Uprkos odrastanju u istraumiranom i traumatizirajućem šovinističkom i nostalgičnom okružju, mogu se doživjeti trenuci jasnoće koji sijeku smog našeg pamćenja i mogu se priupitati starije generacije: “Da li ste u školama učili slovenački, makedonski, albanski ili ste zdravo za gotovo prihvatili da svi drugi moraju naučiti srpskohrvatski da pričaju sa vama?”
Ton je optužujući jer on zapravo jeste takav. Godine slušanja egotizma sakrivenog iza imenica koje predstavljaju bilo kakve kolektive dovoljno smori da se drsko traži preuređivanje pamćenja, oslobođenog ljubavi, mržnje, nostalgije i sentimentalnosti.
Nedostatak međurepubličke kulturne razmjene
“Bratstvo i jedinstvo” je bilo floskularno i prije nego što su raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili to krvavo demonstrirali. Predrag Matvejević je u nekoliko članaka sakupljenih u knjizi Te vjetrenjače naglašavao površnost međurepubličke kulturne razmjene. Književnost drugih republika i jezika se reda radi objavi i ostane u tišini bez prikaza, bez recenzija, bez kritike (pozitivne ili negativne). Potencijalni čitaoci ne bi ni saznali da postoji knjiga koja ih intrigira. Danas se pita da li se uopšte čitalo radi znanja i razumijevanja ili radi ugleda i dokazivanja svog prestiža? Da li je ponavljanje jednih te istih citata isključivo Andrića i Selimovića zapravo logički slijed kulture koja od cijele knjige uzme samo djelić da se mudruje u društvu koje ne čita od korica do korica?
Nije bilo napora (ili su oni u određenim političkim i društvenim okolnostima bili prerizični ili nemogući, to je pitanje koje tek treba biti odgovoreno istraživanjem) da se ostvaruje intelektualno zbližavanje paralelnih svjetova. I Ljubo Jandrić u svom članku u knjizi Kultura u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini: 1945-1975 kritikuje nedostatak istinske kulturne međurepubličke razmjene.
Spaljivanje kulture
Šta bi se moglo napisati u nekoj knjizi koja prati razvoj kulture od 1975. do 2025. godine a da se ne mora govoriti o granatiranju Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Orijentalnog instituta, Olimpijskog muzeja, spaljivanju striparnice (o kojoj je samo Karim Zaimović pisao dok je bio živ), poslijeratnog spaljivanja Arhiva Bosne i Hercegovine tokom protesta 2014. godine i pasivnosti da se obnovi uništeno i nauči sačuvano? Koliko bi sadržaj stvorenog bio manji u poređenju sa sadržajem uništenog? Ima li smisla praviti kontinuitet u društvu koje se ravna prema režimima a ne toku vremena?
Kad je umro András Riedlmayer, nekolicina je obilježila i izrazila zahvalnost. Većina vjerovatno mora potražiti na internetu koje su njegove zasluge, a zbog kojih je njegov pomen ovdje značajan. Nadam se da nije teško otvoriti novi tab i ukucati njegovo ime i prezime, razviti naviku da se izvan teksta traže informacije koje ga nadopunju.
Jugoslovenski, a ne srpskohrvatski jezik
Vraćamo se na pitanje jezičke politike i vraćamo se malo dalje u prošlost. Tokom austro-ugarskog perioda, kad se maštalo i razgovaralo o budućim mogućim državama i uređenjima, lingvista Pavle Mitrović je u časopisu “Bosanska vila” napisao članak u kojem razmišlja o budućem jeziku Južnih Slavena. Već tad postavlja pitanje da li bi novi književni jezik uključio išta iz slovenačkog (napisao je neke sugestije) ili bi se nametnulo Slovencima da pored svog uče i srpskohrvatski jezik. Bilo je ipak ljudi koji su svoju kulturu, jezik i identitet spremali proširiti da uključi i druge manjine, a ne samo nalijepiti etiketu i proglasiti jezičko/političko/narodno jedinstvo. Neki su lijeno sjedili sa rukama u krilu očekujući da im drugi dođu, a neki su pružili ruke da dočekaju druge u rukovanju.
Ipak vrijedi spomenuti da jeste bilo napretka u poštivanju manjina tokom druge Jugoslavije. U prvoj Jugoslaviji na čelu sa Karađorđevićima se srbizirala Makedonija, a hapsili komunisti koji su pisali i govorili “Makedonija Makedoncima”. Danas bi taj uzvik poštivanja nečijih prava veoma lako postao uzvik nepoštivanja tuđih prava, a razlika je samo u sto godina društvenih i političkih promjena. Može li se historija osloboditi sadašnjosti i prepustiti historičarima?
