UPRAVO ČITATE

Haris Imamović: Istina ispisana po vodi

Haris Imamović: Istina ispisana po vodi

Pobuna u Villefrancheu (drugi dio)

Zašto su su se pobunjenici uopće upustili u tu avanturu, koja je unaprijed bila izgubljena? Ili zašto su u gradu dočekali jutro, kada su tokom zore bile njime zagospodarili i mogli pobjeći? Šta su čekali, koga su čekali? Da li su bili ohrabreni izvana ili je riječ o spontanoj inicijativi, gotovo očajničkoj?

Krenimo od drugog pitanja: vanjskih saradnika. Mišljenja povjesničara se po tom pitanju razilaze. Ali važno je odmah istaknuti da ne postoje dokazi, koji bi nas doveli do neupitnih zaključaka. Svi historičari, koji su se bavili pobunom u Villefrancheu, imali su na raspolaganju protivrječna i često nepouzdana svjedočanstva, koja su ih mogla odvesti samo na stranputicu pretpostavki. Rijetki su prigušili želju, koja indicije preobražava u „činjenice“, a vjeru da se nešto desilo – u „naučni zaključak“. Jedan dio istine o pobuni 13. bataljona, kao da je ispisan po vodi.

U julu 1943, 15 dana nakon iskrcavanja angloameričkih snaga, kapitulirala je Italija. Na Istoku, Njemačka je doživjela poraz kod Staljingrada. Sreća nije okrenula leđa silama Osovine, ali sreća (više) nije odlučivala o ishodu rata.

Dok je Gestapo poticao potkazivanja i sijao strah hapšenjima i deportiranjem Židova, u aprilu se u Villefrancheu stvara prva samostalna grupa Pokreta otpora, a u junu se reorganizira komunistička partija u rudarskom bazenu. U julu te 1943., u selu Lestibie, petnaestak kilometara od grada, formira se prva naoružana makija Aveyrona, zvana „Bir Hakeim“. Ali, ista je po dolasku njemačkih jedinica napustila tu regiju i prešla u Hèreault.

Poslije rata, pukovnik Pavelet iz Pokreta otpora napisao je izvještaj u kojem pokazuje značajnu upućenost u tok pobune, objašnjava da je Pokret otpora bio stupio u kontakt sa vojnicima 13. bataljona, ali nedvosmisleno kaže da Pokret otpora nije učestvovao u organizaciji pobune, niti je imao jasnu predstavu o političkoj orijentaciji vođa.

S kim su onda pobunjenici bili u dosluhu?

U noći kada je počela pobuna 13. bataljina, u zatvoru Castres su se također pobunili politički zatvorenici, uglavnom komunisti. Slučajnost? Bivši zatvorenik Robert Terres prisjeća se kako je na hodniku upoznao izvjesnog Marjolleta, radiotelegrafistu Slobodne Francuske, koji mu je dojavio da su se Amerikanci iskrcali na Siciliji. Ubrzo se povezuju sa zatvorenikom Ilitchem, slavnim komandatnom Internacionalnih brigada. S njim su i drugi španski veterani iz logora u Vernetu.

konferencija_bataljona_duro_dakovic_levante_1938

Jugoslovenski borci u Španiji, Levante 1938.

16. septembra, u zatvoru se događaji brzo odvijaju. Marjollet donosi supu, Terres mu kaže da zna dobro sklonište, četrdesetak kilometara od zatvora, u Massacu ima jedan samostan u kojem se zaredila njegova tetka. Marjollet pristaje; odlučuju da će bježati iste večeri. U 18 sati čuje se stenjanje u susjednoj ćeliji, a onda jedan glas („sa izrazito jugoslovenskim akcentom“) traži od čuvara pomoć. Lukavstvo staro koliko i sam svijet, hoće li uspjeti? Neće. Neće, isprve, jer kada savladaju naivnog čuvara, uviđaju da on nema potrebne ključeve. Napetost raste, čekaju drugog čuvara, ponovo isti scenarij, nakon nekoliko minuta vrata Terresove ćelije se otvaraju, ulazi Ilitch, nasmijan.

