da bi istina, cijela, bila jednaka cijeloj laži. Cijela istina bila bi nalik čistoj svjetlosti, kao jasnost nepomućenog viđenja, a laž cijela bila bi čista noć: u oba slučaja ne bismo ništa vidjeli, u oba slučaja naše oči bila bi uzaludne. Gledanje u sunce! Naše oči su premale da bi mogle vidjeti istinu. ”Čista svjetlost i čista pomrčina jesu dvije praznine koje znače isto”, piše onaj koji je, protivrječno svom dijalektičkom osporavanju identiteta, vjerovao u mogućnost apsolutnog znanja, cijele istine. Čovjek koji je htio dosegnuti konačnu istinu bio je nalik pjesniku koji je napravio jednu metaforu, tako lijepu, da je zatim umisilio da niko poslije njega nema pravo praviti metafore. Dakle, suludo. ”Svaka mjera prostora i vremena je relativna jer počiva na jednom od mogućih referentnih tijela, tj. koordinatnih sistema.” Ajnštajn je bio pravi predstavnik metaforičke misli. A filozofi su mahom bili ludi pjesnici koji su zaboravljali da su metafore samo fikcije, pjesnici koji su zaboravljali da porede. Oni su nalik čovjeku koji bi mislio da je mjesec ustinu gola žena. Naše uši su, dakle, premale da bi mogle čuti istinu, jer svaki tekst završava sa tri tačke; čak i kada autor obriše dvije.

            Osvijestiti da je spoznaja metaforička fikcija, zvuči paradoksalno, ali ipak znači lišiti se iluzije. Misliti i pisati manje pogrešno. Čovjek koji pravi metaforu nikada neće poistovijetiti članove, mada ih izjednačuje po izvjesnom stanovištu: mjesec nije božije oko. Tako bi morao činiti svaki pisac. Svako ko pravi bilo kakav pojam. Proleterijat ili građanstvo, to su metafore. Pojmovi koji ne smiju zaboraviti da jesu metafore. Potrebno je relativizirati pojmove, biti svjestan njihovih ograničenja. Ograničiti okvir mišljenog, znati da se piše fikcija. Praviti elastičnu spoznaju. Da se poredi. Držati se konkretnog i posebnog, nesporednog i čulnog. A sve to čini, na primjer, umjetnička fikcija.

            Tri Ničeove rečenice.

            ”Istina je nesaznatljiva.

            Sve što je saznatljivo je privid.

            Značenje umjetnosti kao značenje istinitog privida.”

            Književnost kao jedinstvo istine i laži! – Književna djela također deformišu stvarnost, međutim, ona posjeduju nekoliko oznaka koja ih čine specifinim spram uobičajenog, pojmovnog, spoznavanja. Književna djela nikada ne poriču da su fikcija. To je gnoseološki gledano njihova najveća prednost: fikcija koja zna da je fikcija, svakako je manje pogrešna. S druge strane, svaka priča nije lišena odnosa prema stvarnosti, nije lišena određene tačke gledišta. Umjetničko viđenje je također deformacija stvarnosti. U jednom romanu se govori o tim situacijama tih ljudi: biranje ljudi i situacija i njihovog rasporeda, ima vrijednost sugestije, tako autor poručuje. Takva književna proza mnogo manje uprošćava od bilo kakve antropologije ili metafizike. Književni junak nema pojmovni ekvivalent: on je bliži životu, negoli je to bilo kakav pojam čovjek, bilo kakav psihološki tip i sl. To može biti u satiri, ali i ona opet sugeriše da ljudi nisu svodivi na taj način: čini to samo zbog karikature, svjesna je svoje fikcionalnosti, ismijava njome sulude pokušaje uspostavljanja identiteta. Čovjek koji teži da se približi pojmu je smiješan. Književni junak može biti izraz nekog određenog pojma ili moralne ideje, ali to je loš književni junak. Takve junake ne prave ozbiljni prozaisti, već oni koji žele da nas navedu da vidimo vrlo jednostavnu kauzalnost, tamo gdje vlada vrlo složena uzročnost. Tumačiti sudbinu bilo kojeg književnog lika kao ljudsku sudbinu, znači raditi pogrešno. Umjetnička proza ne pretpostavlja postojanje jedne, jedinstvene i opće ljudske sudbine. Ona pokušava biti sukladna, što više, mnogolikosti svijeta, različitosti među ljudima, njihovim sudbinama. Ona zna da načelo identiteta ne vrijedi u apsolutnom smislu. Književna proza ne pretpostavlja čovjeka, već uvijek tog čovjeka. Književna proza ima hronotop, ograničen okvir. Ne želi reći o cijeloj stvarnosti. Takva skromnost daje joj još jednu prednost spram metafizike.

