UPRAVO ČITATE

Mirnes Sokolović: Razvaljivanje ljubavi

Mirnes Sokolović: Razvaljivanje ljubavi

(lijevi profil erotske literature)

Pisci su oduvijek suočavali mit sa živim iskustvom, tu nema ništa novo, to već traje stoljećima – rekao bi istoričar književnosti. Ljubav, kao velika priča, kao mit, odavno je krenula putevima parodije koji su vodili u neizvjesnost smijeha i sumnje. Kako to već pristoji, ljubav je preživjela ta proturječja i paradokse, kao što je mit doticao živu anarhoidnu stvarnost. Tu nema ništa čudno, od Servantesa preko Fildinga i Rablea do Džojsa, što se tiče velike književnosti, vodio je put s kojeg više nema povratka, dok nismo došli dotle, da se više ne može napisati ljubav i volim a da se blago ne smiješi samom sebi. Kasnije će biti pokušaja u literaturi da se nauči voljeti iznova.

Samo je ljubavni moral feudalizma, kako bilježe istoričari, razdvajao tjelesnu i duhovnu ljubav, a već u doba kasnog feudalizma, od rokokoa i baroka, vitez kavaljer će osvojiti pravo i na fizičku ljubav. Doba kreposti koje je polako prolazilo, brojni sentimentalni restauratori, među njima i Ričardson, pokušavat će dohvatiti i oživjeti, navodeći da je ljubav potrebna za brak, takva ljubav treba biti na korist, tako da su u tim ispovjednim psihološkim romanima oni koji ljubuju prikazani kao heroji, sveti mučenici ljubavi. Na ta sočinenija brzo će odgovoriti Filding i Stern, parodirajući te apostole, tako će u Fildingova Šanela u liku prostitutke koja glumi čestitost prizivati Ričardsonovu kreposnu Pamelu. Do danas je već to uobičajena akrobatika, da svijet jednostavno nije ustrojen po emocionalnoj logici ljubavnika, a osjećajnost glavnog junaka, ako želi biti uvjerljiva, nikada neće ustrojiti fabulu. Prihvatajući život kao siže koji je pun rukavaca i obrta, već Fildingov Tom Džons će prolaziti pored tih vrtloga briga i ravnodušnosti, kao pored običnih mračnih vrtača, bez ikakvog stava, pomiren sa ljudskom prirodom.

Apsurd ljubavi i braka, i kod Sterna, nije daleko od apsurda samog sebe, svog života. To je kontekst koji niko ne bira, i biće mnogo smijeha, dok se ne dođe do Džojsa i njegovog famoznog dana koji straje sedamsto stranica, kada se najveća osjećanja i jezički najbravurozniji izričaji o smislu i ljepoti života nađu u neviđenom nesaglasju sa živom i prljavom stvarnošću, kao onda kad građanin Blum pjevuši o svojoj ženici, dok ona za to vrijeme kopulira u njihovoj postelji, sa njegovim poznanikom, ili kad s najnježnijim čuvstvima prema svojoj supruzi, na plaži, u odsutnom trenutku, Blum masturbira i svrši gledajući neku Nausikaju. To će biti, nakon Prvog svjetskog rata, prvi nagovještaj da će se, kasnije, sve raspasti u paramparčad, da će sve ići lako kao lakrdija, da će ostati tek žongliranje s komadima jedne ideje…

Ali nije to išlo tako lako, bilo je mnogo onih koji su ozbiljno shvatili poraz ljubavi. Bilo je onih koji su željeli zavoljeti tu nakazu kao što su nekada voljeli sklad, tako je negdje valjda oko romantizma rođena Meduza u punoj ljepoti. Žudnja i razvrat su polako postajali ideali, a uzurpacija i izokretanje vrijednosti najdraži postupak. Kod Šelija će to biti ona uzburkana ljepota užasa, kao da iz zmija izbija predivni treperavi bakarni bljesak, a bol i zadovoljstvo će postajati jedno. Grozno će se ovaplotiti u ideal ljepote, izmučene i zatrovane ljepote, kao u trenutku kad Flober negdje kod Jafe uđe u izbu jedne hetere i osjeti pomiješan miris limunova i leševa, kao da se iznad kostura ljuljaju prekrasne grane pune žutih plodova. Ti ljubitelji Meduze će se dati punom snagu da uvjere čitatelja da se te izopačenosti mašte stvarno plod iskustava, tako će Barbe d'Orvili opisivati svoju tuberkoluznu Leu čije upale oči i iznemoglo tijelo ne bi mijenjao ni za ljepotu anđela na nebu. Bajron će zlo pokušati prenijeti i u život, pred ogledalom će vježbati svoj grozni pogled razbojnika, forsiraće zlo do maksimuma da svoj život dovede do tako visokog napona, ne bi li od njega mogao nešto izvući, tako da će na autopsiji, nakon što se na obdukcionom stolu nađe u 36. godini, njegovo srce i mozak pokazivati znakove odmakle dobi.

