Nikada se nije više pozivalo na svetu tradiciju islama, kršćanstva, judaizma, i interpretiralo muškim umovima kleronacionalista. Smijenjen je jedan sistem bratstva i jedinstva – promaknut je drugi.
”Ukoliko se jugo-muškarac usudi nešto javno reći,
postaje disidentom, mučenikom sistema, nacionalnim umom,
našim najhrabrijim mužem, hrvatskim Havelom, srpskim Rushdiem.
Ako žena učini to isto, ona postaje samo kurvom.”
Kultura laži, Dubravka Ugrešić
Piše: Jasna Kovo
(Tekst objavljen u prvom broju časopisa sic!)
Koliko se često postavlja pitanje o tome kako su postratne i ratne naracije koncepcijom i postamentacijom sveprisutne velike priče o kolektivu i njegovim neupitnim vrednotama interpretirale i konstituisale žene i (žensku) neupitno marginalnu naraciju?
Shodno vlastitim mačističkim mjerilima, sadašnje bosanskohercegovačko društvo, odnosno njegove nacionalne i klerikalne inačice, zatvaraju krug interpretaciji uvodnoga pitanja i potiskuju ga iz centara dijalogizacije. Jer, dijalogizacije i nema u prostorima koji norme propisuju reinterpretacijom višestoljetnih jednoobraznih modela društava i kultura. Možda je to i strah od jednostavnoga pokušaja otvaranja patrijarhalnih načela novijim tumačenjima u suglasju sa socio-kulturološkim kontekstima sadašnjeg trenutka. Strah od gubitka moći i prokazivanja muškoga neetičnoga društva. Čudi li onda sveujedinjeni poziv ovih društava na vraćanje svetoj tradiciji?!
U traženju odgovora na uvodno pitanje prvenstveno se mora odgovoriti na ideološku pozadinu koja je proizvela i postulirala načela patrocentričnoga društva.
San o idealnoj ženi našega kolektiva neprikosnoveno ponire u daleka stoljeća iza nas, ona stoljeća koja je najjednostavnije odrediti terminom patrijarhata, očigledno prisutnoga još uvijek iako se pokušava stvoriti privid slobodarskoga društva jednakih. Reinterpretira se sve-idealna priča o čednoj i nadasve poštenoj ženi, u socio-kulturološkom smislu determiniranoj kućanici, majci-roditeljici.
Potirući neke koncepte koje su obilježili političku, ali i kulturološku stvarnost u bivšoj, tako omraženoj, državi Jugoslaviji, današnja ne/kulturološka stvarnost stvorila je prethistorijske ne/mogućnosti bivstvovanja, ne samo očitih marginalaca žena i drugih manjina, nego pak i odgovornih muškaraca koji ne pristaju na amoralne ponude klerofašističke vlasti i njenih institucija. Ne da je jugoslavensko društvo bilo manje patrijarhalno, naprotiv, ono je također totaliziralo idejno i marginaliziralo one koji su po modelu mačističkih i bilo kojih političkih ideja marginalci. Današnje bošnjačko, srpsko i hrvatsko nacionalističko društvo iz nezaobilaznih centara Moći potkopava svaki vid razumnosti i bunta među rijetkim trezvenim individuama iskopčanim iz glavnih tokova kolektivističke naracije svebošnjačkih, srpskih i hrvatskih institucija. Po tome su valjda jednaki, a ne različiti.
Rođeni osamdesetih i odgojeni devedesetih na ovamo, mladi ljudi su indoktrinirani šovinističkim idejama velikih očeva njihovih nacija, ali ne i manje opasnim malim naracijama kućnih poglavnika.
Reinterpretirajući i obnavljajući model kolektiva iz kojeg je ponikla kulturološka kolektivna memorija i koncipiran amoderan politički nacionalni subjekt, muška histerija mitotvorenja nacije, kulture, religije, jezika i drugih elemenata potisnula je ženski subjekt duboko na marginu davši mu privid ”demokratske” slobode djelovanja postulirane na religiji i pravu. Naravno, to je sloboda iza zidina, ili, parafrazirajući alžirsku spisateljicu Assiu Djebar, sloboda u ”beskrajnosti zatvora”, jer su beskrajne mogućnosti manipulativnoga djelovanja muških institucija. Beskrajan je zatvor tijela, jer beskrajan je zatvor uma, jer beskrajan je zatvor duha, jer beskrajan je zatvor nedjelovanja.
Ili, djeluj(e)te u centru moći ukoliko ste uzorne nositeljice koncepcije muškoga totalizirajućega uma koji je emanirao svekoliki duh nacije. Relevantna ste intelektualka, pardon ženski intelektualac, ukoliko ne palacate jezikom i ne prelazite granice koje su vam povučene na temelju višestoljetne tradicije usmene i pisane riječi djedova i očeva, nikada majki. Nazovite selam i bespogovorno slušajte instrukcije vaših profesora, a bogami i pokoje profesorice, jer da ne bi bilo sve tako otužno pronađe se tu i pokoja profesorica, pardon ženski profesor, ženski direktor i ženski sekretar.
