Šta je ovo što slijedi? Jedna od ponajboljih pjesama poljskog pjesnika Zbigniewa (Zbignjev) Herberta – Izvještaj iz opsjednutog grada. Ovi se stihovi često citiraju i koriste kao univerzalna himna svakog potlačenog mjesta, države i naroda.
Zaista, njene prkosne poruke su možda donosile duhovnu okrepu opsjednutim ljudima. U Sarajevu je, recimo, jamačno imala svoje čitatelje i poklonike. Nekadašnji je sedmičnik BH Dani, primjerice, objavio ovu pjesmu u specijalnom izdanju aprila 2002., uz desetke drugih prigodnih i antologijskih tekstova, na desetogodišnjicu početka opsade glavnog grada BiH.
Magazin je pjesmu objavio u prevodu Petra Vujičića, vrsnog prevodioca iz Beograda, koji je najviše zaslužan za tumačenje Herberta južnim Slavenima. Vujičiću će Herbert čak posvetiti i jednu pjesmu, koju sam, u svom prijevodu i izboru, objavio u časopisu (sic!).
Evo kako je jedan majstor hvalio drugoga:
U biti nema se za čim žaliti
znaš to dobro Petre
ne govorim to Tebi nego kroz Tebe drugima
kroz pola vijeka znao si bolje moje misli
nego ja sam
prevodio si ih strpljivo
Koliko sam uspio doznati, pjesmu je prevela i hrvatska polonistica Đurđica Čilić. Oba su mi prijevoda dobra, premda Vujičićevom moram priznati ljepši ritam i zgodnija rješenja metaforskih i drugih izazova i zamki, kojima je Herbert pribjegavao često.
I prije nego sam počeo učiti poljski jezik, još kao nadobudan dječarac u sarajevskoj medresi, čitao sam Herbertovu Poruku Gospodina Cogita kao i ovaj Izvještaj – posvećeno, skoro ritualno. Divio sam se, tada, i ne znajući, i samome Vujičiću. Herbert je zvučao autentično, naški, gospodin Cogito je mogao biti jedan od čaršijskih osobenjaka, poluhafiza, nezaposlenih profesora sociologije, produhovljenih konobara. I mnoga je fasada, skoro pa svaka ulica i sveukupni horizont grada Sarajeva govorili da je Opsada netom prošla.
Kasnije ću mukom naučiti da je svako ko prevede makar i pet bilo kakvih rečenica svjestan da je nemoguće prenijeti sve iz jednog jezika u drugi: ritam, broj riječi, odnos, ton. Neke su metafore besmislene u drugim jezicima, nekima se može naći odgovarajući parnjak, često se najfiniji slojevi značenja izgube.
Čilić se odlučila, primjerice, poljsku riječ raport prevesti u hrvatski također kao raport. Mada raport funkcioniše kao zgodna i višeslojna riječ u svim središnjim južnoslavenskim jezicima, držim da nije bilo potrebe bježati od Vujičićevog izvještaja, jer ta riječ u rečenim nam jezicima upravo nosi ono značenje koje Herbert pjesmom ironički priziva. Ni hrvatska vojska ili administracija ne šalje raporte, nego izvještaje. Raport sve više poprima ironičko kolokvijalno značenje gdje ljudi moraju jedni drugima podnijeti izvještaje u privatnim životima: Šef ga zove na raport.
Kako je na srpski ovu pjesmu preveo Vujičić a na hrvatski Čilić, odlučio sam je i ja prevesti, na bosanski. Ako ko uspita zašto – odgovor je jer na taj jezik tu pjesmu ponajbolje mogu i prevesti: maternji mi je. Sociolingvističku i političku ironiju na stranu, nakon dvanaest godina čitanja i učenja poljskog, nakon dvadesetak godina čitanja Herberta uopće i decenije provlačenja kroz njegovu poeziju na izvoru – s viškom ambicije i manjkom skromnosti – držim da sam odgovoran pokušati unaprijediti neka rješenja majstora Vujičića.
I zato što ništa nije savršeno. Vujičićev prevod ima određene nedostatke, neke bih se usudio nazvati i omaškama. Je li ih majstor počinio da u prijevodu sam piše poeziju (kako mu i Herbert kroz stihove namiguje) ili zbog nečeg drugog – ne mogu znati. Tek vidim, zahvaljujući svom knjiškom i živom znanju i poljskoga i bosanskoga jezika: neke se dionice ove pjesme mogu prevesti ljepše i bolje. Neke su iste kao kod Vujičića, jer neki stihovi su skovani od svakodnevnih riječi kojima ne treba prevodilačko nijansiranje. I jer je nemoguće i grihota narušiti savršenstvo nekih Vujičićevih rješenja.
Neke svoje prevodilačke izbore u ovom odveć predugom uvodu neću sada tumačiti. Radoznalcima i entuzijastima ću rado objasniti naknadno; redakcija je voljna ustupiti moje kontakt-podatke, a dostupan sam i na društvenim mrežama.
Navest ću nekoliko primjera koji pokazuju da je Vujičić intervenirao i unosio svoja rješenja iako nije bilo potrebe, da je gdjegdje zanemarivao nijanse izvornika, a na drugim mjestima dodavao detalje iako nije bio red.
1. Posljednji ili zadnji. Zašto bi Vujičić veći Herbert od Herberta?
Drugi stih Vujičić (u nastavku PV) prevodi ovako: određena mi je milost poslednja uloga hroničara. Ja prevodim ovako: određena mi je milost: zadnja uloga hroničara. Iako Herbert često koristi eliptične rečenice, bez veznika, interpunkcijskih znakova, pa i glagola, u ovom slučaju stih izvorno prati sva pravila standarda: wyznaczono mi z łaski poślednią rolę kronikarza.
Zašto je PV odlučio biti veći Herbert od Herberta – na prvu, nisam znao. Ali sam, nakon konsultacija s jednim vrsnim znalcem jezika i književnosti – srećom: prijatelj mi je – shvatio da je PV vješto našao parnjak u našem jeziku i uspješno prenio ironiju. Mogao sam napisati i milost zadnje uloge hroničara, ali taj višestruki niz genitivnih veza bi bio odveć težak. Zato dvotačkom rješavam sve nedoumice, približavam prijevod izvorniku i ostavljam nedvosmisleno odlično prevodilačko rješenje. I podsjećam čitatelja na citirane stihove iz pjesme koju je Herbert posvetio PV-u.
Međutim, poljski pridjev pośledni uopće ne znači posljednji (premda tako zvuči, ali lingvisti će takve situacije označe kao „lažne prijatelje“). Na poljskom se posljednji kaže ostatni. Poljsko pośledni je najbolje prevesti u ovom kontekstu kao zadnji, u smislu loš, gori pa i najgori. Uzmimo razgovorni primjer: Pa jesam li ja onaj zadnji jado… Herbertov hroničar nije posljednji među nekim mogućim ostalim hroničarima, nego je taj zadatak zadnji posao u opsjednutom gradu.
2. Na Kapiju ili na Kapiji. Posljednji stih pete strofe PV prevodi: napad na istočnu kapiju zvanu Kapija Saveza. Smatram da je bolje ostati vjeran originalu [szturm przy bramie wschodniej zwanej Bramą Przymierza] u kojem je napad odbijen pri/pod istočnom kapijom (lokativ) a ne na nju/kapiju (akuzativ). Ja sam se odlučio poljsko przy prevesti u pod, jer je iz nastavka pjesme jasno da lirski subjekt u opkoljenom gradu stoji nad neprijateljima, što odgovara srednjovjekovnim kontekstima utvrđenih gradova.
3. Ko se uzgaja a ko odgaja, šta je vrsta a šta pasmina? Peti stih šeste strofe kod PV-a glasi: da smo zahvaljujući ratu odgojili novu vrstu dece. Dvije su se riječi u prevodu poprilično udaljile od izvornog značenja i izgubljena je sva ironija ovog stiha. PV poljski glagol wyhodować prevodi kao odgojiti, premda je to više uzgojiti, u značenju neljudskom, životinjskom i biljnom. U poljskom je odgojiti wyhować a uzgojiti wyhodować;slično, ali nije isto, kao ni naše odgojiti i uzgojiti.
Poljsko odmiana PV svodi na vrsta, što je blisko ali neprecizno značenje, jer odmiana se također koristi u neljudskom kontekstu kao soj, pasmina, rod, itd. Takav izbor riječi upotpunjuje naredne stihove u kojima izvještač i svede djecu na životinje. Kod Vujičića tog prelaza nema. Izvanknjiževnom se čitatelju ovo može činiti kao navlačenje maka na konac, ali poezija upravo i jeste takva rabota.
4. Šta je na kraju grada. U prvom stihu sedme strofe PV donosi sintagmu krajnjim delovima Grada. U izvorniku je rubieżach Miasta. Šta je rubież na poljskom? Granični pojas, pogranični predio, krajina, krajište, pograničje. Sve su to ili već standardizirani ili makar književno prihvatljivi izrazi. Na kraju krajeva, zajednički slavenski izvor sugeriše: rub; ili kako nam se već u poeziji zgodno ustalilo: obod. Zašto je Vujičić od jedne neobične poljske imenice napravio sintagmu sa običnim pridjevom i imenicom? Ja sam se odlučio za rub, jer držim da ponajviše odgovara stvarnosnome kontekstu i jezičkom duhu, te prati neki stari zajednički slavenski korijen. Krajište ili pograničje više su rub zemlje, države, neke šire teritorijalne jedinice, ma koliko mi se u prvoj ruci prevođenja nametali kao zgodne lekseme za štimung pjesme.
5. Bezbrojna vojska ili ih ima ko mrava. Dvije strofe dalje PV opet uprošćava Herberta. Izvornu sintagmu mrowie wojsk tek svodi na bezbrojnu vojsku. Tačno, ali siromašno. Poljsku frazu je najbolje bilo prevesti kao mravinjak vojske, što jesam učinio, jer je autor time dao najmanje dva nova sloja značenju okoline izvan opsjednutog grada i perspektivi gledanja lirskog subjekta. Je li u godinama kada PV prevodi pjesmu bilo rijetkost čuti fraze poput ima ih ko mrava ili mu je možda bilo odveć prosto krenuti u svakodnevni jezik – ne znam.
6. Je li žuč žuta. Šta je crnje od crnog. Par stihova dalje, PV čak Herbertu ukida jednu riječ. Načelno to nije pogreška, jer u jednome jeziku se određeni pojam iskazuje jednom riječju a u drugom frazom ili klauzom u složenici. No, ovdje je moguće pronaći rješenje ekvivalentno originalu i unijeti novi sloj značenja.
Herbert piše kako se na obzoru smjenjuju boje: od delikatnej ptasiej żółci na wiosnę przez zieleń czerwień do zimowej czerni. Izazov je u tome što se na poljskom žuč i žuto kaže isto: żółć. PV tu boju i tu riječ naprosto preskače. Kod njega lirski subjekt gleda boje kako prelaze od nežne ptičje boje u proleće preko zelene i crvene do zimske sasvim crne. A trebalo bi i tako jesam, nakon savjetovanja sa par stručnjaka iz lingvistike i književnosti: od blage ptičje žuči proljetne preko zelenila crvēni do zimske crnine. U početku sam htio, vujičićevski očito, ubaciti riječ žutica. Sreća moja, pa među prijateljima, stručnjacima, imam iskrene savjetnike. Držim da riječ žuč može sasvim uspješno našem čitatelju probuditi i asocijacije na žutu boju i ironički ga zaintrigirati.
PV poljsku riječ czerń prevodi kao crna a to je zapravo crnina. Takvim pojednostavljenjem izgubljen je jedan debeo sloj značenja: crninu se nosi na sahrani i u žalost nakon smrti.
7. Jesu li bivši ili su bili? Deveta strofa, šesti stih počinje sintagmom nasi byli alianci, što je poprilično jednostavna konstrukcija – prisvojna zamjenica + pridjev + imenica: naši bivši saveznici. Zašto je PV tako jasnu i podesnu imeničko-pridjevsku konstrukciju preveo u glagolsku bili su naši saveznici – ne znam. Na mene posebnog dojma takva intervencija nije ostavila. Nemoguće je misliti da je takav polonist prenebregnuo da je u poljskom prvo lice množine pridjeva bivši apsolutno isto kao i treće lice množine glagolskog pridjeva radnog od glagola być [biti] – bili.
8. Vujičić kao pjesnik. U desetoj strofi PV vješto pribjegava pjesništvu, ali zato čitatelji ostaju uskraćeni za majstorske finese Herbertovog pjesničkog umijeća.
Kod PV-a se triput javljaju riječi izvedene od glagola kolebati. Po mom čitanju originala, takve se riječi ne bi trebale pojaviti nijednom. PV poljsko wahać prevodi kao kolebati a precizniji je prijevod klatiti. Kolebanje je isključivo mentalni a klaćenje izvorno fizički proces. Ako se kolebam, moje je raspoloženje kolebljivo. Ono se ne može kolebati. Ali kod PV-a upravo dolazi do kolebanja raspoloženja.
Zato ja insistiram na klaćenju raspoloženja. Ponijelo me je, kao i mog uzora PV-a, da upotrijebim riječ klackanje, ali mislim da bih i ja time više oštetio pjesnika a jedva kojeg čitatelja usrećio.
Prevodilac poljski pridjev niezłomny ovdje prevodi kao nepokolebljiv, iako ga je u petoj strofi preveo kao nesalomljiv, kako i treba. Poljsku sintagmu losy jeszcze się ważą Vujičić opet prevodi koristeći kolebanje, pa tako glagol ważyć, koji bukvalno znači vagati, mjeriti prevodi opet kao – kolebati. Naveo je time čitatelja da vjeruje kako je Herbert namjerno ponavljao jedan korijen kroz dvije strofe triput, što je legitimna pjesnička praksa, a zapravo je on kao prevodilac nametnuo takvu figuru.
9. Nagodba nije smirenje. U istoj strofi poljsku riječ ugoda prevodi kao smirenje, premda je naša najbliža riječ kompromis. Kako tako strana i dnevnim izvještavanjem obesmišljena, ne paše ovakvoj pjesmi, odlučio sam se za nagodbu. Jer se s neprijateljem neko uvijek želi nagoditi. Ali ne smiriti. Makar u ovoj pjesmi.
10. Da li se pare vrte ili prometuju? PV sintagmu jednostka obiegowa prevodi kao prometna jedinica, što meni – u 2020. zvuči kao jedinica saobraćajne policije u Republici Hrvatskoj. Ironiju na stranu, robe se i dalje prometuju, ali se i roba i novac obrću – otud sam se bio prvo odlučio za obrtna jedinica. Međutim, kako je ovdje Đurđica Čilić imala zanimljivo rješenje (platna valuta), i sam sam krenuo tom stazom. No, smatram da je riječ valuta odveć stilski obilježena i značenjski uska da bismo je smjeli ovdje koristiti. Ali pridjev platni izvrsno je rješenje. Zato ću ostaviti platna jedinica. Zadržavamo ironični ton Herbertovog hroničara dok birokratski vrši inventuru praznih magacina a čitatelju ostavljamo prostor za razumijevanje višeslojnih značenja.
11. Uzbudljivo ili dirljivo. PV poljski glagol poruszyć prevodi kao uzbuditi, ja prevodim kao ganuti, u kontekstu da nekog nešto „gane do suza“ ili „dirne u srce“. Na početku i jesam bio izabrao dirnuti, što ne bi bilo loše, ali mi jedan drugi prijatelj ponudi glagol ganuti, koji upravo može značiti samo ovo.
Pored toga, poljsko poruszyć je bukvalno pomjeriti. I u prenesenom ga značenju koriste kao i Englezi: a moving testimony – dirljivo svjedočanstvo. Uzbuđenje je u ovom slučaju naprosto prejaka riječ.
12. Suosjećaju. S nama. Iako autor piše, doslovce: znam suosjećaju iskreno, PV na ovo dodaje s nama. Suvišno, jer cijela strofa je o nama i njima, a tako teška dodatna zamjenica u tom trenutku jednostavno narušava ton pjesme.
13. Dotakla ili pogodila nesreća. Kod Vujičića je sintagma dotknęło nieszczęście prevedena kao pogodila nesreća. Glagol dotknąć bukvalno znači dodirnuti. Dakle, doslovan bi prijevod bio „dodirnula nesreća“. Zato se odlučujem za zadesila, jer je ovaj glagol u kombinaciji sa nesreća veoma čest u našem dnevnom jeziku, pri čemu sam glagol nosi jedno teško značenje pomirenja sa sudbinom i prihvatanja njene nadmoći nad životom čovjeka. Dovoljno je da vas nesreća dotakne i već vas je zadesila.
14. Jedna druga, tehnička omaška. Čak ni ja, očito zaslijepljen PV-ovim majstorstvom i podvigom prevoda uopće, nisam primijetio da je u jednom stihu preveo prvi umjesto drugi. Taj stih smo već tesali pod tačkom 7: naši bivši saveznici iz vremena druge Apokalipse. Kod PV-a u meni dostupnom izdanju (Gospodin Kogito, Svjetlost, Sarajevo, 1988.) stoji prve Apokalipse, i u takvoj se inačici prevod objavljuje diljem interneta. Zahvaljujem prijatelju lingvisti što je primijetio ovaj tehnički raskorak u prevodima i komentarima pa sam uspio, prvo misleći da je pogreška moja, otkriti prave uzroke.
U originalu, kroz tri meni dostupna izdanja, Apokalipsa je uvijek druga. To može biti i asocijacija na činjenicu da su zapadne evropske sile doslovce izdale Poljake pred najezdom nacističkih njemačkih snaga 1939., jer je pjesma nastala 1982., kada vojno-komunistička vlast, uvođenjem ratnog stanja (1981.) nakon radničke pobune, vlada Poljskom, a stranci uglavnom šalju vreće utjehe.
Zahvaljujem Krystny Żukowskoj-Efendić, Halidu Buliću, Harisu Imamoviću, Hamzi Ridžalu i Mirnesu Sokoloviću na kritičkom, pažljivom i iskrenom čitanju prevoda i prevodilačkog komentara.
Zbigniew Herbert – IZVJEŠTAJ IZ OPSJEDNUTOG GRADA
Prevod: Kenan Efendić
Odveć star da bih nosio oružje i borio se kao drugi –
određena mi je milost: zadnja uloga hroničara
zapisujem – ne zna se kome – povijest opsade
trebam biti tačan premda ne znam kad je počela najezda
prije dvjesto godina u decembru septembru možda jučer u zoru
ovdje svi boluju od gubitka osjećaja vremena
preostalo nam je samo mjesto vezanost za mjesto
još uvijek držimo ruševine bogomolja privide bašči i kuća
ako izgubimo ruševine neće preostati ništa
pišem kako umijem u ritmu beskonačnih sedmica
ponedjeljak: magacini prazni štakor postao platna jedinica
utorak: gradonačelnik ubijen od strane nepoznatih počinitelja
srijeda: razgovori o primirju neprijatelj pritvorio izaslanike
ne znamo im mjesto boravka to jest mjesto pogubljenja
četvrtak: nakon burnog zbora odbačen većinom glasova
prijedlog trgovaca začinima za bezuslovnu kapitulaciju
petak: početak kuge subota: počinio samoubistvo
N. N. nesalomljivi branilac nedjelja: nema vode odbili smo
napad pod istočnom kapijom zvanom Kapija Saveza
znam monotono je to sve nikoga neće ganuti
izbjegavam komentare osjećanja držim na lancu pišem o činjenicama
izgleda da su samo one na cijeni na stranim tržištima
ali s izvjesnim ponosom želim saopštiti svijetu
da smo zahvaljujući ratu uzgojili novu pasminu djece
naša djeca ne vole bajke igraju se ubijanja
na javi i u snu sanjare o supi hljebu i kosti
baš kao psi i mačke
uvečer volim skitati rubovima grada
duž granica naše nesigurne slobode
gledam odozgo na mravinjake vojski njihova svjetla
slušam buku bubnjeva barbarskih krikova
uistinu je nepojmoljivo da se Grad još uvijek brani
opsada traje dugo neprijatelji se moraju smjenjivati
ništa ih ne veže sem želje za našim istrebljenjem
Goti Tatari Šveđani Carevi odredi pukovi Preobraženja Gospodnjeg
ko će ih izbrojati
boje se zastava mijenjaju kao i šuma na obzoru
od blage ptičje žuči u proljeće preko zelenila crvēni do zimske crnine
tad uvečer slobodan od činjenica mogu porazmisliti
o stvarima davnim dalekim naprimjer o našim
saveznicima preko mora znam suosjećaju iskreno
šalju brašno vreće utjehe maslo i dobre savjete
ne znaju čak ni da su nas izdali njihovi očevi
naši bivši saveznici iz vremena druge Apokalipse
sinovi krivi nisu zaslužuju zahvalnost zahvalni i jesmo
nisu proživjeli kao vječnost dugu opsadu
oni što ih zadesi nesreća uvijek su usamljeni
branioci Dalaj-Lame Kurdi afganski gorštaci
sad kad pišem ove riječi pobornici nagodbe
ostvarili su određenu prednost nad strankom nesalomljivih
obično klaćenje raspoloženja sudbina još uvijek vâgā
greblja rastu smanjuje se broj branilaca
ali odbrana traje i trajat će do kraja
i ako Grad padne a pretekne jedan
on će nositi Grad u sebi putevima izgnanstva
on će biti Grad
gledamo u lice gladi lice vatre lice smrti
najgore od svih – lice izdaje
i samo snovi naši nisu uniženi
1982
