1.
Čekajući Azraila je knjiga ratnih memoara, ili, još tačnije, memoarskih fragmenata bosanskohercegovačkog autora Edina Zubčevića, osnivača Jazz Festa i urednika portala Nomad.
Negdje na samom početku, predstavljajući svoju autorsku namjeru, on veli da se uputio, ili, tačnije, odveden je u “daleko prošlo vrijeme, u svijet kojeg više nema, osim u krhotinama sjećanja.”
Čitala brzo zapaža da, ni nakon bilježenja, te krhotine sjećanja nisu uvezane u strogu arhitektonsku cjelinu, već ostaju krhotine. Ono što ih drži koliko-toliko na okupu jeste što su nekad bile dijelovi istog, davno prošavšeg, sada odsutnog – jednog iskustva, iskustva jednog čovjeka. Ako je čovjek ikada jedan. Jer, kako kaže Rimbaud, ja, to je neko drugi.
Zubčevićeve zapise, uz pripovjedačevu “ličnost”, donekle okupljaju i mjesto radnje (Sarajevo i okolna područja), kao i vrijeme (‘92-95.). Međutim, tekst često izlazi i iz tog široko postavljenog okvira: autor govori i o svom prijeratnom, a naročito poslijeratnom životu. Ergo, nemamo na djelu jedinstvo radnje, po kojem u zgusnutom nizu događaja jedan proizlazi izravno iz drugog. Ovdje su, u vremeni i prostoru, događaji razasuti poput gelera.
2.
Sve što čitamo, svi događaji, sve su to autorova sjećanja. Nisu izazvana madlenom, ali su uvezana asocijativno.
Autor se emotivno ne distancira od događaja, kao što to često čine pripovjedači; naprotiv, Zubčević natopljava događaje, tj. sjećanja na njih, svojom aktuelnom (političkom) osjećajnošću, ili, još tačnije, jednim moralnim stavom, jednim – nazvat ćemo ga tako – patosom distance.
Važno obilježje moralnog stava autora jeste ponos u vezi s time što je bio ratnik, ili, još tačnije, što je tako dugo bio na samom rubu smrti (zato: čekajući Azraila). To ne iznenađuje, jer tek pogledavši smrti u lice, veli pisac Fenomenologije duha, mi osvjedočujemo slobodu.
Opisujući svoj prvi susret s ratom, Zubčević piše da je, vidjevši na ulici tenk, ušao u haustor i otrčao na peti sprat, osjećajući, ne strah, već riješenost da se bori, “uvjeren u otpor nasilju, u pobunu protiv nepravde”.
”Znao sam”, kaže, “da se na ovu silu mora odgovoriti silom.” Dakle, ne transparentom, člankom (iz izbjeglišta u Parizu) ili prijedlogom za pripajanje dijelova teritorije BiH susjednim državama, već – silom.
Našavši se nešto kasnije tog dana u svojoj sobi, Zubčević će piljiti u knjige, koje su, veli, isto tako nijemo piljile u njega. ”Svi rječnici”, veli, “leksikoni i svi klasici. Svi mudri su nijemi u ovom času ili se prave ludi čekajući da vide šta ću učiniti.” Autor je, za razliku od knjige, Dasein, pa je stoga i Möglichkeit (što će reći Macht), Entschlossenheit, dakle, eigentlich in-der-Welt-Sein, ne iščekuje budućnost paraliziran strahom, već joj juri u susret, uz strepnju (što znači ne može znati šta će se tačno desiti, ali ga to ne paralizira).
Knjige miruju, ali njihov čitalac ne miruje: u prvom, neposrednom susretu sa ratom, pripovjedač odlučuje da se bori. Imamo na djelu elemente epske etike.
Sličan sentiment opisuje Sartre, u svom eseju o angažovanoj književnosti iz 1945. Kad je ugrožena sloboda, ugrožena je i umjetnost. “I nije dovoljno braniti ih perom”, veli on. “Naiđe dan kad je pero primorano da miruje i kad pisac mora da se prihvati oružja.” (Šta je književnost, Beograd, 1981, str. 51) Toliko se pisaca nije prihvatilo oružja, držeći se pera (i krijući vlastiti strah od smrti).