Jedna je autorica u svome eseju zapazila da ”interkulturalni” prostor južnoslavenske zajednice neprestano obnavlja modele patrijarhata i likove velikih očeva, ona tri modela patrijarhata koji su obilježili ne samo zapadnocentričnu praksu, nego i druge periferne i marginalne zajednice spram ove dominirajuće odrednice. Naime, Kerol Pejtman razlikuje ”tradicionalni, klasični i moderni patrijarhat. Međutim, ključna je razlika između prva dva, koji se oslanjaju na očinsko pravo (prvi na očinsko pravo kao na model za upravljanje državom, dok drugi izjednačava očinsku i državnu vlast), i trećeg. Jer, činjenica je da se prelaskom u moderni patrijarhat poriče očinsko pravo, ali patrijarhat se, tvrdi K. Pejtman, ne napušta, već se samo transformiše u bratstvo.”
Naša stvarnost je konstitucija i obnova ova tri modela bivstvovanja. Komunizam je iznjedrio velikoga revoluconarnoga komunističkoga Oca kolektivne zajednice svih Južnih Slavena, nacionalizam je učinio isto sa velikim likom revolucionarnoga Babe nacije/Očeva nacije. Jedan politički sistem smjenjuje drugi, ali nijedan novi ne desakralizira imaginarnoga Oca ili Brata.
Ovo se ponajbolje vidi na primjeru hiperprodukcije tzv. knjiga za žene, onih što osim ilustracije zavodljivoga skrivenoga i otkrivenog tijela i umetnutoga ženskoga imena ne polučuju nikakav smisao za same žene. Tek konstituciju beskrajnih zatvora.
Nikada nije prevođeno i priređivano više knjiga o pravima žena u religijskim zajednicama i nikada manje realiziranih prava za iste; a te knjige su najčešće produkti manipulativnih i mračnih umova muškaraca u cilju instrumentalizacije i onesposobljavanja žena za moć istupa u javni prostor. Nikada se nije više pozivalo na svetu tradiciju islama, kršćanstva, judaizma, i interpretiralo muškim umovima kleronacionalista. Smijenjen je jedan sistem bratstva i jedinstva – promaknut je drugi. Klerofašističko ustrojstvo svelo je žene na dvostruku marginu društva i njegovih odnosa. Feminizam i njegovo djelovanje pojmovi su što se brišu i nasilno progone iz diskurzivnih praksi.
Interpretacija ženskih subjekata u književnoj tradiciji je zaobilazna ili pak idealizirajuća slika kolektiva, panerotičkih elemenata, žudnje, čežnje, ne i pobune protiv istoga šovinizma koji i današnju ženu stigmatizira, marginalizira, ograničava, zatvara, jednom rječju potčinjava.
Živimo u društvu podvojenih identiteta, amoralnih ljudi i vođa. Ovdašnje obrazovne institucije koncipirane u kleronacionalnoj ideologiji neprestano razvijaju strategije poricanja i zaborava žena u njima samima, one su najčešće jednorodno i jednospolno obilježene, uz iznimku malog procenta Druge i njene Drugosti.
A one su ili ideološki podobne ili u vlastitoj osviještenosti potpuno marginalizovane. Stoga su naše obrazovne i druge institucije muškorodne i muškospolne kao i samo društvo i sistem čiji su proizvodi. Vođe istih bez iole moralne i društvene odgovornosti seksualno iskorištavaju studentice i djevojčice na vjerskim poukama. Nesposobni da reagiraju ili u strahu pred javnim istupom njihove kolege su na braniku ”istine” ili pak zauvijek ćute smatrajući da se takvi sporadični ekscesi trebaju potisnuti i opravdati pred naličjem zaštite nacionalno-religijskih interesa kolektiva. Feminističke i rodne studije najčešće su osporavane strategije čitanja književnosti, kulture, društvene i političke prakse.
Marginalne koliko i njihove sudionice i interpretatorice, u kleronacionalnim umovima bivaju proglašavane prijetnjom i sumnjivim disciplinama koje u bošnjačko-muslimanskoj kulturi i miljeu i nisu potrebne, jer kod nas je i harem čak bivao toposom najuzvišenije ženske emancipacije i afirmacije! A robinje?, ne, vjerovatno su nam tu i takvu teoriju i fakt podmetnuli zapadnohrišćanski naučnici/neprijatelji.
Naši kanoni književnosti, svakako muškocentrično programirani, tek po jednu ili nijednu podobnu književnicu stavljaju na spisak petogodišnjeg studija, iako nezavisno od toga djeluju i pišu autorice uspostavljajući alternativni kanon i prostor za artikulaciju ženskoga glasa. Takve nisu dobrodošle u akademske institucije. O ovim i mnogostrukijim strategijama potiskivanja ženskog roda i spola u ovdašnjim kleronacionalnim društvima može se i ima se što pisati. Feministička revolucija i bunt žena na Zapadu su barem donekle doprinijeli mogućnostima propitivanja patrijarhalnih ideja i normi klerikalnih društava što je konstituisalo novi prostor djelovanja i bitisanja žena i drugih marginalija. Obnova klerikalnih i nacionalnih ideologija u našim društvima ugušila je bunt istih, i nažalost tek sa devedesetim pokrenulo pitanja koja su negdje tamo već propitana. Odgovor na njih je davno donesen. Pravni i politički zakoni ponovno doneseni, ili prekvalifikovani. Kultura revidirana i desakralizirana.
Ma koliko bizarno i groteskno zvučalo sve navedeno, iako pokrenuta, ta borba za ženska i druga marginalna prava u ovome bosanskohercegovačkom društvu i njegovim nacionalnim i klerikalnim institucijama, čekat će još dugo na svoju realizaciju. A do tada, ma koliko nekome zvučalo dosadno i ‘nepotrebno’, glas o ovome mora biti artikulisan.
