U petom dijelu ankete o angažovanoj književnosti nalaze se odgovori Đorđa Krajišnika, Srđana Mršića i Elisa Bektaša.
Krajišnik je književni kritičar i novinar dnevnih novina „Oslobođenje“ i sedmičnika „BH Dani“.
Mršić je pjesnik. Objavio je dvije zbirke poezije: „Krici iz geta“ (2010.) i „Ubili su Godoa iz zasjede (2015.).
Bektaš je pjesnik, pripovjedač i kolumnista sedmičnika „Stav“. Objavio je zbirku pjesama „Margine“ (2013.) i zbirku satiričnih vinjeta „Došo šejtan u Sarajevo“ (2014.).
Đorđe Krajišnik
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
KRAJIŠNIK: Teško da bih mogao precizno definisati društveno-politički angažovanu književnost. Prije svega jer mislim da umjetnost književnosti na jedan način prestaje tamo gdje društveno-politički angažman počinje. Preciznije govoreći, ukoliko razlog pisanja nekog književnog djela počiva prije svega na angažovaničkim postulatima, čini mi se da se time nužno sužava prostor književnosti kao umjetnosti. Jer to nam onda govori da književnost ne nastaje kao autorska potreba da se nađe izraz u jeziku, već kao potreba da se zadovolji određen horizont ideoloških ili agendskih očekivanja. Ako bih stvari dalje posmatrao, onda bih rekao da takav vid pisanja podrazumijeva književnost koja nastaje samo onda kada ima nešto politički da se kaže, a ne kao unutrašnji poriv da se svijet osmišljava jezikom.To nikako ne znači da književnost ne može biti angažovanički raspoložena, ali je pitanje književne vještine da se u okvirima onoga što je književna umjetnost dozira refleksija djela na aktuelna društvena i politička pitanja jednog prostora ili vremena u kojem pisac živi. Ali se književnost kao umjetnost pri tome ne bi trebala svoditi, kako je često običaj u našim okvirima, na politički pamfletizam ili angažovanost kao svrhu samu sebi. Tačnije, da je jedini razlog nastanka nekog književnog djela i jedini njegov kvalitet to što otvara neku društveno-politički aktuelnu ili važnu temu. Mislim da je stvarna vrijednost književnosti to kako je jedno djelo izvedeno, šta su njegove stilske osobenosti i koliko jezičke magije posjeduje. Ako književno djelo zadovolji prije svega te postulate,onda i njegova angažovanost ima svoju relevantnost. Čini mi se da je jako dobar primjer jednog takvog postupka u našoj književnosti, time mislim da ću odgovoriti i na drugi dio ovog pitanja, roman Kristalne rešetke Mirka Kovača. Ovaj pisac u okvirima tog romana postiže visoke umjetničke domete svoje proze, a ona opet jasno svjedoči o jednom vremenu i njegovim političkim implikacijama. Kovač je, dakle, znao kako ispravno nijansirati svoju prozu, kako učiniti da je književnost prije svega umjetnost, a potom sve drugo. Druga je stvar što se Kovača danas nastoji, zahvaljujući svom publicističkom pisanju, strpati u uske okvire angažmana radi samog angažmana.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
KRAJIŠNIK: Djelimično sam na ovo pitanje već odgovorio. Ona treba biti društveno-politički angažovana, ali kao umjetnost, a ne kao pamflestistički žurnalizam u književnosti. Dok god književnost ima umjetničke kvalitete, dok se angažman ne uzima kao nadomjestak za nedostatak talenta, ona ima svoje razloge da bude i angažovana. Onoga trenutka kada angažovanost postaje moranje, kada se književnost vrjednuje samo kroz prizmu toga da li je ili nije angažovana, mislim da tada ulazimo u polje simplificiranja književnosti i njenog svođenja na ideološke obrasce.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
KRAJIŠNIK: Domaća književnost, pod time mislim na takozvani region, jeste uglavnom angažovana u negativnom smislu riječi angažman, koji sam ovdje pokušao ocrtati. Osnovne njene odlike jesu da je važno da književnost bude angažovana, bez obzira da li posjeduje umjetnički kvalitet. Stoga je moguće da su neki autori prilično sumnjivog talenta postali vodeće književne zvijezde kod nas. Zadovoljavaju obrazac angažovanosti, pa im se tim slijedom praštaju sve stilske i druge nezgrapnosti. Stvari dakako treba mijenjati, pokušati osloboditi književnost bilo kakvog angažovanog moranja. Ne osloboditi je samog angažmana, već angažmana kao obrasca koji književnost mora ispuniti. Čim književnost svedete na formulu njena umjetnička dimenzija je uništena. Dakle, onoga trenutka kada književnost ide ka tome da postane egzaktna, postaje sve bezvrjednija.
Srđan Mršić
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
MRŠIĆ: Najkraće rečeno, društveno-politički angažovana književnost jeste književnost koja je iznevjerila samu sebe i pristala na ulogu smjerne sluškinje ideologije, a tamo gdje nedostaje ideologije njoj neće smetati da služi čak i dnevnu politiku. Efekte takve književnosti na društvene procese možemo u startu odbaciti kao njenu bitnu odliku, jer rezultati društvenih procesa po pravilu pokazuju da su ti efekti u najboljem slučaju veoma, veoma slabi. Što se tiče ostalih njenih odlika, to pitanje bi trebalo postaviti onima koji jednu književnost proglašavaju za angažovanu, a drugoj odriču pravo da bude takva. Ja ni uz najbolju volju ne mogu dokučiti zašto bi jedan Sartr bio društveno angažovaniji od jednog Čehova ili Servantesa, pa čak i od jednog Ticijana Sklavija sa njegovim Dilanom Dogom, djelom koje ne pripada registru književnosti u užem smislu, ali koje pred čitaoca postavlja itekako bitna pitanja o društvenoj stvarnosti.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
MRŠIĆ: Za početak bi bilo dobro da ovdje književnosti bude, pa čak i to nije imperativ, niti će se desiti išta strašno ukoliko ona bude suspendovana ili potisnuta na neko vrijeme. Čovječanstvo pamti epohe bez književnosti i ne bih se smio kladiti da takvih epoha neće biti i u budućnosti. A tamo gdje postoji književnost, tamo gdje se ona stvara u nekom, da tako kažem, normalnom obimu, tu neće biti problem da jedan njen dio sklizne u društveni angažman, ako je njenim autorima već toliko stalo da djeluju na javno mnijenje umjesto na um i dušu čitaoca.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
MRŠIĆ: Dobar dio regionalnog književnog stvaralaštva, barem onaj koji je preko časopisa, portala i festivala najvidljiviji javnosti, itekako nastoji da za sebe obezbijedi status društveno angažovanog. Koliko u tom nastojanju uspijeva, jasno pokazuje stvarnost koju živimo. To je ona stvarnost koja nema vremena da se obazire na usko usmjerenu i reduciranu etiku nereformisanih marksističkih kadrova sa katedri književnost i iz raznih literarnih udruženja i inih kružoka. Tu je riječ o jednoj statičnoj svijesti, koja kao da odbija shvatiti da je društveno angažovana književnost mogla sjati punim sjajem samo u sistemima koji su za njom imali potrebu i koji su raspolagali odgovarajućim mehanizmima da takvu književnost nametnu kao društveno bitnu. Da, smatram da takvo stanje treba biti promijenjeno, ali nisam siguran da bi nekakva svjesna akcija na njegovoj promjeni mogla računati na uspjeh. Ta će se promjena desiti sama od sebe, jer će prije ili kasnije doći do sazrijevanja svijesti da je književnost ipak nešto više od propagiranja određene ideologije i njoj svojstvene etike.
Elis Bektaš
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
BEKTAŠ: Imamo nogomet i imamo stoni nogomet. Nogomet je i sport i igra a nebrojeno mnogo ljudi će se i ne trepnuvši složiti da je on i mnogo više od igre. Stoni nogomet, premda može poslužiti kao sjajna zabava, ostaje samo igra, infantilna replika stvarnosti. U sličnom odnosu stoje književnost i društveno-politički angažirana književnost. Posmatrano s ove povijesne distance, posve je razumljivo zašto je, nakon grozota što ih je sa sobom donio Drugi svjetski rat i nakon užasa što ih je njegovo okončanje istreslo pred umornu, sluđenu i potrošenu Evropu, srećno odabrana floskula iz knjige šarmantnog i talentiranog kozera Sartra mogla zazvučati kao spasonosna, čarobna ili alkemijska formula za književnike i intelektualce čije je do jučer nepokolebljivo samopouzdanje najednom bilo iz temelja uzdrmano.
Da li će neko djelo zaslužiti atribuciju angažirane književnosti, zavisi manje od unutrašnjosti samog djela, a više od spoljnih faktora. Ja ću dodati i to da djelo angažirane književnosti, premda može imati raskošnu vanjštinu, nije sposobno ispuniti zadaću književnosti. Ono ne podučava mišljenju, već radije inducira izbor. Uostalom, ne vidim zašto bi, u smislu učinka na čitatelja kao društvenog bića, Sedmorica protiv Tebe ili Život i doživljaji Aleksisa Zorbasa bili manje angažirana djela od onih koja se priklanjaju manihejskoj podjeli svijeta. Ako je politika, kao aristotelijanska kategorija, plod etičkog preispitivanja – ili njegovog odsustva – tada je svako djelo koje se bavi društvom angažirano. A što pisac ili njegovo djelo više nastoje sebi priskrbiti atribuciju angažiranosti, to manje pripadaju književnosti.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
BEKTAŠ: Nisam siguran da mogu dati odgovor na ovo pitanje bez bojazni da ispadnem prepotentan ili čak smiješan. Otkud jedan pisac može znati kakva treba biti književnost jednog podneblja i jedne epohe, on se često muči i slama pred pitanjem kakva će ispasti njegova književnost. Ali skoro sa sigurnošću mogu kazati da je književnosti potrebno da bude hrabrija i odgovornija. Naravno, ne govorim o onom bazičnom, skoro vulgarnom značenju odgovornosti. Potrebno joj je da sa manje straha i sa manje samosputavanja kreće u svijet, potrebno joj je obuzdavanje želje za prihvaćenošću i saglašavanjem, potrebna joj je odgovornost sadržana u odbacivanju onog primitivnog, bolećivog egocentrizma. Da, pisac ima pravo, štaviše, ima obavezu na jedan egocentrizam višeg reda, onaj koji osigurava autentičnost, ali ne bi smio da bude vox populi, da govori ono što misli da bi njegova publika htjela čuti. Pisac mora da uznemirava, a ne da usmjerava.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
BEKTAŠ: Hm, težnja da im stvaranje bude doživljeno kao društveno-politički angažirano itekako je prisutna kod popriličnog broja ovdašnjih literata. Meni su takva propovijedanja nekakve etičke istine poprilično nezanimljiva, tako da nisam najbolja osoba za odgovor na pitanje o domašaju takve književnosti. No moram, uz prihvatanje opasnosti da ću biti optužen za zluradost, primjetiti da je ljevica u Bosni i Hercegovini, otkako je dio pisaca krenuo u svoju angažiranu ofanzivu, razbijena u paramparčad.
Što se tiče mijenjanja takvog stanja, ja lično bih volio dočekati trenutak u kojem će više pisaca imati i volje i hrabrosti da iskoristi svoje pravo na slobodu i u kojem će odbaciti imperativ propagiranja određenog ideološkog diskursa kroz svoje pisanje. No plaši me i sama pomisao da takav trenutak bude plod nekakve osmišljene, vođene akcije. Bolje je živjeti u svijetu bez umjetnosti, nego u svijetu u kojem će umjetnost biti usmjeravana i vođena voljom odozgo.