Suočena sa dogmatskom frazom, koja strogo razdvaja beaux-arts i oružje, navedena osjećajnost, koju Sartre opisuje, može zazvučati kao skandal.
Ponos, koji Zubčević osjeća u vezi sa time što je pružio otpor, najbolje se otkriva, ne u uvodnim rečenicama, gdje o tome govori izravno, već u nizu kasnijih momenata, kada iskazuje snažan prezir prema nadređenima u vojsci, koji su se isuviše plašili smrti.
Tako vidimo jednog višeg oficira, po imenu Halil, koji je “došao da nas obiđe i da nam održi govor”. Ali, čim je krenula pucnjava, brže-bolje je pobjegao. ”Neko je”, veli autor, “primijetio da je Halil iskoristio gužvu i pobjegao. Igmanom se prolamalo: ‘Haliileee, piiičkoooooo…’”
Time se vraćamo patosu distance, koji smo spomenuli na početku ovog odjeljka. Na jednom glasovitom mjestu, Nietzsche primjećuje da moral, kao takav, nastaje kroz samoafirmaciju onih koji se ne plaše rata, opasnosti, smrti; pri čemu ta samoafirmacija viših ljudi, ratničke aristokratije implicira obezvređivanje onih koji se plaše smrti. Sjetimo se Homerovih junaka koji se s prezirom smiju onima kojima je život draži od slobode.
Pojam dobrog su, veli Nietzsche (koji je i sam bio ratnik), utemeljili oni “koji su sami sebe i svoje delanje osetili i postavili kao ‘dobre’, odnosno kao [djelanje] prvog ranga, nasuprot svemu niskom, neplemenitom, prostom i plebejskom.” (Genealogija morala, Beograd, 2021, str. 16)
”Patos otmenosti i distance”, kaže dalje na istom mjestu Nietzsche, “trajno i dominantno opšte i osnovno osećanje jedne više vladajuće vrste u odnosu prema nižoj vrsti, prema jednom ‘dole’ – tu je poreklo suprotnosti ‘dobar’ i ‘rđav’.”
Nije slučajno, veli dalje autor Genealogije morala, da latinska riječ bonus, koju prevodimo kao “dobar”, izvorno nosi i značenje “ratnik”.
Zatim grčka riječ aristos, koja znači “najbolji”, a kojom se označava prvobitna ratnička aristokratija, superlativ je pridjeva agathos, u značenju “dobar”. Dobar je, dakle, onaj koji pripada višoj, u drevna vremena neustrašivoj ratničkoj klasi. Dobar je Ahil, Odisej, Ajant, Diomed… U vezi se time su, izgleda, naše riječi plemstvo i plemenit.
Također, grčka riječ kakos, kojom se označava čovjek koji nije dobar, koji je loš, zao, grdan, itd, izvorno znači strašljiv, kukavica, čovjek koji se plaši smrti.
Odnos prema smrti je u temeljima morala: boriti se za vlastitu slobodu, pa u tu svrhu rizikovati i sopstveni život, znači biti dobar, u izvornom smislu te riječi; dok cijeniti život više od slobode, pa iz straha prihvatiti ropstvo, znači ne biti dobar.
Moralni stav Zučevića, u Čekajući Azraila, snažno prožima ovaj patos otmjenosti i distance.
Za njega su ”viša vrsta”, duhovna aristokratija, njegovi saborci i svi drugi, koji su smrti gledali u lice, dočim su niža vrsta svi oni, a najprije oficiri (ili pisci saopćenja u Glavnom štabu) koji su se isuviše plašili smrti. Zubčević ne osuđuje obične ljude koji su pobjegli od rata, ali tom bijegu, proisteklom iz straha za život, ne pridaje ni vrijednost.
Priznati određenu vrijednost životu znači ne pridavati mu preveliku vrijednost. Vrijednost se rađa u stavljanju nečeg drugog iznad života. U toj riješenosti za borbu, po svaku cijenu, stanuje ideal.