Ko o čemu, Calic o islamizmu
Historičarka Marie-Janine Calic je napisala knjigu Istorija Jugoslavije u 20. veku. Knjiga se može ukratko opisati kao birokratsko shvaćanje postkolonijalne kritike, odnosno njena interpretacija izvora i literature ne zalazi u dubinu problema same Jugoslavije, a pogotovo ne njenih naroda u odnosima između sebe i njihovom zajedničkom odnosu prema drugim državama, imperijama, bivšim i sadašnjim. Ona odbacuje imperijalnu tezu o “drevnoj mržnji” kao puku predrasudu prema Balkanu, pri tom zanemarujući da su istu tu tezu preuzimali (i danas preuzimaju) lokalni šovinistički političari koji jesu imali podršku lokalnog stanovništva. I Edward Said (Orijentalizam i Kultura i imperijalizam ) i Gayatri Chakravorty Spivak (Kritika postkolonijalnog uma) su smatrali da je šovinizam loša reakcija na imperijalizam.
Ponekad ljudi iz imperije priznaju svoje greške, ne kako bi se promijenio svijet ka boljem i kako bi se razvilo javno znanje, nego kako bi nekadašnje kolonije aplaudirale “prosvjetljenosti” i “dobroti” nekadašnjoj imperiji koja još uvijek održava asimetriju moći, u ovom slučaju u domenu znanja i razumijevanja, posjedovanju resursa za razvijanje obrazovnog sistema, globalnoj vidljivosti naučnog i umjetničkog rada. Neki intelektualni radnici mogu pisati na maternjem jeziku da ih pola svijeta razumije, a neki moraju pisati i na maternjem i na stranom kako bi uopšte imali šansu da budu prepoznati tamo gdje su se udomaćili “prosvjetljeni” imperijalisti.
Primjetno je u knjizi Calic da, kad govori o povećanoj popularnosti islama tokom socijalističke Jugoslavije, ona govori o islamizmu i fanaticizmu, a kad govori o povećanoj popularnosti pravoslavlja i katoličanstva, tada tek govori o socioekonomskim faktorima koji su utjecali na takvo društveno kretanje. Jedna grupa ljudi je svjesno birala nešto što povećava svoje razlike od drugih, drugi su samo posljedica različitih društvenih faktora. Postojanje intencije zavisi od predrasuda koje se ili propagiraju ili koje se održavaju odsustvom propitivanja. Postkolonijalne teorije se jesu razvile da se razbije takvo neujednečano tumačenje različitih kultura.
Islam kao dio jugoslovenskog identiteta
Dimitrije Mitrinović, jedan od vodećih ličnosti Mlade Bosne, je u dvadesetom stoljeću o islamu pisao i govorio kao o dijelu jugoslavenskog naslijeđa. Zbog toga ga, po pričama, Karađorđević nije više nikad pozvao nazad iz Engleske.
Političar Stjepan Radić je u svojoj knjizi Savremena Evropa ili Karakteristika evropskih država i naroda, Turke uvrstio u europske narode i Osmansko carstvo u europske države, pa dosljedno prateći takvo stajalište, osmansko naslijeđe i jeste europsko.
Nekada su ipak ljudi iz prošlih stoljeća sa svim svojim manama progresivnijih svjetonazora od “vodećih” stručnjaka dvadesetprvog stoljeća.
Slovenci i mladobosanci
Da li se neko već bavio temom kako Zapadno nepriznavanje osmanskog za europsko prati šablon nepriznavanje Bizantije za Rimsko carstva?
Historičar Vladimir Dedijer u knjizi Sarajevo 1914 istražuje Sarajevski atentat i sve što je do njega dovelo. U knjizi čiji je sadržaj događaj u Bosni i Hercegovini sa pozadinom politike Austro-Ugarske i Srbije, Dedijer detaljno opisuje i jedne i druge i treće. Čak posvećuje mnoge dijelove knjige opisujući aktivnosti emigracija, kao i aktivnosti Slovenaca. Ako niste znali, sad znate da su se mladobosanci družili i sa ljubljanskim Preporodom. Ivan Endlicher, Slovenac, ubrzo nakon Principovih metaka je uhapšen i umire u zatvoru 1915. godine. Dedijer Slovence nije zaboravio u istraživanju za koje se ne bi ni reklo da se tiče Slovenaca, a Calic govoreći o cijeloj Jugoslaviji, Sloveniji daje minimalno prostora, mada mnogo više nego (Sjevernoj) Makedoniji.
Kad su postkolonijalne teorije postale aktuelne, češće se davao glas ljudima iz bivših kolonija da govore o svom iskustvu, a ne da njihovo iskustvo predstavljaju isključivo historičari iz velikih sila. Calic se zbog svog porijekla uklopila da se formalno ispoštuje glas područja o kojem se piše.
Ona je formalno uključila i Andrićev glas da neko iz ovog područja govori umjesto nje. Problem je što je Andrićev glas, odnosno priču objavljenu 1946. godine stavila u vrijeme koje se nalazi u njenom naslovu: Pismo iz 1920. Nije sporno da pisci nešto napišu mnogo godina prije nego što je objavljeno. Sporno je što se ključan dio radnje tiče Španskog građanskog rata koji je trajao od 1936. do 1939. godine. Historičar bi morao znati te vremenske okolnosti prije pokušaja rekonstrukcije nekog vremena.
Albanija poput “evropskog Jerusalema”
Kad sam bio u Tirani, posjetio sam Kuću lišća (Shtëpia me Gjethe), muzej koji se nalazi u nekadašnjem sjedištu Sigurimije, albanske tajne policije tokom režima Envera Hoxhe (čita se Hodže). Tad sam pročitao kako su/smo Jugoslaveni bili vanjska prijetnja kojom je njegov režim pravdao svoju represiju i nadzor nad albanskim stanovništvom. To je bilo pogotovo aktivno nakon raskida Tita i Staljina 1948. godine. Enver Hoxha je ostao lojalan Staljinu i kad je Sovjetski savez odlučio raskinuti sa staljinizmom. Ne sjećam se da sam ikad čitao o planovima socijalističke Jugoslavije da napadne Albaniju, ali jesam čitao o Staljinovim planovima da napadne Jugoslaviju. Imali smo i mi svoj Sigurimi. Imali smo i Goli otok. Albanci su prije nas to poglavlje otvorili, a mi se još uvijek neozbiljno odnosimo prema tom dijelu historije.
Požar Petar je pisao o Jugoslavenima ubijenim u Staljinovim čistkama (i tu ima jedan mladobosanac), ali ne znam ko je ravno toj knjizi pisao o Jugoslavenima ubijenim ili mučenim na Golom otoku. Danilo Kiš je pred kraj svog života pokušao. Nekako se kod nas sve to zamuti u nostalgiji i ideološkom dokazivanju.
Čitajući Slobodna: Odrastanje na kraju historije Lee Ypi, sjetio sam se ove svoje posjete Albaniji. Naše država (Albanija i Bosna i Hercegovina, ali i Jugoslavija) imaju svoje sličnosti u historiji i kulturi. Kad nam je u Skadru/Shkodëru turistički vodič sa ponosom pokazivao džamiju, pravoslavnu crkvu, katoličku crkvu, razmišljao sam kako mu nedostaje samo sinagoga da bude bosanska priča multikonfesionalnosti.
Doduše, nama nedostaje muzej početaka fotografije, a Skadar/Shkodër ima Marubi muzej. Talijan Pietro Marubi se doselio u Skadarski sandžak sredinom XIX stoljeća, otvorio studij i donio umjetnost fotografije u Albaniju. Mi smo tek skoro saznali od Adnana Kaljanca u knjizi Mene domaćeg sina da je arheolog Vejsil Ćurčić zamijenio crtanje fotografijom, a o počecima fotografije i prvim fotografskim studijima vjerovatno ima negdje zaboravljeno u nekom muzejskom depou ili bibliotečkoj polici.
Ne znam kako bih prihvatio to što sam u svojim dvadesetim godinama saznao da je godina mog rođenja ujedno i godina građanskog rata u Albaniji. Da li je to moj lični nedostatak u znanju ili je to nedostatak obrazovnog sistema koji nas uči biti stručna dijaspora umjesto da budemo graditelji našeg društva? Tad su o ratu u Albaniji neki govorili i pisali da se radi o “drevnoj mržnji” između Ghega na sjeveru i Toska na jugu. Banalizacija različitih kultura bi bila da se na ovako površnim sličnostima prave jednakosti, ali na Balkanu u Delfima je nekad bio zapisan imperativ “Spoznaj sebe”. Zašto Balkan ne zna sebe, svoje sličnosti i razlike?
Sarajevo?
Dimitrije Mitrinović je dva puta pisao o Sarajevu kao centru Jugoslavije: jednom kao centru jugoslavenske književnosti (ambiciozno je smatrao da ćemo i bugarsku književnost čitati, a nismo ni čitali svoju), a drugi put kao vjerskom centru zbog svoje multikonfesionalnosti.
Ne moramo biti toliko geopolitički ambiciozni, ali mogli bismo imati neku knjižaru Balkanika na čijim policama se nalaze (u prevodu, a možda nekad i u originalima, što da ne) knjige o historiji balkanskih država, udžbenicima i priručinicima za njihove jezike i njihove književnosti. Ne o njihovoj historiji u odnosu na nas, nego o njihovoj historiji u odnosu na same sebe. Ima dovoljno knjiga za nekoliko polica, a tek koliko bi ih moglo nastati kad se pamćenje oslobodi šovinizma i imperijalizma.
Čudno je to socijalističko, antiimperijalisitčko naslijeđe ako priče o drugim narodima padaju na uši zainteresirane samo za ono što pripadnici velikih naroda imaju za reći. Nismo imali jaku međurepubličku kulturnu razmjenu tokom socijalističke Jugoslavije, a danas preko imperijalnog engleskog upoznajemo druge kulture i narode. Možda bismo trebali učiti i jezike malih naroda. Ko zna šta se sve ne prevodi na engleski.