Bodler će također uživati u lijepim prosjakinjama, zavodljivim staricama, očaravajućim crnkinjama, poniženim kurtizanama, kao da se u njima krije destilat najgorih otrova koji ispija nadušak, njegujući strast prema izopačenostima, ludu ljubav prema ženama zbog njihove raskalašenosti, okrenut strašću prema trulom i smrdljivom vonju. Nad devetnaestim vijekom, na kraju, ponad francuskih strana, digao se ideal, kao što Uismansova Helena stoji ponad svega, dok pod njenim nogama leže gomile leševa probijenih strijelama, a ona svojom uzvišenom plavom ljepotom dominira klanicom, veličanstvena i ohola kao Salambo kad se pojavljuje nad plaćenicima, slična nekom zlom božanstvu koje truje, a da toga nije ni svjesno, sve što mu se približi, i sve što pogleda i takne. – Neki akademik Ože, sluđen ljepotom meduze, održaće predavanje u  Institut de France u kojem će pozvati ljude da se klone te ljudožderske literature što se hrani komadima ljudskog mesa a pije krv žena i djece, literature koja je dobila zadatak od Sotone da podstiče na zločin, pokazujući ga trijumfalnim dok sasvim ne ogadi vrlinu.

Dok su Sterne i Rable žonglirali i smijali se nad tim porazom ljubavi, pobornici ljepote meduze su godinama pravili groznu i neprekidnu feštu proslavljajući grandioznim orgijama propast njezine čistote. Proći će još mnogo vremena dok se sve ne prevede na vrtešku lakoće i težine, a svako vrijeme ima svoje grčevite pisce, koji stvari uzimaju ozbiljno, s bolom, kao i one koji ljube sklad i koji se raduju životu. Futuristi će pokušati da nauče, nakon poraza, da vole iznova. Treba ugušiti svaku nostalgiju za prošlošću, treba udaviti svaku sentimentalnost, treba vatrometom duha sagoriti one dosad precijenjene suze, treba ubiti mjesečinu, balkone i mandoline, ljubavne zanose, bljutavu dekadentnu erotiku, lažne moralističke deklamacije i sav taj zahrđali i apsurdni ansambl predstave kojim beskičmenjaci i književne usidjelice vole da kinđure svoje ništavilo. Avangardisti još uvijek vjeruju da imaju nešto otkriti što se tiče ljubavi. Kako u debelo uho zabosti nežnu reč? – kaže Majakovski. I kod Zamjatina i Piljnjaka, mnogo će se polagati na novotkrivene iracionalno-erotske odnose koji će uzdrmavati standardnu državnu ljubavnu nomenklaturu, iako će u ruskoj avangardi sve do kraja ostati u nagovještajima i litotama, nedorečeno. Anais Nin za to vrijeme, na drugoj strani, piše u svom dnevniku da jezik seksa mora ponovo da se smisli, seks je u njenim pričama pomiješan sa smijehom, suzama, riječima, ljubomorom, strahom, opijumom, ona želi erotskoj književnoj istoriji dodati nova poglavlja ispisana jezikom žene.

1eae922e1e9a342ac302f49445166b83Nadrealisti će biti zatravljeni onom Bretonovom idejom o spojenim sudovima želje i slučaja, života i sna, čovjeka i svijeta, koja se se vidi u Nađi u kojoj se susret i slučajnosti otkrivaju kao rješenja nekih davnih rasprava otjelotvoravajući date nesvjesne i neslućene želje. Našavši se jedne noći s Nađom daleko u šumi, Breton će sjetiti kako je nekad davno snivao da se tako nađe među drvećem s nekom lijepom nagom ženom, a svemoćna želja će tako podrediti sebi objektivne događaje. Breton je tu oduševljeni i preplašeni svjedok neočekivanih senzacija, pred jednom ženom koja tone u ludilo, predosjećanja, parapsihološke vizije. Tu ideju ipak neće moći naslijediti ni nadrealisti, bolesni Arto će ga upozoriti da za ludu ljubav treba imati tijelo, Krevel će se oduševljen tom idejom samoubiti, a Mišel Leris će napisati jedan anti-nadrealistički roman u kojem glavnom junaku što se ljubavi tiče neće polaziti za rukom baš ništa, tako da će posustavši u ljubavnom klinču sa jednom plesačicom Crnkinjom koja mu se mnogo sviđala tražiti brijač da se već jednom uškopi… No dosta o tome – o tom grandioznom propasti obnove ljubavi je već bilo riječi u eseju Nadrealisti, ustajanje iz mrtvih.

Proći će još mnogo vremena dok se taj novi poraz ne počne primati ravnodušno. Ljepota će biti grčevita ili je neće biti, kaže Breton. Ljepote nema jer ju je grč raskomadao, ostala je nakaza – kažu, naprimjer, Bataj i Selin, dvojica pisaca koji su pisali po nadrealističkim negativima. Bataj se razgolićuje kao nadrealista, samo što ističe svoje gnojnice više i jače nego Leris i Arto zajedno. Sve te ideje i najtoplije riječi kod Bataja će se jednom zauvijek isprazniti od smisla, dok ih se zgađeno ne odbaci. Godine 1935. usred nadrealističke revolucije on objavljuje erotsku pripovijest Plavetnilo neba koja ne ostavlja nijednu nadu da se više išta može uraditi. Dok su romantički ljubavnici Meduze još uvijek vjerovali u njenu ljepotu, bivajući hipnotisani skrivenim dražima, Batajevom junaku će se i ona učiniti nedomašajnom, a otkrivaće mu se samo nakaza. Pripovijest počinje ljubovanjem sa pijanom Dorom po prljavim mjestima, dok se ona kod osoblja tih motela raspituju da li je se sjećaju otprije, kad je dolazila sa ljubavnicima, i zaokupljena time ona razgovara sa tim sobaricama i liftbojevima, dok joj se usta ne obamru, sve dok joj se niz noge ne počne slijevati mlazevi mokraće, i dok se šum rasterećenih crijeva ne razlegne ispod haljine te mlade djevojke, dok ona usukana sjedi na stolici pred tim začuđenim ljudima, poput svinje dok je kolju, kaže Bataj.

Ljepota nakaze je, dakle, kod Bataja i Selina gubila polako svaku erotsku draž. Batajev junak će, da bi prebolio Doru, upustiti u vezu sa nekom Lazarkom, svom prljavom, koju neće podnositi, zbog nje će ga obuzimati napadi žudnje, jer jebati je (kaže taj junak) jedan je od načina da se podnese žena koju ne volim… Drugu ljubavnicu Kseniju, buržujku, nudit će svom prijatelju komunisti, uradiće sve da njih dvoje završe u krevetu, a kad se Dora vrati, oboljela, nakon što mu opriča s kim je sve bludničila, on će ulaziti u nju kao u grob na nekoj blatnjavoj ravnici, prljav do vrata. Biće to prije konačnog rastanka u nekom njemačkom gradu, kojim neki dječaci marširaju nacističkim koračnicama. I Selin, dakako, pretjeruje u surovosti i nihizmu kao Bataj, samo što će Selinov pripovjedač iz Putovanja nakraj noći biti još rječitiji i sarkastičniji, no sve to nešto znači, to više nije pobuna palog anđela kao u romantizmu, to je bilo prizivanje konačne apokalipse i mirenje sa slomom. – Ona je htjela da budem sav treperav, blistav, a ja sam vidio hiljade razloga, i to nepobitnih, za upravo suprotno osjećanje – govori taj Selinov povratnik iz rata. Tako sam, posredstvom Loline guzice, kaže, primio impulse jednog novog svijeta, Amerike, dok su prizori stravičnog pokolja predosjećali njeni jajnici, što je vrijedilo koliko i da je gorila siluje. – Kad je žena temperamentna, rezonuje taj junak, a nema rogonju uz sebe, život joj nije lak svaki dan. Čovjek je, kaže, human otprilike onoliko koliko kokoš može da leti, kad je iz sve snage šutneš u guzicu, može da se vine čak do krova. Prizivaće na kraju romana da šlepove na rijeci, i sve, i čitav grad, neko povuče, i da već jednom bude kraj.