U 20 sati, zahvaljujući spretnosti starih pripadnika Internacionalnih brigada, svi čuvari, njih jedanaest, vezani su, na zemlji. Neki od zatvorenika već pet godina nisu udahnuli svjež zrak. Da ne bi privlačili pažnju, izlaze u grupama po pet, svakih četvrt sata. Nekoliko sati nakon njihovog bijega, u Villefrancheu se čuje pucnjava.

Ilitch, koji će kasnije postati slavni komandant Resistancea, u jednoj će se autobiografskoj zabilješci prisjetiti bijega: „Pobjeglo nas je trideset i šest i dvije žene iz engleske obavještajne službe. Otišli smo u planine i tako zametnuli tragove našim goniteljima. Nakon osama dana, povezali smo se sa tajnim makijama i članovima Otpora i odmah smo stupili u akciju. Među nama su bila četiri Jugoslovena; svi smo se odmah htjeli pridružiti Titu, da bismo se borili u svojoj zemlji. Ali bilo je vrlo složeno otputovati: trebalo je proći kroz Španiju, a tamo smo boravili kao dobrovoljci Internacionalnih brigada od 1936-1939. Bili smo im poznati…“ (Arhivi 35. brigade, FTP-MOI, Claude Urman, Paris)

Ljubomir Ilić zvani Louis Conti postat će do kraja rata jedan od generala francuskih Snaga unutarnjeg otpora i član Vojnog nacionalnog komiteta za oslobođenje. Jedini koji nije Francuz. 1944. imenovan je čak za jugoslovenskog predstavnika u glavnom štabu Saveznika. Do 1949. francuski komunisti su ga smatrali jednim od najvećih heroja oslobodilačkog rata. Nakon toga, u većini djela o historiji Pokreta otpora njegovo ime je ispušteno.

Ljubomir Ilić

Ljubomir Ilić

Iako su se dvije pobune odvijale u krugu od samo nekoliko kilometara i skoro sinhrono, ipak između njih nisu postojale druge veze osim mistično-simbolične podudarnosti što potvrđuju svjedočanstva učesnika. Bijeg zatvorenika iz Castresa, u kontekstu pobune u Villefrancheu, dokazuje da su se pobunjenici mogli većim dijelom spasiti, bježeći u planine, samo da su ranije napustili grad. Ali oni su nekog čekali. Koga?

U dokumentu Jugoslovenske vojne misije od 20. oktobra 1944. godine, spominje Bojidara Vitkovicha kao „jednog od prvih jugoslavenskih partizana naše regije i jednog od organizatora pobune njemačkog bataljona u Villefranche-de-Rouergeu“. Vitković je odlikovan kao jugoslovenski pripadnik Otpora od prvog dana (juni 1940.). „Mada ga je hapsila Vichyjevska milicija, on je sa još većim žarom obavljao svoje patriotske i nacionalne aktivnosti“, piše u priznanju koje je 1946. potpisao ministar oružanih snaga Edmond Michelet. Uz taj dokument, postoji još tri u kojima se tvrdi da je Vitković bio vanjski organizator pobune: certifikat o pripadnosti Francuskim unutarnjim snagama, potpisan u Tuluzu 1949. od strane generala C. A. Anselmea, te pohvala Divizije i potvrda FFI-FTPF-a.

Tako je Vitkovich, prema dokumentima i vlastitom kazivanju, glavnji vanjski organizator pobune i, prema tome, odgovoran što vodiči, koje su pobunjenici čekali nisu došli na vrijeme.

S kojim ciljem je to radio, koja su bila njegova politička opredjeljenja? Mirko D. Grmek i Louise L. Lmabrichs su uvjereni da je Vitković sa Savom Čiprovcem (ratno ime „Pierre“) i Pierrom Yovanovitchem u Tuluzu pripadao srpskoj nacionalističkoj grupi, koja je po potrebi sarađivala s komunistima, ali kojom su u stvari upravljali članovi vlade u izbjeglištvu u Londonu, i kojom su manipulisale britanske tajne službe.

Nije, međutim, jasno zašto onda Vitković u pismu Robertu Fabreu piše o jednom svom drugu, „uvjerenom rojalisti“, s kojim je – kako kaže – surađivao kod u Villefrancheu, ali koji je, kako sam Vitković kaže, „u vrijeme hapšenja uzviknuo iz svega glasa: Živio Tito!“ – Zašto bi „uvjereni rojalista“ uzviknuo „živio Tito“? Da li iz uvjerenja da ga Nijemci neće strijeljati ako se pozove na Tita? Upitnik.

„Svi ti podaci“, pišu Grmek i Lambrichs,“koji idu u istom smjeru, omogućuju nam da danas postavimo ovu hipotezu: pobunu u Villefrancheu, je, u početku, poticao rojalistički srpski ogranak jugoslovenskog otpora – otpora koji je u Jugoslaviji vodio Draža Mihailović. Ne treba zaboraviti da je godina 1943., za jugoslavenski otpor, ključni datum: to je trenutak kada se Srbi rojalisti, sa Mihailovićem, suprotstavljaju, na terenu, komunističkim partizanima, koje vodi Hrvat Tito, tako da se često udružuju sa Nijemcima, da bi ih potukli.“ Kraj citata.

Jednako kao što je za Grmeka i Lambrichs logično da „uvjereni rojalista“ pred hapšenje (strijeljanje?) iz svega glasa uzvikne „živio Tito!“ – tako je logično i dio Mihailovićevi četnici, koji tada sarađuju s Nijemcima, napadnu iste te Nijemce. Nastranu šalu na stranu, jasan je motiv britanskih službi (napraviti problem Nijemcima), ali nije jasan motiv njihovog saradnika Vitkovića: zašto bi izdao pobunjenike? Lambrichs i Grmek, u svojoj hipotezi, smatraju da ih je izdao, ne poslavši vodiče. Zašto? Htio je da „Hrvati budu kažnjeni“ (str. 339). Jasno, četnici se bore protiv „Hrvata Tita“, pa kad već imaju priliku što ne bi namjestili da Nijemci pobiju „Hrvate“, bez obzira što su ti „Hrvati“ – njemački vojnici, isti oni koji trebaju da idu nazad u Jugoslaviju da se s četnicima bore protiv partizana.

Nalaziti nelogičnosti u narativima histočara sklonih nacionalnim mitovima – a takvi postaju i Grmek i Lambrichs – koliko je lagan, toliko je i dosadan i beskoristan posao. Međutim – s obzirom da sam priču o pobuni formirao na osnovu autentičnih dokumenata, koje su navedeni autori priložili u svojoj knjizi „Buntovnici iz Villefranchea: pobuna jednog bataljona SS trupa septembra 1943“ – osjetio sam potrebu da ukažem na problematičnu strukturu njihovih zaključaka. Prema tom trudu, koji su uložili da bi prikupili  dokumenata, mogu samo da osjećam poštovanje i žaljenje što je toliki posao urađen da bi se na kraju iznijelo nekoliko tendencioznih hipoteza. Iz tog ambivalentnog osjećaja prema Lambrichs-Grmekovoj knjizi proistekla je i moja autorska potreba da čitateljstvu nesklonom iščitavanju knjiga od 504 stranice, prepričam najzanimljivljije detalje o pobuni u Villefrancheu, a onom sklonom čitanju tolikih knjiga da, kao prikazivač, unaprijed ukažem na neodrživost zaključnih razmatranja autora.

No, i kad zažmirimo pred pitanjem vanjskih saradnika, ostaje ono drugo, ili prvo, osnovno: šta je vojnike nagnalo da se pobune i čemu su se nadali?

*Nastavak tekst u petak 25. novembra


POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM