Priredio: Kenan Efendić
Abdurrahman Taha (Maroko, 1944) jedan je od najutjecajnijih savremenih arapsko-islamskih filozofa, ali i jedan od rijetkih autentičnih mislilaca današnjice čije djelo je suštinski izazov dominaciji eurocentrične moderne filozofije.
Rijetko, gotovo nikako prevođen na velike evropske jezike, Taha pažnju zadobija tek proteklih desetak godina, prije svega zahvaljujući odličnoj studiji palestinsko-kanadskog filozofa i historičara islamskog prava Waela B. Hallaqa Reforming Modernity: Ethics and the New Human in the Philosophy of Abdurrahman Taha [Reformiranje Moderne: Etika i novi čovjek u filozofiji Abdurrahmana Tahe].
Osim jednog članka bosanske autorice iz Turske, na bosanskom jeziku nemoguće je pronaći štogod ozbiljnije o ovom izazovnom, sistematičnom i predanom filozofu, koji pedesetak godina razvija koherentan sistem kritike moderne filozofije i obnove islamske (i arapske) filozofije dubinskim prečitavanjem tradicije i naslijeđa (turāth). Izostanak prijevoda nije samo posljedica nezainteresiranosti za ovu filozofiju na Zapadu (ili zbog straha od njega, kako pretpostavlja Hallaq) nego i zbog toga što je Tahin arapski filozofski jezik dubinski kreativan, autentičan, rasterećen imitiranja zapadne (francuske i njemačke, prije svega) filozofske terminologije. Taha, pojednostavljeno, smatra da put u novu filozofiju počinjem novim jezikom filozofije; da bi se do toga došlo, neophodno je bilo upravo u Evropi, na Sorbonni, ovladati jezikom eurocentrične filozofije, savladati i klasičnu i modernu logiku, pojmiti i razglobiti filozofiju jezika.
Više o njegovoj filozofiji – koja obuhvata logiku, filozofiju jezika, filozofiju logike, otkrivanje potencijala klasične islamske teologije u savremenim filozofskim okvirima kao i prednost praktične religije, naročito sufizma, u logički potkovanom spoznavanju – može se pročitati u navedenoj Hallaqovoj studiji, kao i u jednom poglavlju pregledne i poticajne studije Haralda Jacoba Viersena Time of Turath: Authenticity and Temporality in Contemporary Arab Tought [Vrijeme Turatha: Autentičnost i vremenitost u savremenoj arapskoj misli].
Na francuskom su dostupni njegovi doktorski radovi, a na engleskom tek jedna zbirka dužih medijskih intervjua (Dialogues for the Future, na engleski preveo Abdellah El-Boubekri). U jednom od tih intervjua naišao sam na fascinantan, nadahnut dio o poeziji i Tahinom iskustvu pjesničkog mišljenja i govorenja. Prevodim taj kratki zapis ovdje, u nadi da će se Tahinom filozofijom pozabaviti neko od bosanskih autora vičnih filozofiji i klasičnom arapskom jeziku.
[… Abdurrahman Taha o povratku poeziji]
Prije nego sam uspostavio neku svoju teoriju estetike, mnogo sam proučavao druge pa i sam podosta kreativno pisao. Odat ću vam tajnu koju mnogi moji istraživači, studenti i sljedbenici još uvijek ne znaju. Dok sam studirao filozofiju u Parizu 1967/68. pohađao sam seminar o estetici i historiji umjetnosti na École des Beaux-Arts. Također sam u ranoj mladosti pisao poeziju, koju su kritičari dobro ocijenili.
Namjerno sam prestao tokom arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Naziv moje posljednje pjesme je Na putu ka pjesmi. Moja odluka je slična odluci klasičnog arapskog pjesnika Imru’ al-Qaysa, koji je kazao: „Uživajmo danas, a sutra neka za se brine“. Od tada nikako nisam pisao poeziju, ne iz prijezira ili otpora, nego zato da bih se posvetio intelektualnim poduhvatima. Želio sam savladati vještine Uma koji je porazio Arape, uprkos veličajnosti njihove historije i njihovoj golemoj brojnosti.
I ja sam, hvala Allahu, postigao svoj cilj: tajne tog Uma poznajem vjerovatno bolje nego što on sam zna sebe. Možda ću se vratiti pjesničkom življenju nakon što dovršim svoj intelektualni projekat, pošto poezija prenosi duh u daleke svjetove.
[Pitanje sagovornika: Možete li nam reći nešto o razlozima mogućeg povratka poeziji?]
Mogu navesti tri razloga koja su mi privukla pažnju.
Prvo, nije proza osnova umjetnosti govora – mada je to uvriježeno mišljenje – nego upravo poezija. Po meni, kada je čovjek progovorio, nije govorio prozom nego poezijom. Prvi govor, dakle, bio je metaforičan a ne realističan, jer je istina mentalna konstrukcija dok je metafora instinktivna datost, koja je postojala prije istine. Metafora je upotpunjena samo dok obitava u poeziji. Prvi su ljudi, nema dvojbe, savršeno vladali metaforama. Govor je, dakle, izvorno poezija, a proza je poezija koju je razum lišio metaforičkih korijena.
Ako se vratim poeziji, prvo ću se vratiti praksi govora, pošto je on, u svom savršenstvu, jedan ljudski instinkt. Poeziji ću se, dakle, vratiti da bih očuvao i usavršio svoju ljudskost.
Ima li kome šta draže od usavršenja svoje ljudskosti?
Drugo, jezik egzistencije je poetski a ne prozni. Naše inherentne uvjetovanosti i svjetovi koji nas okružuju nisu beživotni i nepokretni, gluhi i nijemi. Naprotiv, živi su i glasni. Jasno – njihovi životi i iskazi ne javljaju se putem verbalnih riječi što nastaju među stvarima i uvjetovanostima našeg okruženja, a koje naše emocije mogu prepoznati. Istina poezije je u tome što je ona govor nastao opažanjem znakova, pa su otuda znakovi koje poezija prenosi isti oni znakovi koje nam naše inherentne okolnosti i okruženje odašilju. Poetski jezik uključuje sve dijelove egzistencije, uvjetovanosti i stvari.
Ako se vratim poeziji, bit će to zato što hoću da se vratim ovoj povezanosti sa svijetom u njegovoj punoći, jer ona predstavlja savršenstvo ljudskog postojanja. Svrha moga povratka poezije bit će usavršenje moga postojanja.
Ima li kome šta bitnije osim usavršenja svoga postojanja?
Treće, ne prenosi nas proza u predjele izvan apstraktnog razuma – nego poezija; proza je tek puki trag ovog apstraktnog razuma. Istraživati predjele iza zastora ovakvog razuma može se i mora samo sredstvima koja nisu dijelom njegovih tragova. Takva sredstva daje nam poezija, koja ljudskom biću omogućuje da se uspne kroza sedam kata Nebesa* i pristigne u skrivene svjetove i beskrajne horizonte.
Ako se vratim poeziji, bit će to zato što hoću zaroniti u beskrajne okeane, jer će time moja duhovnost posvjedočiti novom Ustanuću. Svrha mog povratka poeziji bit će obnova moga duha.
Ima li kome šta draže od obnove svoga duha?
* U arapskom izvorniku Taha koristi sintagmu al-sabʿ al-ṭibāq, što je aluzija na kur'ansko sabʿa samāwāt ṭibāq (67:3). U ovom prijevodu koristim izvrsno, poetsko rješenje Šabana Gadže sedam kata Nebesa iz ilahije Kad procvatu behari. (Prim. prev.)