“Brat se tješi”, kaže Zubčević, “da smo se borili za goli opstanak i za naše živote. Znam da nije tako. Oni što su pobjegli od rata borili su se za svoje živote. Mi smo ratovali, tako se ne bori za svoje živote.”
Nietzsche piše dalje u Genealogiji morala da će, sa kršćanstvom, robovi napraviti ustanak protiv ratnika u moralu.
Tako, u Hristovom preokretu u propovijedu na Maslinovoj gori, neustrašivi ratnici, npr. Homerovi junaci, često nemilosrdni ljudi, prestaju biti dobri i postaju zli – zvijeri; dok nemoćni, bolesni i za rat nesposobni, postaju dobri; rat u novom vrednovanju postaje loš, kao takav, jednako kao i vlast, imovina, itd. Nesposobnost za rat postaje dobra.
To, kako Nietzsche nalazi, “ne znači ništa drugo nego: ‘Mi smo slabi, eto tako, slabi; dobro je ako ne činimo ono za šta nismo dovoljno jaki.”
Tako nastaje moral nemoćnih. Moral nemoćnih je njihova moć.
”Ova razložnost najnižeg reda”, veli Nietzsche, “koju poseduju čak i insekti (koji se pred velikom opasnošću umrtve da ne bi činili ‘premnogo’), zahvaljujući ovoj dvoličnosti i samoobmani nemoći, dobila je velelepan izgled tihe vrline odricanja i iščekivanja, kao da je sama slabost slabog – a to znači njegova suština, njegovo dejstvovanje, njegova cela, jedina i neminovna, nezamenljiva stvarnost, – dobrovoljan učinak, nešto što se htelo, što je izabrano, da je to čin, usluga.”
To je moral slabih, kojim se Zubčević ne vodi, bar dok rat još traje.
On to i izravno kaže na jednom mjestu: “Faktor si samo ako si naoružan. Bez oružja si žrtva koja čeka svoj red u nadi da neće doći na red.”
Ali on se ne prepušta ni epskoj perspektivi, koju Nietzsche, u nastojanju da istakne svoju poentu, previše veliča. Osobenost Zubčevićevog moralnog stava jeste što je miješa u jedno dva navedena ideal-tipa, koja, dakle, Nietzsche strogo razdvaja, smatra nespojivim.
Auto Čekajući Azraila je bonus, nije κακός; ali kada se rat okonča, on uime skoro pa hrišćanskog morala, uime svojih osakaćenih, ojađenih, često siromašenih suboraca, prezire rat kao takav. “Meni je vojska”, veli on, “predstavljala sve suprotno od onog što sam bio i mnio da jesam. Zadnje mjesto na kojem trebam biti.”
Dakle: imamo na djelu izvjesnu kontradikciju – riješenost za borbu, “faktor si ako imaš oružje”, a onda otuđenost od vojske. Složena narav Zubčevićevog moralnog stava možda se najbolje ogleda u cjelini njegovog odnosa prema smrti.
3.
Dok neki tradicionalniji mislioci (Aristotel, Hegel) pravi efekat tragedije vide u podsjećanju na granice ljudske moći i nužnoj nesreći, u kojoj završava svaki pojedinac obuzet hibrisom, što onda znači da katarza u sebi sadrži i određenu osudu osjećaja svemoći i pretjeranog ponosa, kao pokretača tragičnog junaka; – Nietzsche, sasvim suprotno, slavi herojstvo junaka tragedije, koji, umjesto da je se plaše, jure u oblast opasnog i pljuju u lice smrti.
To je u skladu sa Nietzscheovim radikalnim individualizmom, kojim se devalvira vrijednost zajednice (“stada”) i po kojem ljudski rod smisao svog postojanja nalazi ne u svojoj sveukupnosti, već u snažnim, nadarenim pojedincima. (Stephen Houlgate: Hegel, Nietzsche and the Criticism of the Metaphysics, str. 219)
Kod Zubčevićeva ne može biti govora o ljubavi prema smrti. On, u svojoj izviđačko-diverzantskoj četi, vidi samo jednog zaljubljenika u smrt – stanovitog Zuluma, koji je, kako veli, bio “dobričina, vjernik, njegova želja za susretom s Tvorcem bila je jača od želje za slobodom”.
Zulum je, kako saznajemo, preživio Bosnu, “ali nije preživio Čečeniju u koju je otišao zaveden da ostane vječno. Neka mu se Voljeni smiluje.” Vidimo, dakle, da autor osim što ne mrzi oružje an sich, ne osjeća ni prezir prema vjerskim osjećanjima, čak i ako su to osjećanja jednog fanatika. Uspijeva da vidi ono ljudsko u njemu.
Zulum je u toj mjeri autoru drag čovjek da pripovjedač u vezi s njime, neočekivano, otkriva i duboko skrivenu vlastitu religioznost. Ali osjeća ujedno i distancu spram nagle naravi tog svog prijatelja, kada, recimo, govori o nekoj akciji, u kojoj je, kada su svi trebali biti tihi, Zulum ničim izazvan zatekbirao i zapucao na neprijatelja.
Većina boraca u IDČ-u nisu bili takvi – i po Zubčeviću, dobro je što nisu. Oni ne bježe, kada krene pucnjava, ali ne čeznu za smrću kao Zulum ili Nietzschove natčovjek.
Da Zubčević, iako se gordi time što je smrti pogledao u oči, nije zaljubljen u nju najbolje manifestira na onome mjestu u knjizi, kada stanoviti komandant Ismet, prije nego što će IDČ uputiti na front, kaže: “Ako trebate poginuti, poginite ko muslimani.”
Ne polazeći od kulta nestanka, junak Azraila reaguje burno, prezirući navodnu ljepotu smrti u koju ih komandat možda šalje.
“Te noći”, veli Zubčević, “mi smo do zore marširali dok je komandant, kao musliman, mirno spavao.” Ako imamo na umu ono što je autor ranije rekao o (svojoj) vjeri, ovo “musliman” ne treba shvatiti kao bilo koji musliman, već musliman u tumačenju komandanta Ismeta, koji je gledao da sebe ne izloži smrti.
Tom kmandantu, Zubčević protistavlja Refu, narodnog komandanta (u punom smislu te riječi), koji je, budući staložen i promišljen, kako veli, “čuvao nas i sačuvao nam lude glave”.
Šteta što autor Azraila nije podcrtao i produbio navedeni kontrast između Ismeta i Refe. Pošto je tako, nedostatak bismo mogli popuniti umetkom otrgnutim iz jedne druge ratne knjige – Volokolamski drum sovjetskog pisca Aleksandra Beka.
4. (Ekskurs)
Volokolamski drugm je dokumentarni roman, koji govori o bici za Moskvu, u zimu 1941, kroz perspektivu Kazahstanca Baurdžana Momišulija, neizmišljenog sovjetskog oficira i jednog od najvećih heroja Drugog svjetskog rata.
U četvrtom poglavlju, politički komesar Dordia dolazi da održi, tačnije da pročita govor o “napadu njemačkih fašista na našu domovinu”, o tome kako se neprijatelj približava Moskvi i kako “domovina zahtijeva od nas, ako treba, da i poginemo, ali da ne dopustimo da neprijateljske snage prođu”. (Nemam knjigu pri ruci, pa navodim posredno, preko bilježaka, koje sam nekad pravio.)
”Mi, vojnici Crvene armije dužni smo se boriti, ne štedeći ni ono najdragocjenije što imamo – život”, kazao je komesar (delegiran od Komunističke partije).
Ponavljao je: “Domovina očekuje…”, “borit ćemo se do smrti…”, “položit ćemo živote ali nećemo se povući…”.
Momišuli je bio nezadovoljan: vidio je da Dordia ubija svaki moral u jedinici. Kad je komesar završio, Kazahstanac je brže-bolje upitao svoje vojnike – znaju li šta je domovina.
Jedan od vojnika se javio i kazao: “Znam ja, druže Momišuli.”
”Dobro, kaži.”
”To je naš Sovjetski savez, naša zemlja.”
”Sjedi. Zna li neko drugi?”, kazao je Momišuli.
Jedan je kazao: “Domovina je… tamo gdje sam rođen… Kako da kažem, područje…”
”Sjedi”, kazao je Momišuli.
Javio se treći: “Domovina je naša sovjetska vlada. Ona je… Recimo, uzmimo Moskvu… Mi je sada branimo. Nisam bio tamo, ne vidimo je, ali mi je sada branimo. Znači to je domovina.”
I njemu je rečeno da sjedne.
“Domovina je…”, počeo je Momišuli, a onda naglo prekinuo. Pa krenuo iz početka.
”Želiš li da živiš?”, pitao je tog vojnika koji je maločas sjeo.
”Da.”
”A ti?”, pitao je drugog.
”Želim.”
I tako trećeg, četvrtog. Na kraju je kazao: “Ko ne želi da živi, neka digne ruku.”
Niko nije dizao ruku. Momišuli ih je zatim pitao imaju li žene, djecu. ”Želite li se vratiti?”
”Želimo.”
”Onda morate preživjeti da biste se vratili.”
Zatim se približio jednom vojniku i kazao mu u lice:
”Domovina si – ti! Ubij onog ko želi ubiti tebe. Ti si domovina, tvoja žena je domovina, tvoj otac i majka, tvoja djeca.”
Pozorno je slušao i komesar Dordia, pravovjerni staljinist. Njemu je to bila prva bitka u životu.
”Neprijatelj dolazi da ubije i vas i mene. Ne dopustite mu. Zapovijedam vam da vi njega ubijete. Spasite sebe, spasite domovinu”, zaključio je Momišuli.
Naredbe su izdate. Ne žrtvujući osjećaj časti, ljudi su prestali biti opterećeni sumanutim zahtjevom da moraju poginuti, kaže Bek.
Momišulijeva jedinica odigrala je jednu od ključnih uloga u pružanju otpora Hitlerovoj vojsci pred Moskvom. Nakon rata, njegov i doprinos njegovih boraca će vremenom biti skrajnut, pa i zaboravljen. Postao je sufijski mistik. Tek u vrijeme raspada Sovjetskog saveza, godinama nakon smrti, dobit će orden najvišeg reda. Njegovi zapisi o ratu bili su omiljeno štivo Fidela i Če Gevare.
To što se desilo s Momišulijem je, čini se, vječna sudbina ratnih heroja, još od Trojanskog rata: Odiseja uglavnom govori o patnjama i poniženjima velikih heroja. Isto se dešava i sa Zubčevićevim komandantom Refom i brojnim drugim saborcima.
5.
Još dok govori o ratu, Zubčević izlaže reskoj kritici poratnu vladavinu SDA, pišući, recimo, o “svojatanju i stranačkoj monopolizaciji Armije, zahvaljujući Stranci odanim JNA oficirima” ili o odgovornosti SDA za stvaranje nove, tranzicijske aristokratije, itd. Sve je to tačno i nema se šta dodati, ni oduzeti.
Nezadovoljstvo prelazi u gnjev, kada autor govori o zaključivanju mira. Ideja građanske BiH, koja je, kako veli, dobila podršku na referendumu 1. marta, “otrovana je dejtonskim mastilom”.
Kritika Dejtonskog sporazuma, kakvu ćemo naći u Čekajući Azraila, isuviše je u znaku polemičkog pojednostavljivanja i pretjerivanja. Autor više daje oduška svojim emocijama, nego što analizira. Tako na 179. stranici nalazimo sljedeću ocjenu Dejtona: “To smo mogli imati bez rata, i bez žrtava i stradanja…”
U svojoj analizi rata u BiH (str. 289 i 303), CIA kaže da je paljansko rukovodstvo sve do propasti operacija Sadejstvo ‘95 i Spreča 95’ vjerovalo da vojnim putem može prinuditi vladu u Sarajevu (da prihvati aneksiju RS Srbiji), što znači da je sve dotad sporazum poput Dejtonskog za njih bio neprihvatljiv. Dakle, Zubčevićeva ocjena ne stoji.
Na 187. stranici Azraila, govoreći o Dejtonu, Zubčević veli: “Prekinut je višedecenijski kontinuitet Republike, uključujući i preko tri godine nezavisne i međunarodno priznate Republike s bijelom zastavom na East Riveru.”
Prvi član Dejtonskog ustava kaže da “Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada ‘Bosna i Hercegovina’, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom”, itd. Dakle, nije prekinut kontinuitet međunarodno priznate države.
Ima još mnogo takvih mjesta u Azrailu. Ali, opet, prilično je besmisleno negodovati zbog autorovih mjestimičnih pretjerivanja ili pojednostavljivanja, politički netačnih ocjena. Zubčević ne piše historiografsku studiju, već prozu, memoarske fragmente, u kojima, prije svega, daje oduška svojim osjećanjima. Ukazivati da ponegdje pojednostavljuje ili pretjeruje, da iznosi neistinu, bilo bi isto kao pojašnjavati slikaru Gospođica iz Avignona da žene u stvarnosti ne izgledaju tako.
Pažljiv čitalac vidi da Zubčević nije samo un homme révolté samo u političkom pogledu, već i metafizičkom. On, naime, na jednom mjestu veli da više nije računao na Boga kad je prvi put vidio gelerima raskomadano tijelo djeteta. Dakle, vidimo na djelu varijaciju moralnog hibrisa Ivana Karamazova.
Da piše uravnoteženije i iznijansiranije, Zubčević bi bio uvjerljiviji (kao publicist), ali ne bi bio vjeran svojim raspoloženjima, pa (hajde da kažemo) i temperamentu, svome combat mentalitetu. U njegovoj poslovičnoj plahovitosti sadržana je stanovita psihološka vrijednost. Tri i po godine je služio, bio je potčinjen, prihvatao zapovijedi, čak i one koje je smatrao besmislenim i duboko ponižavajućim. To ostavlja traga.
Zato je, po zaključenju mira, kako i priliči slobodnom čovjeku, dao oduška svojoj naravi, pa je, recimo, prekinuo nekog vodnika, obrativši mu se iz stroja riječima: “Što se dereš?”, “Ne deri se na nas, lijepo ti kažem.” To jedan vojnik nikad ne bi izustio, ali Zubčević, kako sam veli, i nije vojnik (po naravi).
Njegovo buntovno razočarenje podsjeća na ono koje je, u vezi sa političkim ishodom svoje borbe, osjećao jedan ratni heroj, koji, paradoksalno, po svojoj naravi nikad nije bio vojnik: Koča Popović.
6. (Drugi ekskurs)
U Zatvaranju kruga, Latinka Perović navodi nekoliko situacija, koje otkrivaju duboku rezignaciju, koju je Koča osjećao u vezi sa političkim režimom u Jugoslaviji 23 godina nakon Drugog svjetskog rata.
”Ja već deset godina”, kazat će on u ljeto 1971. Latinki, “ne želim da delim odgovornost za ono što se u zemlji radi.” (282)
Razlog tome je što je Komunistička partija, kao i svaka druga stranka koja vlada dugo, “vremenom počela da favorizuje poslušne, podlegala [je] i okrutnim dogmama, nanoseći – i kad to nije želela – patnje i drugima” (Razgovori s Kočom, 94)
Dok partijski birokratski budu lomili vratove da među prvima čestitaju Titov 80. rođendan (i predlože da se po drugi put proglasi narodnim herojem), Koča će s odbiti da se pridruži toj kampanji. Dvojici urednika Narodnog fronta, koji će mu doći na kućna vrata po izjavu, kazat će nešto što je uspaničilo Titovog koljenopriklona Staneta Dolanca.