            Književna riječ je rijetka riječ koja uspijeva pratiti kretanje. Književna fikcija je elastična. Književna proza vjeruje u sličnost. Priča jeste tu, sa svojim junacima, sa njihovim situacijama, sa motivacijama njihovih činova i mišljenja, međutim priča je samo kostur. Tek naše tumačenje znači lijepljenje mesa po tom kosturu, ubrizgavanje krvi, davanje života toj priči. Razumije se, kostur je tu, i on sugeriše – logikom žanra, svojom unutranjom logikom – kojim redoslijedom treba popuniti praznine: ne bilo kako! Tumač priču prelama u svoju stvarnost. Metodom poređenja. Dakle, ne poistovjećuje sebe ili bilo kojeg drugog čovjeka sa bilo kojim od književnih junaka. Ali poredi: uviđa sličnosti i razlike. Između samih junaka, a onda i između junaka i ljudi koje poznaje. Tako spoznaje svoju stvarnost. Ne mora nešto proživjeti da bi znao šta može predstavljati, kako će završiti. Sabire iskustvo, kao da proživljava još koji život. Taj proces tumačenja neopisiv je: svako ima svoje asocijacije i analogije: neko podari kosturu apolonsko tijelo, a nečije tumačenje liči na sipljivog starca. Neko pak samo izlomi kostur, i usmrćuje roman. Uskraćuje sebi živog sugovornika, njegovo iskustvo.

            Priča transcendira vrijeme, ne zbog nekakvih čudesa, već zato što je fikcija, što je elastična, što je ograničena, što ostavlja prostor za tumačenje. Za analogije. Pisac Dange nije mogao znati za staljinizam, ali njegova proza otvara mogućnosti čitanja poslije kojih ćemo reći: kao da je znao. I on kao da govori o našoj stvarnosti, jer mi poredimo njegove likove sa živim ljudima oko nas. Ne poistovjećujemo: da to činimo, onda bismo tvrdili da živimo u dobu staljinizma. Tražimo slično i različito, slične ljude i situacije: fikcionalnost daje djelima gipkost koja je jedini način da riječ živi i u budućnosti. Proza nije data, već traži, ona traži tumačenje, moli za analogiju. To je ta općost što u sebe uključuje pojedinačno: autor i čitalac, podjednako, stvaraju i opće i uključuju u njega posebno: tumačenje može oživjeti djelo na nezamisliv način. Naći slično i različito znači spoznati. Rasvijeliti jedno kroz drugo. Postoje različiti stepeni sličnosti, kao što postoje proste i složene metafore. Znati čitati prozu, znači imati pjesničko čulo: napraviti metaforu. (Uzgred, treba razlikovati pjesničku, lirsku, metaforu i njezine estetičke motive, i metaforu o kojoj mi govorimo u kontekstu tumačenja priče i stvarnosti, dakle, hermeneutsku metaforu, koja naprije poredi ljude, njihove riječi i činjenja.)

            Šta prema tome ostaje?

            Živjeti i porediti!

            To nam preostaje. Ne samo u čitanju i pisanju književnih djela, već u mišljenju i govorenju uopće uzev. Jer, da živimo, to nam predstoji. Da govorimo i mislimo, to ostaje. Jedna riječ već je poređenje, a može biti i čin. Čin može biti pogrešan, zbog jedne riječi, zbog pojma koji se zaboravlja. Ostaje nam da činimo, da preobražavamo, susljedno našim pojmovima: da živimo i da pravimo pojmove. Da pravimo metafore. Ostaje nam da poredimo, iako znamo da su poređenja neiscrpiva. Iako su fikcija: ostaje nam mašta i stvarnost, da ih poredimo. Da ne prestajemo porediti, dok možemo. Ostaje nam da poredimo sebe sa sobom, sa drugima, druge sa sobom. Ostaje nam da poredimo, jer poslije svake metafore svijet nam je razumljiviji, bliži. Preostaje nam da poredimo, jer ćemo tako najmanje griješiti. Da tumačimo, to nam predstoji, da poredimo mišljenja i rečenice, život i stvarnost, da poredimo živote i stvarnosti. Ostaje nam da postajemo, sve do smrti. Ostaje nam da poredimo sve do tada, kada nam poređenje više neće trebati. Do tada nam poređenje treba. Možda će nam to pomoći.