Progovoriti o greškama, meakulpovati se nad svojom ludom mladošću, intelektualna je gesta koja je u postraumatičnom južnoslavenskom okružju sasma izostala, blagodareći činjenici da joj nema traga u tradiciji.
Piše: Mirnes Sokolović
(Tekst objavljen u prvom broju časopisa sic!)
O moralnim izazovima epohe u kojoj živimo
1.Biti nacionalist (za sebe to blazirano i uzviknuti: Da, ja sam nacionalist!), biti nacionalni melanholik, biti uopšte bolećiv na naciju i nacionalne vrijednosti, a pri tom se pozivati na književnost, utemeljivati svoj angažman u književnosti i književnoj teoriji, izdavati se za etičnog književnog pregaoca ili književnika, te na koncu ubirati pozamašne prihode od same te književnosti – sve to, bez obzira na sve relativizacije i igru pojmovima, znači biti spoj nespojivog, hodajući paradoks, hodajući oksimoron; sve to znači u ime književnosti zanemariti i prezreti gorki talog iskustva i patnju koje je nacionalizam godinama proizvodio u kulturi. Takva nespojivost unutar kulturnog sistema i angažmana jednog pojedinca legitimna je jedino u okvirima koncepta čiste nacionalne književnosti, kojeg su nacionalisti i osmislili kako bi se mogli normalno kretati i lagodno osjećati u kulturi. Jedino tu spoj nacionalizma i književnosti, barbarizma i kulture ne svijetli svojim oksi-moronstvom; jedino tu takav koncept ne strči u svojoj nespojivosti jer je skrojen upravo po mjeri samog tog zloćudnog koncepta, otjelotvoren na njegovu sliku i priliku. Sliku i priliku nacionalizma.
2.Nacionalizam nas je učinio smešnima; revanširajmo mu se, takoreći, istom merom i silinom, sretna je parafraza Bulatovićeve poruke Pekiću iz avgusta 1965. Kada kažemo parafraza, onda poglavito mislimo na sitnu korekciju koju smo izvršili u ovoj poruci, koja bi (ovako korigirana) trebala poslužiti kao moto našem časopisu: naime, komunizam koji je figurirao u Bulatovićevoj poruci, koji je, dakle, prethodne generacije izvrgavao ruglu i činio smiješnima, u našem je motu zamijenjen novim subjektom – odrednicom nacionalizam. Takva smjena subjekta vjerovatno je znakovita u kontekstu koji danas živimo. No, mi joj pridajemo još jednu dimenziju – rečeni moto trebao bi poslužiti poput opomene na vječito smjenjivanje (srodnih) totalitarističkih koncepata koji intelektualce izvrgavaju ruglu i surovo ih kažnjavaju. Poput stalnog poziva na oprez i budnost dok nazočimo istorijskim rađanjima zloćudnih entiteta koji će u budućnosti skoljavati čovjeka i pospješivati raspad vrijednosti. Poput podsjetnika na stvarnu zadaću pravog intelektualca, koji je svagda skeptičan prema svakom krugu istine, koji je jeretik po sebi, revolucionar po sebi, sam u okviru sopstvene revolucije (Broch). Jer, potrebno se upitati – da li bi Bulatović potpisao naš moto, da li bi potpisao, dakle, sretnu parafrazu vlastitog teksta?
Taj jeretik u jugoslovenskom totalitarizmu, taj demonski mračnjak i pornograf (kako ga je vidjela kritika), taj pisac koji je sablažnjavao soc-realistički kulturni koncept morbidnim viđenjem stvarnosti, taj intelektualac koji se, kako piše M. Kovač, svemu znao rugati, sve dovodeći do apsurda: prijateljstva, literaturu, Boga, obitelj, krajem osamdesetih je pred jednom svetinjom pogubio svoj talent i svoj razum: poklonio se pred svetinjom nacije. Postao je propovjednik novog totalitarističkog koncepta, koji je bio zloćudniji od prethodnog. Obožavao je Miloševića; crvenoj boji njegove stranke učitavao je značenja oltara i zgrušane srpske krvi; sav svoj imetak je spiskao na patriotska ulaganja (Kovač).
Nacionalizam ga je na kraju učinio smiješnim. Kako piše Kovač, nakon njegove iznenadne smrti (koja je došla u jeku njegovog nacional-angažmana), nova dosjetka o Bulatoviću se ustalila u kulturnim krugovima; ta dosjetka je glasila: Bule se predozirao nacionalizmom.
3.Dvadeseti vijek je obilježen izdajom intelektualaca, koju je povijest izvarirala do groteske. Esencijalistička vizija o intelektualcu koji je svagda vjeran svevremenim idealima o istini i pravdi, unutar surove stvarnosti i sveopšteg povampirenja intelektualaca objelodanjivala se smiješnom i idiotskom. Blagodareći svom instrumentaliziranju (koje esencijalistički koncept tako benevolentno dopušta), takva humana vizija u trenu se prometala u utopiju i projekat u ime čijeg je postvarenja bilo opravdano žrtvovati milione ljudi. Jer, nacija (te pravednost i istina koje je potrebno priskrbiti u nacionalnim razmjerama) tako često su se u toku Dvadesetog vijeka nametali kao svevremeni i univerzalni ideali koji su se kao moralni imperativ stavljali pred intelektualca. Nacija je tako lako postajala najrafinisanijom esencijom.
Kako piše M. Đorđević, intelektualci u toku XX vijeka često su se oduševljavali silom i okrutnošću kao pokretačima istorije. „Često su bili zagovornici mračnih ideja, kat-kad rafinirani, ponekad brutalni inspiratori zločina i ratni huškači, najčešće samo šutljivci i konformisti.“
Progovoriti o greškama, meakulpovati se nad svojom ludom mladošću, intelektualna je gesta koja je u postraumatičnom južnoslavenskom okružju sasma izostala, blagodareći činjenici da joj nema traga u tradiciji. Namjesto toga, svagda se dopušta stvaranje novih totalitarističkih koncepata u ime čijih implementacija je ponovno opravdano žrtvovati milione ljudi. A kakva je to moralna bijeda dopustiti stvaranje novih nacionalnih mitologija, nakon što su jedne godinama pirovale odnoseći milione života? Kakva je moralna bijeda huškati žrtve na osvetu, tjerajući ih na ponavljanje ubilaštva njihovih krvnika? Kakva je moralna bijeda dopustiti stvaranje nacional-realizma nakon nacional-realizma?
Kako bi rekao Primo Levi, uvijek će biti pokvarenih svinja; čudovišta su oni koji stoje i gledaju.
4.Zagrljaj intelektualca sa autoritetom je zagrljaj moralnog samoubice, teza je Filipa Davida koja je dostojna razmišljanja. Budući zasnovana na velikom i razvedenom kulturnom i društvenom iskustvu u centralno-istočnoevropskim okružjima, trebala bi postati jedna od premisa intelektualnog angažmana u južnoslavenskom kulturnom krugu. Nešto šire je razrađuje D. Kiš u Savetima mladom piscu, koji bi se mogli poimati i kao savjeti mladom intelektualcu, stavljajući mu u zadatak stalnu sumnju u vladajuću ideologiju i prinčeve, gordo držanje podalje od njih, rezolutno odbijanje uloge njihovih vratara i dvorskih luda, gnušanje nad jezikom njihovih ideologija.
Taj rafinirani (centralnoevropski) intelektualni sistem koji čuva intelektualca od moralne i intelektualne izdaje, predviđa i planira i određuje intelektualcu angažman u slučaju kolektivnog ludila i povampirenja, svekolike ideološke čudovišnosti, „kada svakog svog treba prokazati kao hulju, izolirati ga i odreći se hulje, potražiti neki drugi identitet, solidarizirati se sa žrtvama tog sramotnika, prihvatiti njihovu patnju kao svoju, promijeniti zajednicu, sredinu, državu, prihvatiti egzil, odbaciti svaku vezu sa takvim srodnicima“ (Kovač).
Pravi intelektualac ne smije ignorisati finu tkaninu nastajanja barbarske epohe u kulturi, svoj zadatak raskrinkavanja ideološke i kulturne laži, čemu mora žrtvovati svoju etiku izgrađenu na ironiji i distanci, budući da se u kontekstu stravičnih i stradalničkih događanja, kako bi rekao Mann, „branilac čiste književnosti sam sebi čini žalosnim, jer je politička borba u sadašnjim uvjetima na trenutak značajnija i važnija i dostojnija poštovanja od cjelokupne poezije.“ Adam Mihnjik se, proučavajući jezik ratnih zapisa i članaka Thomasa Manna o Hitleru i nacistima, stalno pitao kako to da jedan vrhunski stilista upotrebljava jezik ulice u obračunu, da bi na kraju zaključio: „Pa to je jedini jezik koji ta nacistička bagra razumije.“ U borbi protiv totalitarizma koji zarobljava milione ljudi, svako larpurlartističko insistiranje na stilu i kulturi dijaloga je nedopustivo.
5. Jedan od osnovnih zadataka intelektualca danas je definiranje izazova epohe, o kojima bi se svaki intelektualac ili pisac trebao izjasniti, prema čemu bi se kišovski trebao omjeravati njegov moralni angažman i cjelokupno njegovo djelo. Takvo izjašnjavanje bi trebalo preduprijediti intelektualnu mimikriju koja se očituje u pozivanju na tobožnju vjernost svevremenim idealima pravednosti i istine, u ime kojih se prezire svaki govor o politici i smatra vulgarnim, pa se sa neprikosnovenih estetskih i intelektualnih tronova ili sa akademskih visina osuđuje otvoreno ispoljavanje političkog mišljenja, a sopstveno ponašanje se smatra izuzetno mudrim (M. Đorđević). No, takav odnos uistinu jeste mudar, budući da takvi intelektualci-esencijalisti, krijući se iza larpurlartističkih ograda, ustvari služe vladajućim desničarskim ideologijama.
Neki od izazova epohe kojoj nazočimo su: stvaranje bošnjačke nacionalne mitologije (bogumilijada, glorifikacija sociokulturnih prilika u osmanskoj epohi), pitanje genocida/zločina i transponovanje traume svjedoka u tekst (pamćenje traume kao pragmatično i amblematsko kulturno pregnuće u mnemotehnici jednog kolektiva ili pojedinčevo sjećanje na traumu, koje čuva njegovo bolno iskustvo, koje se odgovorno pohranjuje u tekst, umaknuvši svakoj instrumentalizaciji i viktimizaciji), koncept nacionalne književnosti (ili interkulturni koncept proučavanja i poimanja književnosti), proučavanje Andrićeva djela (islamomrzitelj ili ne). Sve su to neki od kulturnih i društvenih izazova epohe u kojoj živimo; a njihov spisak je u stanju stalnog nastajanja.
6. Biti ničiji, biti bezdoman, biti izvan nacionalnih kulturnih sistema, biti između kultura, što nije prazan prostor, nego prostor preklapanja, gdje se dešavaju čudne i nepredvidive stvari, gdje se miješaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti (Hemon) – da parafraziramo Ciorana, najveća je sreća i privilegij. Kako bi rekla M. Cvetajeva, na pravom pjesniku je svagda pečat bezdomlja, po kome se poznaje i u sopstvenoj kući.
Takvo egzistiranje na marginama, piše Said, otkrilo se kao prirodno i stvaralačko stanje za intelektualca i pjesnika. Jer, da bi se umaklo svakoj dogmi i ortodoksiji, da bi se umaklo adornovski shvaćenom administriranom svijetu, u kojem je čitav život ukalupljen u gotove domove a sve što čovjek kaže postaje žargon i roba, potrebno je ne prihvatiti prirodno stanje stvari, ne biti kod kuće u vlastitoj kući. Izgnanstvo i bezdomništvo donose blagorodno odmicanje od kuće, od tradicije i matice, dovode do preispitivanja doma i jezika, koji, uzeti kao priroda, postaju dogma i ortodoksija. Izgnanstvo, dakle, anticipira i pospješuje stanje unutrašnjeg disidentstva, kulturnog bezdomništva, pjesnikovog samoizopćeništva iz nacional-matica.
Kako nas upozoravaju povijest i kultura, jedino taj koncept spašava intelektualca i književnika od moralnih izdaja, budući da on time umiče služenju nacionalnim idolima; on ne postaje žrtva odanosti; bezdomni intelektualac služi samo vlastitom fino probranom kulturnom imaginariju, samo sopstvenoj riznici citata prema kojima ravna svoj angažman i djelo.
7.Odbiti zagrljaj sa autoritetom. S gnušanjem odbiti sve pogodnosti koje oni nude.
Odbiti ulogu njihovih vratara i luda. Prihvatiti egzistiranje na margini i izopštenost. Prihvatiti ništavan status. Ostaviti forme i tragove o društvenoj pustolini.
Estetskim ponavljanjem i prisvajanjem njihovih parola iscrpiti značenje, prokazati ih u njihovoj gluposti, njihovu banalnost prometnuti u grotesku.
Osvijetliti nacionalne mitove u njihovoj datosti i iskonstruisanosti.
Odbiti služenje nacional-vrijednostima. Napustiti svaku priču o tobožnjoj neprocjenjivosti godinama zanemarivanih nacional-vrijednosti. Odbiti priču o posebnom duhu naše literature. Upamtiti da je priča o jednom duhu literature, koji je sav jedan stav i doživljaj, koji je sukus cjelokupnog našeg historijskog bivanja i naše sudbine koja je svagda ista, koji je suština posebnog puritanizma, istjerivanja istine, preganjanja pravde, ispravnosti i časti, za što se sve gine, podjednako pod svim barjacima – upamtiti, dakle, da je takav duh najobičnija ideološka konstrukcija i šovensko smeće. Odbaciti priču o vrhunaravno metaforičnoj i iskonskoj snazi jezika u koji je pohranjena povijest, duhovnost i sudbina jednog naroda, jer nije ništa manje sumnjiva ideološka konstrukcija od prethodne, jer je odvratnija od prethodne budući da svoj šovinizam zaodjeva i mimikrira u snazi jezika. S prezirom odbaciti novi val bošnjačke književnosti – svu tu književnost sjeme-ti-se-dabogda-zatrlo i musliman-se-poznaje-po-čehri, svu tu priču o troprstim šejtanima i krmećim sinovima, svu tu ideologiju njihove-majke-će-rađati-komade-leda-umjesto-novorođenčadi ili njihova-novorođenčad-će-se-rađati-s-krvavim-zanokticama; sve je to jedna grozna laž, nacionalistička pizdarija, lažna reportaža, lažni svjedoci, jednodimenzinalno, tanko, blijedo, prva lopta, edhemmulabdić, enverčolaković. Na pomen koncepta čiste nacionalne literature, napustiti svaki dalji razgovor. Napustiti svaku priču o napaćenosti naroda, jer postoji samo stradalništvo pojedinca.
Ko govori o opravdanosti osvete (Oko za oko, zub za zub), poslati ga do sto đavola. Ko govori o toržestvenosti i preimućstvu naše tradicije u odnosu na druge, poslati ga da se prošeta.
Ne dopustiti im da svoje mračne priče načine ozbiljnim. Ne dopustiti im da nam nature svoje teme i vrijednosti. Ne dopustiti im da nam natovare akcije. Odbiti postajanje sjenkama njihovih života. Uopšte ozbiljno ih ne shvatati.
Biti, iznad svega, nedodirljiv i vedar! Ne srditi se, smijati se. Rugati se. Zajebavati!
Ako je stvar shvaćena, pokazati da jeste. Biti svjestan, dorastao ali gospodski nemaran učesnik već izgubljenog rata.
Jer, žrtva koja se smije zna više od žrtve koja proklinje.