Tako se jedan apartčik žali Latinki kako je Koča “na Drugoj konferenciji SKJ, dok su svi aplaudirali Titu, sedeo i niije aplaudirao, već je sve posmatrao kroz svoje tamne naočare.” (Zatvaranje kruga, 366)
Kočina ljutnja će biti bez svake mjere, kada on svome španskom saborcu Santiagu Carillu, na pitanje: “Šta ćete kad Tito umre?”, odgovori: “On je već odavno umro, samo ne smeju da mu kažu.” (349)
Na 30. godišnjicu Sutjeske, Koča će doći sam, bez poziva, vozeći se u svom spačeku od Briona do Tjentišta. “Iscrpljen od celodnevne vožnje javio sam se nadležnima na Sutjesci koji su me uputili u šator rezervisan za bivše borce. U hotelu i vilama bilo je mesta samo za zvanice, strane goste i savezne, republičke i druge funkcionere.” (Razgovori s Kočom, 91)
To je isti onaj patos otmjenosti i distance borca (“dobrog”, bonus, aristosa), u odnosu na vlast, koji prožima svaku stranicu Zubčevićevih memoarskih zapisa. Bolje je ljubomorno čuvati vlastitu slobodu i biti u šatoru sa borcima, nego biti u hotelima i vilama, a raditi protiv vlastitih uvjerenja i savjesti.
7.
Zubčević podcrtava i izravan kontinuitet između dva politička sistema, pa govori o “JNA oficirima, članovima Stranke, koji su napuštajući komunističku partiju i ulaskom u Stranku, prešli na islam”.
Kada, u krešendu, kaže “sve su žrtve bile uzaludne jer se niko nije borio za ovo što danas imamo”, treba ga shvatiti ozbiljno, ali ne do kraja, jer to je izraz jedne nostalgije za apsolutnim, koje je, po definiciji, unaprijed propušteno. To su emocije, nije stvarnost.
San se ne može ostvariti; stvarnost, poput vlasti, kvari, a apsolutna stvarnost kvari apsolutno. Ta apsolutna stvarnost nije ništa drugo do, opet, sam san. To znači da i san, koji se strogo odvaja od stvarnosti kako bi ju se uime njega preziralo, također kvari (ništa manje od stvarnosti, koja se strogo odvaja od sna). Freud je lijepo pisao o tome.
Glavni junak Azraila ne čezne poput Zuluma za apsolutnim, ne hrli ka dženetu; niti kao birokrata obožava postojeće (actualitas, kojim je Duns Scotus označavao ono što mi nazivamo stvarnost). Zubčević kaže: “Završio sam kao dosterrados, dvozemljaš, čovjek s dvije domovine. Ovom u kojoj živim i drugom koju sanjam.” Domovina satkana od snova je istinski zavičaj.
Borges veli u jednom intervjuu da je najbolje što se desilo Lorci to što je ubijen. Svirepo, neljudsko, ali u izvjesnom smislu tačno zapažanje, ako imamo u vidu da su Lorcini politički istomišljenici i pjesnici – Neruda, Hikmet ili nadrealisti, živjevši duže od Lorce, postali staljinisti. Borges miješa mogućnost, vjerovatnost sa neizbježnošću, ali jasno je šta je htio reći: slava se, kako je Ahilu davno rečeno, plaća preranom smrću.
Kao što su najneiskvareniji heroji, oni, poput Avde Palića, koji nisu dočekali mir (isp. Čekajući Azraila, str. 162), tako su i najneiskvareniji pjesnici oni koji ne dočekaju starost. Najdosljedniji su političari koji nikad ne dođu na vlast, a nestvarna uređenja su, poštenom čovjeku, jedina prihvatljiva u cijelosti.
Zato Zubčević, kako sam veli, nema samo jednu domovinu, već dvije, dvije terre: zemlju i idealnu državu. Prepustiti se ijednoj od njih vodi u očaj. U vječitom pjesničkom preispitivanju granice između života i sna, u strovaljivanju i sna i jave u tu granicu, krije se jedna viša mudrost. Čini se da izvorni život nije ni u snovima, ni u stvarnosti, već upravo u toj granici.
(Naslovna slika, koja prikazuje Baurdžana Momišulija preuzeta sa portala E-history.kz)