Poslije Selina i Bataja trebao je valjda da nastupi kraj, to su djela koji su nastajala uoči i poslije ratova, i nisu ostavili na kraju nijednu nadu, jer su se oni složili sa nesavladivim svijetom, prenaglasili ga, dali prilog tom bezdanu koji je trebao pojesti sve. Ljubav je kod njih vezana za žestinu i smrt, za mučenje, jer se tim putem ide ka istini rasparanja utroba, zlo postaje najsnažniji modus predstavljanja strasti, a pravo sladostrašće je uništavanje života koje se nacerilo ćiftinski konstruktivnoj ljubavi. Seksualni nemir će razbiti ljubavnu hipnozu, a zadovoljenje je skopčano sa nesmirenim rastrojstvom. I prije i poslije nego što je došlo čudovište izvana poznato kao Rat i progutalo ih, ovi junaci nisu bili sposobni da se izbore ni sa čudovištima svoje duše. Poslije toga više nije bilo ništa da se dogodi. – U isto vrijeme, međutim, ili malo nakon toga, nastajala su djela koja nisu tako ozbiljno uzimala taj nestanak opčinjenosti i razbijenu ljubav. Pomirivši se još jednom sa prazninom, njima nije ostalo ništa drugo nego da još jednom prožongliraju sa tim grumenjem mraka, poslije ratova, kad nije ostalo mnogo utjehe. Smijeh nije poveo toliko računa o ustrojstvu svijeta, a lakrdija bila je jedan od puteva u razumijevanju stvarnosti. Roman nije prestao postavljati pitanja, iako je nad svijetom iščeznuo glavni sudac, kao ljubav.

surrealism-art-drawings02

U to vrijeme izmaglice valja biti dovoljno hrabar da se ne zaustavi, kaže Fokner, jer u doba sveopšteg straha, kada postoji samo pitanje da li ćemo odletjeti u zrak, pisac mora ponovo naučiti probleme ljudskog srca koje je u sukobu sa samim sobom. Među onim piscima koji su uklanjali onu zavjesu od dima i čađi, što se iz dimnjaka Aušvica i Lubjanke digla nad literaturom u to doba, i otvorili pogled na prostor uokolo, sve do Amerike, bili su Nabokov i Singer; oni su porazu Ljubavi pristupali humorno, i ponekad sangvinično. Kod Singera, u Neprijateljima, postalo je već moguće da žena koja se vrati živa iz logora, uskrsnuvši iz mrtvih, bude dočekana nevoljko, kao da bi bilo bolje da se nije ni vratila. Tadeušu Borovskom, Kerteszu, dok su prikazivali nestajanje u holokaustu, i povratak hodajućih mrtvaca iz logora, nije baš naumpadalo da se upitaju da li su svi sačuvali brakove. Nakon što ga uključe u tokove mirnodopskog života, Singerovom liku Hermanu Broderu će, iako bira po svojoj volji, stvari ostati komplikovane kao u Hitlerovo doba, on se polovinu romana od nekoga skriva. Broder ne može da se opredijeli u pitanjima ljubavi, tako će se naći između bivše žene Tamare koja je uskrsnula u Njujorku iz Staljinovih i Hitlerovih logora na jednoj strani i zakonite supruge Jadvige i ljubavnice Maše na drugoj. Pri tom stvari nisu jasne  koja mu je najvažnija, Broder se koleba, kao da sluti da se tamo gdje je težina možda neka velika lakoća krije.

On će se kajati, bilo šta da odaberu, sve će uostalom postati nepodnošljivo nakon nekog vremena. I u jednom i drugom slučaju, oni će se suočiti sa svijetom kao podvojenošću, sa beskrajnošću mirnodopskog života, sa mnoštvom relativnih istina koje proturiječe jedne drugoj, umjesto da formiraju jednu apsolutnu istinu, tako da tu nema grčevitosti nego zbivanja po njujorškim salonima ispadaju smiješna kao u nekom vodvilju. – A što se tiče ljubavi, profesionalci tu riječ upotrebljavaju kao da ju je moguće jasno definisati, a niko još ustvari nije osjetio njeno istinsko značenje – misli na jednom mjestu Broder. Objavivši svoj roman 1966., Singer, dvadeset godina nakon ratova, u vrijeme kad grč popušta, osvaja nakon Aušvica prostore smijeha i erotike, pokazujući kako sve nakon nekog vremena postaje lakrdija, koristeći svoju priliku, kad ga je već sudbina pomilovala, da kao romansijer ostane na strani mudre neizvjesnosti.

Nabokov, nedugo nakon rata, kao da uzima jednog pariskog nadrealistu, sluđenog ljubavlju, i također ga šalje u Ameriku za njegovom strašću. Taj Humbert Humbert, napeti nadrealistički vrebač, pozorni šetač, lutalica iščašenog pogleda, lovac na ono neobično u običnome, tragač na izdašnoj pozornici za slučajem, ima jednu strast s kojom se ništa ne može mjeriti, a to su nimfice koje je zavolio da ne mora voljeti kao suprug, svoje supruge. Njemu će zauvijek ostati urezan susret, kad je bio trinaestogodišnji, sa vršnjakinjom Anabelom koja je ubrzo umrla od tifusa, to je njegova prva prava erotska senzacija, i on će trinaestogodišnjakinjama, i zbog tog iskustva, ostati vjeran do kraja života. Upoznavši Lolitinu majku, oženivši je da se samo da se približi Loliti, u kojoj će nakon dvadeset i četiri godine uskrsnuti ona Anabel preplanulih nogu i plamenog jezika, on će na tu gospođu majku, kao i svoje prethodne supruge, obratiti pažnju tek toliko koliko mu treba da opiše tu, kako kaže, tuljanoliku gospođu, da bi se bar u romanu moglo završiti s njom. – O, bila je to odgojena malograđanka! Govorila je Oprostite kad bi joj i najmanji podrig prekinuo tečni govor, izgovarala je prvi slog riječi envelope na francuski način, a u razgovoru sa kakvom znanicom nazivala je mene gospodin Humbert.

Njemu je sve besmisleno, isto kao što je besmisleno kad iz čista mira u Parizu tridesetih godina krene izučavati englesku književnost, raspravljati sa američkim književnicima o sovjetskim filmovima, pisati parodije i zamršene eseje u opskurnim časopisima. Taj nervčik nadrealista, Humbert Humbert, preturivši valjda preko glave i Bataja i Selina, pronalazi ludu strast u nimficama, djevojčicama između deset i četrnaest godina koje voli gledati, zato što mu vraćaju mjehure pune otrova u prepone i pale prebludni plamen u hrptenjači. Treba biti, kaže Humbert, pravi umjetnik i luđak pa prepoznati prave nimfice, one djevojčice čija je narav nimfinska to jest demonska, nasuprot običnih, debeljuškastih, nezgrapnih djevojčica koje će se pretvoriti kasnije u takozvane lijepe žene. Žureći da pridobije Lolitu, prije nego ona napuni punih sedamnaest godina i njeno nimfičanstvo nepovratno ispari, taj ljubavni larpurlartist koji se buni protiv surove rasprodanosti bračne ljubavi, ćaknut i pomjeren, naći će se u Nabokovljevom romanu lijepo isparodiran, sažaljivo, zapleten u tu ljubavnu farsu kao u mrežu iz koje se nemoguće osloboditi, otvarajući široke perspektive opscenosti i komike nakon pada ljubavi.

magritte-the-lovers-469x349

Kako vrijeme bude odmicalo, nakon što se 20. vijek prelomi, taj poraz ljubavi bit će uziman sve lakše. Nov ljubavni nered koji će donijeti seksualno oslobođenje učiniće klasičnu ljubav zastarjelom temom, a umjesto strasti će na scenu stupiti želja i umjesto srca polni organi. Tu ako neko i bude volio i osjećao strast, to neće značiti da je nezamjenjiv, strasti i živi ljudi se smjenjuju kao na vrtešci, ko je danas ovdje, sutra će biti tamo, neko drugi lako može biti na na istom mjestu. Literatura nereda će sugerirati i da je ljubav bila jedna vrsta neuroze koja gleda kroz ključaonicu, zaslijepljenost zbog koje se ne vidi hiljade mogućnosti. Zašto uzimati onda jednu svoju strast za Boga svoga? Jedina ljubavna bliskost će se ponekad rađati u seksu, što je varljivo, jer se takva mogućnost krije i u prošlosti i u sadašnjosti i budućnosti, u hiljadama prilika. Seks je najbliži otvorenoj i nezavršenoj stvarnosti, ljubav se neće lako moći lako pouzdati igrajući na tu kartu, koja je od danas do sutra, ali istovremeno to će biti jedini as iz rukava. Niko se ne može, i neće, posjedovati u narednoj literaturi, i u toj mogućnosti seksa u kojoj ljubav može biti rođena, kao u uzdisanju rebara, krije se istovremeno i njena negacija, kao iznevjerenje.

Tu vrtešku lakoće i težine, varljivosti, najbolje je uprizorio Kundera u Nepodnošljivoj lakoći postojanja, taj posljednji veliki pisac stare garde koji se našao na početku našeg postmodernističkog doba, da uradi nešto na stari način sa novim stanjem stvari, napravivši nenadmašnu ravnotežu između čitljivosti i složenosti. Njegov Tomaš vjeruje samo u ljubavni kontakt kao kopulaciju, oslobodivši se uloge muža i oca, on nastoji sa ženama živjeti samo erotsko prijateljstvo, uvjeravajući svoje ljubavnice da samo nesentimentalni odnos koji isključuje ljubav, u kojem nijedan partner ne pretenduje na život i slobodu drugog, može donijeti sreću oboma. – Možemo se sastajati i godinama, kaže Tomaš Terezi, ali pod uslovom da između sastanaka prođu najmanje tri sedmice. Tereza s druge strane ljubi težinu, ona svaku noć sanja kako Tomaš vodi ljubav s drugim ženama i ječi u snu i zabija igle pod svoje nokte, stiščući njegovu ruku. Kad god se ponada da se Tomaš prestao viđati s drugima, desi se da miris njihova krila osjeti u njegovoj kosi. Budući da se viđaju sve više, međutim, ni Tomaš ne ostaje samo prožet lakoćom, njemu se sve češće čini da bi s bilo kim Tereza mogla biti ljubavnica, kao što je sada s njima, i ta lakoća mu se čini sve nepodnošljivijom, gotovo da postaje težina.

Njegovo ljubovanje s drugim ženama, sveudilj, nastaviće se i u Cirihu, gdje će se pomjeriti, a u Švicarskoj će iskrsnuti i Tomaševa ljubavnica Sabina, koja sva živi u znaku lakoće. Sabinu očarava izdaja, a riječ vjernost je podsjeća na oca, provincijskog puritanca koji je slikao zalaske sunca, i zato ona ne podnosi svog saputnika Franca koji joj je vjeran, a zbog Tomaša putuje u Cirih da ga na vratima hotelskih soba dočeka već svučena. Ona je nevezana za bilo šta, s prezirom gleda na obrede u svojoj zemlji i nema potrebe više nikad da je vidi, njen život se odmotao kao dugački niz izdaja koje je privlače kao najveći poroci, ona će uskoro napustiti i Franca, otići u Pariz, uživati u lakoći, koja će je gušiti kao melanholija, zatim će produžiti u Ameriku, ostajući ustrajna na svom putu, iako neće prestati osjećati nepodnošljivost. S druge strane, kad ne mogne više podnijeti Tomaševu lakoću, Tereza će se spremiti i vratiti u Prag. Tomaš će nekoliko dana proživjeti oslobođen njenog pogleda kao teških kugli, činit će mu se da lebdi, a onda će mu lakoća postati nemoguća, uželjet će se težine i otiće za Terezom, on neće moći izdržati, za razliku od Sabine, nepodnošljivu lakoći.

Kunderin Tomaš, baš kao i Singerov Herman, ne može izabrati i razlučiti tačno šta je lako a šta teško, nakon što iz komunističkog Praga pobjegne u liberalnu Švicarsku, njemu će taj komfor i sloboda dosaditi isto kao što mu je dosadio češki totalitarizam, kada je iz čista mira napisao kritiku sistema i izgubio mjesto hirurga. To da Tomaš iz nepodnošljive dosade i lakoće napušta svoju karijeru u Švicarskoj i vraća se u totalitaristički Prag, nezamisliva je scena u gulagovskoj literaturi. Kod Solženicina, naprimjer, grizući se godinama, likovi stradavaju tražeći izlaz iz zemlje, mnogo je tu nesretnih i onemogućenih ljubavi i pokidanih veza, dok se kod Kundere Tomaš najnormalnije vraća u Prag, radi kao perač prozora i proživi najlakši dio života, ljubuje sa brojnim ženama po njihovim stanovima, dok mu i to ne dosadi, pa odseli na selo. U Pragu će se i Tereza učiti lakoći, Tomaš će je nagovarati da se i ona spetlja s drugim, jer su ljubav i fizički odnos dvije različite stvari, i ona će to uraditi i ta će joj se lakoća tom prilikom učiniti kao nepodnošljiva težina, jer dok je taj nepoznati inženjer bio na njoj preplavila ju je omamljujuća mržnja, tolika da je skupila pljuvačku da pljune u lice tom nepoznatom muškarcu.

Kad se vrate u seosku idilu, da konačno poginu, Tereza će osjećati da je Tomašu zauvijek oduzela lakoću s kojom je živio u Pragu kao hirurg i perač prozora, ali on će reći da je u toj zajedničkoj težini konačno otkrio da nema nikakve misije i da živi slobodu. – Kad čuje za njihovu smrt, Sabina, negdje u Kaliforniji, napisala je oporuku da je nakon smrti spale i razbacaju pepeo, jer dok su Tomaš i Tereza umrli u znaku težine, ona želi otići u znaku lakoće. Kundera je posljednji pravi romansijer jer piše kao da je sve nezavršeno i sve moguće, tu se u sekundi može naći s onu stranu lakoće ili težine, u svakoj težini se krije neka lakoća i u svakoj lakoći neka težina, i gotovo da se više ni ne zna šta je težina a šta lakoća. Kasnije, kad se sve raspadne, neće biti mnogo onih koji će moći dosegnuti te balanse, kao na vagi.

erotic_popcorn_10mb_-_copy_-_copy_large

Vrijeme lakoće koje će nastupiti od osamdesetih godina naovamo nije značilo da neće biti likova koji će, usred tog relativizma, tragati za ljubavlju grčevito. Ljubav će javljati u kidanjima, u nemogućnosti, u rastanku. Rastanci su možda i najljepši ljubavni događaji. Oni koji su osjećali ljubav, oni su morali istovremeno osjetiti i da ona ne postoji, da je razbijena, pogotovo ako su se oslanjali na seks kao na fatamorganu..- U filmu Love iz 2015., dok sve još nije bilo gotovo, glavni junak Murphy pomisliće u jednom trenutku da se seksom neke stvari mogu riješiti, da seksom može zarobiti voljenu osobu, ako se dovoljno izabija u nju, da se možda tu krije tu ljubav. Otud dugi kadrovi kopulacije koji se ponavljaju u sličnosti i istosti, kao i krupni kadrovi njegova žezla i prodiranja u družbenicu, i više njih u podjednakoj dužini i intenzitetu, što je zasmetalo feminističkim kritičarima, a radilo se o tom da je Gaspar Noe tim ponavljanjima i vraćanjima iscrpljivao Murphyjevu predstavu o ljubavi i vjernosti.

Priča je istovremeno stacionirana u Pariz koji pruža hiljadu mogućnosti, tako da se Murphy, romantični privrženik ljubavi, usput zabija u ložesnu svake žene koju stigne, dok ga sluđuje bilo koji kontakt koji s drugim muškarcima ostvaruje njegova ljubaznica Elektra. – Moraš lakše uzimati stvari, moraš biti fleksibilniji – kaže jedan prijatelj Murphyju, koji ima zastarjeli pogled na ljubav, a istovremeno uživa u otvorenosti prema svim stranama slova, i pošalje ga u neko pariško podzemlje, kao klub, u kojem svi kopuliraju sa svima, da izuči novi ljubav i prestane voljeti na stari način. Tu će se, dakako, raspametiti, udariti na razne strane i istovremeno neće moći da podnese da Elektra dotakne bilo koga. To će biti jedna nesretna ljubavna priča o junaku koji, posesivna srca, svako malo udara glavom u mračni zid i skače samom sebi u stomak u jednom fluidnom neonskom svijetu.

Nesretnik Murphy će na kraju završiti u jednom blagom braku po svojoj mjeri, bolno se sjećajući jarkih scena sa izgubljenom Elektrom, a posljednju sretnu ljubavnu priču u sličnom okružju ispisao je Uelbek u Platformi. Njegov glavni lik, četrdesetogodišnji, posvema je bezvoljan, on otputuje na Tajland u trenutku kad ne zna više šta bi sa sobom u Parizu, i tamo dospije do Valeri, ljubavi svog života, jedva nekako, jer isprva teško stiže obratiti pažnju na nju od seksanja sa tajlandskim prostitutkama.  Uelbekova priča se odvija nakon što su se sve velike priče raspale, u svesvejednosti, njegov junak je umoran od priča o eksploataciji, ljudskim pravima, seksualnom oslobođenju, brižnim zaštitnicama korektnosti (zbog takvih kučki sam, kaže, i prestao studirati književnost), gubitku strasti; on nije zadovoljan aseptičkim elitističkim zavođenjem koje je lišeno svega strasnog. Njemu će se u to doba iscrpljenosti dogoditi čudo, on će izgubljenu strast vratiti upravo sa Valeri, prvi put kad se dotakne s njom, s tom neobičnom biseksualnom libertankom, tour operaterkom, s kojom će krenuti na putovanje širom svijetom, u vrijeme kad je u Parizu definitivno izgubljena svaka želja i kada se grupe ljudi otisnu u seks-turizam koji će ih odvesti u obećane zemlje Trećeg svijeta. – Jedna od najljepših ljubavnih scena najnovije književnosti odviće se negdje na Kubi, kad se Mišelu i Valeri pridruži još jedna žena, a Valeri ga bude s puno nježnosti bude grlila dok je on toj Kubanki svršavao u usta. Ništa manje efektna ljubavna scena će se dogoditi kad na nekoj tajlandskoj plaži razmijene jedno drugo s nekim španskim parom.

U vrijeme najvećeg ljubavnog blaženstva, dok Mišel i Valeri bezbrižno putuju Trećim svijetom i žive tu nevjernost u ime zajedništva, držeći u svojim rukama ljubavne zračne uzde u haosu seksa koji ne shvataju kao pakao ili podzemlje, dok njihov pakt samo jača iako se avanture s drugima redaju, ta romansa razbijene ljubavi biće prekinuta tako što Valeri zakolju rafali (islamskih) pobunjenika protiv bluda, nemorala i seks-turizma. Ljubav više neće biti moguća ni na Sumatri, oni će se ugušiti u novotkrivenom hedonizmu i razbijenoj posesivnosti. Radikalizam koji su zazivali, zrno fanatizma koji im je trebao u Parizu u doba iscrpljenosti, strast kojim su željeli oploditi pustu zemlju svojih života, vratili su se s druge strane vrgnuvši se u zlo koje ih je pomelo. Uelbekova prejaka opreka Zapad naspram Trećeg svijeta u ovoj fikciji efektna je utoliko što je djelatna kao ne toliko očekivani obrat unutar sižea ovog romana, kao nagovještaj novih momenata kojim će se gibati ljubav, kao neka vrsta psihološke atavističko-arhetipske motivacije iskorištene u podizanju libida kod (ne samo) ovo dvoje evropskih građana. Kako bude vrijeme odmicalo, postmodernistički romani će biti sve slabiji i slabiji, sa sve jačim opozicijama,  činit će se sve težim žonglirati sa krhotinama te velike ideje koja se raspala, ali neka iskustva u novim koordinatama vremena i prostora biće i dalje moguće pročitati u njima, tako kljastim, mnogo bolje nego u restauratorskim zastarjelim romanima koji se pouzdaju u svoju klasični pedigre.

Možda je, kažu, doba razbijenosti i slobodne ljubavi na zalasku, to je već jučerašnje vrijeme, sretnici su na vrijeme otkinuli svoj dio slobodnog i besmislenog ljubovanja, opčinjeni relativizmom i mirom. Ratna stvarnost, represija, mogu biti dobri za ljubav, kad nema mnogo izbora i kad je teško, oni pomažu u upućenosti jedno na drugo, zato je Margarita otputovala na kraju sa Majstorom, i Nadežda provela život šapćući Mandeljštamove stihove. U ponekim romanima vole, zapravo, samo likovi koji nisu u mogućnosti otvoriti se nezavršenom životu, kao što je Tamara u Singerovim Neprijateljima, koja osjeća da je u logorima ostala bez sebe, pa će ostati vjerna šarlatanskom Hermanu, kako kaže, i na onom svijetu. Vrativši se iznenada, pucajući po njima, islamski teroristi su, naprimjer, pomogli Mišelu i Valeri kod Uelbeka da sretno zaokruže svoju ljubav, da prekinu sa rasipanjem strasti, da preduprijede buduće mogućnosti koje bi ih razdvojile, da ostanu jedno s drugim do posljednjeg daha i spreme se za vječnost. Radikali svih vrsta su, dakle, ti koji spremaju lijepu perspektivu doživotnom zajedništvu, i na onom svijetu, podgrijavajući nade današnjana da će ponovo biti sretno utjerani u ljubav.

 


INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM