VIJEK je još uvijek mlad i nevin, kao dijete; dvanaestogodišnjak. Odahnuli smo – živovaćemo u sretnim i gorkim danima sitnog besmisla i razonode, koliko se bude dalo! Nikad više nismo težili opuštenosti kao danas. Sve se uhodalo, i srce naše umjetnosti kuca tim ritmom, smireno: jer sve se zna – sve je jasno. Umjetnost teži relaksirati čitatelja; čuvamo se tahikardije. – Književnost zato poseže za običnim registrima koji će biti razumljivi i analfabeti kada mu budu čitali. Umjetnost imitira oskudnost vaših životnih stilova; stil je to ustvari po mjeri vaših života, to je taj mir. Ona neće da nas zamara – jer mi čitamo samo poslije posla. Književnost ređa već viđeno i potvrđuje ono što je i nama samim dobro poznato; ona želi da čitalac klima glavom zadovoljno ležeći na sofi – da se smije, da se smiješi.

No sve su to blagodatne olakotnosti, mislim na taj minimum utjehe i reda. Blaga književnost je priviđenje i hipnoza, ona zamjenjuje stvari koje se ne mogu zamijeniti ničim. Ona je samu sebe uzela zaozbiljno, u toj lakoći svijeta. Književnosti više niko ne vjeruje: sve što se predočava – sve je to jedna opsjena, sve je hiperrealnost! I najstrašnija i najsurovija zbivanja o kojima muca naša književnost se čine kao laž, kao nedostojna fikcija. Ljepota koju osjećamo se rađa od stvarnih životnih potresa, proživljenih nemira u mračnom i ogromnom ludilu života; trebalo bi to iskoristiti. Blaga umjetnost ih prokockava svojim ritmom; ona ih ne zna prenaglasiti da bi nas udarili u utrobu. Postali ste tako imuni na patnju i zlo; na strast.

Umilnost koju osjećamo u dodiru sa svijetom: je li to tačan osjećaj svijeta? Taj red koji je uspostavljen u tkivu građanskog života, to opušteno pretrajavanje – je li to taj život; je li to taj svijet koji nas okružuje? Želimo književnost koja nas neće uznemiravati. Ona nam ne kvari miran život, i mi smo onda zadovoljni. Književnost koja se podredila opštem ritmu; koja prikazuje našu tihu intimu, skladno. Ona želi da ostanete ravnodušni; i najvehementnija i najbolnija događanja serviraće nam razblažene u lakim registrima koje razumijemo; jer valja nekako progutati taj olovni prah, zar ne?

Vijek je još uvijek mlad, dvanaestogodišnji. On je nasljedovao testament koji mu je prvog dana njegova rođenja dospio u ruke; on bi morao znati šta je sve ispisao njegov prethodnik, mračni sjedobradi stogodišnjak. Njemu je još u kolijevci stotinu puta to sve pročitano; kako se odmotavaju užasi. On je morao ući u svoj svjesni život s tim znanjem; njegovo djetinjstvo je bilo protkano mrakom zbog zavještanja u kojemu je pisalo sve. A šta smo dobili; olakotnost, razonodu. Intimu, tihu i sitnu sreću. Književnost intime! Sveopštu razumljivost i prijemčivost, u ime iluzornog ozdravljenja.

Neka nam neko pokaže šta je još ostalo od života! Trebalo bi nadomjestiti te pustinje vremena koje su se razotkrile nakon što smo ostali bez rada; smislili smo zabavu, i sve otjelotvorili na njenu sliku i priliku. Hoćemo li ponovo govoriti o razorenjima, o tome kako su ljudi poslani u čađ i pepeo; o onih stotinu i trideset hiljada ljudi što su u sekundi prevedeni s onu stranu života. Cijelo umiranje je postalo samo jedna funkcija aparata; nezgodno dejstvo jednog dugmeta! Hoće li nam se jednom otvoriti put bezbolnog usmrćenja? Čiji to glas dopire iz godine 1938? To je onaj što je bijavši desetljećima u kolimskom ledu zaboravio ime sopstvene žene; čovjek-sirovina.

Dvadeseti vijek; to je bilo, pa to je ostalo iza nas, ne želimo se vraćati; nećemo se više nikada opterećivati. Ništa se od toga ne događa danas? Začepimo uši; napravićemo i od toga dvadesetog vijeka zanimljivost, ako bude trebalo! Kao što smo i od ovog stoljeća. Posložićemo ga u turističku rutu. – Razonoda je ono što vas čeka, ona je ta blagodat. Ona vas totalno razoružava i vi joj se prepuštate, njenoj impresivnoj snazi. Užasi i nemiri; lakoća i narkoza, intima; dobro, tu smo.

Interesuje me samo mračna ljepota koja bode kao zaražena injekcija ravno u ganglije. Šta je ljepota danas ako nije taj živčani nemir, to neurastenično zanovijetanje? Taj mrak naših čula – kao ekstaza u nemoći; kao zanos razvaljenim svijetom. To uzdizanje kinjene i mučene duše iznad pakla, kao da ništa drugo nije preostalo! Ništa od toga ne smije biti izraženo izravno; napiše li se sve to kao što se govori – ako se sve to samo prikaže – čitav će jedan svijet pasti u ruševine, a to mutno nebo će se srušiti na naše glave. To mutno olujno nebo historije koje desetljećima pritišće naše duše! Trebalo bi više jednom pripovijedati s pomirenošću i trijumfom u nesreći. Sa zanosnim odobravanjem zla i patnje!

Rastragana košmarna stvarnost zaklapa će se sama od sebe u arhitektoniku umjetničkog djela. Komponovana kao harmonična tvorevina, po zakonima koji su rezultat plana, unaprijed smišljenog. Ta patnja i zlo, ti fragmenti užasa, ti besmisleno raskidani prizori, uređeni su kao krepuskularna slika, s izvajanim mrakom kao ljepotom, i protičućim vremenom kao zastrašujućom muzikom. Savršena ravnoteža okuplja te krhotine raskasapljenog svijeta, u život, u ritmu talasa pred veličanstvenim hramom tame na brdu. Spajanje patnje i nesreće, zla; i neponovljive zvonkosti umjetničkog uobličenja!

Trebate oduzeti stoljeću nevinost! Nulte godine su prošle. Svojim sumračnim svanućem vijek je otkrio čovjeka ucrtanog u nepreglednom obzoru patnje i zla. Od najranijeg djetinjstva je slušao kako mu se čita iz mračnog zavještanja! Otkud opet ta zavodljiva relaksirajuća muzika kraja vremena? Otkud u književnosti to zadovoljstvo intimom, sićušnom tugom, melankolijom? Tim bezazlenim svođenjem svijeta i osjećanja? Sve je samo zabava; prosto cooliranje. Danas kada iracionalizam trijumfuje kao pravilo; a mi i ne znamo da nam nije jasno šta činimo kad nešto radimo. Je li racionalno ne pitati se šta uopšte radimo? Postali smo svemoćni poput bogova: možemo sve razoriti! A plešemo valcer opuštenosti, jer ne znamo koliko ljudi možemo ubiti samo jednim potezom. Kako se može ustanoviti gdje ide naša riječ? Možemo ubijati nevidljivo: razarati milione slika i prilika. Dobra su bila vremena kad smo zlo mogli progoniti; makar smo znali gdje je. Đavo se naselio drugdje, a mi i ne znamo gdje.

Poznajem i sto i hiljadu literarnih načina u prenaglašavanju tog zla. Valjalo bi sve spojiti u harmoniji velikog stila; valjalo bi ga pojačati kako bi se ono multipliciralo, uzdiglo poput oluje. Bilo bi dobro pokazati kako je sve moguće ostvarenje zla i nesreće. Bio bi to zahtjev za jedinstvom i odbijanje neotklonjivog svijeta; jer ni to djelo ne bi moglo bez zbiljskog. Nad tim zatvorenim zlom čovjek bi mogao vladati i spoznavati; pisac bi tako odbio taj svijet ne pristajući bježati iz njega. Život je košmar, i mi ne znamo u kojim sve ponorima spava zlo, kako i kada donosi patnju, ali taj život upodobljen u ritmu velikog stila – ti krici raskidanog svijeta uharmonjeni u melodiju književne konstrukcije: zlo će tako potrajati do kraja života, produženo i neprekidno, kao da je jedini smisao; nama će ono možda biti tako jasnije. Ono je doista dominanta našeg svijeta. Umjetnička konstrukcija može ukinuti slučajnost koja sluđuje; mi ćemo odobravati to zlo i nesreću. – Oni su stvoreni u književnom svijetu našom Željom – koja odgovara najdubljem našem Ja; mi bismo u umjetničkoj konstrukciji podržali razviće tog zla i patnje: neka dođu, oni uvijek dolaze! Širili bismo ruke pred ništavilom, i otud bi dolazila naša snaga! Camus je govorio da bi se trebalo susretnuti s tom noći, ali neka to bude noć polarna, noć duha! Ne treba: mi kažemo – neka ta noć bude što je moguće mračnija: treba se umjeti predati tom mraku, prožeti se njim; treba sići u to mračno srce obavijeno mrakovima i mraketinjama, i mrakovati u tim zamračenim mračilima! Valjalo bi napraviti harmoniju, istkati himnu od te nemoći čovjekove koja traje pola stoljeća: prenaglasiti je, otpisati svaku nadu, produbiti zabrinutost, naslutiti nesreću do prizvanja. Uraditi više nešto s njom: protiv spokojstva, protiv negližejstva! Toržestveno uharmoniti fragmente užasa! Možda će jednom iz tog defetizma vaskrsnuti majestetična umjetnička konstrukcija!

Vratimo se, molim vas, šezdesetak godina unazad, ponovo do Camusa – tog očajnika koji je među prvima osjetio da neke stvari zanavijek izmiču iz čovjekove ruke. Camus piše o tom susretanju sa surovošću smrti, oči u oči, o tom fizičkom strahu životinje koja voli sunce. O toj ljubomori na život koji će se nastaviti i nakon smrti odakle potiče sav užas pred umiranjem. Je li čudno što je upravo on napravio tu sintezu blaženstva i nezadovoljstva, na pragu jednog vremena u kojem će se raspršiti sve nade. On je napisao: nema ljubavi prema životu bez očajavanja zbog života! Nama se danas to blaženstvo čini iluzornim, a jedino je očajanje izvjesno; ostaje samo sumrak – kao da je camusovsko sunce potonulo. Bilo bi dobro u književnom djelu pokazati taj prošavši svijetli dan života u svoj punini; samo iz razloga da trijumfujemo u nadmoćnosti u onom momentu kada ga mrak počne zatrpavati nemilosrdno, najednom: nije li to tako u stvarnosti, nismo li to dovoljno puta gledali u životu!?  Ne postoji nikakav život, nikakva ljubav! Čekamo mrak noći da ispjevamo svoju poemu! Mi ćemo opjevati samo to očajanje, uzdignuti ga na pijadestal.

Zlo i patnja moraju trajati: i to je dobro. Nećemo upoznati ništa ako ne dočekamo smrt raširenih ruku. Valja nam prizvati smrt: treba napraviti poemu u njenu slavu. Smrt je smisao života, ona je lijepa; umjesto da je prevladamo, treba je zavoljeti, ne samo prihvatiti. To je možda naslućivao Broch prije više od pola stoljeća – kad je život svog Vergilija prikazao kao umiranje. Trebalo bi čeznuti da će u se u ritmu snovne poeme, kao Vergiliju, ukazati pra-slika svih slika u trenutku umiranja; da se to brujanje riječi uklopi u početak kao novo buđenje.

U to ime treba pripustiti zlo u literaturu; i postati pobornik zla i nesreće. Utjeha je smiješna, treba prizvati strah i surovost. Unijeti u djelo svu mržnju, svu tegobu. Spojiti sve elemente strukture, tjeskobno i grčevito, s uzdanjem u mračnu epifaniju, u otkrivanje tajne realnosti, u pridolazak kobne tišine: to svođenje u sklad sa mrtvačkim sjajem. Vjerovatno ćemo tada cijeli život gledati sa tog stanovišta smrti, kao da nas je prerani moment već sledio, u skladnoj konstrukciji u kojoj će se sve odmotati kao ustrajni put prema raspadanju. Putovanje nakraj noći! Gledaćemo u tom književnom svijetu kako stradaju junaci u tragičnom životu, a pri tom se smijati i uživati u nemilosrdnom i britkom iskazu, uprkos dubokom razumijevanju, uprkos potresenosti! Prolazićemo tim mučilištem kroz smijeh i gađenje, s estetskim uživanjem. To prožimanje tjeskobnim životom valjalo bi provesti u ime što sugestivnije umjetničke konstrukcije. Pisac bi trebao biti kao mračni prorok koji dolazi s kraja grada i prilazi ravnodušnim unoseći im se u lice; jednom ćete se sigurno raspasti;  ako se ne raspadnete sami, onda će vam rat raskidati tijelo! Stvarnost je nedovoljna – treba je prenaglasiti i uzdići zlu kob. Recimo to kratko i jasno: nesreća je uvijek lijepa, sve nesrećno je lijepo, čak je nesrećno jedino lijepo! Bilo bi dobro da se rodi književnost dva puta surovija nego što je život bio nemilosrdan prema ljudima. To poluvjekovno rasulo i klonulost mora da su zaslužili jednu ljepotu!

To mračnjaštvo – to prizivanje nesreće nije nikakav hir! To je samo normalna estetička reakcija; prenaglasiti i produbiti, orkestrirati dimenziju jednog svijeta. Odobriti, prihvatiti postojeće zlo i nesreću. Složiti se sa svime! To prelamanje stega dobra nije puko razvaljivanje obruča onog ćiftinskog bureta iz građanskog društva 19. vijeka; historija je davno slomila i razlupala to bure. Ona je zlo zauvijek oslobodila i postvarila, ono nezajažljivo piruje svuda oko nas. Zar smo već zaboravili? Dvadeseti vijek! Pamtimo li onu Šalamovljevu veliku ravnodušnosti, kada su ljudi, podvrgnuti mučenjima, izgubili svako sebeljublje i ponos, a ljubomora i strast – ti camusovski sentimenti – činili su se kao neovozemaljski. Ti ljudi su shvatili da smrt nije ništa gora od života i nisu se bojali ni jednog ni drugog. Njihova se nesreća nije mogla podijeliti s prijateljima; to nije bila svakodnevna tuga naših građana. Sjećam se i onih Babeljevih i Crnjanskijevih galicijskih polja, razlupanih čela! I ugušene dojenčadi u furgonima, nadutih trbuha i glava, i njihovih majki koje se odriču te svoje mrtve izgažena djece u Aušvicu, kod Borovskog. Sve su to stvarne slike koje vam je zavještala književnost dvadesetog vijeka. Zlo i nesreću, koje valja sada evo podržati u cjelini jedne književne konstrukcije. – Mi ništa od toga nismo isisali iz prsta! Ovaj vijek je svanuo sumračno, i to bismo trebali makar prihvatiti.

Ta estetika bi mogla biti rođena u mraku bijesa, u kratkom bljesku mudrosti. Mjera te žeđi za zlom i nesrećom u okviru jedne književne konstrukcije – može biti i pokazatelj mudrosti. To zlo, to podržavanje Zla – ustvari jeste dobro u samoživosti; čista grčevitost, kao crni humor; nešto i jače i šire od ironije. Kočoperenje ega, preziranje bespomoćnosti; samorazaranje kao nenadmašni narcizam. Cijela konstrukcija trebala bi biti podređena cjelovitom ostvarenju zla, njegova trijumfa; nedostižnom pesimizmu kao krajnjem smislu. Moral bi se trebao okoristiti onim što ga osporava; i Mersault čini zlo zato što osjeća nemoć dobra. Bilo bi dobro u svakom trenutku naglašavati trijumf smrti. Platonov nije govorio direktno o iznevjerenju nade nakon dolaska socijalizma, o ništavilu; on taj socijalizam u svojim romanima ostvaruje do kraja: on samo prenaglašava to ništa! On je zlo i besmisao izvodi skladno, u koherenciji. Djevojčica Nastja koja je posvetila svoj život kopanju jame da bi bila sagrađena kula socijalizma, na kraju umire: i jedino ona biva pokopana u jami! To je kraj romana. Komunizam je bio dječiji čin, a Nastje nema! On i jezički prenaglašava nakaradu socijalističkog žargona vodeći ga semantički u slijepe ulice. Zahar Pavlovič umire u svojoj fascinaciji mašinama, a njegov posinak nakon lutanja Revolucijom kreće u susret mrtvom ocu. To je jedna negacija svijetlog etičkog ideala, smještena u samo srce etičkog imperativa; u centru estetičke konstrukcije nalazi se Ja koje stvara zakon. Da nismo jednom željeli dobro, zlo bi nam bilo nezanimljivo, kao svakodnevnica. To nije humana umjetnost. To je trijumf života, vatromet strasti i stila! Mračni vatromet! Ništavilo je sve, i u takvom okružju treba obrnuti nadrealističku intenciju: treba živjeti tako da se izgubi cijeli život. Nemojmo biti naivni: dobiti ga ne možemo! Nadrealistička opklada je razriješena. Camus i Breton su još uvijek osjećali toplinu sunca koje je potonulo, i nadali se.

Bilo bi dobro upoznati Becketovu otkrovenje iz one aprilske dablinske noći 1946., kada mu se buduće djelo otkrilo kao izvrnuta rukavica, kao mračno otkriće skrivenog, kao negativna misao; ta misao je kasnije izvrnula, obrnula, poremetila, sumnjala, prodirala, ništila cijeli život. Cijela život načinila prazninom! Becket je uništio književnu konstrukciju: tako je to moralo biti; jer je sam život bio razoren, svijet se ukazao svojim odsustvom. Trebalo bi imati na umu ovu negaciju prigodom podizanja estetičke konstrukcije; Becketova sjen bi morala biti zabilježena na tom negativu.

Riječ će se već prilagoditi da izrazi tu negativnost, pa makar svirali i u ljušture. Izvrnućemo gramatiku kao rukavicu, u ime spasenja harmonije. To ipak neće biti puko zavijanje vukova. Tretiraćemo sebe kao one koji ne mogu izmaknuti toj nesreći, kao one koji je zazivaju; daćemo sebe u jednoj transponovanoj formi. – Kao da smo bilo koji čovjek, svaki čovjek, u drugom licu, u trećem licu, u množini ako treba; onda ćemo opet vratiti u prvo lice – i predočiti da je to samo naša nesreća, da se ne može ni zamijeniti ničim, da nas niko ne može odmijeniti u njoj. Sva gadost, svo zlo, svo blato postojanja – bačeni jednom nasumično u vjetar prošlog vijeka – trebali bi se vratiti sada s dubljim i zlokobnijim zvukom i jačim značenjem. Da se dogodi saznanje nesreće i zla. Smrt pojedinca, naša smrt trebalo bi poslužiti samo kao motiv za jednu veličanstveniju strukturu koja ne ostavlja nikakvog izlaza.

Ništa od toga neće biti poćudno za naše projektante novog nedužnog čovječanstva: podobni su pisci koji vjeruju u napredak i dobrotu. Ništa se više značajno ne može uraditi ni dogoditi: let's have fun! Menadžeri vole angažovanike koji ustrajno rade popravljajući kule zla; one koji im ostavljaju utjehu. One koji daju svoj prilog u stabilizaciji njihovog svijeta. Takva je gotovo cijela naša tradicija. –

Treba se samo sjetiti onih naših narodonosnih pripovjedača s početka prošlog vijeka: oni su govorili i sačinjavali priče u punoj dobroti bivanja; treba se sjetiti Andrićeve vjere u umjetnost, u red i mjeru, ili onog Selimovićevog zaslađenog smisla u ljubavi, ili Dizdarevog Dobrog-Radojice-Bijelića-koji-se-vavijek-radovao, ili nevoljnih vojna. Ili Kišove svijetle vjere u etičku odanost i dosljednost koju potvrđuju njegovi likovi. Pa sve do današnje postmodernističke vjere u dobrotu pripovijedanja, u pomirenje antagonizama; sve do angažovanog oslanjanja na prosvjetiteljstvo, na liječenje knjigama. Podsjetimo se melanholije i lamentacije nad historijskim usudom čovjeka u našoj književnosti; naše bolećive poezije. Trebalo bi iznova proći tom tradicijom. Sve je to jedna anđeoska tradicija. A i najveći religionik bi danas morao u svoj svijet pripustiti đavola – ako ga uspije naći – ako bude toliko mudar da ga izvabi – ako ga vrag uopšte blagoslovi svojim ukazanjem – odživjeti s njim jedan period, ukoliko ne želi ispasti smiješan, kao svijetla tačka u tmini sveprisutnog zla. Sveprisutnog kao stvarnost. – Morao bi to zlo propustiti kroz sebe, spoznati ga, što želimo i našoj estetici.

Opsjednutost smrću, halucinacija i apokalipsa, mjesečarstvo i krv, zlo i patnja – sve su to sablazni za štovaoca hedonističkog svijeta potrošnje i razonode. Bilo bi korisno u njihovu čast stvoriti djelo kao otvorenu ranu: s gnojem očaja, gnjeva, rugobe. Kao Selin; prenaglasiti jedno stanje rata i u doba mira, kao košmar iz kojeg nema buđenja. Trebalo bi spasiti tu historijsku oluju koja se digla nad Dvadesetim vijekom; tako odati počast tim strahovitim zbivanjima. Ne bi bilo nekorisno pojačati svo zlo koje je književnost stvorila. Uraditi sve da izgledaju smiješni angažovanici i trudbenici koji na poprištu društva svakodnevno savladavaju nabujalo zlo, u ime moralizatorstva! Šalamov je uobičavao najveće užase redati mirno i hladnokrvno u preciznom i ujednačenom ritmu svog registra; radili smo satima, gladni, neki su se od iznurenosti pobili oko lopate, jedan je sebi odsjekao ruku, a navečer je Feđka sjedio i pisao majci da živi dobro i da je obučen sezonski. Jov plače, viče, preklinje; Šalamov uredno pobrojava užase, flegmatično. Taj Šalamovljev očaj blista tek u posljednjim komentarima, u ironiji i crnom humoru, u ustrajnom jednoličnom redanju zla do prenaglašavanja, do zatvaranja kruga, do pomirenosti sa smrću; osuda nikada nije očita, ona je izvan tog kruga. Onaj koji je silazio u posljednji krug logorologije zna da je svaka nada smiješna, da utjehe nema, da se svijet ne može popraviti; on zna koliko je proimućstvo u patnji, u pomirenju sa zlom. Hoće li se ta žestoka energija bola koja tinja iza tih hladnokrvnih redaka ikada igdje ponovo udomiti, trijumfujući cjelovito; hoće li se ikada te blistavi sentimenti očaja uliti u strasno izgaranje nad lomačom zla, u širini života, u novoj i neviđenoj stilskoj orkestraciji, koliko je to moguće.

Ostaje stilsko pletenje kao posljednji oslonac, kao paučina. Ono omogućuje da gledamo nesreću i patnju kao preimućstvo; ona je jedini prostor gdje se možemo pomiriti sa zlom. Majstorstvo stila mora postojati, uprkos svijetu u kome jedna riječ može izazvati posljedice koje ne možemo ni naslutiti. Mi se moramo pouzdati da znamo šta radimo u tekstu, to je naše; otud taj tekst ne smije biti prijemčiv mnogima, samo onima koji znaju šta s tim kasnije raditi. Taj tekst jeste neka vrsta zavještanja probranima, i zamka nedostojnim, onim koji ne znaju čitati. Ta dvadesetovjekovna žestoka provala patnje i bola – to je najveći izazov pred književnošću ikada; samo pravi stil zna dozirati taj bol, prelamajući ga u ironičnim otklonima. Pravi stil bi morao znati i šta će sa nabujalom nesrećom; kako je se riješiti. Stil će tu bijedu i patnju jednom harmonično uzdići do božanske ekstaze nad raskrhotinjenim svijetom, izrezanim i zaoštrenim kao razvaljeni grad; taj bi nam svijet mogao postati drag i lijep! Mogli bismo jednom nad njim pasti u zanos. Pisanje će se otkriti kao skupljanje svog papilarnog ludila odživljenih dana u jedan smislen tumefakt kao grumen spokoja pod grlom. Možda bismo jednom mogli dobiti snagu od neke srušene četvrti! Jednom ćemo se nadahnuti ljepotom crvenih tačkica na ćeliji raka. To bi bila nova književnost!

Mi zauzvrat imamo danas književnost intime. Blagu književnost. Darovani smo arhivarima sićušnih tuga i ljubavi. Popravljačima svijeta koji se hvataju u koštac s problemčićima koji vrebaju našu gospodu i frajlice. Piscima koji dobronamjerno mašu glavom nad njihovim sitnim nepodopštinama; ta, izgleda da su iznevjerili supružnika – ili nisu nekome htjeli pomoći. Nisu zadovoljni kako su rasporedili vrijeme, ili kućne poslove. Zapostavljeni su u braku! Nisu ih opet poveli na izlet; izmiče im komunikacija s voljenim! Široko smo obdareni kroničarima svakodnevlja, po mjeri sveopšte nadarenosti, pisarima tihog života naših građana. Njihovih tihih patnji i ganutljivih razgaljenja. Njihovih pregnuća da budu bolji. Da vole više i bolje; da žive ljepše i sadržajnije.

Sviđa mi se samo književnost tmine, zato što zna da ta ljubav u romantičnom smislu, kao i u smislu sublimnom i integralnom, nesvodljivom, u obimu velikom i malom, pogotovo u braku, ali i uopšte – zato što zna da ta ljubav, kao takva, ustvari i ne postoji. Blagost ljubavi izračena iz naše najnovije književnosti intime – možda tješi današnjeg građanina. To je njegova intima, to ostavljamo njemu – neka bude zadovoljan i sretan; a naša je tmina. Kao književnost žestokog oblika zla i nesreće.

Mi znamo da smo tako bliži životu i svijetu. Tek mrak i smrt potvrđuju taj život; ostavljamo one očajnike pune nade koji pate zato što im život izmiče, zato što gube ljubav, one koji još uvijek misle da je još trebaju loviti, bježeći od tmina; dragi su nam, simpatični: zato što su bili dovoljno umišljeni da zahtijevaju sreću! Ko im je rekao da moraju biti sretni? Oni još uvijek vole sunce. Ono je potonulo.

Razumijem Majakovskog kad bolno svodi svoj neizbježni bilans: „Ja svoje zemaljsko nisam proživio, na zemlji nisam svoje odvolio“. Jasno mi je šta govori: da može četiri puta ostariti i četiri se puta podmladiti, ali to će biti samo četiri puta veća muka i užas pred ljudskom glupošću, pred zlom i patnjom svijeta. Shvatam onaj Camusov očaj kada piše o okrutnosti zemlje na kojoj ljubavnici gdjekad umiru razdvojeni, a uvijek se odvojeni rađaju, na zemlji na kojoj potpuno posjedovanje nekog bića, apsolutno zajedništvo za vrijeme čitavog života, zapravo i nije moguće. To je sve uredu; oni su posumnjali u ljubav, naslutili u praskozorje jedne mračne epohe da će ona uskoro ostati potrgana. Ali oni još uvijek vjeruju u njeno ostvarenje, oni je zahtijevaju. Nisu oni mogli biti spokojni, kao što sada to može biti mi.

Mi ne želimo biti naivni; trebalo bi se radovati zato što ne postoji ljubav. Neka taj ushit postane dominantno književno osjećanje! Biće lakše prigrliti čisti i goli očaj! Nama ide na ruku što se ne može odvoljeti zemaljsko, i što je zemlja toliko okrutna prema ljubavnicima; mi ćemo to podržati, s radošću prihvatiti, jer bi se iz toga mogao roditi veličajan stil, novi sentimenti! Drag mi je onaj Šalamovljev logoraš podvrgavan mučenjima, koji je ledu kolimskog pakla zaboravio ime svoje supruge; on je iskren, u takvom smo vremenu živjeli. On je moj bližnji. Hiljade zatočenja i rastanaka širom svijeta u jednoj mračnoj epohi; milijardu oskvrnuća ljubavi! Zar to nije bilo dovoljno da posumnjamo u nju? To je bilo jedno vrijeme u kojem nije bilo pametno učiti napamet ni ljubavne pjesme, da ne bi zlokobno propjevale iz nas kad budemo došli na mučenje. Ta utroba koja je trebala drhtati pri jednom stezanju ženskog tijela, zadržavajući se pri onom čudesnom užitku kad se nebesa spuštaju na more – ta utroba je u međuvremenu rasporena, ona je ispala ravno u ruke unesrećenom, užasnuto. Mi smo to sve gledali; u literaturi ili stvarnosti, svejedno.

Zašto bi se to ticalo naših građana? Oni to nisu preživjeli; a i ako su vidjeli – trebalo bi to sve što prije zaboraviti. Šta oni danas imaju s dvadesetim vijekom, i dovraga s tom svom krvlju!? Sve je to iza njih; ne žele se opterećivati. Oni su nedužni. Oni žive u vijeku blagosti i razonode, bezazleno.

Oni ne znaju da žive u jednom društvu u kojem tako lako usvajaju pokrete – u kojima ne moraju uložiti nikakav napor da bi se konformirali: to ide lako. Hiljade ustanova i milion proizvoda unaprijed im je isporučilo notni zapis po kojem će cvrkutati o životu i ljubavi; propisano im je kako će se smijati, hodati, govoriti, misliti. Sve je to suviše ugodno da bi bilo spoznato: oni misle da su svojevoljno u toj pomami, to im nije niko naredio. A i ne znaju da to neko drugi voli i miluje suprugu njihovim rukama! Oni su porobljeni i u sopstvenom krevetu. Govoreći o slobodi: oni samo reprodukuju tuđe riječi! Oni žele da sve bude otvoreno i transparentno, oni nemaju šta kriti, oni vole indiskrecije. Kakva je to originalnost, kakav raskoš formi u doživljavanju života! To je jedna struktura osjećanja koja ne zna ništa o pravoj imaginaciji. Majstorstvo u satvaranju životnih formi, u osjećanju svijeta, ostalo je ovoj osjećajnosti nedohvatno! To se vidi. Oni ne postoje kao ljudi, budući bez stila i senzibiliteta. Trebalo bi u to ime samo pogledati kako njihova književnost predočava seksualni akt: to je jedan reportažni snimak, kao da gledamo pornić. To je vrhunac njihove imaginacije. Oni mogu pisati tako izravno jer su lišeni seksualnih predrasuda; mi znamo da je sve to stil reklame, da je to dogmatizam reportaže, da je to komercijalna činjenica, zabava i razonoda; poredak ih je uvjerio da je taj lukrativni prosede vrhunac estetskog umijeća, posljedna uzdanica u prosvjećenje našeg društva. Dok oni poslože te svoje porno sličice, dok eksklamiraju liberalne stavove i antipatrijahalne proteste – čitav će jedan mračni kosmos seksa pasti u prah, a rosa sa uzbuđenja će nepovratno ishlapiti. To kašnjenje za životom naši građani ničim neće moći nadoknaditi, a te slijepe mrlje osjećaja se ni suzama neće moći oplakati. Slijepilo i gluhoću senzibiliteta imaju zahvaliti stilu naše feminističke književnosti; to je ono što oni cijene i vole.

Sve to je razumio i Breton; ljubav koju on predočava u Nadji – zanimljiva je prije svega zato što je neobična: ona se potvrđuje u povijesti neizbježne nesreće i duševnog sloma. Ta ljubav svijetli tajanstvenim sjajem u bezbojnoj gramatici građanskog života. Kasnije će iz tog stvarnog iskustva s Nadjom – iz te napetosti u kojoj se morao hrvati s njenim predosjećanjima, intuicijom, parapsihološkim vizijama, slobodom – s njenim lunatizmom – Breton izumiti jedan koncept lude ljubavi – jedno grčevito shvatanje ljepote koja je slična uzbuđenju izazvanom potresnim udarima; jednu ljubav u kojoj treba dobiti ili izgubiti sve. Breton je shvatio da se valja u osjećajnosti izdići iznad te klasične osjećajnosti; da valja satvoriti nadgramatiku ljubavi, da joj valja promijeniti ritam, u grču jedne nove, praskave, magične lude ljubavi. Ali za to treba imati tijelo.

Vijek će uslijediti, a mi ćemo vidjeti kako će nam tijelo sve češće nedostajati; bićemo zarobljeni u okviru svoga ranjenog i okljašćenog tijela. To je prvi proročki naslutio Arto, i zato zastajem s divljenjem pred njegovom lucidnošću: on je znao da ćemo izgubiti sve, previše loše smo građeni. Samo tijelo bez organa bi donijelo čovjeku slobodu!

Bojim se da je taj užas raskidanog tijela osjetio i Krleža: ipak je on prošao kroz desetke onih krvavih godine. Nešto se moralo promijeniti u velikim osjećanjima. On je znao i za nakaradu građanske ljubavi! On je osjećao sav nesklad, svo izvitoperenje svijeta. Bilo bi dobro pogledati kako je on predstavio ljubav; nadahnuti se time. Ljubavi kod Krleže kao osjećajne fascinacije zapravo i nema. Ko to paradira tim svijetom? Musave, neodgojene, vašarske kurve! Nesrećnice, kriminalne nimfomanke, jeftine metrese prilijepljene uz muške životinje, one koje žive u zabranjenim vezama, koje griješe bludno. Sve te žene, sve te nesrećnice i gimnazijalke, te carice i učiteljice – završavaju od vlastite ruke. Ženski rod je splet nepodesnosti, sumnjive privlačnosti i tjeskobe. Muškarci su polumuškarci, i neurastenici bez pravih poriva spram ženskog svijeta, a žene, one su, naravno, kurve. Svaki kontakt je neugodan, neumjesan – poput ženidbe sa babuskarom koja bi vam mogla biti punica! Krležini likovi slušaju o tome, ili samo sanjaju, kako su prevareni, kako njihova dragana i nije njihova, kako je još nečija, a taj netko uopšte za nju ne mari, jer je i on sam prodaje i preprodaje. Seks je samo pojam probave: ejakulacija i ištrcak. Čemu onda uopšte to bijedno slinjenje postelje? Mislim da bi Krleži danas trebalo suditi stotinu feminističkih kritičarki!

Pretprošlo stoljeće je mislilo da je ljubav sanjarija; ta paraliza pažnje – ta očaranost jednim licem – mora da su donosili čitavo iskričavo more spokojstva: život je, kažu, tada gubio svoju gorčinu, kao da smo pali u mistični zanos! Kad ćemo mi tako ostati hipnotizirani?

Možda će nam ljudska toplota naše književnosti intime donijeti takvo spokojstvo! Ti iznalasci rješenja za naše male svakodnevne more; te nježne utjehe, taj prevazilazak poteškoća. Ili da se vratimo nazad u godinu 1970., da potražimo smisao kod naših klasika; možda kod Selimovića, tog pisca najljepših stranica o ljubavi u našoj književnosti? Šta je to tamo, kakve su to ideje? Jedan povratnik iz rata, neki Ahmet Šabo, cijeli je svoj život ispričao jednoj djevojci, koja se zvala Tijana, znate, i ona je rekla: – Kako su ljudi nemoćni! Njemu je sve postalo jasnije nakon toga! Nisu imali nikoga, ni ona ni on, i navikavali su se jedno na drugo. Uvečer su sjedili u maloj sobi i razgovarali. Ispod je bila pekara, i zimi je im bilo toplo u toj sobi. Kada je taj Ahmet Šabo bio pretučen, Tijana ga je naravno njegovala, kuhala mu trave, mazala ga mehlemom, brinula se oko njega. On je ozdravio, podigao je na ruke, njihao je polako, da je odvoji od svijeta, od straha, od ružnog sjećanja, dok ne ostane sam on, svuda oko nje, unedogled, u nebo, kao more, da je svu prelije nježnošću. To je prava ljubav! Takvu bračnu harmoniju, s naše strane, skromno, želimo svim našim građankama i građanima, svim našim književnicima i književnicama!

Bilo bi se pametno, znači, odvojiti se od svijeta, kažu oni! Učiniti da voljeno biće postane sve oko nas. Povući se u intimu, u sićušni univerzum intimnosti! Naš svijet je u neviđenom kretanju, u jurnjavi koja se ne može uporediti ni sa čim. Krećemo se i kad sjedimo u vlastitoj kući. Svijet je postao nesaglediv i širok; mi se njim možemo kretati – naš čulni događaj biva razvučen kao nikad prije! Možda bi najistinitiji prikaz stvarnosti bio beskrajni snimak prostora koji se nadlijeće avionskom brzinom; kameru bi držao čovjek, iz tog očišta bi bilo zabilježeno sve: bio bi sluđen tom brzinom prolijetanja obilja dole! To su možda prvi osjetili na početku prošlog vijeka ruski avangardisti Babelj i Piljnjak: glavni lik njihovih knjiga je prostor koji se kreće! Svijet je lišen toga „ovdje“ koje se svakog časa ukida; mi želimo savladati i vrijeme, kako bismo što prije došli do tih raznih stvari na nepreglednim stranama. Posjedovanje je zastarjelost! Ko se uopšte može danas koncentrisati na jedno lice? Tu jurnjavu novog svijeta možemo najbolje oslušnuti u ritmu toka svijesti; treba samo poslušati onaj protok rečenice u posljednjem poglavlju Uliksa, ono hitro redanje asocijacija i činjenica u toku svijesti Molly Bloom, koju su proglasili nimfomankom i bludnicom. O čemu to ona misli dok leži u krevetu pored svog muža; o stvarima kroz koje je prošla tog dana, o tome šta je proživjela: o tome kako je vodila ljubav sa svojim ljubavnikom, o tome kako želi nove muškarce s kojima bi mogla svršavati, o tome kako želi pronaći svoju prvu ljubav i ponovo mu se podati, sjećajući se svih komplimenata koje je dobila od muškaraca, zamišljajući kako zavodi muževljevog prijatelja, mladog pjesnika, kojeg bi opčarala od glave do pete, dok se ne onesvijesti pod njom; ona mašta o muškarcu koji će je u prisustvu njenog muža uzeti i podići u zagrljaj. Ova bludnica, dakle, nije izmaštala ništa što joj taj svijet nije sam nije ponudio, ili obećao! Što nije mogla vidjeti; što joj se nije dogodilo. Sve prizore, sva događanja! Ne zaboravimo da ona sve ovo misli u bračnom krevetu. Kako bi to nazvala naša književnost intime: avantura?, poremećaj u komunikaciji?, otuđenje u braku? Ona bi jamačno iznašla već neko rješenje za ovu delikatnu situaciju. Molly Bloom je prosječna dablinska malograđanka s početka stoljeća; vidimo gnušanje na licima naših građanki, osupnutu grimasu – pa ona ne voli svoga muža! One nemaju ovakvih zlih primisli otkako su u braku; one su čedno smirene; ali one odobravaju Molly, potajno.

Džojs nije shvatao tu nevjernost kao bezazlenost ili prednost, ni kao znak zdravlja niti simptom naročite bolesti; on nije ostavio prostora ni za kakvu popravku i spas, ni za kakvo liječenje, ni za kakav uzmak, i u tome je njegova veličina! Kada Džojs piše o nevjernosti – to ima široke konsekvence u prosuđivanju cijelog života; čitavi okviri savremene penelopijade! On konstatuje, dovodi nas pred pojavnost. – On je imao hrabrosti zatvoriti konstrukciju svog romana krešendom novog ritma i žestokog senzibiliteta, čime ne ostavlja nikakvu nadu; on je tok svijesti poantirao riječcom Da, najpozitivnijom riječju jezika, čime se Molly otvara za nepregledni svijet u svoj njegovoj širini! Bez ikakvog obzira spram neke vjernosti! Džojs je bez puno osvrtanja konstatovao: Ne postoji vjernost danas! Ne postoji ljubav! Džojs je i još početkom vijeka, u Dablincima, pokazao kako je u jednom malograđanskom gradu nestala i samilost, i ljubav, i dobrota, i vjernost! To su smiješne stvari. U Izgnanicima će pokazati kako se ne može uspostaviti iskren odnos; iskren odnos među ljudima koji su najuže povezani među sobom. Sva ta velika osjećanja kasnije će se raspasti u logoraškom paklu. Protagoniste najljepše ljubavne priče našeg vremena – Majstora i Margaritu – da bi se ostvarili jedno pored drugog, u ljubavi – van ovog svijeta morao je odnijeti sam vrag!

Naša angažovana književnost često njeguje i hipi i bitničku osjećajnost; opijati, alkohol pred besmislenim svijetom: oni žele uzeti odmor od besmisla, oni mu protestno okreću leđa, i seks je u službi tog prevladavanja besmisla kao sveprisustva. To što oni samo prikazuju takav svijet, znate, i nije besmislena rabota, oni tako umiču besmislu; zašto? – Pa zato jer oni promoviraju slobodu bez presedana; tajna sreće i mira jeste u odvajanju seksa od ljubavi, kažu. Tako se živi mirnije i više se uživa; ta narkoza hipika jednaka je spokojstvu askete koji voli platonskom ljubavlju. Obojica odlaze navečer u krevet – hipik svaku noć s drugim – asketa uvijek sam – i ustaju iz kreveta spokojni kao da se ništa nije dogodilo; tako oni pobjeđuju besmisao i patnju. To je taj protest – i to je angažman pred besmislenom stvarnošću; senzibilitet i stil poravnati kao najdosadniji period života. Ta naša hipi-angažovana književnost – prikazujući je tako izravno, uz minimalne intervencije – prigrljuje neotklonjivu stvarnost, svodeći je na nekoliko uhodanih pokreta. Taj svijet u kojem su ostvarene futurističke vizije budućnosti o čovječanstvu koje će se riješiti ljubavi, osloboditi se tog osjećaja, svodeći ga na tjelesnu funkciju kao jesti i piti – naša alternativna književnost najprizemnije prihvata i odobrava, jer nema druge ideje nego ga prikazati izravno – realistički ga podražavajući, reportažnim stilom. Ta stvarnost u našoj najnovijoj književnosti trijumfuje cjelovito, hladnokrvno. – Sve futurističke krilatice bačene jednom u budućnost kao bumeranzi sada se vraćaju nazad, pogađajući nas današnje koji stojimo okrenuti ka prošlosti ravno u potiljak.

Pomodrjela floskula stvarnosti godinama nakazno strči iz lebdenja riječi, kao jedina ljepota. Pored sve te nakaze naši hipi-angažovanici prolaze ravnodušno kao pored zatravljenih humki; ujednačeni ritam njihovog reportažnog stila dosadno i ubogo tikataka i kad hitaju kroz grozotu stvarnosti i kad šeću umilnim predjelima života. Ta smiješna, kičasta, petparačka opozicija uspostavljena je ravnodušno; od grozote do ljepote – tako se valjda dolazi do katarze; neinventivnost u prikazivanju stvarnosti može jedino i dovesti do te smiješne opozicije. Oni su kao zombiji opijeni tzv. besmislom svijeta i života, i njima više ništa nije važno; oni prolaze u toj narkozi literaturom, i to je jedna iscrpljena književnost. Oni i ne sanjaju kako se tim bagavim stilskim hodom nikada neće približiti živim nemirima u ponorima stvarnosti; oni ne znaju ništa o tome koliko se stilskog ludila skriva u raskopavanju tih prišteva stvarnosti, u tom otvaranju grobova prošlosti! Oni ne naslućuje kako to sve treba izraziti da bi zasijalo svojom tminom. Trebalo bi izumiti onoga koji prolazi kroz sav taj mrak života, žestoko osjećajući koliko su oštri ti ponori koji se otvaraju pod njegovim nogama, kako je užas nepredvidiv, kako lako dolazi; u njegovom potresenom deklamovanju mi bismo možda naslutili šta je stvarno taj bol i šta je patnja danas! Možda bismo konačno osjetili i istoriju naših posljednjih decenija! To će biti jedna književnost koja se kreće brže od života: ona će biti ta koja ga oblikuje, modelira, vodi – brže, jače, protiv stvarnosti! Ona će izumjeti stil koji ne kaska za životom, jače i sugestivnije ga osjećajući – protiv alternativne hipi ravnodušnosti u kojoj se praćakaju naši pisci. Trebali bismo se upuštati u prestrašne stvari bez anestetika tzv. besmisla svijeta; golim mesom!

Književnost našeg doba grozotu stvarnosti prelijeva je i spasonosnim zašećerenjem; ona se sva pretvara u ljubić, u cijelom svijetu – to se onda nagrađuje Nobelima – da bi nam bilo bolje, da bi nam lahnulo!

Kako spasiti ljubav? Onim ozdravljenjem, onim podizanjem voljenog tijela, u nježnosti! Onom hipnozom, onim misticizmom! Bijegom u blagost, pred jurnjavom svijeta! Onom sanjarijom, kontemplacijom! Spokojstvom! Neko je napisao i da bi trebalo razlikovati polni nagon i čistu kristalizaciju. Razdijeliti tu tminu od svjetla, u ime ljubavi!

Mislim da bi prirediti u životu sebi samo tri momenta takve oduzetosti, takvog spokojstva, takve sanjarije – bilo ravno samoubistvu; na to bi se trebalo gledati kao na priželjkivanje sopstvene smrti! Možda bi tu sanjariju zato trebalo forsirati do njenog unakaženja; do izobličenja, do snovne izvitoperenosti prilika. Bilo bi pametno podržavati tu blagost do razdirućih razmjera, dok ne pukne kao balon! Tako dati svoj prilog toj nježnosti, toj ljubavi koja ne zna ništa o tome kakvo je zadovoljstvo u uzajamnom porenju utroba svaki drugi dan; u rezanju. Ona ljubav, koja vrhuni u samilosnom milovanju ruke: Dušo, boli li te? Uskoro će uminuti sve patnje! Nikada nas ne bi trebale ticati tuđe boli; samo naša. Trebalo bi uvijek iznova pothranjivati nepovjerenje prema drugom, kao da je potajno protiv nas. Rastanci su najljepši ljubavni događaji. Stalno bježati u nadmoćne autonomnosti, kao da imamo posla s neprijateljem koji će nas izdati; možda će jednom tako povratak zadobiti neku dopadljivost. Razvijati obostrani strah od tog neljudskog upuštanja, svjesnog. Hladnokrvno na najužarenije temperature; tuđe, nenaklonjeno, nepomirljivo, trezveno, oštro, egzostično, nadmoćno; dovraga, nemoguće je voljeti na taj najneljudskiji način!

Ta sanjarija koju snivate – pa to je onaj liberalni brak; savršena tolerancija, podržavanje i ljubljenje! Ta stvarnost je prava sanjarija. Kristaliziranje voljenih u hiljadu blistavih slika, koje valja postaviti na uredske stolove i nahtkasne; tepanje. Portreti onih koji ne znaju da u srcu te ljubavi leži njena suprotnost: patnja, ranjivost, nakaza! Suviše smo ranjivi, previše smo blizu patnji i nakazi, da bismo bili spokojni, kada volimo. Tijelo će se već sutra možda početi raspadati. Stvarnost će sve to zbrisati, uzeti po svoje, podrediti svome ritmu! A vi ćete rasturenog tijela i smiješni i dalje imati onaj blesavi osmijeh – koji će svijet uslikati i umnožiti i postaviti na hiljadu društvenih mreža! Kao milione uspomena i dokaza ljubavi. Sve je to dostojno nezemaljske grčevitosti.

Ne postoji ljubav kao čednost, kao milovanje. Trebalo bi sići u mračno srce seksa; trebalo bi se prožeti bludom. Ne bi bilo loše prepustiti se toj podatnoj stvarnosti, bez ikakvog obzira! Kao da se želi nadmašiti i najoblapornije, najbešćutnije; kao da su nevjerstvo i raskalašenost dobri, kao da ih podržavamo nezemaljski uživajući u njima, kao da ne osjećamo nikakvo gađenje. Kao da ne patimo zbog sve nakaznosti! Vidjeti onda kako i gdje i dokle se može otići kad se u tu lomljavu bezobzirne požude kasnije spusti zrno upućenosti; naprosto u ime ludila! Trebalo bi voziti tom mračnom noći, punom svjetala i utvara, kao onomad Breton s Nadjom, koja mu iznenadno stavlja ruku na oči, i pritišće svoje stopalo na njegovo stopalo, spušteno na papučici za gas, u zaboravu što ga donosi poljubac i dodir bez kraja, da postoje, zacijelo zauvijek, samo jedno za drugo, da tako, pri svoj brzini, odu u susret veličanstvenim stablima. To je prava kušnja ljubavi, to bi bila jedina prava vjernost! Mislim da bi svaki put trebalo voditi ljubav s gorkim predosjećanjem izvjesne smrti, s tjeskobom, kao da smo među leševima.

Crnjanskijev Rjepnin ljubav i strast prema svojoj ženi ostvaruje tek u trenutku spajanja s drugom ženom, u trenu nevjerstva; otpočetka je jasno da se njih dvoje moraju rastati, on ide neminovno ka samoubistvu, ona prema Americi; pritišće ih siromaštvo, emigrantska tuga, gubitak cijelog svijeta. Rjepnin se druži s londonskim građankama, tim ženama bankara, doktora, glumaca, članova parlamenta i pročaja, i one mu se često nude, iako su udate; on se toga gnuša, i ostaje vjeran svojoj ženi koju sve više voli kao sestru. Njihov rastanak se bliži, a ona mu se daje sve bestidnije, leže goli sve do zore, kao nikad. Kao da je iznenada krenula u neku školu bestidnosti! Ona ga zbunjuje tom razuzdanošću. Nakon njihova rastanka, jedna djevojka, jako mlada, cvokotaće od želje u krevetu pored Rjepnina; on će s njom spavati. Tek tada, nakon što je prevari, on će postati vjeran svojoj ženi, njegova ljubav će se potvrditi; otkriće mu se da su noći s njom bile opojne kao mjesec za tijelo mjesečara; da ništa nije uporedivo s tim. Ali tada je sve bilo gotovo, zanavijek odneseno i prokockano. Takva je ljubav možda i moguća!

Dopada mi se književnost koja raspara svaku sanjariju, nemilosrdno; jer zna da nema većeg ushićenja nego vidjeti kako živa stvarnost hučno suklja u djelo! Bilo bi dobro podržati tu brzinu svijeta, tu nakazu; zavoljeti tu nakaradu, nevjernost, i uzdići je u apoteozu; – ta gnusna energija u čudovišnoj ljepoti novog stila! Harmonija ljubavnog života, to je jedan mirni san satkan od prozračnih iluzija; kao loša i laka književnost. Savladati te nakaradne floskule stvarnosti u treperenju straha i groze, blistavom kao noć; to je možda zanimljivo. Kao munjevito putovanje podzemnom željeznicom živaca. Onaj ritam stila halucinacije – izvitoperava nakazu stvarnosti kao obrise pakla, košmarno; upustiti se u taj nemir živaca – u to neurastenično kidanje, u tu kooperaciju s demonima, sve dok jednom ne ostanemo blagosloveni povišenom lucidnošću, dok se u veličini boli ne uzdignemo iznad tog svijeta, dok nam se ne otvori ugao koji drugi ne mogu vidjeti. Naravno, to će ipak biti samo do sklada naše umjetničke konstrukcije, koju poznajemo u dušu; ta sigurnost i nadmoć – to je samo do ubjedljivosti stila. To umjetničko djelo također će biti zatvoreno nesrećom, kao pravi život. Treba li ponovo reći da za sve to treba imati tijelo.

Dovraga, hoće li ostati išta od života u svemu tome; možda u grčevitosti, u razuzdanosti! Ostaće oni tragovi blagog humora koji se rađa u onoj grozi lucidnosti, kao ćaknutost koja se otela na uveseljenja onog drugog; iako neprijateljsko, rezervisano, mučno, izgleda da će to biti ipak putovanje udvoje. Ta književna konstrukcija veličaće zlo svojom orkestracijom, ništa se tu ljudsko neće ostvariti; možda se jednom osjeti i potresenost. Mučite ćete se u razdvajanju pomodnog rasklašenja od prave razuzdanosti – dragocjene i rijetke kao dobra proza, vjerovatno nećete ni do kraja života upoznati tu razliku; pa to je ipak samo do majstorstva oka.

Pišem to nelagodno, sa bolom, ali: gospodo – kako da to kažem – izgleda da je jurnjava svijeta provalila u san – i podredila ga svom ritmu; ostale su vam samo protivrječnosti. Sve smirene slike; sanjarija, ljubav, vjernost, hipnoza! Sve je to ostalo polupano na gomili, kao zrcala koja su lagala da lebdimo! Pucanje tih ogledala trebalo bi postati uznemirujući zvuk koji uvezuje unutarnju povijest, kao dominantu u jednom književnom djelu; to lomljenje u individui koja je prolazila kroz povijesne strahote ustvari je prava melodija našeg vremena! Ta unutrašnja povijest je nešto najviše što čekamo u našoj književnosti; gibanja u toj unutrašnjoj povijesti neće se odvijati striktno prema granicama tzv. vanjske stvarnosti, iako će lomljenja i blagosti tog liričkog unutrašnjeg svijeta biti njima uvjetovani, predodređeni tim granicama kao sudbinom!

Čini se da još uvijek postoji ta groza – kao nespokojstvo koje se rađa u putenosti; kao blaženstveno zadovoljenje koje je skopčano s jednim vječitim rastrojstvom. Oštri odsječak stvarnosti nakazno zaboden u čudestveno lebdenje proze, kao staklo! Vaša mudrost na koju ipak računamo – očitovati će se se u opažanju tog prenaglašenog treperenja miliona kobnih krhotina zarivenih u jedno lijepo tkivo, kao pulsirajućeg i mračnog sjaja jedne nove literature.